19. ruj 2015.

SJAJ I RUINE KUĆE KAPETANOVIĆA




Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan


Nešto je zbunjujuće i nelagodno s čim smo se suočili tokom boravka i nakon povratka iz Vitine. Jest, Vitina je poznata u turizmu raskošnim vodopadima Kravice, ali njezina je (prigušena) slava prije svega na kulturnoj mapi našeg naroda. 

 Mehmed-beg Kapetanović - Ljubušak

Tu je, u rubnom mjestu države priljubljenu uz Ljubuški, rođen g.1839. Mehmed-beg Kapatanović Ljubušak „začetnik preporodne bošnjačke književnosti austrougarskog razdoblja“. Dva je puta gradonačelnik Sarajeva: u doba kraja turske uprave i sredinom vladanja Austro-Ugarske. Obrazovan je političar, znalac jezika i reafirmator bošnjačke kulture, autor prvih bošnjačkih knjiga objavljenih latinicom i ćirilicom. Kaligraf. Putnik po Istoku i Zapadu. Musliman europske orijentacije. Svjestan svog porijekla i „zadanog vremena“. Izradio porodičnu genealogiju - do dobrih krstjana. Vlasnik i glavni urednik lista „Bošnjak“. Potpisivao se bosančicom. Umro je u Sarajevu 1902. godine.
Vozeći Vitinom vidjesmo nad uzdignutom horizontu obrušene i potpuno u bršljan uvijene fragmente nekoć čudesnog zdanja posljednjeg ljubuškog kapetana Sulejman-bega, djeda Mehmedova, iz 1835, na kojem je pisalo: „Moj dvorac“. Od 22 sobe, 11 ih je imalo hamame. Pored likovnih arabesknih čarolija drvorezbarenih šiša, dlijetom su urezani i kur'anski ajeti da podsjećaju i opominju. Po zidovima su bile freske sarajevskog slikara Saliha Ćeremidžija. Posljednje fotografije dvora, uradio je g. 1931., uoči smrti, pjesnik Ali Riza Kapetanović. Dvorac je urušen 'sam od sebe' nebrigom „narodne vlasti“ 1950. godine. 

                                                               Dvorac Kapetanovića


A ovo je vitinska džamija koju je izgradio Ali-beg Kapetanović, muteselim, sin Sulejman-bega, otac Mehmed-begov. (Pored džamije - postiđena je ruina: „u ratu stradala“ porodična kuća Kapetanovića. Nalik je filmskim kulisama u koje se obnoć skupljaju zli dusi i prognani Iblisovi sinovi.)
U godinama '92-'95. džamija je strahovito oštećena, mada ovdje nije bilo „ratnih dejstava“. Ostala je bez krova, bez inventara, bez prozora i bez vrata. Unakažena. Na bijeloj metalnoj ploči  trojezični je tekst koji govori o njezinim graditeljima, o njezinom proglašenju nacionalnim spomenikom 2006. i otvaranju 2010. U kriterijima za proglašenje nacionalnim spomenikom, uzelo se u obzir da je historija „objekta povezana sa znamenitom ličnošću“ što upotpunjuje „priču“ o spomeniku kulture. 

 Džamija Ali-bega Kapetanovića

Džamija je jednostavna: jednoprostorna, s trijemom otvorenim na tri strane, šatorastim krovom prekrivena pod kojim je skrivena drvena kupola. Munarica je potpuno odvojena, podignuta na sučelje dvaju zapadnih zidova. Zgrada džamije je kubasta građevina, visoka oko osam metara. U gornjoj zoni kubusa vidljive su zvučnice, glineni ćupovi ugrađeni zbog akustike prostora. Urešena je levhama ispisanim po zidovima, arabeskama i floralnim dekoracijama. Prostor gotovo da lebdi i leluja na nježnim tepisima što zastiru svaki posvećeni milimetar.
Zaslugom države i Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, koja je donijela Odluku o zaštiti džamije, vraćen joj je prvobitni sjaj. Vraćeno je ponešto i od historijskog dignititeta Kapetanovićima. Bilo bi i više, da nije u Odluku unijeto i nešto potpuno amaterski i nekritičko! Tamo se navodi ničim potkrijepljeno „porijeklo“ te porodice po novinskoj varijanti Kasima Gujića iz g. 1938. On tvrdi  da Kapetanovići potječu „od izuzetno bogate i utjecajne hrvatske porodice conte Cvitković-Zdilar iz sela kraj Imotskog“; da je sin conte Petra i Katarine Cvitković kao časnik u austrijskoj vojsci sudjelovao u nekoj pobuni pa morao pobjeći u Tursku (tj. u Bosnu), „te primiti islam iza 1814.“ Tako je „rođen“ - Sulejman-beg, „osnivač porodice Kapetanović“. Zbog toga se, bezbeli, u literaturi „stručnog mišljenja“ Komisije ne spominje Ali-bega Kapetanovića koji Gujićeve podatke iste godine potpuno potire u Jugoslavenskom listu, pozivajući se na Mehmed-begovu genealogiju urađenu prije nego što je Gujić i rođen. Po toj, nedemantiranoj historiji, Kapetanovići su domorodni Bošnjani bogumilskih korijena. Zadržali su sve bosansko - uz bosančicu, bosansko ime jezika, i ime starih, dobrih Bošnjana. Zašto je Komisiji bilo nužno „zamijeniti historije“, nejasno je. I nelagodno.

AVAZ, prilog SEDMICA, 19. 9. 2015., str. 14-15

Nema komentara:

Objavi komentar