15. ruj 2014.

NAGRADA "MEŠA SELIMOVIĆ": ĐOVANI, IME ZA TUGU I IZOPŠTENOST SVAKOG PISCA




 

PIŠE: Đorđe KRAJIŠNIK


"Glasovi iz tmine. Svijeća u ruci. Krčma. Sve sasvim mračno. Daleki lavež. Hrvatski književni nokturno. Dobro poznajem ja tu staru pjesmu tamne naše provincijalne noći (...)" Miroslav Krleža

Kao što se dalo i pretpostaviti nakon što je nagrada "Meša Selimović" dodijeljena knjizi "Nestali u stoljeću" Ivana Lovrenovića opet se punim plućima nadimaju podvoljci žaba koje su ispuzile svojim ljigavim trbusima na ovdašnje književne lokvanje. Baruština se uzbibala, a kreket odzvanja duboko kroz noć našu književnu. Da li je to kreket pobjednika ili pak kreketava pjesma pobjednikovih, silnih i razdraganih, podražavaoca ne može se pouzdano razaznati. Biće da je neka uzročno-posljedična glasovna mikstura. No, znam sa sigurnošću da se udarilo u čegrtaljke i talambase, ali kreketanje ipak ne zvuči veselo već skrušeno, žrtvenički. Jer, naravno, nagrađeni pisci su, uprkos sjaju lovora, ovdje odvajkada žrtve. Ugroženi su i disidenti bili u mrskoj jugoslovenskoj "tamnici naroda", a takvi su danas u vrijeme demokratije za kojom su onomad čeznuli. Jeste da su i onda bili urednici u izdavačkim kućama, kao što su i danas. Jeste da su i onda, kao i danas, imali monopol nad mišljenjem, nad medijskim prostorom, nad fondovima i fondacijama. Džaba sve. Breme viktimološko je teško. Jednom kad vas zajaše, k'o vukojarac, ne prestaje da vas majorizira i savija. A kad je već tako onda bijes treba iskaliti na sve koji ne puste suzu gorku, bar jednu svakog dana, nad teškom vječitom ugroženošću obremenjenom sudbinom naših uvaženih i nagradama ovjenčanih ur-disidenata.

Na dan otvaranja 14. književnih susreta Cum Grano Salis u Tuzli u Oslobođenju je objavljen moj razgovor sa njihovim osnivačem Jasminom Imamovićem u kojem sam ga, pored pitanja koja se tiču opštih stvari, upitao da mi prokomentariše određena govorkanja koja su prisutna u našoj književnoj javnosti već duže vremena, tačnije otkad su objavljeni naslovi koji su ušli u uži izbor žirija, a ta govorkanja se odnose na tvrdnju da će žiri, vrlo vjerovatno, jer se, kako se šuškalo, njegov sastav gotovo većinski poklopio sa određenim književnim strujama, nagradu dati Ivanu Lovrenoviću. Imamović mi je na to odgovorio da nije saznao za takva govorkanja. Potom sam Imamovića upitao da mi prokomentariše činjenicu da je u pojedinim književnim kritikama Lovrenovićeva knjiga žanrovski ocijenjena kao, u većem svom dijelu, ne-fikcionalna, te da je u tom smislu njena odrednica roman upitna, kao i njen ulazak među pet nominovanih u najužoj konkurenciji za nagradu. On mi je, parafraziram, odgovorio da ima povjerenje u žiri, da je isti posve neovisan i autonoman, te da je sastavljen od uglednih i kompetentnih osoba.

Nije jutro dugo odmaklo, putujem za Tuzlu na Susrete sa kojih treba da izvještavam, kad mi na mobitel stiže obimna SMS poruka, upućena od moje drage i cijenjene koleginice i prijateljice, bliske i pomenutom piscu, sada već laureatu, u kojoj stoji da vršim harangu nad Ivanom Lovrenovićem, da ga pokušavam lišiti nagrade, uz pomoć "SDP-ovih kadrova". Da sam ovakav i onakav, te između ostalog: obmanjen, a da to i ne znam, od glavne urednice Oslobođenja Vildane Selimbegović, koja je pak pod mentorstvom Abdulaha Sidrana i Dževada Karahasana, koji preko nje, pa preko mene žele po svaku cijenu uništiti neupitnu veličinu, uglednog književnika i intelektualca. Drugim riječima, da sam nemisleće drvo koje nije u stanju domisliti svu podlost i laži bh. književne čaršije, da sam imbecil kojem se mora crtati i servirati kako da misli, dok servilno šenim na stoličici trepćući pred strašnim autoritetom. Pri tome, budući zaveden, nisam ni u naznakama svjestan kakvu štetu nanosim našem književnom bardu. To, pazite, zato jer sam pitao pitanja koja svi znaju, a o njima mudro godinama šute. Ostajem u čudu, gotovo zatečen. Međutim, to nije sve.

Kreće potom kafanska govorancija, od Tuzle do Sarajeva, od Sarajeva do Tuzle, kako svi znaju da se Lovrenović šikanira, da svi navijaju za mrtvog Mirka Kovača, da je na djelu jedna, naravno, haranga, smišljena u paklenoj kuhinji mrzitelja lika i djela Ivana Lovrenovića. I da nema sad šanse, sve da je i trebao, da će Lovrenović dobiti "Mešu". Duh Mirka Kovača, dakle, nesumnjivo se nadvio nad Tuzlu i prijeti preko svojih ovozemaljskih ljubitelja da luđačkim hirom i književnom srdžbom sve poruši. Nesumnjivo htijući da se pokaže kao zloduh koji je udario ni manje, ni više nego na, kako mu se tepa, "bosanskog Krležu", pokojnik mu ne dade mira ni u snovima. A onda se sve utišalo. Susreti teku svojim tokom. Subota sviće, Lovrenović dobija, na opšte iznenađenje, nagradu "Meša Selimović". Pravda je pobijedila! Nek žive živi pisci, mrtvi su svakako mrtvi! Naklon i dugi aplauz otjerali su nepoželjnog, usnu se ne usnio, duha - nikakve prijetnje više nema. Sad svako svojoj kući da uživa u stečenom miru.

No, ne ide to tako. Mira ne smije biti. Tek kad se pobjeda stekne, rat otpočinje. A da je to istina potvrdio nam je, nakon što je harangiranje na Lovrenovića, dodjelom nagrade, osujećeno, članak u Jutarnjem listu objavljen u ponedjeljak, 8. septembra, pod tendencioznim nadnaslovom i još tendencioznijim naslovom: "Skandal uoči dodjele nagrade 'Meša Selimović'", "Lovrenović, ipak, nagrađen unatoč prljavoj kampanji" koji potpisuje inicijal A.B. Šta nam taj inicijal - za koji kasnije saznajemo da je Ana Bogišić, supruga našeg nobelovca u iščekivanju Miljenka Jergovića - poručuje? U članku, između ostalog, stoji: "I ovogodišnja nominacija, protekla je, na žalost, uz skandal. List Oslobođenje poveo je besprimjerenu kampanju protiv Ivana Lovrenovića, ustvrdivši unaprijed kako će upravo on dobiti nagradu, te kako po mišljenju neimenovane, vjerojatno i nepostojeće 'književne kritike', Lovrenovićeva knjiga nije roman."
Krenimo redom. O kakvoj nominaciji ovdje dotična A.B. govori? Selektori za sve četiri zemlje kandiduju romane, nakon te kandidature sve ostalo je proces žiriranja. Skandal može postojati u okviru samih Susreta, ili u okviru neke odluke žirija. Dakle, skandala nikako ne može, u ovom slučaju, biti u nominaciji. Dalje, "besprimjerna kampanja protiv Ivana Lovrenovića" koju je Oslobođenje provelo oličena je u već pomenutom intervjuu sa Jasminom Imamovićem. Jedan novinski intervju se, naime, označava "besprimjernom kampanjom", možda je to bilo gebelsovsko, eugenističko, zločinačko intervjuiranje književne nejači? Problem je s tom logikom samo u sitnici što se intervjuuom ništa ne može "unaprijed ustvrditi", jer formalna logika intervjua podrazumijeva pitanja i odgovore. Ne postoji, budali je jasno, nikakvo "unaprijedno ustvrđivanje". Ako se pitanjem može ustvrditi, čemu onda, bilo kakav odgovor. Konačno, da li je možda sporno što se postavljeno pitanje pokazalo kao istinito? Možda je ipak sporno što je Lovrenović nagrađen? Da li nam to možda želi poručiti gospođa Jergović, pardon Bogišić, ili zna nešto što mi još ne znamo? U nastavku A.B. nam pokazuje kako je, pored svog mog bezobrazluka da pitam što se pitati ne smije, sporna i svaka negativna književna kritika Lovrenovićeve knjige, a posebice ona koja ustvrđuje da "Nestali u stoljeću" nisu roman. Kritika, istina, u mom pitanju jeste ostala neimenovana (mea culpa!), ali nikako nije nepostojeća i nije pod navodnicima. Pored toga što mi učitava da izmišljam nepostojeće kritike, A.B. je u svom pamfletističkom brljanju i neobaviještena. Ne zna, ili svjesno prešućuje, da je riječ o kritici Vladimira Arsenića koja je pod naslovom "Ideološki zakržljala forma" objavljena na portalu e-novine.com. U toj kritici Arsenić je napisao: "Ma kakva odluka žirija za dodelu nagrade 'Meša Selimović' bila, potreba za uspostavljanjem nove est-etičke paradigme postoji. Lovrenovićeva knjiga, koja nikako nije roman, ne predstavlja temelj na kojem će tako nešto nastati. Ona će, bez obzira na priznanja koje možda osvoji i koja je već osvojila, vrlo brzo završiti u književnopovesnom budžaku." A do koje granice ide htijenje A.B. da se nazor iskritikuje ono što nije ni postojalo u cijeloj ovoj priči, pokazuje i činjenica da ona braneći, navodno, obraz književnih susreta Cum Grano Salis od strašnih nasrtaja konjanika Oslobođenja ispada i smiješna i zlonamjerna. Proglašava nepostojećom, time i nerelevantnom, kritiku Vladimira Arsenića, koji je bio jedan od članova u okviru prošlogodišnjeg žirija za nagradu "Meša Selimović". Što će reći da bi sad nepoznat neko, ako se takvi članovi žirija odobravaju, mogao dovesti u pitanje cijeli koncept žiriranja za ovu nagradu.
Ali, to nije sve. A.B. zaključuje, poentirajući, ali sa eskapadom samoj sebi u trbuh: "Žiri je, ipak, pokazao svoju nezavisnost, ali ostao je gorak ukus zbog progona nepoželjnih i nepodobnih." Znači, progonio sam svojim intervjuuom "nepoželjnog i nepodobnog" Ivana Lovrenovića time što sam postavio pitanje osnivaču književnih susreta Cum Grano Salis da prokomentariše nešto što sam označio kao "govorenje u određenim krugovima" (nisam imenovao krugove jer je to govorkanje - koje se, uostalom, pokazalo kao istina - bilo javna tajna i nemojte me ubjeđivati da sam ih trebao imenovati). Uz to, A.B. dodaje da je žiri pokazao svoju nezavisnost (i to onaj žiri čijeg ona prošlogodišnjeg člana zanemaruje kao nepostojanu ništariju. Šta tek da očekujemo kad se svi članovi žirija ne budu sviđali dušebrižnicima iz Zagreba). Žiri se od mog pitanja Jasminu Imamoviću, za koje dotična ustvrđuje da insinuira negativne konotacije uz ove godine nagrađeni roman, odbranio tako što je nagradu dao Ivanu Lovrenoviću (sic!). Bravo, signorina, bravo!
Ako nekoga, slučajno, pak čudi što ovaj pamfletistički naputak dolazi iz Zagreba - ne treba. Zaboravili ste već da su naši najcjenjeniji bardovi ovdje ugroženi, "nepodobni i nepoželjni", da im je sve uskraćeno i zabranjeno. Prije svega, naravno, pravo na javno očitovanje. Stoga moraju svoj vapaj uputiti u susjednu državu da bi nam on ovdje, nama gluvima na njihove muke i nesreću, s druge strane Kupresa, došao kao daleki, potmuli, odjek. "Ponekad" oni naravno dobiju nagradu, sjede u žirijima, komisijama i fondacijama. Predaju na po nekoliko univerziteta. Ali, tužna je sudba izopštenika i ur-disidenata. Svuda bolnih, bonih i progonjenih. Ništa ne može to da im nadomjesti. Eno, samo pogledajte Jergovića, kako se čovjek-pisac pati, niko ga u Zagrebu ne razumije do Đovani. Eh, Đovani. Ime za tugu i izopštenost svakog pisca.

Nema komentara:

Objavi komentar