29. svi 2014.

REŠAD KADIĆ I NJEGOV SVIJET IZGUBLJENA SKLADA



Napisao: dr. Ibrahim Kajan

Rešad Kadić: naslovnica zbornika 
posvećenog književnom djelu zanemarenog autoru

 Ključne riječi: priča, pripovijest, pripovjedač, historijski okvir, kronotop, lik, narativne figure – psihemska, sociemska, ontemska;
Sažetak: Pripovijetke Rešada Kadića, za života autora, objavljivane su u časopisima između dvaju ratova, od 1930. do 1945. godine, a nakon isteka političkih zabrana - od 1967. do 1985. godine. Tematski okvir njegovih pripovijesti zadire u socijalno, psihološko i etničko doživljavanje svijeta bošnjačkih deklasiranih segmenata društva. U njegovim pripovijestima defiliraju seljaci, maloumnici, sirotinja, trgovci, age i begovi sa svojim ženama i hizmećarima, koji reprezentiraju tri društveno strukturirana historijska okvira pod Turskom Carevinom, Austro-Ugraskom Monarhijom i Jugoslavijom; njihovo prostorno određenje je Sarajevo ili neimenovana kasaba. U ovom kratkom prikazu njegovih priča i pripovijesti, oslonili smo se na lik, kao jedan od izrazitih nositelja značenja u narativnim figurama osobnosti (psihemskoj), skupnosti (sociemskoj) i opstojnosti (ontemskoj).

Uvod, podsjećanje
Tek po svršetku agresije na Bosnu i Hercegovinu i odbrane od nje, iz prostora bosanskog jezika izronila je nekolicina zaobiđenih i potisnutih književnih imena čija se književna aktivnost i živost veže za razdoblje koje je prethodilo socijalističkom određenju Bosne i Hercegovine. Grijesi struktura socijalističkog razdoblja prema tim piscima i, posebice, surovošću odbijanja njihovih književnih djela, oštetili su, prije svega bošnjačku književnu historiju, uništavajući joj temeljnu građu koja je konstituira ili upotpunjava. Prisjetimo se da su „državne“ nakladne kuće tek iza 1970. godine počele objavljivati Safvet-bega Bašagića, Musu Ćazima Ćatića i Edhema Mulabdića, ali da se „preživjeli“ iz međuratnog razdoblja, pisci poput Ahmeta Muratbegovića, Alije Nametka ili Envera Čolakovića, nipošto nisu mogli nadati svojemu mjestu niti u jednom izdavačkom programu. O tome upečatljivo svjedoče pojave dvaju romana u gradačačkoj biblioteci „Alija Isaković“, nepoznatih i neobjavljenih romana Ponos A. Muradbegovića (napisan 1923.), i Huseina Đoge Dubravića Sreća mladog Ljubovića (napisana 1932733.). Među takve književne sudbine valjalo bi pribrojati i književnu sudbinu Rešada Kadića. Jedini „književni azil“ u Bosni i Hercegovini, kako Nametku tako i Kadiću, ostao je u prostoru Islamske zajednice u njihovim, ili u privatni, izdanjima. A da paradoks bude potpun, obojica pisaca mogli su objavljivati u Hrvatskoj i Srbiji gdje nisu imali svoju jezičku, izvornu recepciju.

Bibliografija pripovijedaka
Uvidom u objelodanjene bibliografije radova Rešada Kadića i radova o njemu, vidljivo je da su mu književno-kritičku pozornost, za života, posvetili tek nekolicina autora - Ejub Todorovac, Minka Memija[1], Džemaludin Latić[2], Amir Brka[3] i još neki.
Do kraja 2. svjetskog rata Rešad Kadić je objelodanio sljedeće pripovijesti:  Jadnik. Literarna štampa. 1/1930, 15-16, 116-117; Njegovo pismo. Ispovijed jednog čovjeka, kojim je gospodario alkohol. Literarna štampa, 1/ 1930,19-22,157-158; Umiranje. Literarna štampa, 1/1930, 5-6, 61; Nakaza.Novi Behar;V/1931-32, 1,5-7; Garonja. Novi Behar; V/1931-32, 18,254-256; Suljo drvar. Novi Behar; V/1931-32, 9,134-135; Sirotinjska suza. Novi Behar; VI/1932-33., 3, 35-37; Selimov nadobudni sin. Narodna uzdanica. 1/1933., 135-144. str. 1; Ahmetbegova Saida. (Bolna priča iz naših dana). Islamski svijet, muslimanski književno-publistitički kalendar za godinu 1352/1933-1934, Sarajevo, 1 / 1933., 79-88. str.; A život se je samo šalio! Islamski glas, 1/1935., 13, 16; Plemić. Islamski svijet. 1935., Bajramski broj; Jedini prijatelj pralje Marije. Ilustrovani islamski svijet, 1/1936., 1, 11-12; Velika noć malog čovjeka. Islamski glas, 11/1936., 22, 18-19; Behari su mirisali... Gajret, XVIII/1937., 3, 48-49; Bajram. (Pripovijetka). Sarajevski novi list, 1/1941, 140, 11, sa fotografijom R. Kadića; Bosanski ponos. Sarajevski novi list, 1/1941, 196 (Bajramski prilog),15. Mujkanov Bajram. Sarajevski novi list, 1/1941., 196 (Bajramski prilog), 18; Grmljavina. Novi list, IV/1944., 1030,9; Carev imam. Preporod, XIV/1984, 13 (333), 15.
Trebalo je proći više od dvadeset godina iza 1945. godine, pa da Rešad Kadić objelodani prvu svoju nakonratnu priči, što sugerira dvije činjenice: prav je bjelodana, da nije imao gdje objaviti svoju umjetninu riječi, a druga da je došlo do tragičnog i dugogodišnjeg diskontinuiteta u književnom stvaranju i prirodnom književnom razvoju. Radi se sljedećim pričama:
Mati. Takvim za 1967., 169-173. str.; "Taj je kao što sam ja“. Preporod; 11/1971., 10, 15; - Bockalo (Tešanj), 1/1974,6,6; Zmija otrovnica. Takvim za 1979.,274-288. str. U knjizi Pripovijedonje o ljudskim sudbinama i paši Latasu ova priča objavljena je pod naslovom Zmija; Ilhamijin put u smrt. Preporod, VII/I976., 1 (128), 16; 2 (129), 16; 3 (130),16; 4 (131),16; 5 (132), 16; 7 (134), 16; 8 (135), 16; 9-10 (136-7), 16; 11 (138),16; 12 (139), 16; 13 (140), 16; 14(141), 16. Objavljivanje pripovijesti prekinuto s napomenom da uskoro izlazi iz štampe; Na šta se ljuti Junuzaga Čukundruk. Preporod:VIII /1977.,6 (157), 20; 7 (158),20; 8 (159),20; 9 (160), 20; 10 (161),20; 11 (162),20; 12 (163), 20; Majstorovi golubovi. Takvim za 1982., 251-253. str.; Tuđinac. Preporod, XIV/1984., 6-7 (326-7),20-21; Turski pop. Preporod, XIV/1984., 8 (328), 13; Šejtan. Preporod, XVI/1985, 5 (349), 17; Posljednji Lubo. Preporod: XVI/1985, 10 (354),17; 11 (355),17; 12 (356),17; 13 (357), 13; 14 (358),13; 15 (359), 13; 16 (360), 13; 17 (361), 13[4]
Tematski okvir Kadićevih priča i pripovijesti, čak kad je u pitanju komički diskurs, ljudska je drama pojedinca s promjenljivim motivskim etabliranjem i njihovim izvlačenjem iz pozadine u neki prednji plan ispričanoga svijeta. Teme pripadaju socijalnom, staleškom i etno-kolektivnom rastakanju i dezintegraciji obitelji i pojedinca nakon silovitih promjena političkih i kulturoloških paradigmi. Prilično je uočljiva određena razlika u tematskom pristupu njegova prvotnjeg zamaha (uzleta kritički raspoloženog mladog autora) između 1930. i 1945. godine, od onoga koje će uslijediti nakon značajnog vremenskog odsustva iz književne produkcije koju iznova započinje tek 1967. godine.
U prvoj skupini priča nastalih do 1945. unutarnja historija u kojoj se  oblikuju drame nisu isključivo vezane, kako navodi Minka Memija, „za osmansko i austrijsko razdoblje,“[5] nego i u kasnija vremena novih političkih tvorevina poput, međuratnog, starojugoslavnskog, pa i kasnijeg, socijalističkog razdoblja. Priče o „bijednim ljudima“, kojima zapravo i započinje svoje estetizirano opisivanje svijeta, nosi snažan nanos viđene stvarnosti, a ne stvarnosti koju je morao posuđivati iz austrougarskog razdoblja (npr. Jadnik), koja ga po tematskog opredijeljenosti na  određen način  situira u onovremenu grupu tzv. „socijalnih pisaca“ kikić-dizdarevićevskih socijalnih skalpela, moćnijih i instrumentaliziranijih od onih kojima tada, na početku svoje karijere, još uvijek nije mogao raspolagati Rešad Kadić.
Tematska jedinica najočitije se reflektira kroz lik kao „svežanj razlikovnih obilježja“, pa je i Kadićevim propovjednim likovima nužno posvetiti stanoviti uvid kao narativnoj figuri koja doslovno zrcali svijet njegove proze realističkog obilježja. Lik kao narativnu figuru Gajo Peleš promatra  u sklopu semantičkog obilježja nekog pripovjednog teksta, pa tako razlikuje psihemsku, sociemsku i ontemsku narativnu figuru.[6]
Dakle, već u toj prvoj svojoj objavljenoj priči, Jadniku, sve su unutarnje  značenjske veze uspostavljene preko psihemskih narativnih figura koje svojim nizovima uspostavljaju mrežu značenja unutar fabulativnog slijeda. Već u imenu lika, nešto je ključno i bitno pa samo po sebi predstavlja semantičku jezgru – (lik Sulje), koja ga povezuje sa sociemskom figurom određenog etnosa. Psihemska figura Sulje, kao i u ovom slučaju, lik je koji trpi nasilje ne samo bijede kao socijalne kategorije, nego i fizičko nasilje čaršijske djece i odraslih. Lik se, da bi se bijeda pokazala još paklenijom a društveni i socijalni okoliš njegova života - još bešćutnijim, Rešad je Kadić potencirao – oduzimajući liku „s društvenog dna“, sposobnost kultivizacije i razumnog rezoniranja izrazitih medicinskih definicija koje se odnose na epilepsiju i mentalnu disfunkciju. Socijalna prelamanja na takvu se liku prikazuju i očituju groteskno, u savršenoj bešćutnosti sugrađana, koja svojim ponašanjem dodatno pripomaže propasti jednog upropaštenog i neostvarenog života o čijemu unutarnjem svijetu i doživljaju vanjskog svijeta ništa niti znaju niti naslućuju. Međutim, to jest tako, do fantastičnog ispoljavanja emocija koje i takav „neljudski“ lik posjeduje kao dominantnu ljudskost: on je spontano iskazuje na vijest da je umrla jedina osoba na svijetu koja je prema njemu pokazivala blagost i sućut, starica, blaga hanuma velikog srca. Takvo iskazivanje zadivljuje žene koje su se našle oko mejita, ali i plaši... Pripovjedač je iznad i izvan svijeta koji modulira riječima, on je sveznajući, u trećem licu.
Istovjetna je pozicija pripovjedača i u priči Nakaza[7]  koju je Kadić objelodanio u Novom Beharu i poslije je, kao ni prethodnu, nismo susretali u kasnijim izdanjima.  Moglo bi se čak reći da je Nakaza na neki  fatumski način slična Jadniku. Sudbina upravlja, a da se medicinski aspekti uopće ne spominju, obiteljskim svijetom koji se konstituira oko Zlate Ahmedbegove i njezina izabranika Omerage, u braku koji je započeo njezinom „otmicom“ - a trajao i bio ispunjen stalnim bolestima djece i njihovim smrtnim objavama! Autor fokusira isključivu pozornost na lik majke i psihemsko usmjeravanje narativnog niza kojim modulira njezin očajni svijet: sretno rađanje djece i njihovo naprasno umiranje. Najposlije, Zlata ostaje sa samo jednim djetetom koje je uspjelo nadvladati bolest o kojoj doduše ništa ne znamo, pripovjedač nas kao izvanjski promatrač zbivanja obavještava na sljedeći način: „Sudbina. Smrt ga poštedjela, ostavila mu dušu, poklonila život, ali na napravila Nakazom... Zatvoreno oko, nakrivljena usta, iscereno lice koje skoro vazda sličilo groznom osmjehu, ostalo je od groznog mladenačkog lica.“[8]  U jednom trenutku pokušaja da se sudbinsko obilježje koje ga čini nakazom nadvlada ljubavlju prema prelijepoj djevojci koja s njim razgovara iz puke samilosti (što on potpuno pogrješno razumijeva), dolazi do katarze, mladićeva samoubistva.
Motiv pomalo bizaran, poput bajkovitog eha Ljepotice i zvijeri.  Takvi, društvenom ili patološkom kobi označeni likovi psihemskog znaka, kasnije se neće pojavljivati u Kadićevim pripovijestima.  
Skupini priča socijalnog određenja svakako valja pribrojati i priču Suljo drvar.[9] Zanimljivo je da su prethodne dvije baš kao i ova – poetizirane, kao neka svjesna ili podsvjesna autorska namjera da se materijalnoj bijedi ljudi sudbinom ili siromaštvom gurnutim na dno uspostavi neki kontrast, neko oskudno prosvjetljenje, neka moguća psihološka najava izlaza iz zla prostora i još zločestijeg vremena. Pripovjedač iz pozicije promatrača  „opservira“ Suljinu poziciju u „malom svijetu“,  govori u njegovo ime i atribuira njegovo stanje koje je, kao i kod likova u drugim psihemskim figurama – trpljenje i ponavljanje gotovo automatiziranih radnji: Suljo drvar svakodnevno cijepa drva, tovari ih na mršavu i staru Dorušu, prodaje ih i od prodanog  živi. Fabulativni se niz fiksira kao ponavljajući prikaz istovjetnih radnji zatvorenih u bezizlazan krug najelementarnijih Suljinih životnih postupaka. U zadanom svijetu, takva pozicija lika je redovito trpna, nesposobna za šire zamahe i šire socijalne kontakte, pa se Suljine meditacije koje nikog ne dotiču - nikada i ne pretvaraju u narativnu figuru sociemskog dosega. Pa i sami lirski diskurs upućuje na solo-dionice kakve smo već imali u prethodnim prozama, Jadniku i Nakazi, osuđenim na patnju i smrt u samoći. Jedine pobune se javljaju na kraju, kao emotivni krik retardiranog epileptičara nakon hanumine smrti, kao samoubilački kuršum u Nakazi i kao Suljin izljev bijesa nad Ciganima kad dolaze po kožu lipsale Doruše, jedinog izvora prihoda koji je netragom nestao.
Garonja, međutim, priča je koja se, za razliku od prethodnih, oslanjala na drugu geneološku pozadinu i koja je proistekla iz idejnog svijeta  one razvojne linije koja je polazila od Osman-Aziza, Mulabdića, Sarajlića - do Alije Nametka, kojem je Kadić, čini se, i svojevrsni nastavljač. Riječ je o nekoj vrsti „tematskog sindroma“ koji je dotakao gotovo svakog proznog pisca prvih generacija austrougarskog i međuratnog razdoblja,  o „književnom katalogiziranju“ propadanja bosanskog begovata u vremenu europeziranja svekolikog života  Bosne i Hercegovine.  Tekstovi tog kruga nose zajedničke strukturalne  signature  koje dekonstituiraju nasljeđeni svijet što je do jučer savršeno funkcionirao: stoljećima oblikovana kolektiva sudbina i sudbina pojedinaca u njemu prožeta cijelim sustavima religijskih, kulturoloških i političkih mreža kojima su modulirali svoj identitet ali i odbrambene mehanizme – sada se, istrošen, raspada. Garonja – priča je upravo o takvom raspadu, ali, što je zanimljivo, Kadićevu begovsku porodicu ne reprezentira beg, nego hizmećar, sluga, Smailbegov kočijaš! Po svojoj naturi, hizmećar u principu ne predstavlja nikog, kao lik bi funkcionirao u psihemskoj narativnoj figuri.  Međutim, on je i nametovski, „prepisan“ lik koji odgovara sociemskoj narativnoj figuri – koja, kao takva, „preuzima ideologiju teksta“[10].  
Sudbinska priča izdvojenog i fokusiranog lika Garonje, „momka za sve“, prezentira se kroz fragmente, retrospektivno, kroz tri generacije begovske obitelji u kojoj je proživio cijeli svoj život, od desetogodišnjeg dječaka kad je „doveden“, do vremenske pozicije u kojoj sveznajući pripovjedač prezentira historiju jednog raspada gdje se Garonja osjeća pozvanim svjedokom odbrane begova! Nakon zvjezdanih trenutaka obitelji kojima je Garonja svjedočio kao „član porodice“ u koju je uzet kao siroče, te nakon „promjene carstva“, s mladim begom treće generacije, pred Garonjinim očima stari i sjajni obrisi porodice zatamnjuju, deformiraju su pred navalom novih nemuslimanskih društvenih formi sjedeljki, kafana i alkohola. Preuzimajući na sebe dužnost da odbrani čast obitelji (ružeći i savjetujući svog mladog gospodara, ukazujući mu na poroke koje čini), Garonja zapravo doslovno preuzima staleški i plemićki osjećaj za „rz i obraz“ koji se, na starinski način, treba sačuvati i u novim, poganim vremenima. Na taj način on, kao psihemska značenjska jedinica, to prestaje biti - jer se uzdigao u reprezenta. Taj osjećaj časti i krajnje ljudske zahvalnosti – doseže do socijalne aristokratske ideološke reprezentnosti: sve što je za života zaradio u begovskoj obitelji, podastrijet će pred noge mladog bega da tim novce, njegovim stečenim kapitalom – otplati dugove i spasi porodicu od kraja i propasti.
Selimov nadobudni sin, ne nosi nijednu „jaku“ oznaku ni vremena ni stila austrougarskog vremena, mada bi se, u širem i isključivo tematskom situiranju, mogla promatrati. Ako ih ima (gubljenje obiteljskog sklada, deformiranje identiteta), one su istovjetne onima koje posjeduje i kasnije „međuratno razdoblje“ – s tom razlikom što identitet naslovnog lika biva razaran izvan uvida protagonista na način obmane vlastitih roditelja, i onog – na kraju priče – zapanjujućeg obrata na tragu završnog udara „iznevjerenog očekivanja“.
Rešad Kadić je na vrlo krhkoj fabulativnoj osnovi konstruirao seljakovu dramu i težnju izlaska iz bijede: temelji se na gotovo dramskom agonu  oca i sina, Selima i Hasana. Hasanu je obećana budućnost za koju će se žrtvovati svi – svi će raditi kao marva a Hasan će školovanjem postati gospodin. Kroz vješti sižejni pleter, sveznajući nas pripovjedač obavještava ili nam nagovještava da Hasan i nije od plemenite moralne građe svog seljačkog oca – ali te su spoznaje o tom neprisutnom liku nepoznate drugim, prevarenim, iznevjerenim i grubo osujećenim u svom slućenom horizontu budućnosti.
Selim,  osobnost s nizom atribucija  i obilježja koji se kao „naivnom liku“ preklapaju i s njegovom trpećom, psihemskom dimenzijom, bit će dosuđen i sinovljev prezir a njegova moguća „predstavnička uloga“ porodice – neće odigrati nikakvu presudnu ulogu u sklapanju dubljih socijalnih veza koje bi možda imao – da je sin diplomirao i osvojio novi društveni segment.   
Zmija je neobično retrospektivo tematsko  osvrtanje: kroz lokalnu sagu o jednom realiziranom ljubavnom mimoilaženju, zapravo je pokušaj zadiranja u psihu čovjeka pod islamski prekrivenim habitusom, čovjeku od povjerenja, osobi kojoj „mahane nejma“ – ali najposlije se pokaže da ipak ima, i to od one vrste koja je bila kadra uništiti jedan život.  
Zapravo, taj lik (Adil-efendije) osvješćuje i spoznaju da svaki čovjek ma kako bio dobar, ima u sebi barem trunku zla koje može srušiti cijeli svijet osobito ako mu se taj svijet ne podvrgava. Savršeni svoje zlo ukrote - a slabi, kojih je većina na svijetu, to ne uspiju. Adil-efendija je sociološki u lokalni prostor kasabe adaptiran lik, što je bitno za samu mitsku dimenziju narativa, dok je ljepotica Ćefa, u koju je (Adil) potajno zaljubljen – osobnost romantičnog, melankoličnog, osamljenog tipskog obilježja.
Cijela je priča i tragedija u njoj, oslonjena na jednu promišljenu i okrutnu anegdotsku prijevaru: zamjeni pisama! Lokalna djevojka Ćefa, prelijepa ali i nepismena, zaljubljuje se u mladića Hasana koji studira u Beču. U dopisivanju, pisma joj čita i na njih odgovara Adil-efendija, u nju potajno zaljubljen. Najposlije, obmanjuje je falsificiranim pismom koji je naglo presjekao ljubav među mladima. U krajnjoj konzekvenci podmukle prijevare, tenzija stvorena među likovima naknadno otkrivanjem istine, stradava lik koji trpi. Psihološki lom djevojke Ćefe završava smrću.  
Pripovjedno vrijeme je retrospektivno zahvaćeno iz pozicije autoritativnog Ja pripovjedača koji dakle sudjeluje u mitskom univerzumu, na način homodijegetičkog lika. Otuda bi bilo moguće promišljati  ili tvrditi da je u Zmiji podosta autobiografskih elemenata: Kasaba (Tešanj?), imena lokaliteta, te njegovo, u autobiografskoj maniri započinjanje priče aposteriori, mnogo godina nakon što se ona dogodila pa i zaboravila.
Pripovijest Iz stare mahale, konstituirana je na kronotopu koji apsorbira prostor sarajevske mahale i ukrštanju dvaju vremena, austrougarskog  (netom arhiviranog), te „tekućeg vremena“ pripovjedačeva  djetinjstva i prezentne vremenske dionice iz koje se pripovjedač u ich-formi upućuje u potragu za vjerodostojnom potvrdom  uozbiljenja  historičnosti njegovih spoznaja svijeta. Otuda se i pripovijedanju i javlja dvojni glas jednog te istog ambijenta, ali u različitim vremenskim pozicijama, čas razilazi - čas usuglašava. Historičnost se potkrepljuje i citatima iz Bašeskije, kao nekom univerzalnom potvrdom koja osvješćuje. Unutarnji pripovjedač je stogodišnji Alijaga, pa on svojom naracijom zahvaća predsuvremenu povijesnu epohu. Tako se, kao u magnovenju, javljaju slike i likovi prošlosti koji progovaraju autentičnom atmosferom potonula vremena i autentičnih sudbina (likova Hafiz-Ibrahima, usjedjelice Hašije, Jevrefa Ishaka, npr.).
U Posljednjem Lubi, pripovijesti „tipičnoj“ za temu „propadanja bosanskog begovata“, kronotopom koji povezuje prostor Sarajeva i prvih desetljeća austrougarske vlasti u Bosni,  Kadić zapravo proširuje tematski horizont, obogativši da dodatnim dezintregacijskim usudom – razaranjem same obitelji novim mjestima društvenog okupljanja i „novim oblicima muškog rahatluka“ pronađenog izvan kućnih avlija. Narativnom atmosferom koju isijava jezik vremenske prikladnosti i narativnim figurama osobnosti koje moduliraju semantičku mrežu kulturoloških mikro-historija, pa   Kadić, ako i sociološki gledamo na taj i takav književni pristup,  prilaže značajan doprinos  (i) unutranjem razumijevanju obiteljskih historija koje se, nepobitno, reflektiraju i na psiho-mentalnu sliku bosanskog kolektiviteta. U središtu fabulativno-sižejnog prostora je Salko Lubo, kao obiteljski sin razmetni, ali i reprezent preko kojeg se, uz nekoliko okolnih likova - opslužitelja  uspostavljanja cijele  paukove mreže novih odnosa koje naši krajevi dotad nisu poznavali, ili ih nisu poznavali kao otvorene životne prizore. U ocrtavanju osobnosti Salke Lube, autor uspostavlja dva suprotstavljena, kontrastna ogledala u kojima se ogleda središnji akter: dječačko vrijeme odrastanja u sjenci oca kao velikog kućnog diktatora,  i mladićko vrijeme alkohola, žudnje i erotske pohlepe koja nema racionalnog izlaza. I likovi preko kojih se uspostavljaju semantičke mreže, cjelovitija značenja teksta, gotovo su simetrično raspoređeni: Majka, puna samilosti i neupitne ljubavi kao žrtve, na jednoj strani, i Maruška, pohlepna krčmarica kojoj je ljubav – dobit i valuta. Takvi su i ambijenti u kojima se odvijaju drame postojanja svih sudionika predočenog ljudskog zapleta, mehka, kućna toplina i alkoholizirana, prostačka kafana.  Na uzbuđenju podržanim opijatima i otvorenim seksualnim entuzijazmom razbludnog sina Saliha, otvara se, kako diktira piščeva ideja, rasap, ludilo, smrt. I to ne samo kraj lika, nego kao smrt porodice.
Jezik pripovijesti je posebna dobitna kombinacija: pisana je standardnim bosanskim jezikom prošaranim gustim neprevodivim leksemima (npr. odjeće koje danas nema u opticaju), običajnih idioma ili termina vezanih za islamski svjetonazor, a koji književno apsorbiraju slojeve jezika potonulog, nerijetko, u arhivirane i muzejski pospremljene rijetkosti pune intimnosti i narativne očaranosti.
Ilhamijin put u smrt je svojevrsna historijsko-psihološka pripovijest, pseudoroman, tekst koji apelira na čitatelja da mu vjeruje jer na riječ - budući da se izrijekom, samoreferento, očituje kao „istinita pripovijest o Abdulvehabu ibn Abdulvehabu Žepćevi-Ilhamiji, koji je živio životom pravednika, a umro smrću mučenika u vezirskom gradu Travniku godine 1821.“[11]  
Ovo je pripovijest lika, središnje figure (Ilhamije), čija razmišljanja i geste slijedi izvandijegetični pripovjedač. Ilahamija je višedimenzionalan lik, osim što je osobnost bogatog unutrašnjeg života, mislilac i pjesnik, po vokaciji je podjednako i figura šireg psihološkog i sociološkog prostora – on je, kao imam, i socijalni reprezent, pa u to ime često progovara čak i onda kada govori isključivo u svoje osobno ime.   Ono što je psihemski niz u narativnoj figuri koju on producira, uklapa se najčešće u mišljenja puka koji slijede svog imama, pa otuda i njegovo osjećanje prava da zastupa to kolektivno mišljenje koje je po svojoj osebujnosti uspostavljenih veza socijalnog porijekla, što narativnu figuru uzdiže na viši stupanj sociemskog profila.
   Razvijajući svoju tekstualnu strukturu po linearnom osvajanju sižejnog nacrta, Ilhamija propituje mogući razlog zašto ga iz Žepća poziva nesmiljeni bosanski vezir Dželaluddin Ali-paša.  Već na tim prvim stranicama širi se strah po Ilhamijinoj okolici i na sami glas da pristigla vezirova pozivnica – koja nimalo ne sluti na dobro.  Ko je označen zlom, od njega treba bježati -  geslo je niskog duha koje je poznato svim ljudima koje je doticala nezasitna i nezadovoljna vlast. Od Ilhamije se širi krug praznine, poznanici i prijatelji se sklanjaju, nestaju, na njih silno djeluje upravo to što sugerira sociemski narativni niz: utjecaj na druge, biti primjer drugima, biti svoj na način proključalog bunta u pritajenom biću „zastupanog“ kolektiviteta. Potom, Ilhamija kreće u neizvjesnost; on putuje pješice kroz samo srce Bosne, od Žepča do Travnika, od imamske kuće spokoja do krvavog prijestolja bosanskog gubilišta.
Pješačeći, Ilhamiji promiče cijeli život ispred očiju: sada se cijeli prostor (zemljopisni, edukativni, kolektivni i osobni) popunjavaju životnim sekvencama i strukturiraju historijski okvir te u njemu bitne poluge upravnog i represivnog aparata kolektiviteta u kojem je zadan i zakonima definiran život svakog pojedinog čovjeka... : naviru prva sjećanja svjesnog života, odlazak s ocem na prvi Bajram-namaz, školovanje u medresi u Žepču (Karahodža, od kojeg je čuo prve stihove), školovanja u Fojnici, susret s Husein-babom šejhom u Živčićima, uzimanje sufijskog imena Ilhami (Bogom nadahnuti), povratak u Žepće gdje sazrijevanjem postaje alimom, imamom i hatibom u Ferhadiji žepačkoj, najposlije i pjesnik: pjesnik svevideći koji stradava zbog stihova kojim zrcali stanje svoje Bosne; ispisuje čak i neki testament, s uputama o svojoj džannazi. Nigdje ne pronalazi svoju krivnju… a ipak je negdje okrivljen.
Unutarnji zemljopis Kadićeve pripovijesti očituje se kroz narativne pasaže nerijetko kao čisti putopis, prosijan ponekom poetskom riječju ili sintagmom. Meditativni solilokviji dimenzioniraju moralno-islamski i politički prostor u doba jednog zlovlašća, a postaje na kojima se zaustavlja (u hanu, u susretu s ciganima, u selu s džamijom gdje obavlja namaz, najposlije u zindanu), socijalne digresije koje se, preko vlasti i njihove moći, reflektiraju na stanje odnosa s kršćanima, sa sirotinjom općenito ali i imućnima kojima se silom sagiba ili odsijeca glava zbog kritičkog stava prema sustavu i neislamskom satiranju podanika Bosanskog ejaleta.
Na svakom dakle koraku svog putovanja Ilhamiji je vidljiv taj nesklad, taj raskol među proklamiranim i praktičnim, koji – kad isijava s vrha vlasti – prožima cijelo društvo, od vrha do njegova dna.
Posebnu funkciju imaju Ilhamijina „viđenja i glasovi“ u snu, te halucinantni glasovi koji mu se javljaju i pri javi kad se snovito i šejtansko miješa s (historijskim i pripovjednim likom) Džalaluddin Ali-paše. U drugom, budnom slučaju – on čuje glasove konjanika, njihovo dozivane i vidi kako mu mašu: Ilhamija uči časne ajete i dove kojim se tjeraju šejtani od sebe. To će se još jednom ponoviti, tijekom dijaloga sa samim Dželaluddin pašom, kad će mu se (učiniti?) da se pašin lik iz zbiljnog pretapa u neki drugi zajedno s glasom koji mu nikako ne pripada.  Rekli bismo da se ta dva-tri „nepripadajuća detalja“  priklanjaju onim ne tako čestim mjestima koja nadilaze realističku strukturu teksta i lebde nad njom poput nadrealnih inačica čineći „priču“ pomalo tajnovitom i bliskom pučkom načinu mitološkog promišljanja.
Njegovo misaono poniranje i sufijsko lelujanje između tvrde zbilje i Božjeg prijestolja, uzdiže njegov duh… „Duh mu se vinu visoko iznad Vranduka, a tu na travi, nadomak hana, ostade samo njegovo tijelo, poput napuštena šatora Ilhamijine duše. Ponovo je bio u zanosu. Da mu se neko tog časa zagledao u lice, vidio bi da je ozareno smirenjem. Bili su to oni uznositi trenuci za kojim je toliko žudio, uporno nastojeći da ih se što češće dovine. Odlutala iskra ponovno se vraćala svome Praizvoru...“[12] To su trenutci ontološke punine jednog vjeruju koje na više mjesta iskazuje. Iz Božanskih principa derivirali su Ilhamijini principi života na zemlji; kroz njih on vidi ljude, životinje i bilje, i tako se prema njima odnosi – kako kažu uzvišeni Zakonik: 
O zulumu nad drugima kaže: Šta se ovo s nas radi...! Pa zar oni, nesretnici, ne znaju, da se ni travki, ni hajvanu, a nekamoli insanu, zulum i nepravda ne smiju činiti. Teško si ga njima, teško si ga njima!“[13]
O merhametu prema drugima misli:  - Ko nejma merhameta spram drugih, neka ga ne išće ni za sebe! Gledam, maločas, kad je sijevalo i grmjelo, svi se ustravili. Ja kako li će bit’, brate moj, kad sunce potamni i planine jedna prema drugoj krenu: kad vode provru i kad se mrtvi dignu iz kabura i prožive: kad se džennet i džehennem otvore! Kako ćemo onda iskat’ merhameta, kad ga spram drugih nismo imali![14]
O nasilju nad drugima (Munkiru i Nekiru): - Progovorio sam protiv nasilja... Jer, kazano je: ni nad hajvanom, a nekamoli insanom, nasilje se ne smije provodit’...![15]
Dobro se ne može nazvati Zlom: - Pašo, ne traži od mene da zlo nazovem dobrim, a dobro zlim, jer to je najteži grijeh! Kažeš mi da su Carevina i padišah iznad svega i da drugog izbora nema. A gdje su ljudi, pašo? Šta je Carevina bez spokojstva i sreće njezinih podanika? I šta je padišah u takvoj Carevini? Pašo, ljudi su preči i od padišaha i od Carevine! Na krvi ništa dobro niknuti neće.[16]
Po tim rezonancama i stavovima nauzvišenijih ljudskih vrlina Ilhamija je jedan od najsloženijih osobnosti u ukupnom Kadrićevom literarnom djelu. Cijeli ontologijski obojeni niz jedinica ontemske narativne figure, uzdiže cijelu pripovijest u vrh autorovog književnog opusa, pa predstavlja jedan od bisera ukupne pričalačke baštine bošnjakče književnosti 20. stoljeća.



ZAKLJUČAK
Tekst Rešad Kadić i njegov svijet izgubljena sklada tretira priče i propovijetke koje je objavljivao između 1930. i 1985. godine po raznim časopisima i listovima, ali ih nije nikada, za života, objelodanio i objavio skupljene u zasebnoj knjizi. Tek će se nakon autorova preseljenja sa ovoga svijeta, pojaviti dvije knjige njegovih izabranih pripovijesti.
U pričama objavljenim prije II. svjetskog rata, Kadić je nerijetno slijedio socijalnu putanju svojih junaka koji stradavaju, hizmećera, potlačenih, i uopće ljudi sa dna. Njegovi junaci su bijedni ljudi ne samo u materijalnom, kakav je u istoimenoj priči Suljo drvar, nego i u psihičkom i mentalnom pogledju (sinovi koji varaju očeve, maloumnici s kojima se šprda čaršija), dok su likovi u kasnijim pripovijestima češće drugog sastava, druge socijalne i staleške građe – reprezenti bogate kasabe ili Sarajeva, koji pred udarima „novog vremena“ podliježu čarima opijata i zanosnih ženskih tijela... Kroz narativne figure osobnosti, skupnosti i opstojnosti i njihove umnožene nizove interpretativnih jedinica - njegovi likovi uspostavljaju sistem semantičkih mreža, Kadić modulira svijet koji je izgubio sklad, izgubio svoj mir, svoju prvotnju bit. U fabulativno-sižejnom slijedu, vidljivo je da Kadić razlog destruiranju zatečenog svijeta vidi u lomljenju i zabacivanju moralnog i vjersko-običajnog horizonta; „junaci“ tog svijeta neminovno propadaju – jer su iznevjerili porodicu, tradiciju, način života, postali razbludni sinovi i unutarnji odmetnici.
Izuzetak je pripovijest Ilhamijin put u smrt, narativna projekcija tiranije političkom sistema nad pojedincem i njegina satrapska osvetoljubivost nad pjesnikom koji svijet brani – srcem i stihovima. Njezine narativne razine su razine značenja – od pojedinačnih  do kolektivnih, od lokalnih do univerzalnih.
Bosanski jezik Rešada Kadića je predstavlja onaj leksički odbir za koji kažemo da je – lijepi naš jezik! Uvijek je primjeren vremenu i prostoru iz kojeg pripovjedač progovara, dosljedan je kronotopu svog pripovjedačkog svijeta, svojih likova i kolektiviteta koji ti likovi na bilo koji način predstavljaju. Obiluje s cijelim korpusom turcizama od kojih su neki, gubljenjem predmetnog svijeta koji su označavali, i oni samo već odavno arhivirani i muzejski pospremljeni u rječnike koji se bave historijom našega, bosanskoga jezika.

LITERATURA:

Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.
Kadić, Rešad: Iz stare mahale, Bosanska riječ, Wuppertal, 1994.
Rešad Kadić: Bašeskijin posljednji zapis, El-Kalem, 1997.
Kadić, Rešad: Ilhamijin put u smrt (i druge proze), El Kalem, Sarajevo, 1997.
Kadić, Rešad: Sabit Abduzaimović legionar broj 71.900, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 1999.
Novi Behar, časopis 1928-1945.
Peleš, Gajo: Priča i značenje, Naprijed, Zagreb, 1989.
Peleš, Gajo: Tumačenje romana, Artresor Naklada, Zagreb, 1999.
Rizvić, Muhsin: Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994.


[1] Brka Amir: Rešad Kadić, građa za bibliograiju; u: Rešad Kadić: Sabit Abduzaimović legionar broj 71.900, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 1999., str. 127-142
[2] Latić, Džemaludin: Iskorak iz realizma, u Rešad Kadić: Ilahmijih put u smrt (...), El Kalem, Sarajevo, 1997., str. 337-341
[3] Brka Amir: Rešad Kadić i Tešanj, u: Rešad Kadić: Sabit Abduzaimović legionar 71.900, Centar za kultutu i obrazovanje Tešanj, 1999., str. 5-11
[4] Brka, Amir: Rešad Kadić, građa za bibliografiju, u: Rešad Kadić: Sabit Abduzaimović legionar broj 71.900, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 1999., ste. 131-133
[5] Memija, Minka: Uz ovo izdanje, v. Rešad Kadić: Bašeskijin posljednji zapis, El-Kalem, 1997., str. 8
[6] Peleš, Gajo: Tumačenje romana, Artresor naklada, Zagreb, 1999., 227 i dalje
[7] Novi Behar, god. V., br. 1,  1.  VII. 1931., str.  5-7
[8] Kadić, Rešad: Nakaza, Novi Behar, god. V, 1931., br. 1, str. 6
[9] Novi Behar, god. V., br. 9, 1. XI. 1931., str. 134-135
[10] Peleš, isto, str. 243
[11] Kadić, Rešad: Ilhamijin put u smrt, El Kalem Sarajevo, 1997., str. 7
[12] Kadić, Rešad: Ilhamijin put u smrt (i druge proze), El Kalem, Sarajevo, 1997., str. 26
[13] Isto, str. 64
[14] Isto, str. 39
[15] Isto, str. 69
[16] Isto, str. 102

Nema komentara:

Objavi komentar