4. tra 2014.

USPON I PAD KUĆE DŽABIĆA




PUTOVANJE MOSTAROM - MOSTARSKE VEDUTE

iz novizašle knjige 
IBRAHIMA KAJANA
GRAD VELIKE SVJETLOSTI
Muzej Hercegovine - Štamparija IC, Mostar 2014.



Na dan Sultan Nevrusa, na mostarskom haremu u Sutini, koji dodiruje selo Vrapčiće, derviš mi pokaza rukom gdje bi otprilike bila Džabića kula, ljetnikovac glasovite mostarske ulemske porodice Džabića. Stajali smo u tom trenu oko mezara i bijelih jednostavnih bašluka na ahiret preseljenog bektašije Senada Mićijevića. Jedan mi njegov intimus, vrijedni Pintul, obeća biti putovođom, pa u kasnije izabranu danu pođosmo u pohod toj napuštenoj kući znanja...

On je vozio, a ja sejrio, iznenađen skrivenim vrapčičkim sokacima. U malo vremena potrefio je sokak uz desnu stranu dugačkim zidom omeđen, s kapijom – prekriženim daskama pokovanom i za ulaz zaboravljenom. Sjeti se prijatelj da bi se, možda, s donje strane, od Taslidža kuće moglo ući, pa pođosmo tražiti mjesto koje će nas kroz zeleni gustiš do ljetnikovca i njegovih unutrašnjih avlija propustiti. Huseina zatekosmo pod sunčanom odrnom, sa ženom kahveniše,  a i Faruk baš pristiže, pa se svi uputismo  pred samotnu kući muftija, hafiza, šehova, kadija, alima, književnika, muderisa... sve iz korijena Džabića, koji, kažu od dalekog patarenskog pretka potekoše, od Džabe, tj. Gavre!


 Džabića kula, početkom mjeseca aprila 2014.


Ljetnikovac izvan grada, Džabići su nazivali ishodnom kućom. Kuća bi se otvarala prvim beharima a zatvarala s kišama i prestankom ljeta. U posjed Džabića ovaj je seoski dvorac ušao ženidbom jednog od njih s  djevojkom iz porodice Bašo, jer joj je nekoć ime i bilo - Bašina kula.

Priđosmo nas četvorica južnom visokom kamenom zidu i u njima  glavnim dverima ugrađenim. U zidu od lijepog tesanog kamena građen i kameni vijenac s polukružnim svodom, a u njemu uglavljene baglame s teškom dvokrilnom kapijom. Ali, i ona su zamandaljena i kuću nam  čini nedostupnom. I tada spazih na desnoj strani kapijskog polukruga, u klesanoj plohi, u arapskim brojevima i pismu ispisan nijemi kronogram gradnje: 1216. godina hidžretska, koja odgovara 1801., gregorijanskoj.

 
 Južna kapija s uklesanom godinom gradnje  1216. / 1801.


Sa zapadne strane, s livade - pristup je bio slobodan i čist. Odmah smo joj spazili onaj doksat, istureni drveni ćošak istočnjački na prvom spratu. Taj, očito najstariji dio kuće zidan je lomljenim kamenom. On predstavlja posebnu cjelinu, mada se to na prvi pogled, izvana, ne vidi. Naime, uz nju je, možda u isto vrijeme građena još jedna stambena cjelina, u prepoznatljivoj arhitekturi bosanskih orijentalnih kuća s kraja 17. i prve polovice 18. stoljeća – sa zasebnom avlijom namijenjenom privrednim obiteljskim poslovima: tu je još uvijek konjušnica s podosta sačuvanih dijelova drvenarije – sjenikom, konjskim jaslama, s krovištem poduprtim istrulim gredama s ponekom, još vidljivom, utisnutom gravurom... U sredini dvorišta je čatrnja, malo podignuta nad razinom zemlje, a otvor joj je očito ne tako davno neko zaštitio daskama, provirozno, eto tek toliko da se voda ne truni i u nju ne unese kakva pasja nečist.

 Unutrašnja avlija, južni pogled na hajat, trijem, u zelenu brežuljku skrivena čatrnja


U prizemlju ove nekoć vrijedne stambene kuće, središnji je prostor koji smo u djetinjstvu nazivali hajatom: on je poput produžetka dvorišta a ipak unutar kuće, prostor s tri čvrsta zida a četvrti joj je od zraka – s podom popločanom rezanom miljevinom koja se dodiruje s avlijskom kaldrmom. Iz hajata se kroz troja vrata ulazi u  tri odaje. Na desnoj strani zida, uzdižu se basamci prema drvenom tavanu i odajama na gornjem boju. Sve je to još tu, i basamci i tavan, ali su im zaštitni trabozani nestali svi do jednoga. Tavan je sigurno, u sretna vremena, morao izgledati prelijepo, sa zelenim cvjetnim povijušama propetim uz središnji potporni stup nadnesenog i produženog kućnog krovišta. Ta se snažna, četverokutna greda oslanja na čvrst kamen u hajatu, a pri vrhu je, dobro se vidi, vrlo bogato ukrašena rezbarijama ili dlijetom urezanim šarama. 
 Iz hajata sam zakoračio, usprkos bojazni od urušavanja, u lijevu odaju: bilo je užasno! Spazih nejasne krhotine čajnika, polomljene i na pod bačene dijelove musandere, truhli dušek s provaljenom i prokuljalom kudeljom, i jedne modre traperice u strašnu prljavštinu uvaljane... A onda se, iznenada, ispod dasaka na koje sam stao, izvio roj neočekivanih muha, koje su zujeći poletjele na sve strane! Iz strašne sam odaje izjurio – glavom bez obzira!
 Dio unutrašnosti divanhane na prvom spratu mogli smo vidjet kroz polomljeni drveni doksat, s balkona (a on je dograđen, gle ti to, od armiranog betona, 1936., s godinom utisnutom u balkonsku ogradu).

Ubrzo smo pronašli ulaz koji je vodio u tu prostoriju. Nalazio se na sjevernoj strani, u čvrstom dijelu najstarijeg krila ljetnikovca. U prizemlju smo zatekli bivšu kuhinju, sa zapuštenim, zaprašenim kredencom iz 60-tih godina. Kaže mi Taslidža da su ovdje donedavno boravile nevoljne ratne izbjeglice iz Bosne... a da su sve do rata kuću i imanje koristili posljednji potomci Džabića, sada u nekim drugim prezimenima, još živi i navodno razbacani po neznanim  zemljama i nepoznatim adresama. 

 Šta su ovo rafe pretrpjele, dobro izgledaju!

 Uz drvene stepenice pođosmo na gornji boj. Najfascinantnija je, u cijelom tom prostoru – divanhana!  U sredini njezinog zida je jedan lijepi kamin, a s obje njegove strane – od poda gotovo do šiše – u zid su ugrađene drvetom obložene rafe s policama za muftijine rukopise i  muftijine knjige. Rafe su još uvijek, znajući šta su sve pretrpjele, u dobrom stanju! Sećija koja je rubila zidove, sada je potpuno skršena. Od radosnih ćilima koji su zasigurno prekrivali ovaj topli prostor, ne postoji ni jedne jedine niti. Po podu je žbuka, daščice, nejasne zgužvane i prljave platnene krpice, uvaljana i skorena ljudska nesreća.  

 Divanhana, mjesto velikog stida


Kakva su ovdje morala biti sijela i prijateljske, intelektualne  rasprave za muftija Ali Fehmi Džabića i posljednjeg, poznatog, Omera Besima, mog suvremenika! 

Najveću slavu ovoj je kući priskrbila osebujna osoba Ali-Fehmijeva. Svatko će vam reći da su njegove zasluge, u žestokom i upornom otporu Austro-ugarskoj, za Bosnu i Bošnjake zaista bile u mnogo čemu presudne. Ali, još to do nas, zaboravnih nasljednika, nije doprlo i ne znam kad će. Jer, da jest – samo mrvicu! – onda bi se barem jedan maleni, majušni mostarski sokak po njemu nazivao!  

Uspon hafiza Ali Fehmi Džabića započeo je i prije njegovim ustoličenja na muftijsku stolicu grada Mostara 1884. godine. Uživao je neporecivo poštovanje, o čemu pišu i strane studije, ne zbog svog bogatstva, „nego svoje intelektualne i jednodušne odanosti islamu“.  U Roznamedži Ibrahim ef. Medresi, više je godina bio profesorom „bez ikakve plaće“.  Stručna kritika , i znanstvena i književna, ubraja ga među vrhunske znanstvenike u područjima gramatike, stilistike i književnosti arapskog jezika.

Muftijino je stradanje započelo nužnim „uplitanjem u politiku“  - jer čovjek koji ima savjest – ne može prekriženih ruku promatrati prozelitizam, ugnjevatavnje i obespravljivanje svoga naroda – a on to, posigurno – nije mogao. Započelo je nestankom i pokrštavanjem 16-godišnje Fate Omanović u Vrapčićima, iz zaseoka Kutilivac, početkom mjeseca maja 1899.  Priča o njezinu nestanku uznemirila je muslimanski svijet do te mjere da je muftija zatražio od kotarskog  supervizora da i vlada poduzme akciju u potrazi maloljetnice i kažnjavanju otmičara, te one koji su je, maloljetnu, u katoličanstvo uveli. U međuvremenu je gnjev mostarskih muslimana narastao jer je narastao i broj motiva nezadovoljstava. Brzinom požara, zahvaćeni su bošnjačko-muslimanski problemi prosvjete  i ekonomskog života, pa se iz nezadovoljne mase naroda separiraju prvi oblici „Džabićevog pokreta“ koji se, potpuno nenadano, pojavljuje sa svojim nedvojbeno  političkim uozbiljenjem i zahtjevima za prosvjetno-vakufskom autonomijom. Kada se krajem godine 1902. Ali Fehmi Džabić, zatekao u središtu političke oluje, otišao na konsultacije u Istanbul – Austro-ugarska mu je zabranila povratak i proglasila ga – „ilegalnim iseljenikom“ i zapriječila mu povratak sudski ovjerenom zabranom. Umro je i pokopan u Istanbulu nekoliko mjeseci prije nego se rasula u paramparčad država protiv koje se borio. Ali, njegov je mezar još uvijek u tuđini, daleko od ovog ljetnikovca, ove zemlje za koju se borio.

Da, to je to... šutimo i stresamo se od neke tihe duboke nelagode. Od sudbina... Ali Fehmi Džabića, s kojeg još nije skinuta stoljetna zabrana „ilegalnog iseljenika“ i Džabićeve kule, koja je sada, pred nama živima i na naše oči - postala kuća strave i užasa!



U Mostaru, 1-4. IV. 2014.

1 komentar:

  1. Hvala ti Svjetlosti za ovaj tekst u kojem nas upozna sa nashim istaknutim Boshnjakom koji se zzrtvovao za nash kolektiv a od nas je evo gotovo zaboravljen. Nije li ovaj posjed zasluzzio drzzavnu brigu I svoju obnovu....ko je vlasnik ovog posjeda, gdje su ti nemarni nasljednici.

    OdgovoriIzbriši