20. tra 2013.

KRALJ IZ TVRTKOVE SJENKE, KRALJ DABIŠA


Priče o bosanskim vladarima (IV.)

Piše: dr. sc. Ibrahim Kajan

 


Stjepan Dabiša Kotromanić, kralj bosanski
 
U sjenci iznenadne i zagonetne smrti prvog, blistavog bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I. Kotromanića dana 10. III. 1391., u 53. godini života, mudri su starci znali da se rijetko može ponoviti, u nasljedniku, prethodni državnički sjaj bosanskog uzdignuća, moći, vojne slave i goleme zemlje u neprikosnovenim granicama tvrdim poput kitajskih zidina. Jest, sumnje u njegovu prirodnu smrt nikada, do dana današnjeg, nisu zatvorene. Ko će ga naslijediti, bilo je pitanje svih pitanja! Imao je tri sina, ali Bosanski stanak nije uzeo ni jednoga princa za očeva nasljednika, ni sina Trvtka II. s kraljicom Dorotejom rođenog, ni Stjepana Ostoju, ni Vuka Grubačevića Banića, sinova rođenih s neznanim ženama izvan bračne postelje.

 

KRALJ KOJEG NIKO NIJE ZNAO

Nad sudbinu Bosne nadvirivali su se brojni pretendenti – od vanbračnih sinova do mađarske kraljice Marije, unuke Stjepana II. Kotromanića: zlatno bosansko prijestolje htjela je darovati svom suprugu Sigismundu. A ni vojvode bosanske nisu bili bez pritajenih i tamnih računica: željeli su kralja koji će održati kraljevinu ali pred čijom snagom neće strijepiti njihova budućnost ni njihove nezajažljive ambicije, za moćnoga Tvrtka, dugo godina skrivane i potiskivane.

A onda se pojavila, iz nekog skrivenog a bliskog obiteljskog nabora historiji nejasna figura – Dabiše, Stjepana Dabiše Kotromanića! Ko je, čiji je, gdje je njegova pozicija na obiteljskom stablu bosanskog vladarskog klana Kotromanića? Nikad dokraja nije, ma koliko se historičari trudili, to pitanje prosvijetljeno niti je na njega ikada dat jasan i nedvojben odgovor. Neki će reći da je Stjepan Dabiša nezakoniti sin kneza Ninoslava (nekad imenovana i imenom Miroslav), mlađeg brata Tvrtkova oca Vladislava. Ima izvora iz kojih se može zaključiti da je zapravo sin Vladislava i Jelene Šubić, dakle rođeni brat Tvrtkov, ili, opet vanbračni sin Vladislava – i Tvrtkov polubrat, rođen malo vremena nakon Tvrtka, iza 1339. godine!

Prije nego je proglašen kraljem, historija je samo jedanput zabilježila njegovo ime – u ono smutno vrijeme kad je došlo do oružanog sukoba na tijesnom prijestolju u kojem su sjedili i naguravali se mali banovi - dječaci Tvrtko i Vuk - a između njih njihova majka Jelena Šubić, i kada je Vuk poželio prijestolje samo za sebe:  u tom dramatičnom poslu uzurpatora Vuku je, eto, pomagao i Dabiša, brat, polubrat ili brat od strica.
 

Povelja bosanskog kralja Dabiše izdana 26. aprila 1395.
 
Dabišina žena, zasigurno iz velikaške bosanske obtelji, zvala se Jelena, poznata pod imenom Gruba. Iz njihova braka, znano je ime njihove kćerke, princeze Stane: otac joj je, kad se udala  darovao selo Veljaci u Humskoj zemlji, s odredbom da je naslijedi njezina kći, tj. unuka kraljeva, Vladava (ili Vladka) udana za Jurja Radivojevića. Taj dokument o darivanju svojih potomaka, kćeri i unuke, smatra se posljednjom voljom i oporukom Dabišinom, potpisanom 26. IV. 1395. Bio je bolestan, mjesec dana ranije zatražio je od dubrovačkog Vijeća umoljenih, da mu pošalju liječnika. U posljednjim mjesecima, usamljen i povučen u Kraljevoj Sutjesci, primit će jedino, u mjesecu maju, pridignuvši se u postelji,  župana Vukmira Semkovića i braću mu Tvrtka i Stipana, potvrdivši im uime vjerne službe i osobita herojstva za „turačkih boji“, vlasništvo sela Kolo što im ga je darovao Tvrtko I u zamjenu za drugo selo, Jelšanicu. U tom trenutku, dok je potpisivao Semkovićima povelju, dana 17. maja 1395. - u Budimu je umrla mlada, izmučena, kraljica ugarska, Marija, žena Sigismundova, unuka Stjepana II Kotromanića. Uskoro će i Dabiša napustiti ovaj svijet...

 

„GLEDAHOMO NAŠIM OČIMA
GDJE NAŠI VIRNI POLIVAHU SVITLO
ORUŽJE KRVJU TURAČKOM...“

 A između dana stupanja na bosanski tron i dana samrtnog zatvaranje očiju, prošlo je malo vremena, četiri i pol godine, ispunjene borbom da se očuva velika zaostavšina velikog kralja Tvrtka: golim se okom vidjela žudnja bosanskih velikaša za nadmetanjem u vlasti s kraljem, njihova vojvodstva su ponovno postajala države u državi, a Tvrtkovi banovi u dalmatinskim pokrajinama su se odmetali i obrušavali bosanske granice iz Tvrtkova vremena, sad tražeći i nalazeći potporu u oružju madžarskih kraljeva na vlasti i kraljevskih pretendenata u Napolju. Dabiša se hrvao i nipošto se ne može reći da u to, prvo, presudno vrijeme svoje „mlade vlasti“ nije imao uspjeha! Ali, vremenom, unutranje vrenje gramzljivosti i vojvodske sebičnosti, icrpljivale su snagu dojučerašnjeg moćnog kraljevstva... Prvu kraljevu provalu bijesa izazvali su župan Bjeljak i brat mu vojvoda Radič Sanković, gospodari u Humskoj zemlji i Popovu polju, zemlje između Stona i Dubrovnika; prodali su Dubrovčanima „župu konavalsku i z Donjom gorom i grad Sokol koji je u njoj, i vsa sela i ljude i zemlje i gore i paše i vode i mline i dohotke... i jošte... sela i zemlje Vitaljine“ – učinili su to na molbu Dubrovčana koji im se preporučiše „prigodom prispjelih novosti o smrti kralja bosanskog“! To je bio jasan i drzak znak nepriznavanja kralja kojem je visoki bosanski stanak dao naslov – „Stifan Dabiša, po milosti gospodina Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorjem i Hlmsci zemlji, Dolnjim krajem, zapadnim stranam, usorski, solski i Podrinju i k tomu“!

Taj „lov u mutnom“ razbjesnio je kralja, podjednako dubrovačka bezobzirnost koliko i čin prodaje dijela teritorijalnog suvereniteta samovjesnog  kraljevstva! Bosanske oči u uši su čule i vidjele dubrovačko podrivanje i nagovaranje u Splitu, Trogiru, Kotoru... da se odmetnu od Dabiše a ponovno priznaju Sigismunda! Ali, Dabišu su odmah priznali Mlećani, i odmah ga imenovali svojim građaninom. Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić i knez Pavao Radinović, u kraljevo ime, snažno udariše na Sankoviće, zarobe ih i njihovo „vladanje“ podijele među sobom.

U 1392., na granici su zatrubili ratnički roglji, Turci su razvalili granicu na nečiji poziv... možda baš Sankovića, ali ne pođe im za rukom i skršeni odredi se vratiše svojoj postojbini. Taj siloviti boj ostavio je impresivno svjedočenje u retcima Dabišine povelje izdane Hrvoju Vukčiću 15. IV. 1392., u kojoj, među ostalim piše: „...Buduće že mi kraljevstvu na vsakom miru bespečalno i tagda pride na kraljevstvo mi plna moć vojske turačke i ulize naprasito u vladanje kraljevstva mi, i tadahtaje pospišno skupih kraljevstva mi boljare, vojevode, banove, knezove, tepačije, župane i ine velmožani, vlasteli že i vlasteličiće, i potegoh na rečenu turačku vojsku dnem i noći i božijim htijenjem i tajnimi svojimi milostmi, im že me smilova, a naših virnih srčanim trujenjem rečenu vojsku turačku pobismo i pod mač obratismo i gledahomo našima očima, gdje naši virni polivahu svoje svitlo oružje krvju turačkom od udorac mačih kripkije jih desnice, ne štedeći se nam poslužiti, a svoje mišce nasladiti v poganskoj krvi...

Sudbina Sankovića i osobito odjek ratne epizode udaraca mačeva pred kojim su i Turci ustuknuli, duboko su potresle Dubrovčane i nagnale ih da se „averte“ i „upristoje“ – pa oni, pokunjeni, ponizno zamoliše kralja bosanskog Dabišu da primi njihove poklisare Stjepana Lukarevića i Rafa Gučetića s molbom o potvrdi prijašnjih povlastica koje im je dato u doba kralja Tvrtka I. Gospodski kralj bosanski izdao im je povelju potvrđujući sve što su tražili, osnaživši njihove „sloboštine“ ali i striktne obaveze prema Bosanskom kraljevstvu, poimenično „zavezaše se kraljevstvu mi davati... srpski dohodak dvi tisušti perper dinari dubrovačkih vsako godište na Dmitrov dn... kako su davali našemu bratu sveto počivšemu gospodinu kralju Stifanu Tvrtku...“

Uz „gospoju kraljicu kiru Jelenu“, povelju su potpisali veliki vojvoda Hrvoje Vukčić, usorski vojvoda Vlatko (Hranić), knez Stjepan Hrvatinić, knez Radoslav Pribinić, knez Dobroslav Divošević i brojni drugi iz sjajnog plemstva koji se zatekoše s kraljem na „čestitoj vojsci kraljevstva mi u Dolnji Krajih u Lušcih“, 17. VII. 1392.

 

RAZARANJE DOBORA, DABIŠINA NEMOĆ...

Kralj Sigismund ugarski i kralj napuljski, Ladislav, čekali su povoljan trenutak poput kobaca u kojem će podvrgnuti pod svoje skute kralja Dabišu, učiniti ga vazalom, i oteti mu prije svega „mađarske“ zemlje koje je u Hrvatskoj, Dalmaciji i u primorskoj Zeti Bosni priskrbio nezaboravni Tvrtko. Sigismund je bio turskim napadima zauzdan, a Ladislav u Primorju (čak i u unutarnjoj Bosni!) namještao svoje banove i knezove, dijelio časti i titule, darivao sela i gradove kao da su njegovi vlastiti... ali sve je to bilo „tanko“, slabo se primalo, jer su još uvijek i Split, i Trogir, i Zadra Dabišu priznavali svojim vladarskim suncem, svojim stijegom i svojim vladarskim žezlom.

Čim je malo popustio turski pritisak, a Dabiša bio pritiješnjen Ladislavovim zlokobnim akcijama – Sigismund nad Slavonijom, Hrvatskom i Dalmacijom imenova novog bana Ivana (Anža) Frankopana, da mu povrati izgubljene zemlje i gradove od Bosanskog kraljevstva preotete. Pod tim gromoglasnim „zveckanjem oružja“, Dabiša prihvati Sigismundov poziv na „mirovne pregovore“ (u ljeto 1393., u Đakovu), jer se nije mogao biti na dvije fronte, s dva ljuta protivnika. U Đakovu, na zaprepaštenje promatrača, nije bilo ni riječi o povratku ili razmjeni osvojenih teritorija koje je Tvrtko ostavio u amanet svom nasljedniku. Ali, iz pritajene i podzemne diplomacije, izaći će na svjetlo dana Sigismundov zahtjev: da kao muž kraljice Marije, Kotromanićke, dobije u nasljedstvo krunu Bosne nakon smrti Dabišine. Dabiša je, nevoljnik, prisegao i potpisao!

Sigismund je tim nametnutim sporazumom, piše Vjekoslav Klaić, izvojevao veliku pobjedu a da nije „izvukao mača iz korica  i prolio kapi krvi“. Od najpoznatijih bosanskih vojvoda, sporazum je priznao Hrvoje Vukčić Hrvatinić...., ali, za divno čudo, najveći broj bosanskog plemstva, vojnih i državnih figura bosanskog dvora – sporazum je smatrao pravno ništavnim i neuptrebljivim! Nad „Đakovačkim sporazumom“ posebno su se zgrozili i protiv njega ustali hrvatski velikaši smatrajući da ih je „Dabiša naprosto izdao“. U teškim političkim okolnostima i Sigismundovim progonima, „hrvatski pobunjenici“ dobjegnu u grad Dobor i tu se utvrde. U tom skupljanju, koncentraciji i utvrđivanju protivnika „Đakovačkog sporazuma“ u bosanskom Doboru, historičari vide dokaz da se Dabiša – sporazuma sa Sigismundom zapravo odrekao!

Da je tomu tako, da su slutnje opravdane, pokazalo je Sigismundovo munjevito vojno prodiranje na utvrdu „u donjim stranama na obrani granica kraljevstva“. Koncem mjeseca augusta 1394. vojska je, sa Sigismundom na čelu, pala na tvrdi grad. Kralj je opkolio Dobor, zatvorio ga, zapalio i do temelja vatrom spržio zajedno s ljudima i životinjama!

Užasno uplašen, bosanski je kralj zamolio da se sporazum obnovi te je „sebe i svoje Bošnjane podložio Sigismundovom gospodstvu i vlasti“. Sigismundu to više nije bilo dovoljno od prevrtljivog, kakvim ga je opisao, kralja Dabiše. Dabiša je morao potpisati još jedan akt – da se odriče Hrvatske i Dalmacije i da ih istog trena, kad mu pero dotakne papir,  izuzme iz bosanskih državnih granica.

Stjepan Dabiša je ostao usamljen na poprištu, povukao se u samoći, a uskoro su se javili i prvi znaci bolesti. Među posljednim poklisarima koje je primio, bili su Dubrovčani Kleme Gučetić i Paskoje Rastić, koji su mu podnijeli još jednu od bezbrojnih molbenica za otkup Konavala, osnaženu priskrbljenim pismom svemoćnog Sigismunda. Po njima je poslao Vijeću umoljenih zamolbu da mu pošalju liječnika... Stigao je još potpisati darovnicu svojoj kćerki Stani, za ono selo Veljaci u Humskoj zemlji. I dočekao je, uz to, vijest o smrti ugarske dinastičke kraljice Marije, po kojoj je i njezin muž Sigismund mogao biti mađarskim kraljem. Njezinom smrću, zabrujao je budimski dvor - umrlo je i njegovo pravo na prijestolje. A na taj način umrlo je i pravo Sigismunda iz potpisanog sporazuma kojim bi, nakon smrti bosanskog kralja - naslijedio Bosansko kraljevstvo!

Kraljica, „kira Jelena“, u narodu poznata pod imenom Gruba, zatvarala je mrtve Dabišine oči. Zatvarajući ih zasigurno je mislila o tamnim danima koji dolaze u Bosnu bez vladara, bez  princa nasljednika i bez sina zaštitnika. Bilo je to 7. septembra 1395. godine.

Šta će biti sutra, vidjet će se!
 
DIWAN (Luksemburg), br. 7, april 2013,

Nema komentara:

Objavi komentar