22. kol 2012.

SALEM HADŽIOMEROVIĆ, VIZIJE POETSKOG REALIZMA OD SLAME



Prvotnji pogled na svijet pogled je djetinjstva, 
prizor čiste poetske, rječite i naivne zbilje*

Autor: dr. Ibrahim Kajan

Umjetnina kojom čovjek iskazuje unutrašnju stvarnost, ipak je porijeklom iz vanjske zbilje: nekad tu vanjsku stvarnost teže pronalazimo u umjetničkoj transpoziciji, a nekad je odmah prepoznamo, čak i onda kad više ne postoji u izvornom obliku ili je, udesom sudbine, sasvim uništena, zbrisana sa površine svijeta. Ali ni tada, kada prepoznamo figurativni oblik slikareve ili kiparove teme, motiva – ipak to nije puka stvarnost, vjerna reprodukcija, fotografija, nego je lik, predmet ili znak, uzdignut u prostor nekog sjaja, kao da je iza čudesne prozirne zavjese (poput  sjaja sjećanja prizora iz najranijeg djetinjstva, poput jasne izmaglice koja u zbilji ne postoji)... Umjetnička kreacija izrasta u zaumnom, moglo bi se reći – božanskom,  kozmičkom zagrljaju neograničenog stvaralačkog genija.

 Salem Hadžiomerović: Stari most, kombinirana, 70x90

Između tog početnog impulsa nejasna porijekla i ove slike na zidu, stoji usamljeni čovjek koji ju je oblikovao, koji zapravo i nije stopostotni autor, nego je medij jedne likovne vizije koja je dobila svoj oblik. Zove  se Salem Hadžiomerović. On je svaku od ovih slika „vidio“ prije nego što ju je izradio ili naslikao, odnekud mu je upućena, možda ne kao likovna cjelina nego kao znak, možda kao miris (cvijeta iz davne avlije?) ili svjetlo (mostarskog jutra!), kao detalj (ostatka, ruine), kao zvuk (možda razorni, ratni, koji ne može zabraviti?), pa čak i kao okus (prvotnjih majčinih jela koja se nikad ne zaboravljaju)...
Tako se motivski niz, cijele serije motiva, okupljaju oko tema koje jesu njegove intimne, ali  istodobno i javne, ovoga grada  prije svega – u kojem poznajemo svaki kamen uzidan u bilo koji mostarski duvar, mi znademo - jer je naše pojedinačno sjećanje na znanja vremena prije nas - preuzeto s majčinim mlijekom kad smo se rodili i prvom hranom zadojili. 

 Salem Hadžiomerović: Stari most, slama, 70x90

Autor je, za ovu priliku, svrstao svoje slike ne po temi, nego po tehnikama u kojima su izrađene ili naslikane, te po podlozi na koju su nanesene. Prvi ciklus ispunjavaju slike od slame rađenih na platnu, drugi predstavlja niz slika u kombiniranoj tehnici, tu je i desetak grafika, te ciklus motiva iz starog grada prikazanih na daskama.
Generalno se može reći za tematski i motivski prostor jedan neusporedivi  svijet u kojem dominiraju mostarski motivi, ne samo sakralni, poput džamija Karađozbegove, Sevri hadži Hasavanove, Ćejvan Ćehajine, Roznamedžijine  i brojnih drugih ali i onih kojih više nema, nego i ovosvjetskih, arhitekstonskih remek djela  primjerice Sultan Slejmanova Starog mosta, hrabrih i neuobičajenih građevinskih rješenja poput Biščevića ćoška, čardaka ni na nebu ni na zemlji – ili čuveni, rezidencijalni Konak u neobičnim, raskošnim pomuslimanjenim baroknim oblicima. Mostarski  su zapravo i motivi koji uspijevaju po cijelog mediteranskoj Hercegovini: grožđe, šipci, cvijet jabuke... 

 Salem Hadžiomerović: Derviška tekija na Buni, slama 70x90

 Salem Hadžiomerović: Roznamedžijina džamija u Mostaru, slama, 38x58

Kad je riječ o materijalima u likovnost, onda se obično govori o bojama, glini, kamenu, kosti, koži, platnu, pergamentu, papiru, ali se o slami ne govori, slama je materijal koji je najslavniji u politici (po mlaćenju suhe slame), potpuno nezasluženo, jer  u likovnom očito ima šta reći!
Dopustite da malo više kažem ovom riplijevski rijetkom ili potpuno neafirmiranom likovnom materijalu. Slama se koristila i koristi najviše u izradi uporabnih predmeta, ali u zadnjih pedesetak godina i u izradi suvenira, umjetnih predmeta, te slikarstvu.
Slikanje slamom najsličnije je tehnici intarzija, a tehnika intarzije je najsličnija tehnici mozaika. To je dakle tehnika antičkih vremena koja u različitim varijacijama ima svoj vječni, trajni prostor unutar likovnih svjetova. Slamu valja pripremiti kuhanjem, sječenjem i sušenjem. Neosporno, sušenje je jedna od najvažnijih dionica u pripremi slame kao likovnog materijala – o njemu ovise boje slame, one što vječno sjaje poput zlata – i ne hrđa kao što ni zlato ne hrđa, nego dobiva, kao mi zlato - zlatnu patinu! 

 Salem Hadžiomerović: Mostarski motivi oslikani na daskama

Slama zaista čudesno funkcionira kao boja useljena izravno iz prirode, iz postojbine Božjeg stvaranja, pa se na slikama prelijeva iz jednog, jutarnjeg zlata, do kasnog, večernjeg zalaska sunca. Ona je impresivna, jer ko nije ostao zadivljen pred poljem ustalasalog pšeničnog polja, kojem umjetniku srce nije zadrhtalo pred kruhom koje još spava u klasovima – najvažnije  u najkrhkijem i najjeftinijem.
O drugim korištenim tehnikama, bojenim kombinacijama  i grafikama, dovoljno je poznato i pripadaju likovnoj abecedi.
Valjalo bi reći nešto o Hadžiomerovićevu likovnom rukopisu. Mada slike od slame strogo uvjetuje materijal, ipak bez obzira na to, one se potpuno uklapaju, s rijetkim izuzecima, u stilsku vizuru ostalih slika, uključujući grafike. Karakterizira ga poetska težnja koja lebdi iznad zadane zbilje, kao odraz u vodi te iste zbilje koja se ogleda u njoj kao na zrcalu – s reduciranim, metamorfoziranim elementima izvorne strukture. Budući da je i samo ogledalo jedva velika varka (savršena apstrakcija!) jer najpreciznije predočava treću dimenziju prostora kao zbilju u koju se ne može ući, tako ni prizori s površi vode, ili prizori iz sna i sjećanja - ne predstavljaju zbiljni nego isključivo poetski svijet u kojem smo nekada živjeli. Slike vam se – usprkos svemu - čine nevjerovatno jasnim, „prepisanim“,  a to nije čudno, jer je i Heraklit govorio da su prvi prizori viđeni nakon rođenja – najsvježije slike viđenog svijeta (najupečatljivije),  podjednako pojedinačna koliko i čovječanstva kad je bilo u svom ranom djetinjstvu. Slike antičkog doba su „jasne“, dječji crteži su „jasni“, slikari tzv. naivnog usmjerenja su „jasne“. Jasne kao da su iz bajkovnog svijeta u kojem su nekoć postojali vile, meleci i šejtani. 

 Salem Hadžiomerović: Bošnjačka mostarska kuća nad Radoboljom, 
XIX. st., grafika, 22x30

 Salem Hadžiomerović: Konak u Mostaru, grafika

Zbog toga valja reći da su slike Salema Hadžiomerovića poetski odsjaj zbiljnog svijeta, svijet patine koja ne može ostarjeti, one su autentične, one su samosvojne, one su potpuno i neporecivo izvorne. Hadžiomerovićevo slikarstvo nema uporišta u školama – sam je svoja škola, nema definiranog likovnog pravca – jer je svoj vlastiti likovni pravac.  Samouk je. Učio je od sebe i svog sna.  

* Uvodna riječ pri otvaranju Bajramske izložbe Salema Hadžiomerovića dana 20. VIII. 2012., u Islamskom kulturnom centru "Kralj Fahd" u Mostaru

Nema komentara:

Objavi komentar