16. stu 2011.

ZAPIS O VREMENU KAD SAM BIO SRETAN



Pogovor knjizi 
TRAGOM BOŽJIH POSLANIKA
Turski dnevnik
Centar za kulturu i informacije, Tešanj, 1999.


ZAPIS O VREMENU KAD SAM BIO SRETAN

Najveća avantura koja se čovjeku može dogoditi, kažu mudri ljudi - susret je sa samim sobom. Ako ikada čovjek može biti istodobno i sam i sa ostatkam svijeta, svakako je to u trenucima susreta s palačama i hramovima, onim opipljivim tragovima misaonog svijeta što posreduju kontakt s ljudima koji su nekada davno bili. Od blistavih građevina jedino su ljepše i misaono poticajnije - njihove ruine!
Tragom Božjih poslanika je moj putopisni dnevnik koji ima nekoliko stotina stranica ispisanih redaka i bilježaka, nastalih u jugoistočnoj Turskoj u kasno proljeće 1990. godine, a među ovim je koricama tek jedan njihov dio.
Kurdski studenti, najpametniji dio tragičnog naroda koji sam izuzetno zavolio zahvaljujući divnom i mudrom Zani, pričali su mi (i) o području u narodu znanom kao "Peygamberleri ovalari ", "Područje Božjih poslanika", s bezbrojnim primjerima visokog islamskog pučkog duha, isprepletena s fantastičnim pričalačkim oblicima i sadržajima, koji plutaju između vjerovanja i nevjerovanja, između starozavjetnog citata i izvornog kur'anskog ajeta, od anegdotine ljuske do epske suprapovjesnice, od basne do očuđene zbilje; svaka priča ima bar jedan opipljiv poticaj - u mekamu, tekiji, podzemnom boravištu, izvoru, čak i bazenu i ribama u njemu!
U očuđenom svijetu i promatrač biva očuaen: zato, poslije svega, kažem mirna srca: bio sam sretan u zemlji po kojoj su hodali Božji poslanici, u kojoj danas susrećete, osim Turaka, Kurde i Arape, podjednako muslimane i kršćane (sirijske crkve), sunite i alevite.
Kad ste sretni,jedva čekate da drugom opišete svoju sreću; žurite mu puna srca! Gdje god sam bio, zamišljao sam kako pripovijedam svojim djevojkama - Smaili, Lejli i Hani - sve što vidim, čujem, i čemu sam odmah davao formu dnevnog zapisa koji razmišlja putujuci. One su lebdjele pored mene gdje god sam bio. Tako sam otkrio i najpogodniji oblik svoje "1001 noći ", u putopisu koji doista najviše naliči životu samome: prima sve i emitira sve!
U Zagrebu je, tijekom 1991. i 1992, iz bilježaka, izrastao tekst s putovanja; zatim sam odložio olovku i papir: zaboravio sam svoj rukopis kao da ga Bog nikada nije ni dao. Kako sam mogao i pomisliti na putopis dok mi umiru dragi rođaci i prijatelji, dok mi najmlađem bratu truhnu kosti na zloglasnom mostarskom Heliodromu?
A onda su u Zagreb došli, pred strašnom smrću bježeći, bošnjačke izbjeglice. Među njima je bio i 18-godišnji Samir Mehmedović, iz Lepenice pokraj Tešnja. Rijetko inteligentan i znatiželjan, osvajao je svojom dragošću sve oko sebe. Pomagao mi je, poput sina, u brojnim poslovima zagrebačkog "Preporoda ", a ja sam mu, zauzvrat, opisivao ljudska čuda koja sam susretao na putu. Zaista, Samiru dugujem spasavanje svog teksta i nedovršenih bilježaka iz zaborava. Tih, ratnih godina, neke sam dijelove objavio u "Beharu" i na III. programu Radio-Zagreba. Najdragocjenije su mi riječi ozarenosti kojim su me zaticali iznenađeni čitatelji, ali i iskrenog estetskog zapažanja urednika (III. programa), velikog hrvatskog pjesnika Daniela Dragojevića.
Najposlije, razgovor, telefonski, s izuzetnim pjesnikom Amirom Brkom, i njegov prijedlog: "A bi ti htio da ti mi štampamo putopise?"
Mogao sam izgovoriti zapanjenu tvrdnju, kojom bih zatvorio cijelu priču: "To je prva takva ponuda iz moje domovine... "
Tragom Božjih poslanika, usprkos svemu, jos nije ni blizu svoga kraja. A kraj mu je, tom štivu, na mjestu i u datumu koje ne mogu odrediti, a znam da mi prilaze.

U Tešnju, 27. IV 1999.                                  Ibrahim Kajan

1 komentar:

  1. Citam i pitam se da li je moguce da postoji ovakav covjek toplog srca kao sto ste Vi Dr.Ibrahime .Da toliko znanja i sa ljubavlju sve to cini da bi mnogi mogli saznati o dobrom i losem.Vasi putopisi koje pisete su puni obilnog saznanja koje prenosite, da za trenutak osjetis da se nalazis u toj ljepoti .Na kraju sam osjetila tugu sa kojom se nosite .Hvala Vam, sretni su gradovi koje Vi posjetite.Mozda jednog dana i obale Drine osjete tu radost .Nisam nista napisala da mnogi neznaju Vas trud veliko znanje koje prenosite i ujedno skromnost.Osjetila sam potrebu da napisem bar djelic i veliku zahvalnost Hvala i svako dobro vam zelim !

    OdgovoriIzbriši