IZ RASUTIH DIJELOVA DNEVNIKA
Iznenadni odlazak Enes-bega Čengića
Zagreb, 19. VIlI. 1994.
Smaila i ja smo kod Nafe Čengić, u popodnevnim satima, oko 5; iznenada je umro Enes, dok se spuštao liftom u prizemlje svog stana u Draškovićevoj... Zatičemo Ulfetu Lojo, a Nafa je, izmorena, pokušavala bar malo sklopiti oči... Malo kasnije će doći i Seka Bajraktarević. Seka priča kako je zapamtila zadnji, skorašnji susret s Enesom, prije nekoliko dana. Sijelili su, a najviše se o Foči pričalo. O stradanju. za onoga rata Na kraju su "učili" iilahije i dijelove mevluda, zajedno. "Malo je popio, ali ih je znao sve napamet", kaže.
Enes Čengić, portret iz godine 1965.
Uto pristiže i Nafa. Najposlije dolazi vrlo elegantan, jak i zgodan mladić u bijeloj košulji i crnim hlačama. Predstavlja se, šalju ga iz Ambasade Bosne i Hercegovine, donosi telefaks saučešća gospodina predsjednika Alije Izetbegovića.
Nafa briznu u grozni plač. Momak sjedi, pokušava je utješiti, pa je najposlije nuka da pročita faks. Nafa čita i plače. Na kraju, kroz jecaje, kaže: Eto, nismo ga baš shvatili u početku... (misli na Aliju)
(Klikom ćete povećati prikaz sućuti g. A. Izetbegovića)
Džennaza
23. VIII. 1994.
Džennaza Enesu Čengiću. Mirogoj, govornici, počasna straža članova Društva hrvatskih književnika. Nafa mi govori, kada sam joj uz lijes još jednom izrazio sućut, da se javim Fabriu „zbog organizacije književničke počasne straže“. Vani sam ih vidio sve, kao i oni mene - vjerujem - pa ako su računali na moju malenkost bar će mi se jedan od njih javiti. Nije niko. Govore drže redom N. Fabrio, predsjednik DHK, Josip Šentija ispred Društva hrv. novinara i književnik Fadil Hadžić, intimus Enesov. O tim govorima ću kasnije govoriti, ali mi se svidio Šentijin, pa i Fadilov. Prevalio je i on preko usta, napokon, i bošnjačko nešto.
Džennaza je bila u vjerskom pogledu vrlo reducirana... Naime, Nafa mi je govorila pa i pitala što zapravo mislim o džennazi. Enes, znaš kakav je bio, kaže, nije nikad spomenuo da mu dođe imam, ali nije rekao ni da ne dođe. Ona hoće samo Ševku. I bio je samo Ševko. Pribivao je i a Aziz ef., i ja sam mislio da će sudjelovati... vidim iznenadio se kad je Š. prošapnuo – „Ja ću...“
Muškarci su klanjali džennazu ispred mrtvačnice, a nastavljena pored kabura... Š. je prišao sam ispred iza glave i proučio. Onda smo se razišli i pošli u kući rahmetli Enesa, u Mlinovima -Temira, Faruk i ja. Sjedili smo u vrhu bašće iz onog inserta s TV.
Ručak kod Naib-ul-reisa
27. VIII. 1994.
Subota je, Naibul Reis dr. Mustafa ef. Cerić nas je pozvao na ručak. U pročelju samo, dajući mu središnje mjesto, lijevo bosanski ambasador dr. Kasim Trnka, a desno I.K. Reis je predstavio novog glavnog imamam džamije Dževada Hodžića, a ja svoje prijatelje, članove Preporoda: Icu Voljevicu, Kemala Nanića, Hilmiju Šabića, Asima Crnalića, dr. Nedžada Pašalića, dr. Sulejmana Čamdžića, Ediba Muftića, Nusreta Mekića, Sulejmana Čičića... Prisutni su još Pličanić, Srebreniković, , Ikanović i jedan kojeg ne poznajem...
Pa onda su došli mali govori... Reis, ambasador a vala sam i ja poneku promuhabetio, šta ću!
Feđa Šehović...
29. VIII. 94.
U Preporodu sam, ponedjeljak. Došao Feđa Šehović. Dok smo pili kahvu, čavrljali o svemu, a on najviše u pohvalu Finkielkrauta koji je govorio to i to u Dubrovniku (vidjeti u Vijencu), pa o promociji knjige Tereze Kesovije u Dubrovniku, o hvaleći je sve u šesnaest, autoricu i knjigu... Kaže da je proveo dva divna dana u samoborskoj vikendici dr. Murafida Kulenovića.
Stari i dobri prijatelji - Tereza Kesovija i književnik Feđa Šehović
Dok razgovaramo, dolazi Kašmir s printovima Behara (nadam se posljednjim), a malo potom i Vukmanić (printovi Journala).
U toku priče... stiže Tarik. S njim se "povlačim" i razgovaram o Jasminu. Kišević se javio telefonom, neće doći, obaveze prije ženidbe itd. Najposlije i on odlazi, zajedno s Feđom koji je u međuvremenu čitao novine.
Mirsada (Pepić) mi daje tel. liniju: poslije će mi reći da ju je prevario dr. Kulenović - jer sam joj rekao „da me nema“. „Promijenio je glas - zamisli!“ - kaže mi.
Najbolja tajnica na svijetu - Mirsada Pepić, pred odlazak u novi život, u daleku Australiju
Najbolja tajnica na svijetu - Mirsada Pepić, pred odlazak u novi život, u daleku Australiju
Dr. Kulenović priča i raspituje se što ćemo poduzeti nakon smrti E. Čengića, te hoćemo li što održati.
Govorim o planiranoj komemorativno-kultuno-književnoj večeri ili tako nešto bez plakanja, lamentiranja itd., opet. Pun je ideja. Predlaže prostor za održavanje komemoracije ("ono je najljepše, gdje sam ja govorio, u Mimari, u velikoj dvorani"), ali je potpuno gluh na moje opetovane primjedbe da je baš ta dvorana izuzetno loše ozvučena, da od njezine polovice niko ništa ne čuje. Njemu je to svejedno!
Prof. dr. Muradif Kulenović
Velim da je T. otišao s Feđom.
„Jesi li vidio koliko se Feđa promijenio u bošnjačkom smislu? - pita me. - Da, primjetio sam, velim, a kroz glavu mi prolaze Feđine rečenice: „Ja sam Hrvat. Previše sam uložio u svoje hrvatstsvo da bih se toga odricao. Ja ću se samo truditi da ako ne budem mogao pomoći svom narodu, da ne uradim ništa što bi mu škodilo.“
- Pa dakle, promijenio se, kaže dr. Kulenović. Ne komentiram, mislim si svoje, meni je to, zapravo nebitno. Cijenim ljude po djelima, a ne po nacionalnom opredijeljenju. U mojim očima Feđa Šehović kao veliki književnik visoko kotira. Upoznao sam ga kao dubrovački student, nakon njegove prve premijere Dubrovački škerac - zbog koje je imao obilje problema.
* * *
Komemoraciju smo održali uskoro, u prostoijama Kulturnog društva Bošnjaka Preporod. O tom sam zabilježio u Behar Journalu br. 6, 1994., sljedeće:
O Enesu Čengiću, povodom smrti
U prostorijama Preporoda održana je gotovo nezaboravna večer poštovatelja književnog i publicističkog rada umrlog Enesa Čengića.
O vrijednom i vedrom duhu Čengićevu, nakon uvodnih riječi Ibrahima Kajana, govorio je predsjednik Društva hrvatskih književnika Nedjeljko Fabrio, Fadil Hadžić, dugogodičnji prijatelj rahmetli Enesa, mr. Naima Balić, poznata kulturna radnica, Ismet Voljevica, karikaturist, pjesnik Alija Kebo i Sulejman Čitić.
Večer je završeno kratkim, nadahnutim riječima dr. Šemsuddina Tankovića. U irne obitelji, prisutnima se zahvalila Silvana Čengić-Voljevica.
Predsjednik Društva hrvatskih književnika, Nedjeljko Fabrio,istaknuo je golemi publicistički doprinos Enesa Čengića hvatskoj i bosanskoj kulturi
Fadil Hadžić pročitao je svoj posljednji zapis o dragom prijatelju
U kasnijim satima, prisutni su pogledali i sa sjetom iznovice prelistali izložene Enesove knjige dnevnika S Krležom iz dana u dan, Krleža post mortem, monografiju o Miroslavu Krleži, kao i knjige našeg autora o Branku Ćopiću, Gustavu Krklecu i Skenderu Kulenoviću.
Bit će priče o Abdiću
31. VIII. 94.srijeda
U Mandaličinoj, dr. Ganić i g. Bičakčić. Društvo im prave – S. Šabić, M. Pličanić, dr. Trnka, A. Karamehmedović, F. Nanić, dr. I. Aganović, dr. N. Pašalić, dr. S. Osmančević, a i ja sam tu negdje.
Razlog dolaska: Razgovori službeni s hrvatskim državnicima. O Abdiću.
Pismo Samire Bagman Karabeg
22. IX. 1994.
U Društvu. Prekoputa mene sjedi A. Kebo, svakodnevni posjetilac, nažalost, uočio sam da će sve učiniti da mu izađe knjiga, poltron je i ulizica.
Telefon, Švicarska, Samira Begman-Karabeg. Kaže da me nije nazivala jer sam ja rekao da ću drugi put nazvati, pa joj se učinilo da je to elegantan način da joj se kaže: Ne zovi me više! Smijemo se i ja, naravno, to opovrgavam. Kažem da kad god zove, uvijek imam nekoga u sobi, a to je istina.
Samira Negman Karabeg, s pravom mi je prigovorila
Šalje mi, potom, telefaks sljedeće sadržine:
Samira Begman:
Breitenstr. 10
CH-8154 Oberglatt
Tel +41 1/850 17 80
16. septembar 1994.
BEHAR
gosp. Ibrahim Kajan
41000 ZAGREB
Dragi Ibrahime
Imala sam namjeru da Te nazovem, ali kako si rekao da ćeš sljedeći put Ti zvati (ne mogu da dokučim zbog čega, možda je i to način da se nekom da do znanja da ne naziva), eva, ovaj kratki dopis.
Kako znš, SDA CH poziva članove redakcije "Ljiljana", Tebe i Enesa, 21, 22. i 23. oktobra u Švicarsku. "Ljiljanovci" će izvršiti promociju knjiga u izdanju Ljiljana. Da li imate interesa da tim povodom također promovirate i Vaše knjige i da predstavite časopise "Behar" i "Jasmin"? Molim Te, javi mi to uskoro, da to mogu formulirati u programu. U naredno vrijeme (nadam se uskoro jer predsjednik SDA CH je još uvijek u BiH), poslat ćema vam oficijelni poziv.
Pored promocije knjiga postoji mogućnost i susreti sa švicarskim književnicima, novinarima i političarima. Neki su kod razgovora već izrazili interes i želju za ove susrete. Da bi ove susrete svrsishodnije organizirala, potrebna mi je kratka biografija i bibliografija Tebe i Enesa.
Primila sam Tvoj paket, 20 primjeraka "Jasmina". Razgovarala sam sa predsjednikom Azil-organizacije da aboniraju taj časopis za djecu naših izbjeglica. Pristao je na to, ali je nažalost, iskoristio boravak Adila Kulenovića u Švicarskoj pa ga je konsultirao o kvalitetu i vrijednosti toga časopisa i nakon toga odustao od svoje namjere. Nairne, Kulenovićeva ocjena o časopisu (kako mi je on prenio) bila je: jednostrano usmjeren, monokulturan, religiozan / monoreligiozan i kao takav destruktivan u ovoj situaciji. Međutim, nisam odustala od namjere da ga navedem da u ime Azil-organizacije abonira taj časopis za djecu naših izbjeglica, samo, sad će mi trebati više vremena za to. Ne može se neko ideolološki zalagati za multikulturnu i multireligioznu zajednicu a negirati ili nepoštivati jednu od tih kultura ili religija. Na ovakvu argumentaciju on ponovo nije bio siguran i još će razmisliti (vjerovatno će se posavjetovati s još nekim).
Prenijela sam selam Tvojoj rodaki Ilijazović, putovale smo zajedno u Njemačku. Bit će joj drago ako dodeš, kaže, i svakako joj se trebaš javiti ako budeš dolazio.
Uz srdačne selame, do daljnjeg, nadam se do Tvog dolaska.
Samira
U Zelenoj Villi u ulici Mandalićevoj
Zagreb, 10. V. 1996.
U Preporodu me zatiče poruka da večeras u 8 sati dođem u vilu, u Mandalićevoj. Provjeravam koliko je to nezaobilazno, najradije ne bih išao, malo mi je i previše tih "važnih sastanaka". Mirsada mi veli da bi bilo dobro da odem, ne može mi reći telefonom ko dolazi... ali da sam mogu dokučiti. Dakako, odmah mi je jasno: najvjerovatnije - predsjednik Izetbegović.
Doduše, nisam na najbolji način obućen – u "gornjem" sam dijelu pristojan, a u "donjem" sam u džinsu. Pa šta onda...
U vili se skuplja društvo: dr. Čamdžić ija ulazimo u istom trenutku na vrata, a po ulici su već raspoređeni milicioneri, civilni i uniformirani. Ipak, nismo dođli posljednji, jer, uz zatečene - Karamehmedovića, Šabića, pristigoše i dr. Tanković, muftija Omerbašić, Ikanović, pa dr. Kurjak, dr. Haznadar. dr. Muftić, Pličanić, Srebreniković, gl. imam Dž. Hodžic, mladi Jahić iz Tuzle i neki Jogunćević koji se „svugdje negdje“ pojavljuje...
Kad, evo ih: Predsjednik, iza njega predsjednik Vlade BiH, dr. Hasan Muratović, pa predsjednik Vlade FBiH, dr. Izet Kapetanović, a nešto kasnije će pristići i potpredsjednik Vlade Federacije dr. Ejub Ganić. Tu je i vrijedni bosanski ambasador u Hrvatskoj, dr. Kasim Trnka. Sutradan visoka delegacija ima važan sastanak s predsjednikom Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom.
Salim ih pozdravlja, pa kaže "da većinu lica vi poznajete iz ranijih susreta", od novih tu su... i sad spominje te "nove" koji su „ono vrijeme najskorašnjije“ imali sastanke s s jednim drugim Predsjednikom. ZNA SE kojim.
Šabić priča što su sve zagrebački Bošnjaci učinili za proteklo vrijeme, sumarno, a g. Izetbegovic malo-malo pa pita Muratovića: „Jesi li ti znao za ovo?“
Ističe se i problem zastupnika bošnjačke manjine. Šemso objašnjava taj problem iz kuta Stranke demokratske akcije Hrvatske, dijelom se u priču upliće i dr. Čamdžić pojašnjava da nam nije priznato ni ime, mada su Preporod i NZMH (čiji je predsjednik prije nekoliko dana umro), poslali pismo Saboru inicirajući promjenu Ustava (tj. zatražili smo da se riječ Musliman zamijeni s riječju Bošnjak). Bošnjaci misle da bi sutradan na razgovorima to pitanje ponovno trebalo dotaknuti.
Muratović obavještava prisutne o obnovi Bosne (mnogi privrednici su stigli u Sarajevo, veliki je pritisak, čak i od donatora „da se tom i tom da posao“, u tom smislu, „mi bismo željeli da se vi ovdje organizirate pa da preko vas ili zajedno s vama dođe jedna hrvatska delegacija u Bosnu“. Priča o carinama (s hrvatske su strane hrvatski carinici, roba se samo evidentira sa 1%...). „Prlić se neki dan "izletio" pa kaže da Srbi (u Banja Luci) predlažu da gornju granicu (BiH) imaju oni i Hrvati - to znači daBošnjaka nema nigdje, tj. samo na ulazu u Bihać. Onda nam zapravo carine uopće i ne trebaju. Ja ću to i predložiti. Država svoje može dobiti iz uvoznog poreza na te robe....“ Muratović dalje podvlači da trebamo u Bosni i stručnjake. U tom smislu očekuje pomoć naših profesora sa Zagrebačkog svečutilišta.
Dr. Kurjak uzima riječ i raspreda priču o formiranju Fonda Ive Pogorelića koji je stvoren na njegov nagovor, a s tim je upoznat osobno dr. Trnka koji tu sjedi. Pogorelić će u idućih 10 godina dati 300 koncerata čiji će prihod ići u taj fond iz kojeg će se stipednirati mladi glazbenici BiH.
Dr. Haznadar je govorio o velikim privrednim sistemima i njihovom načinu uklapanja u oživljavanja bosanske privrede.
(.....)
Izetbegović je uživao. Doduše, ponekad ih je i slušao: sve ostalo vrijeme je listao posljednji broj Behara, jer je znao da su tiskane riječi puno bolje od izgovorenih. To je, na svoj maestralan način potvrdio i dr. Tanković, na kraju, kad su svi izgovorili "svoju pomoć Bosni i Hercegovini i svom narodu", onda je on, u stilu koji avangardnoj stranci ne dopušta zaostajanje, odlučno rekao: Sve je ovo bilo lijepo slušati gospodine predsjedniče, ali moram vam kazati da sma MI, još DAVNO razradili programske modalitete pomoći Bosni i Hercegovini... (otprilike nešto u tom stilu, kao biva: Šta sad ovi pričaju...). Neko se i osmjehnuo, iz nekog razloga koji baš i nisam dokučio, hehehe... Osmijeh mi je sličio na Mirsin, ali sad ne bih stavio ruku u vatru i potvrdio.
Mislim da je i Muftija podsjetio prisutne kako je, kad se stvarao hrvatski Ustav i on bio član ustavotvorne komisije i da je bila gotovo nezamislivo da u njegovu preambulu uopće uđu Muslimani. „Sjećam se da sam se borio kao lav, pa je Musliman ušao...“
Enisa je zatim donijela Predsjedniku tanjur po kojem se opružila divna sirnica, smotana poput kućne, domaće zmije. Prelijevao joj se žuti sjaj, da su mi namah ovlažile zazubice! Druga i treća sirnica su stavljene pred Muftiju, koji ju je elegantnim pokretom ruke odbio, ali je zato Šemso Tanković, kao nećkajući se - progutao pitu u nekoliko skokovitih zalogaja! Pite su mi plovile iznad glave, ali se nijedna nije kanila spustiti u drugi red - sve su kao uinat bile predviđene za prvi saf! Vidio sam kako se europski orijentalci muče režući „burek“ od sira nožem i vilicom - osim Osmana, drevnog mumina. On ju je lijepo prihvatio s jednog kraja, s dva prsta, i odmotavao kolut pokretima sad zuba sad usnica - sve dok od frka nije ostalo ništa!
To mi je pouka: pitu dobivaš samo u dva slučaja - ako si Predsjednik ili ako si „novo lice“! Ni med cvetjem ni pravice!
Nema komentara:
Objavi komentar