28. ruj 2011.

KNJIŽEVNI OBLICI I KNJIŽEVNE REFERENCE U HASANDEDIĆEVOM HISTORIOGRAFSKOM TEKSTU




Naučni skup  Život i djelo Hivzije Hasandedića (1915. - 2003.)



Uvod
Hivzija Hasandedić  (Jablanica na Neretvi, 1. VII. 1915. – Mostar, 19. X. 2003.),  svima nama, danas, predstavlja veliko i visokovrijedno ime koje je svoju pisanu dimenziju ostvarivalo desetljećima, tiho i pribrano, skupljajući krhotine, segmente  raspršenih inačica bosansko-islamske kulturno-spomeničke građe, podjednako one pisane na kamenu (na stelama i bašlucima), do one “papirnate”, zaboravljene da uopće i postoji (poluistruhle listine medžmua, na tavan ili u podrume bačenih knjiga i prvoštampanih novina) -  što su nekim čudom preživjele sve košmare, ratove i društvene pretumbacije.
Tako je, gotovo bez premca u Bosni i Hercegovini, obrađujući i objavljujući podatke o „spašavanju barem kao zabilježenog sjećanja“ na zatirane džamije u Mostaru u prvom desetljeću „narodne države“, do obrade stotina pojedinačnih tariha na mostovima, kućama i posebno – bašlucima (širom Hercegovine) oblikovao poseban stil historiografskog članka, ne bojeći se ni njegove jednostavne strukture niti akademske podozrivosti. Godinama je Hasandedić objavljivao svoja “mala otkrića” u lokalnom listu Sloboda, u časopisima Islamske zajednice i u glasilima svoje arhivske struke. Svi su se ti tekstovi od 80-tih godina prošlog stoljeća, „sami od sebe“ – započeli „ulijevati“ u samosvojne tematske cjeline i monografski oblikovane knjige, kakve su, npr.  jedinstvena monografija o Mostaru (Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, 1980., 2008.), ili o baštini u Istočnoj Hercegovini...
I sve kasnije Hasandedićeve knjige, nastajat će potpuno na isti način: istraživanja lista po lista, medžmue po medžmue, pedlja po pedlja, pletenje tematske mreže, objavljivanje i provjeravanje kroz listove i časopise, i dugo godinama kasnije – objava knjiga, zaokružene cjeline, monografije!
Tragom vlastite teme, iščitavanjem Hasandedićevih tekstova unutar  tematski čvrstih monografija, pa i rasutih  tekstova po periodičnim izdanjima, zaključujemo da bi mogla nastati još jedna zasebna knjiga; knjiga o participaciji književnih oblika u stručnim i naučnim tekstovima Hivzije Hasandedića.

Cilj rada
Jedna visoka svijest o sebi i svijest o kulturi iz koje je izranjao i u kojoj je oblikovan – zaista se briljantno rasprostiru gotovo kroz svaku strukturu njegovog teksta, ne strepeći od prigovora što u znanstveni diskurs utkiva i oblike koji historiji, kao znanstenoj disciplini možda i ne odgovaraju, koji su joj - nerijetko - opterećujući, naizgled čak i kontraproduktivni.
U ovom radu podrazumijevamo književne oblike koje je Hivzija Hasandedić zahvaćao iz usmenog i autorskog stvaralaštva. Hasandedić je tim citatima (iz lirskih i epskih pjesama, iz alhamijado pjesništva, te epigrafske forme ritmizirane proze -  tariha), poetski osvježavao a zapravo potkrjepljivao prisutnost onog što je izvan diskursa – glas kolektivne bošnjačke usmene i zabilježene (ali neosviješćene) memorije.  Od proznih oblika, obilato je koristio predanja i legende, zatim putopise (ovdje: Evliya  Čelebi, Henrik Renner),  te neke izrijeke iz prostora gnomskih oblika - uzrečice i poslovice.  Hasandedić se također služio i interpretacijom predaje i zahvatom u oblike (dovršenih) legendi.
Pjesmama iz alhamijado korpusa, nije samo puki  transliterator (prenositelj teksta iz jednog pisma u drugo pismo), nego je onaj koji ij he, pogubljene, pronašao, interpretirao i u književno-znanstveni prostor lansirao. 
Što se tiče epigrafskih oblika, tariha, oni zauzimaju središnje mjesto među historijskim potvrdama za potpuno precizno određenje vremena (datuma) podizanja građevine, mosta, ispisa smrti ili obilježavanje nekog sretnijeg događaja (rođenja djeteta, dobivanje visokog položaja i sl.)
Ovaj tekst ne ide za iscrpnošću, nego za ilustrativnošću, pa ću navoditi, upravo zbog toga, tek neke od primjera.


I.        USMENE LIRSKE PJESME

Osim pjesama koje tematski zahvaćaju Mostar, u žanru šehrengiza, usmeni je genije prošarao nizom motiva gotovo sve dijelove Mostara, njegove kvartove, njegove džamije, medrese,  šadrvane i avlije, mostarske ašike i mostarske ljepotice. U brojnim pjesama koje u autorovu tekstu stoje u funkciji imaginativne ilustracije mostarskog duha, a ne potvrde historijske zbiljnosti, niz je na taj način spomenutih osoba pod njihovim historijskim imenom – pa ih je Hivzija Hasandedić, ne isključivo kao naučnik, nego i kao emotivni nasljednik mostarskog duha - primakao historijskoj analizi kao svojevrsnu dopunu i svjedočenje duhovne dimenzije historijskih vremena podvrgnitih osobnoj i osebujnoj  diskurzivnoj proceduri.
Najbrojniji su svakako citati iz znamenitih lirskih pjesma, mostarskih sevdalinki. 
Zanimljivo je da se ti lirski citati najčešće dovode u najbliži odnos sa sakralnim (džamijama) ili prosvjetnim ustanovama (medresama, mektebima), zatim poznatim lokacijama i u svom vremenu popularnim objektima (hanovima i dućanima), i – što je izuzetna zanimljivost - u kojima aktivni princip ne pripada muškarcima, mladićima – nego djevojkama! Poetska potka je najčešće protkana blagim humorom, i – važno je podvući – redovito predstavlja literarno prosvjetljenje historijske činjenice, memoarsko, kulturološko svjedočenje zbiljnog postojanja neke građevine, ili osvjedočenje djevojačke ljepote, svjedočenje neke velike ljubavi i ljubavne patnje. Osim historiji poznatih osoba, u lirskim zapisima su nerijetko i oni koje povijest,  u svojim skokovitim mijenama, nije uspjela čak ni identificirati niti verificirati.
Evo nekih od njih:

U Mostaru šećer mejtef kažu
U njem uči trista djevojaka
Hodža im je Omer-efendija
Kalfa im je lijepa Fatima.[1]

Pjesma očito ima aluziju potpuno druge namjere od one koja bi bila primjerena čisto pedagoškoj, edukativnoj usmjerenosti; usmeni pjevač emocije srca izravnava, ili ih uzdiže iznad ozbiljnosti jedne pedagoške ustanove, poput snage vedrog životnog načela iznad „skrojenosti“ i „uštogljenosti“ mekteba kao i svake druge takve ustanove. Citat zapravo, ako hoćemo, uzvisuje ljudskom osjetilnošću kameno zdanje mekteba kao i njegova nerijetko stoljećima starog pedagoškog načela, ispunjavajući (mejtef, školu uopće) ljudskim srcem i ljubavnim žarom koji nije, u citiranom primjeru, bez doze blagog humora. Posebna je osobitost, kao što smo pripomenuli, što u njoj emotivnu poplavu ne isijavaju „glasno“ momačka srca, nego ona tiša, nježnija i od svijeta zaklonjenija –  djevojačka!

Tu je i lirski primjer osvjedočenja mostarske ljepote, podjednako i mladića i djevojaka, protkan stihovima sevdalinke  Lijepi li su mostarski dućani:

Lijepi li su mostarski dućani
Još su ljepši mladi bazerđani;
Ponajljepši bazerđan Mustafa...[2]

U tematiziranju Ćirića hana, Hivzija Hasandedić ne zaboravlja da iz metahistorijskog prostora preuzme cijelu himnu srcu i vječnoj ljubavi; mogu svi Mostarci kupovati lijepu djevojku pred Ćirića hanom, ali je niko kupiti ne može, zbog otpora same ljubavi! Ali, u njoj je i nešto od mostarskog, „ženskog“ mentaliteta: otpor koju se uvijek izruguje i svojom jedva prikrivenom porugom zapravo još dojmljivije i emotivnije osvjetljava prostor intimne sraslošću pojedinca i grada.

U pjesmi U Mostaru pred Ćirića hanom, citiranu uz temat u naslovu spomenutog objekta, prezentirana je raskošna, doslovna oda ljubavnoj odanosti, himna žudnji za voljenim, beskrajna ljubav koja nema obala i koja se unaprijed odredila: ne postoji ništa što je od nje skuplje i ne postoji ništa čime se ona može kupiti.

U Mostaru pred Ćirića hanom
Prodaje se lijepa djevojka;
Kupuju je svi Mostarci redom
A niko je kupiti ne može.
Govorila lijepa djevojka:
„Zalud vama svi Mostarci redom,
Niko mene kupiti ne može
Jer ja n'jesam roba na prodaju
Već djevojka koja čeka momka:
Otišo je robu kupovati
Preko sinja mora iz Mlecima.
Kad se dragi iz Mletaka vrati
Bez ijedne pare i dinara,
Daću njemu srce iz njedara.[3]

Posebna skupina pjesmama nadahnuta abmijentalnim čarolijama - prizorima igre svjetla i zapjenušanih mlazova vode što bez prestanka prska, šumi i prelijeva se poput tečnog srebra preko rubova šadrvana, prelijepim i neusporedivim arhitektonskim medaljonima u džamijskim avlijama.

U Mostaru na al-šadrvanu,
Mostarlije abdest uzimaju.[4]

Pjesma Zareče se Šarića kaduna, pamti ono što pamti njezin kolektivni autor -  kako je i ko je podigao mekteb, džamiju i sahat-kulu u Mostaru, a što zapravo pamti i sama pisana historija (uz određene korekcije, naravno).  Pjesma je uživala golemu popularnost u narodu – pa je, kao odjek unutarnje bošnjačke duhovne poputbine, svojedobno bila „prenešena s majke na sina“; varijantu koju citira Hivzija Hasadedić, on je osobno zabilježio od svoje vlastite majke, i takvu je, „zaustavljenu“ – predao nama u amanet. Ta pjesma, barem u ovoj verziji, očito nije dovršila potpuno oblikovanje. Prethodni citirani stihovi, vidjeli smo, svi su odreda deseterci, s cezurom na četvrtom slogu, dok su u ovoj pjesmi – posljednji stihovi ostali „okrnjeni“. I ona je sve do kraja nastala u identičnoj metričkoj shemi, osim pretposljednjeg, koji je sedmerac, i posljednjem, koji je osmerac!
 
Zareče se Šarića kaduna
U mahali među hanumama:
„Jest tako mi dina i imana
I tako mi šehri-ramazana,
Sagradiću mekteb i munaru
I veliki sahat u Mostaru.
Nek se čuje preko Bišća ravna,
Velagića i Blagaja grada,
A da nije Bišine
Čulo bi i Nevesinje.“[5]

Zanimljiva je pjesma koja tematizira dolazak pehlivana u Mostar i njihove akrobacije na – preko Neretve prebačenom – zategnutom konopcu. U scenografiji dominira Bišćevića ćošak, danas poznata i atraktivna tačka na turističkom itinereru. Pjesma bilježi i članove obitelji mostarskog muftije i mostarskog kadije, kćerke Arifa efendije i alajbega Murića. Hivzijin postupak unošenja usmenoknjiževnih referenci, ne samo da „intimizira historiju“, nego dopušta da iz apstraktnih činjenica, datuma i idejnih pokreta, doslovno izviruju ljudska lica koja nipošto nisu bez zbiljne povijesne pozadine.

Sokolovi Savu preletiše,
Pehlivani u Mostar dođoše;
U četvrtak tenefe propeše
A u petak igru započeše.

Igru igra Ale pehlivane
Od bijele Halebine kule
Do bijela ćoška Bišćevića.
U tom ćošku divet divojaka:
Dvi muftine i dvi kadijine
I četiri Arif efendina
I Begaja Morić alajbega.
Lipo igra Ale pehlivane 
Al' je Ali noga poštaknula,
Pade Ale u zelenu travu...[6]

Posebno, mada ne tako često, eho narodnog sjećanja nosi i imena Mostaraca  - branitelja grada kroz njegovu povijest. Kad Hasandedić, na više mjesta, spominje mletačke napade paravojnim uskočkim formacijama (Jankovića Stojana), koji je višekratno udarao i razarao grad, historičar rijetko može biti u prilici dokumentarno osvijestiti neko ime iz mostarskog građanskog otpora. Evo jednog od distiha koji su pjevani o branitelju Raskršća, Dedagi Kajanu:

Kajanija ne žalio vranca
Dobro čuvaj na Raskršću klanca.[7]

Kako vidimo, Hivzija je Hasandedić, mada je strogo odvajao dokumentarnost svojih historijskih analiza, vrlo često dovodio u njihovu blizinu usmeno-književnu referenciju kao lirsku memoriju narodnog duha i narodnog srca.

II. ALHAMIJADO PJESNIŠTVO

Zaljubljenička privrženost zaboravljenoj kulturnoj baštini posebno se može pratiti u slučaju Hivzije Hasandedića, u njegovoj strasti da pronađe, transliterizira, prouči  i objavi „izgubljene stranice bošnjačke književnosti“ pisane  arebicom na materinskom, bosanskom jeziku, tekstove  ne baš sretno nazvane „alhamijado književnošću“. [8]
Alhamijado književnost je, bez obzira što se u estetskom pogledu ne može možda mjeriti s književnošću Bošnjaka na istočnim jezicima, od prvorazredne važnosti. To je Hivzija Hasandedić shvatio i bio među njezinim najistaknutijim proučavateljima, kao kasni Bašagićev nastavljač, u socijalističkom razdoblju bošnjačkog kulturnog propitivanja.
Hasandedićevo bavljenje alhamijado-tekstovima, mada mu nije bilo izrijekom u prvom planu, historija književnosti  ne samo da uvažava, nego uvažava i kao referencijalno mjesto svakog ozbiljnog pristupa rečenom korpusu. Njegove pronalaske, njegove trasliteracije, njegova tumačenja svaka iole ozbiljnija studija citira, na njih se oslanja, a same tekstove akceptira i unosi, primjerice, u antologije alhamijado pjesništva. Takav je primjer, recimo, s jednom od najranijih pjesma „A ja pođoh i povedoh konja na vodu“, koju je objavio 1966. [9]

A ja pođoh i povedoh konja na vodu
A ja pođoh i povedoh konja na vodu,
A na vodi moja lipa gospa lišce umiva.
Zagrlim je, poljubim je, meni se moli:
„Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!“
Ja potrgah šeftelije, kano jabuke.
„Bogme ću te sad bašlijom, pri sebi ruke!
Sva sam se oznojila od velike muke.
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!“
„Ja se tebi vrlo molim, moje janješce.
Nit' te pusujem niti velim obješenice.
Jere jeste crne oči i lipše lišce.“
„Nemoj, nemoj ah bre nemoj, tako ti Boga!“
„Ah, divojko lipotice, lipa ti si boja!
Ja se milom Bogu molim, hoćeš biti moja.“
„Pusti mene, mlad junače, biti ću tvoja.
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire,
Ja sam jedna sirotica u mile majke.
Ostavi me, mlad junače, mene divojke!
Bog te ubio, jer mi kršiš bile ruke!
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!
Ja sam tiće jarebiče, a ti si soko,
Kad me hoćeš ufatiti, ne let visoko!“
„Ah, da mi je poljubiti u črno oko!“
„Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!
U mene je ljuta majka, karat će mene
Ako mene vidi bratac, ubit će mene.
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj tako ti Boga!
Kose su mi ružice, ne trgj mene!
Lice mi je ljubičica, ne lubi mene!
Ja sam jedna grličica, ne grli mene!
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!
Ako sam ja udovica, ne čini misli,
Ah i mi smo bir-zeman (d)e bile divojke.
Pusti mene, mlad junače, tako ti Boga!
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!“

Naravno, već smo rekli da nam nije cilj da ovom zgodom donesemo sve što je Hasandedić iznio iz zaborava. Zato ćemo se ograničiti još samo na jednom primjeru, na pjesmi koja nije doživjela slavu prethodne, a koja je svakako referencijalno mjesto historijskog zbivanja koja, po svom smislu, slijedi naum druge jedne forme, prije svega tariha, koja je to na svoj neobičan način:

Pjesma Hamze Puzića povodom nekih događaja u I.V.Z. godine 1937.
Svak se čudi sada u nas,
Šta se radi ovo od nas!
Naši ljudi sada šute,
Oni nešto ružno ćute,
Oni neće da se bude,
Niti hoće da se trude.
More biti da se boje
Da ne bude nima gore.
Neki dao svoje uho
Da bi nešto za se čuo
Ozgar neki ljudi doće,
Niko ozdal doći neće.
Kako kažu kalendari,
To će biti komesari (...)[10]

III. EPIGRAFIKA / TARIHI

Kronografski natpisi, promatrani isključivo s literarno-estetske pozicije, nerijetko zauzimaju središnje mjesto između dokumentarnog teksta i pjesničke otvorene vizije, u bosanskom se jeziku kontinuirano javljaju od ranog srednjovjekovlja (Humačka ploča, X-XI. st.), sve do danas; naravno, svako je vrijeme u njemu prepoznatljivo po svojim jezičnim i stilskim osobitostima sukladnom vremenu svojega očitovanja.
Tarih se, u bosanskom prostoru, javlja oblikovanjem  osmanske vlasti kao organiziranog  političko-društvenog sustava i islamske elaboracije i preinake zatečenog duhovnog bošnjačkog horizonta, reflektiranog na doživljajnu i materijalnu dimenziju života. U toj ravni valja shvatiti  i metamorforiranje srednjovjekovnog epigrafa u novooblikovani, zahtjevniji tekst dvojake određenosti: tarih postaje svjesno poetski zahtjevniji i – ono što je u dokumentarnom smislu važnije – postaju vremensko-kronološki savršeno određeniji. On je poetskim oblikom notirani datum.
Hivzija Hasandedić  je, uz zaista rijetke prikupljače, obrađivače i objavljivače tariha, uz Muhameda Mujezinovića, Sejfudina Kemuru i Hamdiju Kreševljakovića, nesporno najznačajniji njihov poznavatelj u XX. stoljeću.
Navest ćemo samo neke od njih, koji su se iz prvotnjih Hasandedićevih izdanja, „razišli“ i „raširili“ po, danas, najpoznatijim zbirkama tih specifičnih islamskih epigrafa:

Tarih za Stari most
Neka je vesela duša sultana Mehmeda!
Sagradio je legate i spomenike kao što je ovaj.
Nek je također sretno Sulejmanovo vrijeme.
Njegova vladavina je imala uspjeha u građenju.
Zalaganjem nazira ovo se dovrši
Napisa mu hronogram: „Luk snage“[11]

Drugi tarih o starom mostu:
Donosi se na turskom i bosanskom

El gečdigi kupriden
biz de gečeriz, šahim

Preko uspješno sagrađenog mosta
I mi prelazimo, care moj[12]

Tarih o poplavi u Mostaru 1791.
Sastavio ponizni Muhamed Ćišić, muftija

Neka se uzme za pouku, jer na svijetu ima mnogo djela
Ali sličnog ovom nije ni vidjelo ni muško ni žensko
Božijom odredbom  našem gradu se dogodio veliki potop
Zbog čega se na sva stvorenja spustio veliki strah
Kiša je lijevala jedne noći od mraka do zore
I sa svih brda su tekle bujice i plavile kao more
Naročito bujice koje su tekle niz Dronjevac
Porušile su u Mostaru mnogo kuća i koža (života)
Ovako nasilje nije voda do danas nikad počinila
Svijet ovo broji u znakove Sudnjeg dana
Bog učinio njihov kraj dobrim i odabrao nas
Neka nas s dobrim spomene svak ko ovo čuje
Tačno 1206 (1791) godine po Hidžri
Dogodio se ovdje ovaj značajni događaj znaj o požrtvovani.[13]

IV. PROZNI OBLICI

Tzv. jednostavni oblici
U prvoj polovici 20. stoljeća javlja se književnoteorijski termin o takozvanim jednostavnim oblicima, koji prethode umjetničkima (André Jolles, 1929).[14] Jolles u jednostavne oblike uvrštava legende, sage, mitove, zagonetke, izreke, memorabile, bajke i viceve. Mada ti „jednostavni oblici“ i nisu baš tako jednostavni, osobito bajka (upozorava Bošković-Stulli), gotovo u isto vrijeme izašla su još dva teksta s dalekosežnim posljedicama za folkloristiku - Jakobson-Bogartyjeva rasprava Folklor kao naročit oblik stvaralaštva (1929) i Proppova Morfologija bajki (1928).
Pored bajke, „povlaštenom“ se vrstom usmene proze smatraju predaje (njem. Sagen). Bez obzira hoćemo li u njima vidjeti jednu vrstu ili skupinu vrsta, povezuju ih neke zajedničke crte: ta se pričanja temelje na vjerovanju u istinitost onoga o čemu se kazuje. Dijele se, obzirom na temu, na mitološke, povijesne i etiološke. Klasično mjerilo za određivanje vrste jest vjerovanje u istinitost (za razliku od bajke koja se prihvaća kao izmišljena). Mišljenje da predaja priopćuje neko znanje (o mjesnoj povijesti, o tajanstvenim silama) danas većinom upućuju samo na „poetsko znanje“, potrebno ljudima radi prisnijeg odnosa sa zavičajem i njegovim osebujnostima, te održavanja vlastitog duhovnog kontinuiteta. Načini prikazivanja kristaliziraju se u tri glavna oblika: kratko priopćenje – informacija u sklopu govorne riječi (kronokat), kao memorat (pričanje o događaju po vlastitom sjećanju), kao fabulat (tradicijom prenošena priča o kakvom događaju).

Predaja, jedno od značenja koje se preferira u književnoj teoriji i historiji, glasi: nepisana povijest, istina, iskustva,  legende itd., koje se prenose s koljena na koljeno, usmena tradicija,  podatak iz okaza prošlosi bez dokaza, predanja; usmena predanja, narodna predanja.[15]
Legenda je po definiciji pripovijest u prozi ili stihu u kojoj su povijesno-bibliografski podaci isprepleteni s fantastičnim događajima; 1. priča o fantastičnom događaju (prema legendi; razviti legendu) 2. predaja o životu neke osobe ili o nekom događaju, najčešće izmišljena ili obogaćena maštom.[16]

Legende o turbetima
„Legenda tvrdi da je Mahmud, brat mostarskog vakifa Koski Mehmed-paše i identifikuje ga s Mahmudom koji se spominje u Koski Mehmedovoj vakufnami  iz 1612. godine. Dalje se priča da je on dovršio izgradnju Koski Mehmed-pašine džamije i bio prvi njen imam kao i prvi šejh njegovog hanikaha.“ – piše Hivzija Hasandedić.[17]
Autor sučeljava „podatke“ iz predanja sa zbiljnim činjenicama ispisanim na samom bašluku Mahmud-babe i utvrđuje da je umro punih 45 godina prije izgradnje džamije, te da je naravno predaja bez ikakvog osnova.
Ali, predanje je nerijetko jače od zbilje. Hasandedić dalje kaže: „Ličnost Mahmudovu legenda je obavila raznim mistifikacijama. Tako se priča da je njemu u jednom boju odsječena glava, koju je on vlastitim rukama donio na Malu tepu i tu pao mrtav. Na istom mjestu je sahranjen, i svijet je kasnije na njegovom mezaru sagradio turbe. Druga legenda, opet, kaže da ga je na smrt osudio neki mostarski kadija zato što mu nije htio uzeti kćer za ženu, koja se u nj bila zaljubila i koja ga je zbog njegovog odbijanja kod oca opanjkala da ju je na ulici „potegao“.
H. Hasadedić bilježi i jednu legendu koju sam i sâm od majke slušao u ranom djetinjstvu. „Dalje se priča da je Mahmud, kada bi drugi ljudi išli u podne u džamiju, išao na Neretvu. Jednom prilikom su za njim poslali nekog dječaka da ga prati i da vidi kuda ide. Kad je dječak došao do vode, Mahmud mu je rekao da mu na nogu stane i da oči zatvori, pa su se obojica u tren našli kod jedne džamije oko koje je mnogo svijeta obavljalo podnevnu molitvu. Dječak je po povratku sve ljudima ispričao i u ruci je donio stručak mirišljave trave. Po toj travi ljudi su zaključili da Mahmud ide i svaki dan obavlja podne kod Ćabe u Meki.“[18]
Posljednje u tom nizu je kazivanje o zakupniku tepice koji je ugovorno morao brinuti da u bardaku postavljenom u prostoriji blizu mezara, uvijek ima vode. „Priča se - kaže predanje – da je svako jutro bardak osvitao prazan a peškir vlažan. Vjerovalo se da umrli ustaje svake noći i uzima abdest i moli se Bogu.“[19]

Ličnost šejh Derviša Ishaka
Ličnost šejha Derviša Ishaka čije je turbe do 1965. stajalo na vrhu carinskog harema, a te je godine, zbog gradnje željezničke stanice prenešeno pred Koski Mehmed-pašinu džamiju, također je obavijeno brojnim legendama. Hasandedić podsjeća i citira neke od njih:
Mada se o toj osobi ne zna ništa pouzdano („jer nema spomena u pristupačnim izvorima“, kaže H. H.) narod ipak ima svoju varijantu u koju vjeruje.
„Priča se da je porijeklom Mađar, odakle se za vrijeme jednog rata doselio u Mostar i u njemu stalno nastanio. Potpuno mistificiran kao lik, živi u sljedećoj Mostarcima poznatoj legendi: Kada su Bošnjaci 1737. godine vodili žestoki boj s Austrijancima pod Banja Lukom, Derviš Isak se brijao u jednoj brijačnici u Mostaru. Napola obrijan, istrčao je iz brijačnice i, zgrabio s ulice šaku pijeska i bacio je prema strani na kojoj se Banja Luka nalazi, pa su, kazuje se, Bošnjaci, odmah pobijedili.
Neka je djevojka „muradila“ i išla svaki dan u turbe i svijeću palila. Jednoga dana je, neuobičajeno, zakasnila, pa kad je htjela da uđe u turbe neka nevidljiva ruka ju je po glavi  udarila i na taj je način ukorila što je zakasnila.“[20]

Predanja o šejhu Ismailu Opijaču
Postoje i legende o šejhu Ismailu Opijaču, na koje se Hasandedić samo poziva ali ih šire ne elaborira. Napominje da ga one uzdižu u status „dobrog“, tj. svetog čovjeka (evlije). Vjeruje se da je svojim moćima a posredovanjem zapisa – „uspješno liječio svakog ludog čovjeka kojega bi mu doveli“. U jednog drugoj predaji onostrana  se uloga pripisuje šejh Ismailovu mačku, koji je, pod utjecajem šejhovih nadnaravnih moći (kerametom), „našao nestalo dijete neke šejhove kmetice i kući joj ga doveo“. Priča se također da je mačak uginuo istoga dana kada je umro njegov gospodar.[21] Itd.

Uzrečice – poslovice
Uzrečice (koje nastaju i traju kao oblikovane poslovice), zatim stihovi iz usmenog pjesništva, te predaje i legende, Hivziji Hasandediću naravno ne koriste u potkrijepi utvrđivanja historijskog činjeničnog stanja, nego se citiraju kao reference pučkih oblika informativnog sloga zbiljnog života podignutim u imaginarni prostor.
Zbog toga uzrečice i valja promatrati kao svojevrsnu, osebujnu, nerijetko i kritičko-mišljenu dotematizaciju kolektivnog memoriranja historijske zbilje.
Uzrečica koja je u Mostaru postala poslovična, osim pohvale lokal-patriotskom duhu, očito je odavala i zbiljno stanje sklonosti pa i zaljubljenosti Mostaraca prosvjeti, učenosti, otvorenosti prema lijepom u vidljivim oblicima arhitekture i književne riječi. Zato nije nimalo čudno da se Mostarci nisu samo hvalisali kad su skovali sljedeću izreku koja, uostalom, nije ostala poznata samo u Mostaru, nego je znana u cijelom prostoru bosanskog jezika. Glasi:  Ne kaži se u Mostaru učen.[22]
Uzrečica Suhodolina protjerala zeca kroz mrava,[23] nastala je u vrijeme kada je niz Suhodolinu,  osobito za vrijeme obilnih kiša, tekla prava rječica, Dronj.  Posljednji put je prouzročila velike štete 1904. godine, a vodena stihija odnijela trgovine vlasnika Zeca i Mrava, uključujući i jednu veliku željeznu kasu.
Uzrečica Kad je Stara ćuprija bila zadračena,[24] nastala je u vrijeme kada je zbog sukoba među ajanima Muharemom Hadžiselimovićem i Salihom Bakamovićom,  most bio pregrađen pa je prijetila da se prelazak preko njega potpuno onemogući, a sve zbog svađe u borbi za prevlast u Mostaru (1815) . Mostarci su dugo pamtili i prepričavali taj događaj, o čemu je najsnažnije  svjedočenje sačuvano upravo u citiranoj uzrečici.

H. Hasandedić telegramski podsjeća i na druge legende vezane za Stari most, npr. na usmenu predaju koja kazuje  da Mostu graditelj nije bio Hajrudin nego Rade Neimar - s dodatnim motivom koji se gotovo redovite veže za podizanje znamenitih građevina – uziđavanjem brata i sestre, motivom žrtve, koja se i ovdje ponavlja u osobama Stoje i Stojana, koji su, kako se kaže u narodnoj pjesmi, "uzidani mostu u temelje".[25]

Janković Stojan i mostarske predaje
„Na obronku Huma postoji i danas jedna visoka kamena kula iz turskog doba. O njoj su se sačuvala dva kontradiktorna predanja koja su pribilježena u literaturi i koja zna prepričavati još pokoji Mostarac. Po jednom od njih, ovu kulu je sagradio Janković Stojan, dok drugo, naprotiv, tvrdi da ju je srušio i spalio. (Luka Grđetić Bjelokosić: Mostar nekad i sad, str. 22 i u : Bosanska vila, Sarajevo, 1889., str. 374).
Prvo predanje je bez ikakvog osnova jer je, opet po predanju, Stojan s uskocima vršio brze hajdučke upade u Mostar i odmah se vraćao. Zato je jedino moguće prihvatiti drugo predanje koje kaže da je on kulu spalio[26]  (o čemu govori i S. Ćorović, Mostar, str. 22).

UMJESTO ZAKLJUČK: Gotovo je nemoguće u jednom kratkom tekstu pobrojati sve usmene lirske pjesme, tekstove alhamijado književnosti, epigrafske tekstove, legende i predanja, izreke (poslovice), koje otkriva, obrađuje i objavljuje ili na koje samo  upozorava Hivzija Hasandedić, vraćajući ih u naše vrijeme kao zaboravljeni oblik kolektivnog pamćenja i kao psihološki  fenomen.  Potpuno je jasno da  historija književnosti nije, nažalost, obratila odgovarajuću pozornost u mjeri i u dimenzijama  na koje upozorava žanrovska vrsta stručnog i znanstvenog  prostora   kojim se bavio Hivzija Hasandedić. Pristup proučavanju naznačenih oblika unutar Hasandedićeva teksta implicira interznanstvene i intertekstualne postupke analize i obrade. Posebno bi poglavlje, svakako, zauzimala putopisna produkcija, koja izmiče zamišljenom okviru našeg temata a u Hasandedićevu pisanom prostoru je dvojako naznačena: kao građa koja inicira potragu za činjenicama i kao građa koja nadahnjuje i osvješćuje  – i to u širokom zahvatu autora, od Evlije Čelebije pa do niza putnika koji su preplavili Bosnu i Hercegovinu odmah po austrougarskoj okupaciji i ljubopitljivo je opisivali i – nerijetko – po njoj agitirali i špijunirali.

LITERATURA:
BOŠKOVIĆ-STULLI, Maja: Priče i pričanje, Matica hrvatska, II. dopunjeno izdanje, Zagreb, 2006.
GROZDANIĆ, Sulejman (prir.): Bošnjačka epigrafika, Preporod, Sarajevo, 1999.
HASANDEDIĆ, Hivzija:“ 500 godina Mostara“, Sloboda, god. XXII,  br. 47, 14. XI. 1966.
HASANDEDIĆ, Hivzija: „Najstariji pjesnici Mostara“, u: ZORA, počasni broj, Mostar, 1968/69., str. 301-303
HASANDEDIĆ, Hivzija: Nekoliko zapisa iz orijentalnih rukopisa Arhiva Hercegovine u Mostaru, Prilozi za orijentalnu filologiju XVI-XVII, 1966-67, Sarajevo, 1977.
HASANDEDIĆ, Hivzija: Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj (srednjoj) Hercegovini, Islamski centar Mostar, 1997.
HASANDEDIĆ, Hivzija. Muslimanska baština Bošnjaka II, Islamski kuturni centar Mostar,  1999.
HASANDEDIĆ, Hivzija: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Veselin Masleša, Sarajevo, 1980.
HASANDEDIĆ, Hivzija: Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Medžlis Islamske zajednice Mostar, 2000.
HASANDEDIĆ, Hivzija: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar,  II. dopunjeno izdanje, Mostar, 2005.
HRVATSKI ENCIKLOPEDIJSKI RJEČNIK, knj. 8, Pes – Pro, Jutarnji list & Novi liber, Zagreb, 2004.
HUKOVIĆ, Muhamed (prir.): Zbornik alhamijado književnosti, Preporod, Sarajevo, 1997.
OMERIKA, Nusret: Biserna školjka, Preporod, Mostar, 2006.
SOLAR, Milivoj: Književni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, MMVII
ZAHIROVIĆ, mr. Šaban (prir.): Tragom bošnjačke baštine, Hivzija Hasandedić, Arhiv Hercegovine, Mostar, 2000.
ŽDRALOVIĆ, Muhamed: Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, knj. I-II, Svjetlost, Sarajevo, 1988.

Dr. sc. Ibrahim Kajan
Fakultet humanističkih nauka
Univerzitet “Džemal Bijedić” u Mostaru 

Naučni skup Život i djelo Hivzije Hasandedića /organizacija Muftijstva mostarskog, Univerziteta ''Džemal Bijedić'', Arhiva Hercegovine, Narodne biblioteka Mostar, Karađozbegove medrese, Medžlisa Islamske zajednice Mostar, Islamskog kulturnog centar Mostar i BZK Preporod – Mostar /
Huzej Hercegovine,  Mostar, 1. VII. 2010.



[1] Hasandedić,  Hivzija: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar ,  II. dopunjeno izdanje, Mostar, 2005. str. 86
[2] Hasandedić, isto, str. 192
[3] Hasandedić, isto, str. 177 (Nikola Buconjić: Iz narodne poezije, Kalendar Napredak, Saraevo, 1932., str. 96)
[4] Hasandedić, isto, str. 150
[5] Hasandedić, isto, str. 161 (s napomenom da ju je sam zapisao po kazivanju majke Zinete Šukalo iz Mostara)
[6] Hasandedić, isto, str. 181
[7] Hasandedić, isto, str. 137
[8] Dr. Muhamed Ždralović je predlagao nešto bolji naziv – adžemijska književnost – ali se taj termin, u znanosti, očito nije „primio“. V.:  Ždralović, Muhamed: Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, knj. I-II, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
[9] Hasandedić, Hivzija: Nekoliko zapisa iz orijentalnih rukopisa Arhiva Hercegovine u Mostaru, Prilozi za orijentalnu fililogiju XVI-XVII, 1966-67, Sarajevo, 1977., str. 122-124
[10] Hasandedić, Hivzija: Djela i kraći literarni zapisi Muslimana BiH koji su napisani na orijentalnim jezicima i koji se nalaze u Arhivu Hercegovine u Mostaru, Anali Gazi Husrev-begove bibliuoteke, knjiga IV, Sarajevo, 1976.
[11] Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba... str. 124

[12] Hasandedić, isto, str.
[13] Hivzija Hasandedić: Nekoliko zapisa iz orijentalnih rukopisa Arhiva Hercegovine u Mostaru, POF, XVI-XVII, Sarajevo, 1970., str. 122-124
[14] Bošković-Stulli, Maja: Priče i pričanje, Matica hrvatska, II. Dopunjeno izdanje, Zagreb, 2006., str. 13
[15] Hrvatski enciklopedijski rječnik, knj. 8, Pes – Pro, Jutarnji list & Novi liber, Zagreb, 2004., str. 210
[16] Hrvatski  enciklopedijski rječnik, knj. 5, K – Ln,  Jutarnji list & Novi Liber, Zagreb, 2004., str. 342
[17] Hasandedić, Hivzija: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar ,  II. dopunjeno izdanje, Mostar, 2005.,  str.109-110
[18] Hasandedić, isto, str. 110
[19] Hasandedić, isto, str. 110
[20] Hasandedić, isto, str. 114
[21] Hasandedić, isto, str. 115
[22] Hasandedić, Hivzija: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar ,  II. dopunjeno izdanje, Mostar, 2005.,  str. 98
[23] Hasandedić, Hivzija: 500 godina Mostara, Sloboda, god. XXII,  br. 47, 14. XI. 1966., str. 7
[24] Hasandedić, isto, str. 126
[25] Hasandedić, isto, str. 126
[26] Hasandedić, Kulturni spomenici... str. 137

24. ruj 2011.

ŠURMANCI, ILIRSKE GROMILE, VELIKA PUSTOŠ, LJUŠTURE



 Iz knjige Ibrahima Kajana:

KRICI I ŠAPUTANJA
 
Putopisi iz Humske zemlje

Bosanska riječ, Tuzla, 2017., str. 220




Koliko imaš godina, pitala je jednoga dana jedna ruka. Prelazila je, hrapava, preko moje zlatne kose. Sjećam se, danas, kačketa na seljačkoj glavi koja se nadnosila nad moje začuđeno lice.
- Šest mi je godina, trpko sam odgovorio pokušavajući se ukloniti ispod gruboga dlana i čudnoga ustajaloga zadaha koji se širio iz njegove figure koju sam davno zaboravio; ne sjećam se njegova izgleda, niti se sjećam njegove odjeće; sve sam zaboravio osim kačketa. Tada sam prvi put vidio kačket...
Iza njegovih leđa, ulazeći u avliju, primicao se moj otac, nastranu nagnute glave, s blagim smiješkom koji će ga krasiti sve do smrti. Eto, vidiš ti to, taj smiješak živi i nakon njegove smrti, jer je moj otac davno umro, a smiješak nije, vidim ga tako jasno kako se prelijeva dok mi prilazi...
- Ovaj je čovjek moj prijatelj, kazao je moj otac. Jednoga ću te dana povesti u njegovo selo, u Šuuurrrmanace.
Kao i iznenadna pojava taj čudnoga čovjeka, desetak se dana prije njega iznenada pojavio i moj otac, "došao s puta", potamnio, neobrijan, u zgužvanoj, u nekoć bijeloj košulji iz koje je izbijao zadah ustajalosti, memle i gađenja...  Kad me otac zagrlio – otimao sam se i plakao, jer sam ga gotovo zaboravio i jer me je njegova čekinjasta brada ranjavala po licu a nosnice se punile snažnim i otužnim zadahom... zatočeništva, njegovih beskrajnih zatvorskih dana u čuvenoj mostarskoj Ćelovini.
Nepoznati čovjek iz Šurmanaca, otac mi nije ni morao kazati, bio je njegov prijatelj iz tih magličastih dana patnje kad se odgovaralo za sve; kad su jedni zatvorenici u velikom brojevima smjenjivali druge uhićenike u stotinama i stotinama: od ratnih zločinaca, škripara, domobrana, provalnika, ubojica, sjecikesa, do ibeovaca, tapkaroša, švercera duhana, imama i franjevaca, cinkarenih slušatelja Glasa Amerike ili samo sumnjivih elemenata.
Zato ništa nisam zaboravio: ni seljakov kačket, ni očevu utuzganu košulju, niti – posebno! - onaj karakteristični zatvorski miris tijela – koji se pretvorio u osjećaj i duboke nelagode i nježne sućuti prema patnjama ljudi bačenim i zaključanim u tamnice. Čovjek neke pojmove uvijek veže uz neke druge senzacije, osjetila, slike iz potonula vremena ili iz čista umišljaja i zatrpanih snova. Tako sam i Šurmance, koji su uključivali i način očeva izgovora, trajno ponio u sebi.

Sad, danas, ovog kraja proljeća 2009. godine, dok se vozim u autu Mehmeda Tikveše i njegove vedre supruge Čelebije, i prvi put putujem u Šurmance, sve mi to prolazi kroz sjećanje: i otac, i njegov zatvorski prijatelj, i davna avliji u kojoj vidim sebe i osjećam seljakovu tvrdu šaku na svojoj djetinjoj kosi.  Šuuurrrmanci, šuuurrrmanci, šumila i šumjela – riječ  je sve više bujala i muklo odzvanjala o nejasno dno moga zakrita bića.
Šurmanci pripadaju onim toponimima, onim leksemima koja očito nešto znače – ali mi više to ne znademo, niti se sjećamo, nego natucamo bez uspjeha i nade da ćemo brzo proniknuti bez pomoći dobrih, dobrih znalaca historije jezika. Korijen je iz staroslavenskog, ili je stariji, jesu li ga Slaveni zatekli ovdje, pa naslijedili od Ilira, ili su ga među ondašnje pučane prinijeli Kelti pa ostavili i otišli... ne odgovaraju mi ni krhka ljudska zapamćenja a ni knjige staroslavne; čak me i uznemiruju, jer korijen se može naći i u slavenskim (poglavito u poljskim) prezimenima... Surman, Szurman, Šurman, ali i u suvremenim obiteljskim imenima germanskih jezika.


Šurmanci iz ranog djetinjstva

A onda su se Šurmanci vratili, javili se pri polasku u osnovnu školu; nešto se dogodilo! Događaj se zbio u mostarskom kvartu Baakamluk ispod Kovačnica, sastavljenom od uličice koja je vijugala između bašča s nizom prizemnih i jednokatnih kuća iz poslijeturskog i austrijskog i ranojugoslavenskog doba... Naziv joj je po obitelji Bakamović. U njoj se zbio prvi događaj koji je fascinirao moje djetinjstvo. Doselila je familija iz Šurmanaca i zvala se Tikveša. Doselili su, ali nisu mogli useliti; njihove stvari donesene sa sela, njihove poljoprivredne alatke i škrinje bez ukrasa, njihove tepsije i tendžere, njihovi jorgani i čaršafi, njihovi harari i beskrajne opute, kožne trake i tanki i debeli lanci – sve je to gomilano na hrpu u unutrašnjem dvorištu – ali u kuću ništa nisu mogli unijeti! Stanari koji su unutra živjeli nisu se micali, nisu se željeli micati, nisu se slagali premještanju iz Tikvešama prodane kuće s velikom baščom ispred nje! Oni se nisu dali a Tikveše su, stariji roditelji, pet sinova i četiri kćeri – navaljivali. Došla je policija. Policajac je držao za ruke i ramena staru zabrađenu Tikvešincu, a ona se otimala i mahala sjekirom; sjekirom je počela razvaljivati ulazna vrata na kući!  Njezini visoki sinovi su se popeli na krov i započeli trgati crijepove i bacati ih po avliji.
Razgrogačenih sam očima promatrao što se zbiva, bojao se da sjekira ne izleti starici iz ruke i poleti kamo ne bi trebalo, strijepio od letećih cigli koje su zujale iznad naših zapanjenih dječjih glavica koje nikada ništa slično nisu vidjele!
Kada se sve smirilo, kada su sinovi sišli s crvenog krova, a stara majka odložila sjekiru uz šandudu, tada su došli i njihovi najmlađi članovi obitelji s kojim sam drugovao sve dok nisam otišao na drugu adresu. Volio sam njihovom najmlađeg sina Bajazida kojeg smo svi zvali, ne znam zašto, Baja, i volio sam njegovu najmlađu sestru, s krasnim, dugim, crnim pletenicama – Zejnu. Između mog odlaska i ponovnog susreta s Bajom, slučajnog, na ratom razvaljenoj Musali, prošlo je 35 godina.


Tikvešine grafike

 Drugi oblik mog sjećanja na Šurmance koje još do danas nisam vidio, vezan je za uzdizanje jednog sjajnog imena: svugdje su me, od ranih šezdesetih,  zaticale neprekidne vijesti o jednom slikarskom talentu  i grafičaru, preko pročitanog golemog broja obavijesti, pohvala i briljantnih kritika o izložbama – a tekstovi su, i mali i veliki, uvijek imali barem jednu reprodukciju tog Tikvešina novuma, te njegove likovne začudnosti, nove osjećajnosti koja je, kao da je pod sretnom zvijezdom rođen, odmah bila prepoznata i odmah bila slavljena! Prije njegove igle i „grickanja metala“, dotad moje oči još nijesu vidjeli cataru, još me otac nije vodio niže Bune, još nisam vidio te crne, plitke, mlade brodice koje su žene vješto prometale Neretvinom površi, između čokota u vodu utopljenih vinograda! Tako mi je Halil Tikveša postao vrlo važan za pohod u spoznajni svijet, koji je bio golem, a započinjao je već ispod Mostara, od Čapljine gdje se Neretva širila između obala, odakle više nije bilo valova s bijelim krijestama, odakle je, ili samo što nije – započinjala delta, miris mora i slani okus rijeke.


Halila Tikvešu sam upoznao 2002., zapravo, cijeli život nakon što sam ga, kao dječak, već jednom upoznao; našli smo se u sarajevskom  Preporodu, u bošnjačkoj zajednici kulture. Ja sam došao preuzeti svoju knjigu izabranih pjesama a on je upravo otvorio veliku, zapamćenu, historijsku izložbu.  Ali, ta je izložbe već predstavljala ono što ja nisam znao i još nisam vidio: drugog Halila Tikvešu, Tikvešu koji je vidio sudbinu naroda i pojedinca u njemu, Halila koji nije dvojio ni jednoga hipa a da je ne posvjedoči, objavi i optuži. Ah, kako je samo pronašao putanju svoje genijalnosti! Kako se samo poigrao onim plačnim i crnim simbolima, koji su se do užasa poigravali s „drugim“ narodima i „drugim“ ljudima.

Naravno, susretali smo se, osobito u tek minulim poratnim godinama. Halil je desetljećima veliko ime kojim se ponosila "jugoslavenska grafika", a od rata naovamo njegove izložbe, prigodne i retrospektivne, mogao sam vidjeti, kao što sam i vidio – uz manifestaciju Slovo Gorčina  u razrušenom Stocu, vidio sam je na susretu bh. Preporoda u Livnu, pa u Sarajevu, a i u mostarskoj Katarini Kosači, veliku, retrospektivnu. Volim tog likovnog vizionara, jer njegovu grafiku, baš kao i Berberovu, kao Zecevu, kao Hozinu... odmah prepoznajem i znam čija je. U tom nedovršenom nizu, što se mene tiče, odnedavna je i Admir Mujkić, kojeg upoznah zaista fantastičnom, slučajnom režijom koju su mogli voditi samo meleci našeg duha, našeg žednog jezgra donesenog s putovanja.



Zadrtah i zamrijeh pun nijemog straha

Prošli smo Bunu, pasali Ortiješ, mimoišli Žitomisliće. A kad smo prolazili pored Počitelja, klizeći pogledom po razlivenom toku Neretve, čiste i modre, vidjesmo obalu, nekoć predivnu plažu - potpuno destruiranu nemilosrdnim vađenjem pijeska golemim željeznim šapama bagera! Kao da su, po toj srebrenastoj adi od biranih oblutaka – zasipale bombe za najtežeg bombardiranja! A sad je mir. Kao u grobu.
Kakva je bila, sjećam se iz filma, iz raskošne scene Derviša i smrti: Boris Dvornik u liku razbarušenog Mešinog Hasana, na konju, na toj adi! Preko grive – zasipa nas Hasanov smijeh i žudnja za životom.
Odmah pokraj benzinske pumpe, Mehmed je skrenuo na desnu stranu, gdje je započinjao stari, željezni most preko Neretve; pričekali smo da prođe ševrolet sa suprotne obale, usko je, ne bismo se mogli mimoići.

 Pređosmo, pa mi se ukaza nepoznat kraj, i selo od čijeg mi se imena što ga Čelebija prošapta, niz hrptenjaču spusti ledeno koplje muklog, nijemog užasa.
Dretelj. Tako se zove. Logor Dretelj. Logor u vojnom tunelu u kojem su premlaćivane i truhnule žive bošnjačke kosti. Kao da mi po licu pade zli šišmiš od kojeg uzdrhtah i, za tren, zamrijeh pun nepoznata straha.



Dretelj, bošnjačko mučilište
Mehmed poveze auto kroz kratki tunel što nije samo izgledao nedovršeno, nego je nedovršen i bio, pa nastavismo vožnju uskim putem uz sami rub Neretvine obale. Između vode i asfaltne trake, uzdizalo se neko sitno šiblje i neka visoka šumoreća stabla, poput zastora spuštena između krpice zemlje i duboke vode. Porijeklo puta je iz preinačene austro-ugarske tračnice uskog kolosijeka i meni znanog „ćire“, starog, sporog i slavnog voza koji nas je spajao s bijelim svijetom i raznosio iz Hercegovine u krajeve koje nismo ni znali da postoje.
S vremena na vrijeme s obale, iz zelenog zida od lišća, proviri baraka na brzu ruku sklepana, u koje se sklanjaju ribari što druguju sami sa sobom i ribama koje im ni u čemu ne proturječe.

A Mehmed kaže da su ovo Šurmanci. I evo kuća uz lijevi rub ceste, nasuprot vrtovima, lijepim i obrađenim do posljednjeg centimetra, sve do same rijeke.
Preko puta, i još malo iznad, Počitelj je. 



Oko bivše i usamljene, žute austrijske željezničke stanične kućice... 
izrasli su novi Šurmanci


Kuće su uredne. Njihova je arhitektura jednostavna, po ljudskoj mjeri i skladnosti dnevnog života. Nemaju nepotrebnih ukrasa po sebi, ni ispred sebe; u kućnim vrtovima, između paprika i šeboja, neće vas iznenaditi vrtni patuljci; nemaju ni lavova na ulaznim dverima  koje tako često susrećemo uzduž i poprijeko iznenadno obogaćenih seoskih vlastelinčića. 


Crkvica Milostivog srca Isusova na bivšoj muslimanskoj bašči

Dom u kojem je rođen moj prijatelj je odmah iza katoličke crkve. Hram Božji je izgrađen  poslije posljednjeg rata, na otkupljenoj bašči jednog muslimana. U zadnjem popisu ovdje je živjelo 300 katolika i 45 muslimana. Iza 1993., svi su muslimani, svi do jednoga protjerani ili u logor odvedeni. Vratili su se, svega njih desetoro-petnaestoro.
Baš se tih dana (kolektivnog povratka), završavala gradnja crkve započete 1998. Svečano je blagoslovljena 7. travnja 2002.  kao filijala crkve Milostivog srca Isusova međugorske župe, pet kilometara udaljene od Brda Gospina ukazanja.
Dan prije, pred polazak, u slučajnom susretu u Mostaru, jedna mi je prosijeda povratnica mirno i sabrano govorila:
„Ja neću prodati zemlju ni kuću u kojoj sam se rodila i odivila i udala. I svoju djecu u njoj rodila. A nije da ne traže. Prvoga dana kad smo, organizirani, došli na svoje, 1998., jedan je došao  i tražio da prodamo. Mi nismo htjeli, gdje si pristao ako svoj oslonac prodaš? A taj je naš Halil  što ga spominješ, prodao..., ne znam, možda je i darovao? Na njoj je sad ova crkva… Ne znam, ja ne bih do ljute nevolje!“
Žena je uzdisala. Stajala je i čvrsto oslanjala šake o bujne, raskošne kukove. Požalila se na turiste koji joj, posjećujući crkvu, posjećuju i (njezin) otvoreni voćnjak iza same bogomolje. Beru trešnje, grane lome, ko u svome.
„Nemam ja ništa protiv crkve, ja koliko bi imala protiv džamije. Neka je... ali, ojutra sam vidjela župnika i bogme sam mu rekla: Ogradiću svoje, udariću žicu oko svoga. Ma, i on veli: „Ogradi, jer im ja ne mogu ništa.“
Žena je vrlo lijepa, prava Hercegovka po gestama  i po govoru. Po onim čuvenim, pjevajućim akcentima zapamćenim i u Andrićevom zapisu Na kamenu, u Počitelju.  Kad su protjerani 1993. iz svojih domova, živjeli su u Nizozemskoj. Sin i kćerka su još tamo, studiraju, pri kraju su, a sve ju je strah da se više nikada neće vratiti.


Šurmanci – ljuštura koja se stidi...

Ipak, nešto mi je nedostajalo, nešto mi je falilo, nešto što sam očekivao vidjeti a nikako nisam vidio. Najposlije sam pitao: Pa gdje su one kamene kuće... (izgovarao sam jasno videći prizor iz Tikvešinih grafika: kamene, zidane kuće, štale, ograde suhozida...).
Nisam mogao ni sanjati da zapravo ovo nisu „pravi“ Šurmanci: ovo su preseljeni Šurmanci, Šurmanci koji su skliznuli iz bezvodnog kraja, koji su se otrgnuli s pustog, sparušenog, paklenog zemljišta – pa bojažljivo spuzali na samu obalu, sve se jedan po jedan domaćin okupljao i po komadić zemlje kupovao i kuću svoju podizao oko žute željezničke postaje, stanične otpravničke kućice. Ta je žuti kućerak, kad sam prvi put išao vozom u Čapljinu   (s četvrtim razredom osnovne škole) da vidimo ruine Počitelja – bio sasvim sam, a otpravnik male postaje bio je poput svjetioničara, usamljenik, na dalekom, pustom, u moru izgubljenom otoku.
Pedeset godina kasnije – željezničara je nestalo, a na zemljanoj, povrtnjacima i kućicama nakrcanoj ploči – žive Šurmanci koje je „do jučer“! - živjelo na sasvim drugom mjestu.

Mladi bračni par je cijeli dan njegovao moju osobu, udovoljavali mi na stotine načina, pekli mi kahve i pravili ražnjiće, prinosili prve trešnje kojim se i ove godine taman nazdravih– a najposlije mi udovoljiše i starom snu, da ipak, iz ovih Šurmanaca (nevješta dvojnika) krenem u prave Šurmance (iskonske i umrle).
Auto je ponovno povuklo uz strminu, uz usku asfaltnu traku, uz serpentine – krećući se, namjerno, sporo, e da bih bacio koji pogled po panorami, po išpartanim baščama, po zelenim trakama, po tamnosmeđim kaiševima zemlje, po pravilno zasađenim voćnjacima, po visovima brda gdje vidim ili slutim Bivolje Brdo, počiteljsku uzvisinu, tvrđu, najposlije, u samom dnu – smaragdnu, snovitu Neretvu, pritajenu i snažnu poput svake tajne.
Mimoišli smo jednog čovjeka, u trenerci, pitajući se kamo se on zaputio, po zvizdanu, po pustoj cesti. Vozili smo se nekoliko kilometara; i slijeve i z desne strane puta širila se zaravan. Po njoj je raslo samo nisko, zakržljalo raslinje, drača, nešto kupina, između surog i oštrog stijenja, oštrog poput noževa. Nicalo je i neko lišće poput kadulje, vrijeska, ali bi potpuno  sparušeno i suncem uništeno. Nailazile su, povremeno, gomile kamenja. 


- Da to nisu gromile, upitah a domaćini mi potvrdiše. O njima nisu nešto posebno znali. Ili možda ja nisam umio upitati kako treba. O gromilama sam znao – iz knjiga, iz starih Truhelkinih tekstova. Znao sam da su pogrebna mjesta u koja su se pokapali mrtvi. Mrtvi Iliri. Grobna mjesta koja prekiva kamenje. Kamenje ih prekriva na dva načina – u obliku blago podignutog poluluka ili u obliku kružnog gumna. Nerijetko ih zovu i tumulima, po latinskom, humkama. Tumule sam viđao u dalekim krajevima, u čudesnim krajevima koje sam pokušavao opisati u knjizi Tragom Božjih poslanika. Tumule drevnih kraljeva i tumule zaboravljenih princeza. Tumule na koje su, prije više hiljada godina, pobodeni kameni stubovi, a na stubove postavljene goleme ptice koje simboliziraju vezanost zemlje i kozmosa.
A šta znače ovi tumuli, ove naše gromile, ove ilirske, šta nam poručuju njihove kosti koje u najnovije vrijeme laboratoriji podvrgavaju DNK-propitivanjima i dokazuju da mi, njihovi pozni nasljednici, još nosimo u svojim slavenskim genima i značajan udio  njihova nasljeđa, ilirskog genetskog materijala. Više njihovog, ilirskog, nego u 7. stoljeću donesenog, slavenskog?!


Krici nikada neće nestati

Još se nije vidjela nijedna šurmanačka kućica. Mehmed mi pokazuje brdo na lijevoj strani, tamni gustiš u njezinu podnožju i početku pustare. "Vidiš li, kaže, mjesto gdje je ona jama Golubnica?"
Šurmanci bi, da nisu postali poznati po velikom slikaru, ostali poznati jedino po kozmičkom zlu koje su učinile ustaše: na onu malu nenaseljenu postaju, dovozili su u stočnim vagonima sarajevske Srbe, istovarali ih i odvodili do jame koja propada u provaliju duboku oko 90 metara. Hvatali su, tada  mlade ustaše, i pravoslavne kršćane po Klepcima, Pribilovcima, po visoravni Dubrave, lovili su ih poput lovca kad hvata divljač pa joj ne gleda ni u zube ni u starost, ni u korist ni u štetu, tako su i tada odveli više od 500 a možda i više od toga – sve motkama odgurivao u jamu, mlateći ih po rukama ili koljući ako su se opirali. A opirala su se djeca, i opirale su se mlade majke koje su djecu, za početak, trebale same, živu, baciti u crno, bezdano jamsko ždrijelo!




Samo ljudi razumni još čuju iz ove jame, jame Golubinke, 
ono što drugi ne čuju. Čuju strašnu opomenu!

Šurmanačka jama! Gledamo nijemo u tom pravcu, kao da sad očekujemo da neki krik zapara nebo našega sjećanja, krike koje, kažu, cijeloga života slušaju oni koji su ih samo jedanput u životu čuli. Od tih krikova, tvrde pouzdani svjedoci koji su se čuli mjesecima poslije (da li kao pusti pričin ili kao unutarnju stvarnost) – mnogi su doslovno ludjeli i bježali u neke druge dimenzije nerazumljive ljudskoj priči o ljudskim životima.

A kad se zlo počelo zaboravljati, kad su generaciju koja se sjećala zamijenili naraštaji koji se zla nisu mogli sjećati – neko ih je – neko zloban i krvav – počeo nagovarati da vade kosti i nosaju ih kroz hercegovačna sela, da ih prebrojavaju i da ih nacionalno razvrstavaju, i da zlokobno najavljuju  nastavak nedovršenoga obračuna, osvetu mrtvih nad potomcima živih!

Gdje se god i bilo kad odigrao zločin, gdje god srušen grad do temelja, mjesto je ostalo ili će jednoga zakletog dana - bez živih ljudi... ostati.

I evo, ulazi Mehmed vozeći auto u okamenjenu ljušturu svoga umrlog zavičaja.
Neko je pokosio visoku travu koja je sve prekrila. Neko je kosom načinio stazu do sokaka koji vodi u malu, seosku mahalu. Već na samom početku – Mehmed nam pokazuje kuću svog ognjišta. Preko razvaljenog zida vidimo dijelove drvene, rezbarene ograde, trabozane, majušnog doksata preko kojeg se ulazilo u gornju odaju. "Vidiš li, odnešena vrata, dolaf?" Vidim, kažem. "Vidiš li kako se krov uliježe...?" – pita me, a ja opet kažem da vidim; njemu ne treba moj odgovor, nego mu treba moje i Čelebijino prisustvo, svjedočenje nijemosti pred barbarstvom koje je došlo nakon rata.
Sve kuće su još 1998. bile cijele, bile su zaključane, nerijetko pune starog namještaja, stalaža s posuđem, sanduka s rubeninom, dolafa s fildžanima i kafenim takumima. Svi su krovovi bili čvrsti, sve su cigle bile na broju. Nijednog klesanog kamena nije iz zida nedostajalo. Sada je nestalo sve što se moglo prenositi, krovovi su propali, odnešeni, a klesani kamen iz kutnih dijelova zgrada izvađen i u neku drugu kuću uzidan.

Samoća nigdje nije ružnija i nigdje nije strašnija – kao što je ružna i strašna u napuštenim i spaljenim naseljima na kojima su ljudi stoljećima živjeli i rađali djecu. Strašna je spoznaja da ovdje u starim Šurmancima nema nikoga. Nema ni žive duše!

Zapanjujuće se i to, da nema nijedne životinje, da nije iz trave iskočio divlji zec, da nije šušnula gušterica, da nije bilo podivljale mačke, čak ni psa – koji ostaje posljednji...

Bilo je međutim zmija. Zbog njih nam Čelebija nije dala da ulazimo kroz jedina, očuvana, željezna rešetkasta vrata: vrata punog sarkazma – vrata u mezarje, u harem, u muslimansko greblje. Ono je jedino aktivno, i u njemu se još uvijek skupljaju živi da na svojim porodičnim parcelama prouče umrlima ili da na prazna mjesta sahrane netom umrle.

Subota, 16. maja 2009. , nedjelja 24. maja 2009., 

Izvor:
GODIŠNJAK BZK PREPOROD, SARAJEVO, 2009., str.  275 - 282

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...