RAZGOVOR O PEN-u, MEDIJIMA,, ZAGREBAČKOM "BEHARU", VJEROVANJU...

 (Faksimil ćete uvećati klikom na sliku)

Doktore Kajan, predlažem da prvi dio ovog našeg razgovora počnemo Vašim osvrtom na događanja oko vjeronauke u školama u Kantonu Sarajevo. Tada ste u medijima iznijeli stav koji se nije slagao sa mišljenjima nekih drugih članova Pen Centra BiH, a išao je u prilog demokratskog prava roditelja i djece da, uz ostale imaju i predmet vjeronauke koji će se, ravnopravno, ocjenjivati i ulaziti u prosjek ukupnog uspjeha učenika?

Ibrahim Kajan: Prisjetimo se zapravo o čemu je uopće bila riječ. Riječ je tome da je Upravi odbor PEN Centra BiH plasirao u javnost priopćenje kojim podržava neku vrstu obavezujuće preporuke  resornog ministra Sarajevskog kantona da se ocjene vjeronauka ne unose u prosjek ocjena prolaznosti, jer se, kao, na taj način oštećuju učenici koji vjeronauk, po svojoj volji ne slušaju, budući da je izborni predmet. Osim što je to bila zaista frapantna nesmotrenost (blago rečeno) gospodina ministra, obzirom na zakonsku proceduru, posebno je bilo zabrinjavajuće upletanje Upravnog odbora PEN Centra. Zabrinjavajuće je na više načina... Otkada to upravni odbori daju i plasiraju mišljenja u ime članstva, kad  im to pravo niko nikada nije dao? Upravi odbor PEN-a je i dosad, za razliku od predsjednika dr. Radeljkovića koji se redovito suzdržavao, nametao neka svoja mišljenja u raznim povodima,  a da im niko nije rekao da to ne mogu raditi!  Priopćenja, statutarno, daju i potpisuju predsjednici, koji predstavljaju udrugu,   a ne sekretar(ica) društva i članovi upravog odbora. Šta meni, ili tebi, treba značiti mišljenje Mile Stojića, npr. koji više i ne zna šta će od funkcija, koji se suprotstavlja ogromnom broju roditelja katoličke i muslimanske djece koja su na početku školske godine potpisali izjavu da njihovo dijete  svojom voljom kao izborni predmet želi pohađati vjeronauk? On  je svoju djecu školovao, nažalost kao izbjeglica, u Zagrebu i Beču, i otkuda sad on ima moralnog prava, čak i u moje ime,  anulirati sve te hiljade potpisa, a prikloniti se samo jednom, ministrovom?  Vrlo uvažena Ljubica Ostojić, članica UO PEN-a i „supotpisnica“ potpore ministru, nakon što sam objavio osobnu relaciju, nazvala i rekla da ona o tome nema pojma i da je nikada niko nije konsultirao niti upoznao s činjenicom da se piše takvo priopćenje! To je zastrašujuće! To je živa manipulacija. Pod Upravim odborom se u tom trenutku podrazumijevala i već umrla pjesnikinja Marina Trumić, jer je i njezino ime osvanulo u „Avazu“!

U svijetu se PEN rijetko stavlja u odbranu vladajuće elite, ministara i ministarstava, i uopće tog okorjelog birokratskog, bešćutnog sloja ljudi. Penovci brane one koji trpe,  PEN moralno djeluje na strukture  koji proizvode loše zakone a još ih lošije primjenjuju, baš kao što je ovdje bio slučaj. A šta radi PEN, tj. članovi upravnog odbora vjerovatno bez znanja svog predsjednika? To je jednostavno – skandalozno!

Taj slučaj je pokazao bijedu našeg političkog i intelektualnog „predstavljanja“ koje više niko i nigdje ne želi. Odrasli smo i punoljetni smo, pa zašto bi, i kako bi - umjesto mene govorili  ta gospoda i te gospođe, među kojima je, kako rekoh, jedna bila upravo umrla.

Na Fakultetu humanističkih nauka (Univerzitet Džemal Bijedić) u Mostaru obnašali ste dužnost  v. d. dekana. Šta nam možete kazati o vašem dugogodišnjem angažmanu na ovoj visokoškolskoj instituciji.

Ibrahim Kajan: U aprilu 2010. Fakultet humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ obilježio je 10. godišnjicu osnivanja. Želio sam i kao v.d. dekan u tom trenutku, ali i kao jedan od petorice osnivača Fakulteta, ne samo dati značaj toj sada uglednoj visokoškolskoj instituciji, nego i osobi koja je najviše pridonijela njegovom rađanju, razvoju i stasanju: prof. dr. Elbisi Ustamujić, prvoj dekanici. I njoj smo svečano obilježili 45. godina plodnog prosvjetnog i naučnog rada.

Fakultet je, i ne samo on, u velikim problemima svake vrste: financijske, prostorne, kadrovske... Uza sve nevolje, podigao je cijelu jednu generaciju mladih profesora, mladih magistara i doktora, koji mu danas, u kadrovskom smislu, čine – uz nekolicinu poznatih gostujućih profesora - trenutačnu jezgru i živu viziju budućnosti.

Bio sam u tri takva, kratka mandata voditelj dužnosti dekana. Predavao sam na katedri Bosanskog jezika i književnosti – dječju književnost i srednjovjekovne južnoslavenske književnosti, zatim logopediju na Dramskoj  pedagogiji i retoriku na Komunikologiji.

Ispostavilo se da su mi te godine na fakultetu bile najljepše godine u bogatom radnom stažu... Unosio sam u svoja predavanja sve što sam znao, uključujući ponešto i od mostarskog liskaluka! Bilo je, nerijetko, i smijeha, pa nije čudo da mi studenti često pišu poruke po FB, pozivaju me na kafe i zaista, s njima se osjećam – odlično. Posebno sam ponosan na jednu, neko će reći – običnu  zahvalnicu, koju sam zajedno s prof. dr. Mirjanom Popović, dobio od Unije studenata Univerziteta „Džemal Bijedić“. Ona je znak poštovanja mladih ljudi – i zato je izdvajam i spominjem.

Dekansko mjesto je, u našim, ovdašnjim  prilikama - bilo vrlo zahtjevno i vrlo teško. Iscrpljujuće. Ali ne želim o tome. Jer, uz nevolje, imao sam i puno radosti. Ni zbog jednog posla koji sam u životu radio, nisam imao veći osjećaj zadovoljstva – kao što sam imao promatrajući duhovno, intelektualno i fizičko oblikovanje ljudi pred svojim očima. Gotovo nema dana da mi se ne javi neka studentica, neki student, telefonom ili na FB, pita me što mislim o ovom ili onom, zanima ih pišem li nešto novo, mogu li posuditi neku knjigu, mogu li im napisati neku preporuku, imam li možda vremena  da s njima razgovaram u kafići, ili da se odazovem i krenem s njima na neki izlet.

Bila je i jedna sjenka, pred sami kraj mandata, neočekivana i iznenađujuća, ali kad čovjek razmisli – možda je i ona izraz bijede koja (primitivizmom) ruši sve pred sobom, izraz duhovnih skorojevića koji nisu kroz prirodnu proceduru došli do nenadano osvojenih (političkih) pozicija i nezasluženih mjesta u civilnom društvu.

I još me nešto posebno rastužilo, a to ću spomenuti jer osjećam grižnju savjesti zaposlenicima na Fakultetu: biranim riječima sam preporučio pjesnika i historičara književnosti na poziciju dekana (prof. dr. Safeta Sarića), pa su potom svi glasali za njega – a on je sve njih, sve koji su glasali za njega - iznevjerio! Ostat će upamćen da je prvi dekan koji je – nakon godinu dana „vladanja“ – peticijom svrgnut zbog pogoršanja radnih uvjeta i greške – nečinjenja da se prilike poprave.

U međuvremenu, nažalost, fakultet nije postao bolji nego što je bio u vrijeme kad sam mu bio v.d. dekanom. Ali to ne znači da neće uskoro biti. Nadam se da će to poći za rukom novoizabranom dr. Adnanu Velagiću.

Uskoro djela Svila i krv i Humska zemlja, velika tajna

Znači li to da treba još ozbiljnije  voditi računa da na čelna mjesta dođu ljudi od ugleda i  koji su za takve funkcije kompetentni?

Ibrahim Kajan: Dobro ste rekli: ljudi od ugleda. Ugledan je onaj čiji se trud primjećuje, ko ima reference, ko afirmira kulturnu i znanstvenu  proizvodnju svoje sredine, pa i svoje države.

Da se malo vratimo onome u čemu ste čitav život, a to je pisana riječ. Objavili ste gotovo tridesetak naslova. Žanrovski gledano, objavili ste niz romana, knjiga poezije, eseja, putopisa, drama. Šta je na pomolu sljedeće?

Ibrahim Kajan: Imam po časopisima poprilično „razbacanih“ tekstova i sada ih pokušavam prikupiti, pregledati i po nekoj bliskosti okupiti u moguće strukture. Kad radite svaki dan, ne stignete  istodobno i sabirati  ono što je rasijano, i što je godinama objavljivano u različitim povodima, najčešće i bez nekih ambicija, osobito ne književnih.  Pošto sam jedan od najstarijih kompjutoraša (zaboravi sam i sam da je prvi bošnjački časopis na internetu, bio baš moj Behar - postavljen 1993.), postavio sam blog (www. kajankajan. blogspot.com), pa na njemu objavljujem sve te publicističke tekstove o kojima sam govorio – članke, dnevnike, pisma, reagiranja, eseje, putopise. Jednostavno, želim provjeriti – što je od njih izdržalo kritiku vremena a što nije moglo izdržati pa je – jednostavno – postalo samo historijskim nanosom i sirovinom za reciklažu!

Većina njih je napisana i objavljena za vrijeme rata, pa su bh. publici takoreći potpuno nepoznati. Vidim da su (osobito neki tekstovi) izuzetno čitani, ali i da su moji dnevnici nekim čitateljima posebno intrigantni.

Sve u svemu - oblikuje se Dnevnik: Svila i krv (1990-2000),  a – dosta sporije - nastaje i  knjiga putopisa Humska zemlja, velika tajna.

Mudro. Kajanovski. Bili smo zajedno na otvaranju izložbe slika jednog sjajnog slikara, vašeg imenjaka Ibrahima Novalića, u Sarajevu. U izvještaju sa te kulturne manifestacije zaboravio sam napomenuti da ste Vi i otvorili ovu izložbu. Zapravo, hoću da Vas pitam kako stignete da pratite i ljude koji se bave drugim segmentima u kulturi?

Ibrahim Kajan: Svi mi imamo poriv, želju, ili čak potrebu da se bavimo s više pojava ili stvari, a ne samo s jednom. Međutim, većinom ne stignemo, ili se predamo samo jednom...  Radeći jedno vrijeme u Ministarstvu za obrazovanje, kulturu, nauku  i sport u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, bilo je nešto više vremenskog prostora, i više uvida u ono što i kako rade moji prijatelji u drugim oblastima umjetnosti. Pratio sam baš s ljubavlju pozorišnu , slikarski i dijelom muzičku scenu – u ipak, od kulture, nažalost, ispražnjenom gradu. Rat, a poslije njega politika – uništili su gotovo sve. Slikarstvo mi je veoma blisko i nije mi se mrsko  kad me neko pozove ne samo vidjeti, nego neku riječ i kazati na samom otvaranju izložbe. Ne patim ni od velikih riječi ni od velikih gesta.

Ovdje, kod Ibrahima Novalića nešto je lijepo, nešto neobično... Likovna vizija. Kad bi progovorile... bile bi nalik govoru nabija,  tzv. proročkom govoru.

Njegov najnoviji ciklus mi smo upravo zajedno vidjeli u Sarajevu, naslovljen  Put moj, pjesnički intoniran.  Ne trebam ga specificirati i kazati: metafizički je,  ili: doslovan je, ili: tajnovit je... . U svakom slučaju, to su vizije koje nas mogu opsjedati kada smo sami, u snovima ili pri vrlo budnom stanju. Nerijetko isijavaju, zapravo, mir svijeta, gluhi mir kao da je kataklizma netom utihnula..., ali nas snažno upućuju na razmišljanja i postavljanje velikog pitanja: šta je bilo prije toga i kako je svijet izgledao prije katastrofe. To je jedan unutarnji svijet kojem je dat oblik.  Novalić tim slikama, koje radi desetak posljednjih godina, izrasta u pravo osvježenje u bh.  likovnosti.

Ma koliko mi to htjeli, svakodnevno smo konzumenti elektronskih i pisanih medija. Kako vidite bh medije?

Ibrahim Kajan: Vidim ih onako kako većina ljudi vidi: mediji su većinom, i govorni i pisani, mediji lošeg jezika. Pod lošim jezikom, prije svega mislim na siromašan  jezik, nekultiviran jezik, osobito kad je riječ o jeziku političke kulture. Kako se piše o ljudima s kojima se ne slažemo, kako se piše o procesima koji još nisu ni na vidiku, kako se piše (ako se piše)  uopće o misaonim ljudima.  Piše se jezikom  ulice, prostačkog osjećanja moći i hasiluka – osobito u Danima, i posebno u 60 minuta.  „Znameniti kolumnisti“ pišu tako, da osramote i ponize onoga o komu pišu. Da osobu tako žigošu nedokazivim, baš kao što je ovih dana prepoznata  užasnim riječima usmrćena žrtva kojoj je klanjana dženaza...  Novinari su preuzeli uloge istražitelja i sudaca, pod plaštom „istraživačkog novinarstva“, vrije i vrišti od osobnih i stranačkih interesa koji su visoko uzdignuta iznad narodnih i državnih.

Problem dnevnih novina, osobito Oslobođenja, bilo je ostalo u činjenici da se  ideološki nikako nije moglo prilagoditi čak ni socilademokratskoj ideji, njegovo neprepoznavanje vremena u kojem izlazi, dok se Avaz – kao čisto informativan novina – tu puno bolje snalazi. Osobno mi u Avazu nedostaje bolje uređivana stranica kulture...

Svjedoci smo činjenice da ljudi sve manje imaju  vremena za čitanje. Frapirao me broj učlanjenih u biblioteku u jednom bh gradu. On je poražavajući. Jedan od poslenika te biblioteke, u vidu anegdote, kazao je kako književnici redovno čitaju svoja djela. Ako već narod ne nalazi dovoljno htijenja i vremena za knjigu, imaju li književnici naviku da pročitaju književne uratke svojih kolega kao i zanimljive knjige koje ne pripadaju književnosti?

Ibrahim Kajan: Pa, pisac je jest prvi čitatelj svog vlastitog djela.  To i takvo čitanje svakako nije istovjetno čitanju na koje mislimo kad govorimo o čitateljskoj publici. Drugim riječima, pisac zapravo i ne pripada publici koja čita u uobičajenom smislu riječi.

A to da se knjige, prije svega beletristika, manje čita - može izgledati istinitim. O tom svjedoče tiraži objavljenih knjiga, njihova rijetka ponovljena izdanja, i, svakako, broj pozajmljenih primjeraka u bibliotekama. Mi više ne možemo nijedan od tih podataka uspoređivati s predratnim podacima: jedinstven prostor hrvatsko-srpskog jezika, danas predstavlja četiri gotovo odvojena jezička prostora – uz hrvatski i srpski, tu su sad naravno i bosanski i crnogorski. U Hrvatskoj, ne možete pronaći knjigu nekog srpskog izdavača, ali ni bosanskog!  U Bosni i Hercegovini međutim svi prodaju, i na taj su način bosanskoj knjizi praktički ostale – mrvice sa svoje vlastite trpeze! I ne samo to, pokušajte kupiti knjigu nekog sarajevskog izdavača i Banja Luci, a Bogami i banjalučkog u Sarajevu – pa ćete vidjeti! Ništa!

Drugi je važan razlog niskoj prodaji i potrazi za knjigom, što uopće nemate informaciju da je ta knjiga izašla! Kulturne rubrike, koje donose preglede novih izdanja, kritike i recenzije, više ne postoje u dnevnim novinama. U Oslobođenju izađe više o zagrebačkim i beogradskim izdanjima, kako je to uvijek i bilo, nego o domaćim piscima i domaćim  knjigama. Najposlije, knjiga je po cijeni doslovno luksuzna roba. Na nju se plaća porez u postotku za kozmetiku! U takvim okolnostima, čudi me da se uopće išta kupuje i čita. Međutim, ne čitaju se samo beletristička izdanja. Raste broj čitanosti znanstvenih i znanstveno-popularnih izdanja, zatim izdanja biografske, memoarske publicistike, a posebno graničnih vrsta, kako se nekad govorilo, npr. putopisa.

Naravno, prostor pisanom mediju u cjelini, sužavaju novi oblici, digitalni (mi smo sad u Mostaru objavili kompletan Biser – i u printanom i u digitalnom izdanju), a posebno je priča – internet.  Tamo postoje goleme biblioteke djela u PDF i sličnim izdanjima. Mi, dakle, govorimo i mislimo isključivo o čitateljskoj publici, i prebrojavamo je, na način prošlog stoljeća

Na svakoj ćete nacionalnoj televiziji, i to relativno često, imati gostovanja domaćih pisaca, u različitim zgodama i povodima. Kada ste npr. vidjeli nekoga na našoj državnoj, bh. i entitetskoj, federalnoj televiziji, a da taj pisac slučajno ne nosi jedno od pet-šest imena (nesporno vrijednih, ali valjda ne i jedinih koji žive u pustinji, poput svetaca) – Stojić, Hajdarević, Lovrenović, Vešović, Kordić, Veličković, i možda još eventualno jedno do dva slučajna imena. Kad ste recimo vidjeli Almu Lazarevsku, ili Mirka Marjanovića, ili Isnama Taljića, ili Zilhada Ključanina, ili Ranka Pavlovića? Na državnoj televiziji, kad ste vi vidjeli – na primjer – predsjednika Društva pisaca Bosne i Hercegovine, pjesnika Amira Brku? Nikad. Kad je, kao predsjednik te časne  Predsjednik dao intervju? Nikad. A zašto? Zato što živi u Tešnju?

Vidi li iko gdje smo mi

Nedavno je obilježena 20. godišnjica Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske  Preporod sa sjedištem u Zagrebu Vi ste pokrenuli i do povratka u Mostar vodili ovu kulturnu asocijaciju. U sklopu Preporoda osnovali ste i  časopis Behar koji je bio književno-žurnalističko, iliti žurnalističko-književno, osvježenje na našim prostorima. Kakva je sada situacija sa Preporodom u Hrvatskoj  i listom Behar?

Ibrahim Kajan: Pa nisam baš siguran da je uopće održana neka svečanost povodom tog zaista vrlo važnog datuma za kulturu bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Bio sam tih dana u Zagrebu, i moram reći, sa žaljenjem, da nisam dobio nikakvu pozivnicu, a niti je poslao mail da se nešto takvoga održava. Da je održano, sigurno bi me mladi predsjednik, mr. Nanić obavezno pozvao; možda bih tom zgodom bio zamoljen i da nešto prigodno kažem kao jedan od osnivača i desetogodišnji predsjednik (kojeg je upravo on naslijedio!), te kao autor kulturnog programa po kojem i dan danas to društvo, čini mi se, u glavnim crtama, radi.

Pratim, na neki način, i časopis Behar kojem sam bio glavnim urednikom od 1992. do 2000. godine. Nakon mene je uredništvo preuzeo rahm. Dr. Muhamed Ždralović. U njegovoj „eri“ bilo je manje književnih tekstova i tekstova o bosanskom jeziku, a više, arabističkih, jer je Ždralović, što se zna, bio arabist. Ali, vrlo je bitno da je Behar „isplivao“ kroz to vrijeme i došao u ruke značajnom suvremenom pjesniku Seadu Begoviću. Behar je vizualno i grafički, s tim urednikom, doživio svoj vrhunac. Prilozi, svih rubrika, od pjesništva do islamistike, su vrlo visoke estetske i stručne razine. Već u Ždralovećevoj redakciji tekstovi - uvjetno rečeno – (i) nacionalnog interesa, a prije svega znanstvenog i kulturnog interesa jedne velike nacionale manjine u Hrvatskoj – počeli su izostajati: pitanja lingvistike i pitanja bosanskog jezika. Ima također primjedbi da je, za prirodu takvog časopisa, islamističkih tema više nego bi se očekivale u „zadanoj koncepciji“.

Mislim da ne treba mnogo učiniti da se Behar obogati propuštenim rubrikama, da malo živne i da ponovno uđe i šire čitateljske krugove bošnjačke nacionale manjine, kao što je to, uostalom bio – ne samo za vrijeme mog uredničkog mandata.  A da su obje redakcije koje su slijedile iza mog odlaska dobro radile  - rezultiralo je posebnom nagradom časopisu Udruženja bh. izdavača BiH prije dvije godine.

Preporod ste osnovali 1991. godine. To je, bez ikakve sumnje, najposjećenija skupština od svih Preporodovih osnivačkih škupština na prostoru bivše Jugoslavije?

Ibrahim Kajan: Da, održana je 2. V. 1991. u zagrebačkom Hotelu Inter-continetal. Prisustvovalo je oko 700 ljudi, a u prvim redovima vidjeli smo „polovicu hrvatske“ i „polovicu bosanske“ državne vlasti.  Bila je sjajna! Imamo i dokumentirani snimak o tome. .Preporod je, u međuvremenu, izgradio svoje lice, svoj profil sa nizom aktivnosti, od književnih večeri, predavanja, printanih izdanja. Čini mi se da je u sveukupnoj mladoj povijesti zagrebačkog Preporoda – najaktivnije razdoblje – ratno razdoblje! Sada mi izgleda da Društvo pomalo drijema, ili se, možda, njegove aktivnosti nedovoljno osjećaju, ili se, kako mi kažu, utapa u programe drugih, sličnih udruga. Mogu govoriti samo o  razdoblju prvih deset godina Preporoda. (Poslije nisam sudjelovao u radu Društva zbog angažmana u Mostaru, prvo u svojstvu kantonalnog pomoćnika ministra za kulturu (koordinator), a poslije na Fakultetu humanističkih nauka kao profesor.)  Taj rad je bio zapažen i arhivirane vijesti  pokazuju da me, uz 10. godišnjicu pozvao i sami predsjednik RH Stipe Mesić, da izaslanstvu Preporoda i meni, kao predsjedniku, čestita na toj dugogodišnjoj aktivnosti.

Koliko je po vašem viđenju naš Bošnjak, ma kojeg zanimanja bio i ma gdje živio, svjestan svog vjerskog,  kulturnog, nacionalnog identiteta? Treba li mu neko drugi, primjera radi, govoriti o duhovnim, zdravstvenim i inim vrijednostima posta da bi on to shvatio? Koliko je on spreman da i sam istražuje na tom planu i istraženo primjenjuje u svojoj životnoj praksi?

Ibrahim Kajan: Vrlo je teško na to pitanje odgovoriti i biti vjerodostojan. Biti vjerodostojan u odgovoru koje bi moralo u sebi nositi neke pokazatelje i znanstvene elaboracije, a ne samo „podatke“ sabrane iz dojmova i utisaka koje ljudi na nas ostavljaju.

Teško je biti vjerodostojan i kao onaj koji odgovara na to pitanje. Trebao bih biti uzor, musliman bez mahane – i početi pomalo, hajde da se našali –  „popovati“!

A ja to nisam.

U ovom slomljenom gradu, siromašnom gradu, sve sam više sličan  ljudima koji mu naliče. Ovdje se nerijetko živi teškim životom i životom u kojem se nada sve više udaljava: grubim i siromašnim duhom! A znate onu misao koja kaže da je „čovjek u siromaštvu – čovjek na granici vjerovanja“.

To je životna praksa. Istražimo je, pogledajmo je i priznajmo njezine porazne, katastrofalne provalije u kojima smo, odgurnuti,  načinili svoja staništa. Kako je moguće opstati, u bijedi i siromaštvu, siromaštvu materijalnog iz kojeg se teško može vinuti u visine duhovnog?! Vidi li iko gdje smo mi? Mi smo na dnu.

Vaše pitanje je pravo pitanje. Jest, izgleda da nam neko drugi treba govoriti ko smo, što smo, što trebamo a što ne trebamo raditi. To o čemu mislimo i govorimo najbolje se uočava u našem odnosu, u našoj šutnji pred navalom na sve što dolazi od strane najviših, mada nekad i konrtoverznih, intelektualaca. Otvorite novine i pogledajmo kakva je osoba akademik Muhamed Filipović. Čitamo i šutimo na „nježne fuge“ Marka Vešovića recimo o akademiku Filipoviću. Kakav je akademik Abdulah Sidran? Pa na njega će čak i mladi pisac, kakav je npr.  Gatalo, moći zagalamiti! A kakav je dr. Mustafa  Cerić, aktualni Reis? Intencija je većine kritika ne da polemizira s njegovim mišljenjem – nego da mu zatvori usta, da ga „upristoji“ kako je to tako lijepo znao komunizam sa socijalističkim poglavarima Islamske zajednice BiH.

Zatim pitanje bošnjačkih institucija. Trebaju li nama nacionale institucije? Zašto se digla kuka i motika na Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti? Zato što podriva državu BiH? Ma kakvi! Da je to istina, onda bi Filandra prvo morao govoriti o Akademiji Republike srpke, a koliko znam nije nikada ni rječce rekao. Ali, o BANU jest, i to u banjalučkim, dodikovskim Nezavisnim novinama.

Filandra nije nikad „napao“ ni pojavu davno utemeljinih društava pisaca, ekskluzivnih, srpskih u Banja Luci i hrvatskih u Mostar. Bošnjaci očito, da bi bili „ravnopravni“, ne smiju osnovati svoje vlastito društvo pisac. A treba li nam? Mislim da treba.

Dolazak u Zagreb i život u Zagrebu

za mene je bilo otkriće duhovnog, islamskog

Nakon ramazana i posta u njemu doći će nam Bajram. Kakvi su bili nekada, kakvi sada bajrami Ibrahima Kajana?

Ibrahim Kajan: Ja sam odgojen kao dijete socijalizma, i u vjeri, koju sam zavolio i tražio kao spas i kao sklonište – nikad nisam postao siguran i postojan kao onaj koji je u njoj od najranijeg djetinjstva i „koji sumnje nema“.  Podsjećam samo da znadete o čemu govorim: Kao mladi pjesnik doživio sam teške javne kritike 1970. godine „kao nositelj ideje da se u Zagrebu, Mostaru, Sarajevu i drugim bh. gradovima osnivaju kulturni muslimanski klubovi, koji bi radili na propagiranju muslimanske kulture...“ itd. Tada su se zatvorila sva vrata za mene u BiH. Pred silinom „borbenog ateizma“ koji se obrušio ne smo na to što sam citirao, nego  i na neke moje mladenačke pjesme, u najpraktičnijem smislu – prognan sam iz Mostara i BiH. Od tada sam živio u Zagrebu.

Do svoje 18 godine sam mislio da mi je otac bio ustaša i da nas zbog toga – (vlasti) ne vole. A onda sam saznao, da je otac bio pripadnik, ne ustaškog pokreta Ante Pavelića, nego domobrana, regularne vojske Nezavisne države Hrvatske. Otac nas je uzdržavao devetoro. A bajrami u siromaštvu i restrikcijama „borbenog ateizma“, nisu bili drukčiji od vremena u kojem smo živjeli: bili si vrlo siromašni. Sjećam se da smo imali halvu, jedne godine čak i kadaif, a tek kasnije, kad su starija braća počela raditi, na red su stigme i baklave.

Zbog nadgledanja ko od djece ide u crkve i džamije, rijetko je ko išao na vjeronauk. Džamije su bile puste, klanjali su, sve do blizu posljednjeg rata, gotovo jedino – stariji ljudi.

Međutim, dolazak u Zagreb i život u Zagrebu, za mene je bilo otkriće duhovnog. I islamskog. Islamu sam prišao kao velikoj kulturu. Mislim da je Smailino i moje vjenčanje, šerijatsko, bilo prvo javno vjenčanje u zagrebačkom mesdžidu (u Tomašićevoj ulici) 4. oktobra 1969. godine. Neka tajna ruka iskinula je tu stranicu iz Matične knjige šerijatskih vjenčanja... i ona nažalost ne postoji.  Vjenčanje je obavio imam, rahm. ef. Alagić, a ašare su učili, čini mi se dr. Kamarić i dr. Sulejman Mašović.

Kad neki ljudi, da ne spominjemo njihova imena, dođu i sa kakvog službenog puta posvete im se TV emisije, kolumne u novinama. Vi ste možda i jedini Bošnjak koji se iz lagodnog života u Zagrebu vratio u neizvjesni život u Mostar. Da li se iko u ovoj zemlji sjetio da povodom deset godina povratničkog života u Mostaru neko zapita, zapiše ili kamerom zabilježi kako živi prof. dr. Ibrahim Kajan i s kojim se sve problemima susretao prilikom dolaska i o(p)stanka u rodnom gradu?

Ibrahim Kajan: Ja sam tako odlučio i tako sam uradio. I ostali imaju pravo da rade po svojoj savjesti i po svoji odlukama. Ne bih mogao, niti mislim da treba, komentirati bilo što iz Vašeg pitanja.

Razgovarao: BAJRO PERVA