ŠURMANCI, ILIRSKE GROMILE, VELIKA PUSTOŠ, LJUŠTURE

 Iz knjige Ibrahima Kajana:

KRICI I ŠAPUTANJA

 

Putopisi iz Humske zemlje

Bosanska riječ, Tuzla, 2017., str. 220

Koliko imaš godina, pitala je jednoga dana jedna ruka. Prelazila je, hrapava, preko moje zlatne kose. Sjećam se, danas, kačketa na seljačkoj glavi koja se nadnosila nad moje začuđeno lice.

- Šest mi je godina, trpko sam odgovorio pokušavajući se ukloniti ispod gruboga dlana i čudnoga ustajaloga zadaha koji se širio iz njegove figure koju sam davno zaboravio; ne sjećam se njegova izgleda, niti se sjećam njegove odjeće; sve sam zaboravio osim kačketa. Tada sam prvi put vidio kačket...

Iza njegovih leđa, ulazeći u avliju, primicao se moj otac, nastranu nagnute glave, s blagim smiješkom koji će ga krasiti sve do smrti. Eto, vidiš ti to, taj smiješak živi i nakon njegove smrti, jer je moj otac davno umro, a smiješak nije, vidim ga tako jasno kako se prelijeva dok mi prilazi...

- Ovaj je čovjek moj prijatelj, kazao je moj otac. Jednoga ću te dana povesti u njegovo selo, u Šuuurrrmanace.

Kao i iznenadna pojava taj čudnoga čovjeka, desetak se dana prije njega iznenada pojavio i moj otac, "došao s puta", potamnio, neobrijan, u zgužvanoj, u nekoć bijeloj košulji iz koje je izbijao zadah ustajalosti, memle i gađenja...  Kad me otac zagrlio – otimao sam se i plakao, jer sam ga gotovo zaboravio i jer me je njegova čekinjasta brada ranjavala po licu a nosnice se punile snažnim i otužnim zadahom... zatočeništva, njegovih beskrajnih zatvorskih dana u čuvenoj mostarskoj Ćelovini.

Nepoznati čovjek iz Šurmanaca, otac mi nije ni morao kazati, bio je njegov prijatelj iz tih magličastih dana patnje kad se odgovaralo za sve; kad su jedni zatvorenici u velikom brojevima smjenjivali druge uhićenike u stotinama i stotinama: od ratnih zločinaca, škripara, domobrana, provalnika, ubojica, sjecikesa, do ibeovaca, tapkaroša, švercera duhana, imama i franjevaca, cinkarenih slušatelja Glasa Amerike ili samo sumnjivih elemenata.

Zato ništa nisam zaboravio: ni seljakov kačket, ni očevu utuzganu košulju, niti – posebno! - onaj karakteristični zatvorski miris tijela – koji se pretvorio u osjećaj i duboke nelagode i nježne sućuti prema patnjama ljudi bačenim i zaključanim u tamnice. Čovjek neke pojmove uvijek veže uz neke druge senzacije, osjetila, slike iz potonula vremena ili iz čista umišljaja i zatrpanih snova. Tako sam i Šurmance, koji su uključivali i način očeva izgovora, trajno ponio u sebi.

Sad, danas, ovog kraja proljeća 2009. godine, dok se vozim u autu Mehmeda Tikveše i njegove vedre supruge Čelebije, i prvi put putujem u Šurmance, sve mi to prolazi kroz sjećanje: i otac, i njegov zatvorski prijatelj, i davna avliji u kojoj vidim sebe i osjećam seljakovu tvrdu šaku na svojoj djetinjoj kosi.  Šuuurrrmanci, šuuurrrmanci, šumila i šumjela – riječ  je sve više bujala i muklo odzvanjala o nejasno dno moga zakrita bića.

Šurmanci pripadaju onim toponimima, onim leksemima koja očito nešto znače – ali mi više to ne znademo, niti se sjećamo, nego natucamo bez uspjeha i nade da ćemo brzo proniknuti bez pomoći dobrih, dobrih znalaca historije jezika. Korijen je iz staroslavenskog, ili je stariji, jesu li ga Slaveni zatekli ovdje, pa naslijedili od Ilira, ili su ga među ondašnje pučane prinijeli Kelti pa ostavili i otišli... ne odgovaraju mi ni krhka ljudska zapamćenja a ni knjige staroslavne; čak me i uznemiruju, jer korijen se može naći i u slavenskim (poglavito u poljskim) prezimenima... Surman, Szurman, Šurman, ali i u suvremenim obiteljskim imenima germanskih jezika.

Šurmanci iz ranog djetinjstva

A onda su se Šurmanci vratili, javili se pri polasku u osnovnu školu; nešto se dogodilo! Događaj se zbio u mostarskom kvartu Baakamluk ispod Kovačnica, sastavljenom od uličice koja je vijugala između bašča s nizom prizemnih i jednokatnih kuća iz poslijeturskog i austrijskog i ranojugoslavenskog doba... Naziv joj je po obitelji Bakamović. U njoj se zbio prvi događaj koji je fascinirao moje djetinjstvo. Doselila je familija iz Šurmanaca i zvala se Tikveša. Doselili su, ali nisu mogli useliti; njihove stvari donesene sa sela, njihove poljoprivredne alatke i škrinje bez ukrasa, njihove tepsije i tendžere, njihovi jorgani i čaršafi, njihovi harari i beskrajne opute, kožne trake i tanki i debeli lanci – sve je to gomilano na hrpu u unutrašnjem dvorištu – ali u kuću ništa nisu mogli unijeti! Stanari koji su unutra živjeli nisu se micali, nisu se željeli micati, nisu se slagali premještanju iz Tikvešama prodane kuće s velikom baščom ispred nje! Oni se nisu dali a Tikveše su, stariji roditelji, pet sinova i četiri kćeri – navaljivali. Došla je policija. Policajac je držao za ruke i ramena staru zabrađenu Tikvešincu, a ona se otimala i mahala sjekirom; sjekirom je počela razvaljivati ulazna vrata na kući!  Njezini visoki sinovi su se popeli na krov i započeli trgati crijepove i bacati ih po avliji.

Razgrogačenih sam očima promatrao što se zbiva, bojao se da sjekira ne izleti starici iz ruke i poleti kamo ne bi trebalo, strijepio od letećih cigli koje su zujale iznad naših zapanjenih dječjih glavica koje nikada ništa slično nisu vidjele!

Kada se sve smirilo, kada su sinovi sišli s crvenog krova, a stara majka odložila sjekiru uz šandudu, tada su došli i njihovi najmlađi članovi obitelji s kojim sam drugovao sve dok nisam otišao na drugu adresu. Volio sam njihovom najmlađeg sina Bajazida kojeg smo svi zvali, ne znam zašto, Baja, i volio sam njegovu najmlađu sestru, s krasnim, dugim, crnim pletenicama – Zejnu. Između mog odlaska i ponovnog susreta s Bajom, slučajnog, na ratom razvaljenoj Musali, prošlo je 35 godina.

Tikvešine grafike

 Drugi oblik mog sjećanja na Šurmance koje još do danas nisam vidio, vezan je za uzdizanje jednog sjajnog imena: svugdje su me, od ranih šezdesetih,  zaticale neprekidne vijesti o jednom slikarskom talentu  i grafičaru, preko pročitanog golemog broja obavijesti, pohvala i briljantnih kritika o izložbama – a tekstovi su, i mali i veliki, uvijek imali barem jednu reprodukciju tog Tikvešina novuma, te njegove likovne začudnosti, nove osjećajnosti koja je, kao da je pod sretnom zvijezdom rođen, odmah bila prepoznata i odmah bila slavljena! Prije njegove igle i „grickanja metala“, dotad moje oči još nijesu vidjeli cataru, još me otac nije vodio niže Bune, još nisam vidio te crne, plitke, mlade brodice koje su žene vješto prometale Neretvinom površi, između čokota u vodu utopljenih vinograda! Tako mi je Halil Tikveša postao vrlo važan za pohod u spoznajni svijet, koji je bio golem, a započinjao je već ispod Mostara, od Čapljine gdje se Neretva širila između obala, odakle više nije bilo valova s bijelim krijestama, odakle je, ili samo što nije – započinjala delta, miris mora i slani okus rijeke.

Halila Tikvešu sam upoznao 2002., zapravo, cijeli život nakon što sam ga, kao dječak, već jednom upoznao; našli smo se u sarajevskom  Preporodu, u bošnjačkoj zajednici kulture. Ja sam došao preuzeti svoju knjigu izabranih pjesama a on je upravo otvorio veliku, zapamćenu, historijsku izložbu.  Ali, ta je izložbe već predstavljala ono što ja nisam znao i još nisam vidio: drugog Halila Tikvešu, Tikvešu koji je vidio sudbinu naroda i pojedinca u njemu, Halila koji nije dvojio ni jednoga hipa a da je ne posvjedoči, objavi i optuži. Ah, kako je samo pronašao putanju svoje genijalnosti! Kako se samo poigrao onim plačnim i crnim simbolima, koji su se do užasa poigravali s „drugim“ narodima i „drugim“ ljudima.

Naravno, susretali smo se, osobito u tek minulim poratnim godinama. Halil je desetljećima veliko ime kojim se ponosila "jugoslavenska grafika", a od rata naovamo njegove izložbe, prigodne i retrospektivne, mogao sam vidjeti, kao što sam i vidio – uz manifestaciju Slovo Gorčina  u razrušenom Stocu, vidio sam je na susretu bh. Preporoda u Livnu, pa u Sarajevu, a i u mostarskoj Katarini Kosači, veliku, retrospektivnu. Volim tog likovnog vizionara, jer njegovu grafiku, baš kao i Berberovu, kao Zecevu, kao Hozinu... odmah prepoznajem i znam čija je. U tom nedovršenom nizu, što se mene tiče, odnedavna je i Admir Mujkić, kojeg upoznah zaista fantastičnom, slučajnom režijom koju su mogli voditi samo meleci našeg duha, našeg žednog jezgra donesenog s putovanja.

Zadrtah i zamrijeh pun nijemog straha

Prošli smo Bunu, pasali Ortiješ, mimoišli Žitomisliće. A kad smo prolazili pored Počitelja, klizeći pogledom po razlivenom toku Neretve, čiste i modre, vidjesmo obalu, nekoć predivnu plažu - potpuno destruiranu nemilosrdnim vađenjem pijeska golemim željeznim šapama bagera! Kao da su, po toj srebrenastoj adi od biranih oblutaka – zasipale bombe za najtežeg bombardiranja! A sad je mir. Kao u grobu.

Kakva je bila, sjećam se iz filma, iz raskošne scene Derviša i smrti: Boris Dvornik u liku razbarušenog Mešinog Hasana, na konju, na toj adi! Preko grive – zasipa nas Hasanov smijeh i žudnja za životom.

Odmah pokraj benzinske pumpe, Mehmed je skrenuo na desnu stranu, gdje je započinjao stari, željezni most preko Neretve; pričekali smo da prođe ševrolet sa suprotne obale, usko je, ne bismo se mogli mimoići.

 Pređosmo, pa mi se ukaza nepoznat kraj, i selo od čijeg mi se imena što ga Čelebija prošapta, niz hrptenjaču spusti ledeno koplje muklog, nijemog užasa.

Dretelj. Tako se zove. Logor Dretelj. Logor u vojnom tunelu u kojem su premlaćivane i truhnule žive bošnjačke kosti. Kao da mi po licu pade zli šišmiš od kojeg uzdrhtah i, za tren, zamrijeh pun nepoznata straha.

Dretelj, bošnjačko mučilište

Mehmed poveze auto kroz kratki tunel što nije samo izgledao nedovršeno, nego je nedovršen i bio, pa nastavismo vožnju uskim putem uz sami rub Neretvine obale. Između vode i asfaltne trake, uzdizalo se neko sitno šiblje i neka visoka šumoreća stabla, poput zastora spuštena između krpice zemlje i duboke vode. Porijeklo puta je iz preinačene austro-ugarske tračnice uskog kolosijeka i meni znanog „ćire“, starog, sporog i slavnog voza koji nas je spajao s bijelim svijetom i raznosio iz Hercegovine u krajeve koje nismo ni znali da postoje.

S vremena na vrijeme s obale, iz zelenog zida od lišća, proviri baraka na brzu ruku sklepana, u koje se sklanjaju ribari što druguju sami sa sobom i ribama koje im ni u čemu ne proturječe.

A Mehmed kaže da su ovo Šurmanci. I evo kuća uz lijevi rub ceste, nasuprot vrtovima, lijepim i obrađenim do posljednjeg centimetra, sve do same rijeke.

Preko puta, i još malo iznad, Počitelj je. 

Oko bivše i usamljene, žute austrijske željezničke stanične kućice... 

izrasli su novi Šurmanci

Kuće su uredne. Njihova je arhitektura jednostavna, po ljudskoj mjeri i skladnosti dnevnog života. Nemaju nepotrebnih ukrasa po sebi, ni ispred sebe; u kućnim vrtovima, između paprika i šeboja, neće vas iznenaditi vrtni patuljci; nemaju ni lavova na ulaznim dverima  koje tako često susrećemo uzduž i poprijeko iznenadno obogaćenih seoskih vlastelinčića. 

Crkvica Milostivog srca Isusova na bivšoj muslimanskoj bašči

Dom u kojem je rođen moj prijatelj je odmah iza katoličke crkve. Hram Božji je izgrađen  poslije posljednjeg rata, na otkupljenoj bašči jednog muslimana. U zadnjem popisu ovdje je živjelo 300 katolika i 45 muslimana. Iza 1993., svi su muslimani, svi do jednoga protjerani ili u logor odvedeni. Vratili su se, svega njih desetoro-petnaestoro.

Baš se tih dana (kolektivnog povratka), završavala gradnja crkve započete 1998. Svečano je blagoslovljena 7. travnja 2002.  kao filijala crkve Milostivog srca Isusova međugorske župe, pet kilometara udaljene od Brda Gospina ukazanja.

Dan prije, pred polazak, u slučajnom susretu u Mostaru, jedna mi je prosijeda povratnica mirno i sabrano govorila:

„Ja neću prodati zemlju ni kuću u kojoj sam se rodila i odivila i udala. I svoju djecu u njoj rodila. A nije da ne traže. Prvoga dana kad smo, organizirani, došli na svoje, 1998., jedan je došao  i tražio da prodamo. Mi nismo htjeli, gdje si pristao ako svoj oslonac prodaš? A taj je naš Halil  što ga spominješ, prodao..., ne znam, možda je i darovao? Na njoj je sad ova crkva… Ne znam, ja ne bih do ljute nevolje!“

Žena je uzdisala. Stajala je i čvrsto oslanjala šake o bujne, raskošne kukove. Požalila se na turiste koji joj, posjećujući crkvu, posjećuju i (njezin) otvoreni voćnjak iza same bogomolje. Beru trešnje, grane lome, ko u svome.

„Nemam ja ništa protiv crkve, ja koliko bi imala protiv džamije. Neka je... ali, ojutra sam vidjela župnika i bogme sam mu rekla: Ogradiću svoje, udariću žicu oko svoga. Ma, i on veli: „Ogradi, jer im ja ne mogu ništa.“

Žena je vrlo lijepa, prava Hercegovka po gestama  i po govoru. Po onim čuvenim, pjevajućim akcentima zapamćenim i u Andrićevom zapisu Na kamenu, u Počitelju.  Kad su protjerani 1993. iz svojih domova, živjeli su u Nizozemskoj. Sin i kćerka su još tamo, studiraju, pri kraju su, a sve ju je strah da se više nikada neće vratiti.

Šurmanci – ljuštura koja se stidi...

Ipak, nešto mi je nedostajalo, nešto mi je falilo, nešto što sam očekivao vidjeti a nikako nisam vidio. Najposlije sam pitao: Pa gdje su one kamene kuće... (izgovarao sam jasno videći prizor iz Tikvešinih grafika: kamene, zidane kuće, štale, ograde suhozida...).

Nisam mogao ni sanjati da zapravo ovo nisu „pravi“ Šurmanci: ovo su preseljeni Šurmanci, Šurmanci koji su skliznuli iz bezvodnog kraja, koji su se otrgnuli s pustog, sparušenog, paklenog zemljišta – pa bojažljivo spuzali na samu obalu, sve se jedan po jedan domaćin okupljao i po komadić zemlje kupovao i kuću svoju podizao oko žute željezničke postaje, stanične otpravničke kućice. Ta je žuti kućerak, kad sam prvi put išao vozom u Čapljinu   (s četvrtim razredom osnovne škole) da vidimo ruine Počitelja – bio sasvim sam, a otpravnik male postaje bio je poput svjetioničara, usamljenik, na dalekom, pustom, u moru izgubljenom otoku.

Pedeset godina kasnije – željezničara je nestalo, a na zemljanoj, povrtnjacima i kućicama nakrcanoj ploči – žive Šurmanci koje je „do jučer“! - živjelo na sasvim drugom mjestu.

Mladi bračni par je cijeli dan njegovao moju osobu, udovoljavali mi na stotine načina, pekli mi kahve i pravili ražnjiće, prinosili prve trešnje kojim se i ove godine taman nazdravih– a najposlije mi udovoljiše i starom snu, da ipak, iz ovih Šurmanaca (nevješta dvojnika) krenem u prave Šurmance (iskonske i umrle).

Auto je ponovno povuklo uz strminu, uz usku asfaltnu traku, uz serpentine – krećući se, namjerno, sporo, e da bih bacio koji pogled po panorami, po išpartanim baščama, po zelenim trakama, po tamnosmeđim kaiševima zemlje, po pravilno zasađenim voćnjacima, po visovima brda gdje vidim ili slutim Bivolje Brdo, počiteljsku uzvisinu, tvrđu, najposlije, u samom dnu – smaragdnu, snovitu Neretvu, pritajenu i snažnu poput svake tajne.

Mimoišli smo jednog čovjeka, u trenerci, pitajući se kamo se on zaputio, po zvizdanu, po pustoj cesti. Vozili smo se nekoliko kilometara; i slijeve i z desne strane puta širila se zaravan. Po njoj je raslo samo nisko, zakržljalo raslinje, drača, nešto kupina, između surog i oštrog stijenja, oštrog poput noževa. Nicalo je i neko lišće poput kadulje, vrijeska, ali bi potpuno  sparušeno i suncem uništeno. Nailazile su, povremeno, gomile kamenja. 

- Da to nisu gromile, upitah a domaćini mi potvrdiše. O njima nisu nešto posebno znali. Ili možda ja nisam umio upitati kako treba. O gromilama sam znao – iz knjiga, iz starih Truhelkinih tekstova. Znao sam da su pogrebna mjesta u koja su se pokapali mrtvi. Mrtvi Iliri. Grobna mjesta koja prekiva kamenje. Kamenje ih prekriva na dva načina – u obliku blago podignutog poluluka ili u obliku kružnog gumna. Nerijetko ih zovu i tumulima, po latinskom, humkama. Tumule sam viđao u dalekim krajevima, u čudesnim krajevima koje sam pokušavao opisati u knjizi Tragom Božjih poslanika. Tumule drevnih kraljeva i tumule zaboravljenih princeza. Tumule na koje su, prije više hiljada godina, pobodeni kameni stubovi, a na stubove postavljene goleme ptice koje simboliziraju vezanost zemlje i kozmosa.

A šta znače ovi tumuli, ove naše gromile, ove ilirske, šta nam poručuju njihove kosti koje u najnovije vrijeme laboratoriji podvrgavaju DNK-propitivanjima i dokazuju da mi, njihovi pozni nasljednici, još nosimo u svojim slavenskim genima i značajan udio  njihova nasljeđa, ilirskog genetskog materijala. Više njihovog, ilirskog, nego u 7. stoljeću donesenog, slavenskog?!

Krici nikada neće nestati

Još se nije vidjela nijedna šurmanačka kućica. Mehmed mi pokazuje brdo na lijevoj strani, tamni gustiš u njezinu podnožju i početku pustare. "Vidiš li, kaže, mjesto gdje je ona jama Golubnica?"

Šurmanci bi, da nisu postali poznati po velikom slikaru, ostali poznati jedino po kozmičkom zlu koje su učinile ustaše: na onu malu nenaseljenu postaju, dovozili su u stočnim vagonima sarajevske Srbe, istovarali ih i odvodili do jame koja propada u provaliju duboku oko 90 metara. Hvatali su, tada  mlade ustaše, i pravoslavne kršćane po Klepcima, Pribilovcima, po visoravni Dubrave, lovili su ih poput lovca kad hvata divljač pa joj ne gleda ni u zube ni u starost, ni u korist ni u štetu, tako su i tada odveli više od 500 a možda i više od toga – sve motkama odgurivao u jamu, mlateći ih po rukama ili koljući ako su se opirali. A opirala su se djeca, i opirale su se mlade majke koje su djecu, za početak, trebale same, živu, baciti u crno, bezdano jamsko ždrijelo!

Samo ljudi razumni još čuju iz ove jame, jame Golubinke, 

ono što drugi ne čuju. Čuju strašnu opomenu!

Šurmanačka jama! Gledamo nijemo u tom pravcu, kao da sad očekujemo da neki krik zapara nebo našega sjećanja, krike koje, kažu, cijeloga života slušaju oni koji su ih samo jedanput u životu čuli. Od tih krikova, tvrde pouzdani svjedoci koji su se čuli mjesecima poslije (da li kao pusti pričin ili kao unutarnju stvarnost) – mnogi su doslovno ludjeli i bježali u neke druge dimenzije nerazumljive ljudskoj priči o ljudskim životima.

A kad se zlo počelo zaboravljati, kad su generaciju koja se sjećala zamijenili naraštaji koji se zla nisu mogli sjećati – neko ih je – neko zloban i krvav – počeo nagovarati da vade kosti i nosaju ih kroz hercegovačna sela, da ih prebrojavaju i da ih nacionalno razvrstavaju, i da zlokobno najavljuju  nastavak nedovršenoga obračuna, osvetu mrtvih nad potomcima živih!

Gdje se god i bilo kad odigrao zločin, gdje god srušen grad do temelja, mjesto je ostalo ili će jednoga zakletog dana - bez živih ljudi... ostati.

I evo, ulazi Mehmed vozeći auto u okamenjenu ljušturu svoga umrlog zavičaja.

Neko je pokosio visoku travu koja je sve prekrila. Neko je kosom načinio stazu do sokaka koji vodi u malu, seosku mahalu. Već na samom početku – Mehmed nam pokazuje kuću svog ognjišta. Preko razvaljenog zida vidimo dijelove drvene, rezbarene ograde, trabozane, majušnog doksata preko kojeg se ulazilo u gornju odaju. "Vidiš li, odnešena vrata, dolaf?" Vidim, kažem. "Vidiš li kako se krov uliježe...?" – pita me, a ja opet kažem da vidim; njemu ne treba moj odgovor, nego mu treba moje i Čelebijino prisustvo, svjedočenje nijemosti pred barbarstvom koje je došlo nakon rata.

Sve kuće su još 1998. bile cijele, bile su zaključane, nerijetko pune starog namještaja, stalaža s posuđem, sanduka s rubeninom, dolafa s fildžanima i kafenim takumima. Svi su krovovi bili čvrsti, sve su cigle bile na broju. Nijednog klesanog kamena nije iz zida nedostajalo. Sada je nestalo sve što se moglo prenositi, krovovi su propali, odnešeni, a klesani kamen iz kutnih dijelova zgrada izvađen i u neku drugu kuću uzidan.

Samoća nigdje nije ružnija i nigdje nije strašnija – kao što je ružna i strašna u napuštenim i spaljenim naseljima na kojima su ljudi stoljećima živjeli i rađali djecu. Strašna je spoznaja da ovdje u starim Šurmancima nema nikoga. Nema ni žive duše!

Zapanjujuće se i to, da nema nijedne životinje, da nije iz trave iskočio divlji zec, da nije šušnula gušterica, da nije bilo podivljale mačke, čak ni psa – koji ostaje posljednji...

Bilo je međutim zmija. Zbog njih nam Čelebija nije dala da ulazimo kroz jedina, očuvana, željezna rešetkasta vrata: vrata punog sarkazma – vrata u mezarje, u harem, u muslimansko greblje. Ono je jedino aktivno, i u njemu se još uvijek skupljaju živi da na svojim porodičnim parcelama prouče umrlima ili da na prazna mjesta sahrane netom umrle.

Subota, 16. maja 2009. , nedjelja 24. maja 2009., 

Izvor:
GODIŠNJAK BZK PREPOROD, SARAJEVO, 2009., str.  275 - 282