ibrahim kajan
KAD ME UNUCI BUDU PITALI, PRIPRAVAN
TREBAM BITI ODGOVOR IM PREDATI
Bilo
je tako strašno vrijeme
da
je brvnara poskakivala, da su grede ječale
da
se vrata više nisu mogla zatvoriti
da
su svi pobjegli –
jedni,
luđi, u šumu, a drugi, pameću zaokrenuvši, u zemunice, noktima izrovane,
čak
i po blatu, pužući, djeca malodobna nestajala iza granice našega polja
i
više nikoga nikada nisam vidio.
Prošlo
je trideset godina,
a
koliko je tek stoljeća proteklo u mom kalendaru za isto to vrijeme, koje
računam od vremena neopisiva iz kojega su bježali i oluja očevi i kurve sinovi
njihovi
Nakon
potopa pustio sam goluba da izvidi ima li kopna kakvoga na ovoj kugli što,
u
snu,
lebdi
između mojih dlanova.
Sletjevši
na ostarjelo rame doneseno iz djetinjstva,
grančicom
mi lovorovom taknu resicu, ušnu školjku ispunjenu krikovima
moje
braće malene i mojih sestara ubogih
koje
su poklali vukovi
na
pravdi Mudrog i Budnog Boga Velikoga.
Na
pravdi Ljubljenog, koji u mom srcu svoju kuću posjeduje od prije nego srce
postoji
zbog
imena njihovih prelijepih
M., 9.
VI. 2007.
