31. ožu 2016.

KAJAN: BOŠNJACI NEĆE BITI PODSTANARI U TREĆEM ENTITETU



INTERVJU PORTALU NAP.BA "PATRIA"
 Objavljeno u kategoriji Lifemagazin na 18.03.2014 00:00:00

 Ibrahim Kajan, Badanjska pećina



 Kajan: Zašto bismo napuštali svoju kuću, svoj Mostar koje smo izgradili, od prvog do posljednjeg kamena u zidu
Svaki Bošnjak u Hercegovini vrlo bolno doživljava obnovu priče o trećem entitetu. Oni su već jednom doživjeli smrtonosne užase u toj istoj, „premijernoj“ paradžavi koja se zvala „Hrvatska Republika Herceg Bosna“ - izjavio je u razgovoru za bh. novinsku agenciju Patria (NAP) Ibrahim Kajan, mostarski književnik.

- Zahvaljujući tom „trećem entitetu“ Mostar je raseljen i „oslobođen“ od Bošnjaka i Srba – najmanje 10.000 mostarskih Bošnjaka danas živi u dalekim zemljama u koje su „otišli“ izravno iz raspuštavnih logora Jadranka Prlića i Mate Bobana – kaže Kajan.

On je rođeni Mostarac, ali je još od studentskih dana vrijeme najčešće provodio u Zagrebu, gdje je, radeći kao lektor, bibilotekar i urednik, upoznao političke prilike u Hrvatskoj.
NAP donosi opsežan intervju sa njim, u kojem govori o izgledima za treći entitet, osnivanju Hrvatske akademije znanosti i umjetosti u Mostaru, odnosu demokratskog Zageba i Beograda prema BiH.
Kajan smatra da su za tešku socijalnu, političku i ekonomsku situaciju u zemlji krivi svi, na prvom mjesto domaća politička elita, ali i licemjerna međunarodna zajednica.

NAP: Kako bi se Bošnjaci ponašali ukoliko bi, zaista, i došlo do formiranja trećeg entiteta?
KAJAN: Bošnjaci Hercegovine nisu spremni dva puta u kratkom vremenu biti podvrgnuti tuđoj volji, biti manjina koju ne mogu zaštiti instrumentima „nacionalnog vitalnog interesa“, ne žele jednostavno biti podstanari u vlastitoj kući.
Bošnjaci ne mogu prihvatiti treći entitet, jer kroz poratno vrijeme vide da su onemogućivani na svakom koraku. Ako je Stolac „veliki povratnički uspjeh“, onda je totalni politički „povratnički neuspjeh“ o kojem niko živ ne govori. U samom Stocu, gdje je trenutačno najviše Bošnjaka, rijetko je ko uspio dobiti zaposlenje, jer ona „nisu za njih“.
Tih 300 stotine zaposlenih Stočana radi u Mostaru, u gradu koji je još jedino kulturno i političko uporište Bošnjaka Hercegovine. Nijedan drugi problem u Stocu nije riješen. Svaki od njih živi i sada, kao što je živio odmah nakon srušene „Herceg Bosne“. Mogu samo zamisliti koju budućnost mogu imati Bošnjaci u tom i takvom etnitetu! Zbog toga, Bošnjaci neće napustiti svoje ideale slobode za uštrb bilo čijih interesa, ni Sarajeva, ni Zagreba, ni međunarodne zajednice.  Mi nećemo ni u Sarajevo ni u Zagreb. Zašto bismo napuštali svoju kuću, svoj Mostar kojeg smo izgradili, od prvog do posljednjeg kamena u zidu!
Ne vjerujem u model trećeg, hrvatskog entiteta. Jer što podrazumijeva taj entitet? Koji prostor i koje stanovništvo? Ništa se ne odvaja lahko, a posebno ako se otima! Siguran sam da bi došlo do sukoba, jer je i bez toga...kriza snažna.
Ne vjerujem da će doći i do odcjepljenja RS-a.  Srbija je u trenutačnim političkim procesima europskih integracija – a to ne podrazumijeva istodobno secesionističko poduzetništvo u komšiluku.

NAP: Ali, nije li osnivanje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Mostaru ipak korak naprijed ka stvaranju trećeg entita?
KAJAN: Što se tiče formiranja Hrvatske akademije znanosti, ne vidim ništa sporno u tom činu. Isto sam govorio i pri formiranu Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti - ne znam zašto su je napadali na prvom koraku i to oni koji nikada nisu ni riječi rekli za već postojeću Srpsku akademiju u Banja Luci?! U Italiji ima desetine akademija, pa šta onda? I u Zagrebu, osim HAZU-a, postoje Akademija tehničkih znanosti, Akademija medicinskih znanosti itd. Hoće li neka akademija biti „upotrijebljena“ u neke druge, neznanstvene i neumjetničke ciljeve, pitanje je zbilje koja će se tek možda dogoditi. Ali, princip da nešto dopustaš sebi a uskraćuješ drugom, neuračunljiv je sam po sebi.

NAP: BiH se nalazi u izrazito teškoj političkoj i ekonomskoj situaciji. Ko je najviše kriv za to?
KAJAN: To što iza rata nije oporavljena, nego čak i dodatno destruirana ili sasvim uništena mogućnost privredne obnove, upućuje na krivca – na politiku koja nije osigurala zakonsku regulativu za stvoranje ambijenta za privrednu obnovu, kao ni zaštitne mehanizme kojima se spječava njezina razgradnja, bjelodana pljačka, i to ne samo za svoj osobni, nego i za inozemni interes. Ako je to tako, a golim okom se vide panorame uništenih postrojenja, među njima  i jedne 120 godina „isplative“ Fabrike duhana Mostar, onda to neupitno potvrđuje da je bh. „politička elita“ producirala svoje vlastite kriminogene bande koje obavljaju najprljaviji dio pljačkaškog pohoda da državu.
U ovoj državi svi smo odgovorni: zato su mi smiješne ostavke nekih političara „iz moralnih razloga“, koje smo ovih dana vidjeli. O kakvom se „poštenju i moralu“ radi ako je, taj predsjedavao najvišim lokalnim ovlastima – a sve oko njega opljačkano! Zar nikada ništa nije vidio? Morao je vidjeti i živi je svjedok – i u tom smislu potpuno je nepošten, jer nikada ni jednom riječju nije pokušao otkloniti kriminal.

NAP: Kolio bh. muci doprinose utjecaji iz Zagreba i Beograda?
KAJAN: Utjecaji iz tih središta susjednih država odnosi se prije svega na nacionalne elite i njihov se dominantan sadržaj odnosi na budući ustroj dejtonske Bosne i Hercegovine, baš kao što se, starateljski, odnosio na „sudbinu svog naroda“ za vrijeme rata. Neki je dan u Mostaru Miroslav Tuđman rekao, citirajući svog pokojnog oca Franju, da je njegova filozofija prema BiH i Hrvatima u njoj, svodiva na jednu rečenicu: „Težnja svih Hrvata je da budu u granicama jedne države“.
Naravno da vam je ta filozofija poznata i iz govora Slobodana Miloševića o imperativu da svi Srbi žive u granicama jedne države. Miloševića je ta filozofija gurnula u osvajačku agresiju na cijelu BiH, a Tuđmana u oružanu infiltraciju te zločaste projekte „humanog preseljenja“ prema Bobanovoj „Herceg Bosni“, blizakinji Karadžićeve „Republike Sprske“. Ni u jednoj ni u drugoj nije ostavljeno prostora za pripadnike bošnjačkog naroda. Kao što vidimo, ni 20 godina nakon Washingtonskog sporazuma, glavne premise tih političkih filozofija  - nisu arhivirane...
Naravno da u demokratskom Zagrebu ima vrlo jakih snaga koje i žele i hoće utjecati na bh. političke prilike, jer se te prilike, u krajnjem slučaju, tiču i Hrvatske, imaju snažne refleksije na nju. Međutim, kad o tome razmišljam, uvijek se sjetim jednog susreta s Draženom Budišom, čini mi se krajem 1993., nakon njegova povratka iz Sarajeva, gdje je bio sudionikom jednog susreta s bliskim nositeljima političkog mišljenja. Prenoseći mi svoja zapažanja, kazao mi je kako pomalo ne razumije bošnjačke prijatelje, jer oni, ako ste im pokazali da ih podržavate, očekuju od vas da vodite bošnjačku politiku! Zaboravljaju, dodao je, „da sam ja prije svega hrvatski političar“.
Prema tome, ako prepoznajemo u demokratskim hrvatskim tokovima velike političke osobnosti kao svojega prijatelja, nemojmo od njega očekivati da vodi bh. politiku, ili, kao u ovom primjeru – Bošnjačku politiku. Kao autentični hrvatski političari koji BiH vide kao samostalnu i suverenu državu, naša su prvorazredna vrijednost.
Ne sumnjam da je demokratski Beograd bitno drukčiji od Zagreba.

NAP: Imaju li Bošnjaci snage, pameti i mudrosti očuvati cjelovitost BiH?
KAJAN: Sudeći po političarima koji su bili kadri uništiti svu privrednu infrastrukturu, teško je očekivati da oni mogu imati (ikakve) mudrosti u očuvanju cjelovitosti BiH. Veliki dio krivnje treba adresirati i na međunarodnu Zajednicu. Zašto je „Dayton“ sveto slovo? Zašto nisu realizirali onaj član o povratnicima? Zašto, napokon, sami Sporazum nije bio „privremeni“ (kako je i predviđeno) – nego se pretvorio u trajni?
Veliki grijeh međunarodne zajednice je kada je u pitanju i sami Mostar. On su nametnuli Statut grada Mostar, koji su Bošnjaci pod pritiskom i prijetnjama prihvatili, a Hrvati nisu, da bi se sad taj isti Statut tretirao – neustavnim! To je jedna banalna sprdnja prije svega sa Bošnjacima.
I još nešto: zašto MZ preferira i drži prvorazrednim razgovore o državi s predsjednicima stranaka, a ne s visokim dužnosnicima – države?  Ne, ne vjerujem da je to politička praksa Zapada... ali eto, ovdje se kupuje i prodaje.

26. ožu 2016.

STID SINOVA NAD ZLOČINIMA OČEVA



Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Doći će vrijeme blagih naroda, kaže jedan pjesnik. Doći će i vrijeme stida nevinih sinova nad zločinima svojih očeva. Baš onako, kako se pred svijetom zastidio Milovan Đilas nad zlodjelima svog vlastitog oca! Kako je i zašto „naša demokratska država“ dugim desetljećima skrivala zločin u Šahovićima nad Bošnjacima likvidiranim 1924. godine?

Predbacivali ocu
Milovan Đilas bio je vrhu rigidnog partijskog rukovodstva Jugoslavije, kad su započeli g. 1953. izlaziti njegovi članci u „Borbi“ i časopisu „Nova misao“ s „liberalističkih pozicija“.  Tekstom „Anatomija jednog morala“ sručena je u lice  Državi i Partiji žestoka pljuska. Ubrzo je postao najpoznatiji jugo-robijaš. Ležao je od 1955. do 1966. Ali, u svijet su tajnim kanalima otišli rukopisi knjiga koji postaju bestseleri: Nova klasa, 1956., Besudna zemlja, 1958. i druge.

Emigrantski "Bosanski pogledi“ objavili su 1960. šokantan fragment iz Besudne zemlje o pokolju u Šahovićima krajem 1924. Povod pokolja bila je pogibija crnogorskog prvaka Boška Boškovića i sumnja da su ga ubili muslimani. Otac M. Đilasa, žandarmerijski oficir i niz njegovih rođaka, učestvovali su u tom pokolju.
„Bilo je političara, piše Đilas, koji su imali za cilj oslabiti muslimane, uništiti njihovu slogu pobijeđenih“, pa su „narod huškali na krstaški pohod“. Vodila ih je „mržnja“ i  „želja za osvetom (za Tursku!)“, kao i „pohlepa za zemljom“. Crnogorci su se „spontano stavili pod komandu penzioniranih oficira, koje su putem pronašli… Priključio im se „i moj otac, koji nije imao osobitih svirepih naklonosti, ne više od svih drugih Crnogoraca. Nikada poslije nije htio o ovome da razgovara.  Žandari, kao i većina činovnika općine, uglavnom Crnogorci. činili su ono što je rulja od njih tražila… Oko trista pedeset osoba bilo je na bestijalni način ubijeno. Došlo je do silovanja žena, jednog zločina koji je do tada kod Crnogoraca važio kao nedopustiva sramota...“ Kad je stigla i vojska, rulja se povukla. 

„Ali potom opustiše muslimanska naselja. Muslimani prodadoše svoje posjede za bagatelu i odseliše u Tursku“, kaže Đilas i nastavlja:  „Ova djela izazvaše opću odvratnost, čak i kod učesnika. Moj brat i ja bili smo užasnuti. Mi smo predbacivali ocu, jer je bio jedan od predvodnika rulje. Poslije se je on pravdao, da je mislio, da se radi samo o nekoliko muslimanskih prvaka. On se je također distancirao od zločina, tumačeći ih kao pojavu, koju ni ja ni moj brat nismo u stanju da shvatimo.“

Bestijalno ubijeni
Mada je Jugoslavija imala tada parlamentarnu ustavnost, afera je, bez istrage, pohranjena u tajne arhive policije. Samo su, kaže, „tri žandara iz Šahovića kažnjeni s manjim kaznama, jer su taoce predali svjetini.“ 

A onda, „nakon što su taoci u Šahovićima poklani, neki je seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugoga i prerezao im žile na nogama“, onako kako „radi seljak s volovima…, da se ne bi mogli ponovo dići, ako su još živi.“ Neki su, tvrdi Đilas,  u džepovima mrtvaca nalazili krvave kocke sećera pa su ih kasnije jeli… U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelesa bio purpurno crven. Jedna grupa napala je usamljenu kuću.

Seljak je upravo gulio janje. Namjeravali su ga strijeljati i zapaliti kuću, ali oguljeno janje im je dalo ideju da  objese  seljaka nogama na šljivu! Jedan mu je mesar sjekirom ogulio lubanju pazeći da ne povrijedi tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo. Jer čak ni pseto neće turskog mesa.“ Sigurno će biti da se i pas posramio čovjekova zločina!

Najposlije, užas nepravde, potvrđuje Đilas, bio je luciferski: Otac mu je uskoro doznao od povjerljivog čovjeka da nisu muslimani ubili Boška. Smakli su ga crnogorski prvaci iz Kolašina. 

Ma koliko god da se taj zločin skrivao, izašao je, mada kasno, na površinu. Makar niko nije osuđen za pokolj nevinih, ostao je stid sinova nad zločinima njihovih očeva. Krv nevinog, „Kainova krv“, ne tone u zemlju!

AVAZ, prilog SEDMICA,  26. 3. 2016.

21. ožu 2016.

KO ZNA ZAŠTO JE BIO RAT U MOSTARU?


Enisa Bukvić: "Cosmopolitsko" i "muslimansko" izdanje


Enisa Bukvić: Cosmopolit@n  / Recenzija autoričina prijevoda s talijanskog / Književni klub Brčko, 2016.



Cosmopolit@n  je autobiografska knjiga koja tematizira potragu za vlastitim identitetom, kroz eseje o raspršenoj obitelji, njihovoj integraciji u zemljama azila, te kroz „iskustva drugih“  koje (autorica) pomaže kroz humanitarne organizacije i s kojima iznova proživljava traumatična iskustva.  Živeći duže vremena izvan domovine, autorica uči i prihvaća korisna znanja i kulturološke oblike ponašanja koji  su, od onih „vidljivih“ u knjizi, supranacionalni  i supravjerski obrasci pa kao takvi  korespondiraju s kosmopolitskim osjećanjem svijeta kao jedine domovine.  Svoj idejni podtekst plasira kroz ležerne narativne strukture sjećanja na okupljanja na tradicionalnoj svadbi u izvornom sandžačkom zavičaju, kroz priče o Mirsadi, Bebi, Zahri, Ivanu, poglavlju o bosanskim jelima,  priči o podijeljenom gradu Mostaru itd. Kroz Enisine eseje provijava neka lepršavost, dobroćudnost, težnja da se natkrile neki slućeni a ne i izgovoreni pasaži patnje koji su se desili i ostavili jasan trag na ljudima, no ona ih uspješno prekriva željom da se „ide dalje“, aktivitetom i stalnim susretima s ljudima. Na nekim mjestima se razotkriva gotovo ispovjedno, otkrivajući detalje obiteljskih nelagoda, svoje osobne i tuđe, ali i prevladavanja akcijom a ne tješenjem. Mada ju je život „otuđio“ od zavičaja (a i sami je zavičaj zatekla potpuno ispražnjen od ljudi i života!), ipak se, kroz njezino „kozmopolitsko“, probija i isijava radost i samog prisjećanja na djetinjstvo, na ljude koji žive , mada davno umrli, dede i nene, strine i adže... a ponajviše na jela o kojima s oduševljenjem piše a čak ih i pripravlja gosteći po svijetu svoje prijatelje.  Po tom je vidljivo da ipak njezin kozmopolitizam nije puno „učenje i prihvaćanje“, kako kaže na jednom mjestu, nego aktivno sudioništvo s drugim kulturama  – mora biti i ostati svoj i svjetski. 


Cijela je dakle knjiga jedna mozaična narativna struktura postavljena na humanističku premisu spoznaje samoga sebe  i svoje vlastite pozicije u zadanu svijetu.  Autoričina su promišljanja snažno obojena subjektivitetom, prihvatljiva i podržavana sve dok ne prijeđu granicu razumne tolerancije, kad neke „poruke“ postaju nejasne u namjeri, a uvredljive u krajnjoj konzekvenci. Tu mislim, prije svega, na olahko poništavanje imena (dakle i onoga što ona određuju!) bosanskohercegovačkih naroda i njihovog doslovnog svođenja na vjerske zajednice, jer se ti narodi imenuju vjerskim imenima! - i, drugo - „otkriće“ da autorica ne zna da je na BiH izvršena dvostruka agresija, prvo srpsko-crnogorska, a potom i hrvatska, uz snažno sudjelovanje srbizirane Jugoslavenske narodne armije. Dakle, nije u BiH bio građanski rat (što je sugestija ove knjige), nego je bila – agresija, rat za teritorij s genocidom nad Bošnjacima. Umjesto toga, u knjizi se doslovno kaže da su rat inicirali „radikani Srbi“, a da se za rat u Mostaru, npr., ne zna kako je i zašto počeo?


Knjigu je autorica objavila na talijanskom jeziku i prevela na bosanski. Nadam se da je knjiga temeljito lektorirana, budući da cijeli rukopis vrvi slabim sintaksičkim rješenjima... 


Nadam se da će autorica i nakladnik posvetiti posebnu pažnju rukopisu – prije svega dobroj lekturi, te da će uvažiti notorne činjenice vezane za imenovanje naroda u Bosni i Hercegovini, te da će obnoviti pamćenje  na početke i trajanje rata u BiH.  


U Mostaru, 29. II. 2016.                   Dr. sc. Ibrahim Kajan                                                        

19. ožu 2016.

SLIKAR IZ PALEOLITA, MEHMED IZ MODERNE





 Šarića kuća u Stocu
(Prijeratna galerija Milene i Branka Šotre
 u kojoj nije bilo mjesta crtežima Mehmeda ef. Šariću)


Historija iz zasjede


Piše: dr. Ibrahim Kajan



Arheolog je rekao: bh. prahistorija ostavila je znak čovjeka koji promatra svijet, u Badnju, u pećini. To paleolitsko, mediteransko okupljalište nomada, otkriveno je 70-tih godina 20. vijeka. Pred Stocem je, nad Bregavom.



Smrtna kazna


Tu ćeš vidjeti fragment prve čovjekove poruke od prije 10 ili 12 ili više hiljada godina. Na gravuri u kamenu prikazan je konj diluvijalnih predjela iz praskozorja svijeta. Mileniji su izgrizli stijenu; ostao je samo dio konjskih sapi i repa.  


Historija rasprostrta po stolačkoj zemlji, opipljiva i vidljiva, ostavila je tragove velikog umijeća, od kiklopskih zidova Daorsona, uresa mramorja Radimlje, ikona i fresaka u crkvicama, do ćilima i rezbarija po namještaju, musanderama, vratima i šišama – i najposlije, kaligrafijama i slikama – znani i neznanih umjetnika.

Začudno je, „obzirom na sve“, da je u Stocu g. 1852., u porodici poznatoj po kapetanima Šarićima, na svijet došao dječak Mehmed koji je serhatlijski  džeferdar, sudbinom ili „višom uputom“, zamijenio paletom plamtećih boja, vođen vizijom „nekog drugog, neizrecivog svijeta“.  On nije izabrao slikarstvo, slikarstvo je izabralo njega – zapisao je A. Poljarević. Potpuno druga pjesma bila je s I. Kurilićem, D. Ružićem, V. Hamovićem, M. i B. Šotrom. 

 Ahmetov: Portret Mehmeda ef. Šarića


Biografi ističu da je „Mehmed ef. Šarić bio jedan od najuglednijih ljudi svoga vremena...“ Uz diplomu mostarske ruždije, odlično je govorio njemački i francuski jezik. Uoči ulaska austrougarskih trupa 1878., s ocem Ismailom je zbog životne opasnosti, izbjegao u Stambol. Pri povratku, uhapšeni su i osuđeni na smrt. Intervencijom Bošnjaka Mostara, oslobođeni su u obnovljenom sudskom postupku. Nakon tog događaja, Mehmed je započeo plodnom umjetničkom, kulturnom i, kao poslanik u Saboru, društvenom aktivnošću. Početne je pouke o slikarstvu dobio od nekog učitelja Dalmatinca, koji se i sam bavio slikanjem. Prvi put je javno izložio jedan crtež u Budimpešti 1885. Neočekivano je honoriran – nagradom! Samo 11 godina kasnije, na Milenijskoj izložbi 1896. povodom 1000-godišnjice mađarskog kraljevstva,  u Budimpešti, nagrađen je sa 50 forinti za veliko platno Panorama Stoca. Svijet je vidio da na izložbi, uz platna jednog velikog Paje Jovanovića –ima i ulje ef. Šarića, iz Bosne koja nije tek pusti i usnuli „tamni vilajet“.

 „Sarajevski list“ je zabilježio: „Na izložbi je jedna velika slika crtača samouka. Slika grada Stoca koju je izradio neki mladi Mehmed slobodnom rukom. Zaista koji god pogleda ovu sliku, svako će se zadiviti ovolikom daru od naravi i poželjet će  da taj mladi Mehmed  ode na slikarsku školu, koji bi vala, za koju godinu bio vještak, za koga bi se znalo po cijelom svijetu...“



Crtač samouk


Ali, nije otišao. Ostao je u svom Stocu „služiti korisnijim poslovima“ – slikajući do kraja života, g. 1920. Deset godina iza njegove smrti, u požaru planuše njegovi crteži i ulja... Bijahu mu sačuvani kaligrafski ispisi ajeta po zidovima Carske džamije - do 1993., do razaranja umjetnikova dženneta. Tada su planule i njegove lehve, i ona, na kumašu, zlatnim vezom izvezena.  


Ima li išta spašeno Šarićevom „slobodnom rukom urađeno“,  tog začetnika nove likovne senzibilnosti? Kazuju da ima: eno crteža što ih je 1896. na knjizi Poviest srednjeg vieka F. Vallae radio (vlasništvo S. Behmena), i crteža na knjizi A. Hangija, Život i običaji muslimana u BiH, Mostar, 1900. (v. u F. Rizvanbegovića), a eno i u Tešnju mu se (u ostavštini H. Dizdara) čuva blok za crtanje. Ima i fotografija izgorjele Panorame Stoca. Postoji i portret u ulju tog Šarića, s potpisom: Ahmetov! Tajnu o Ahmetovu otkrio je M. Resulović: „Puno autorovo ime je Ibrahim Ahmetov. Vjerovatno je ruski emigrant...“ Potomci M. Šarića darovali su portret (i sve rukopise obiteljske arhive) Bošnjačkom institutu u Sarajevu. 


Samo se za male narode može reći da nemaju sreće, jer ih svirepost velikih baca u ratove i  u svoja kola upreže poput volova, otimajući im sve, da se dobrim duhom ne bi iskazali i na svoje noge, na zemlji svojoj, podigli. Tako ni knjige likovne povijesti u nas ne počinju imenom Šarićevim, a trebale bi!



AVAZ, prilog SEDMICA, 19. III. 2016.

16. ožu 2016.

KAKVA PRESUDA MAGU VRHUNSKOG ZLA RADOVANU KARADŽIĆU


Odgovor Institutu za istraživanje genocida, Toronto, Canada 
Ususret dolazećoj presudi


Ibrahim Kajan pred "Apokalipskom" Džeke Hodžića
(Snimio: Sanel Salčin)





Institut za istraživanje genocida, Canada: Šta za Vas gospodine Ibrahime Kajane znači nadolazeća presuda ratnom zločincu Radovanu Karadžić koja treba biti donešena 24. 3. 2016. godine u Den Haagu?




Dolazeća i sigurna presuda Radovanu Karadžiću, magu vrhunskog zla nanešenog najsurovijim razaranjima i masovnim likvidacijama  naroda Bosne i Hercegovine – predstavljat će prije svega i moju osobnu ali i kolektivnu katarzu preživjelog i psihički duboko ranjenog naroda, prije svega bošnjačkog, jer njemu je ratnim naumom, zaprijećeno uništenjem i zatiranjem same supstance postojanja. 


Kazna za počinjene ratne zločine u svojim pravnim proceduralnim dimenzijama očitovat će se preciziranjem i imenovanjem Karadživećeve vrhunske  odgovornosti u rađanju i oblikovanju idejnog „načertanija“ uništavanja nesrpshih naroda u našoj državi, te njegovoj liderskoj ulozi u izboru načina izvršavanja najkonkretnijih poslova „srpskog majstora“ protjerivanja stanovništva, silovanja žena i muškaraca, otvaranju i održavanju koncentracionih logora,  te planskih, promišljenih genocidnih akcija – masovnog usmrćivanja koje nije pitalo za spol i starost nevine i nemoćne žrtve. 


Moralna dimenzija očekivane presude, poput onih – podjednako mitskih i  povjesnih - ne može postojati bez trijumfa pravde nad zlom, bez ponovnog upozorenja cijelom čovječanstvu – u skladu svetih riječi datih čovjeku: Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet! Ko spasi jednog čovjeka, kao da je spasio cijeli svijet!


                                                      Ibrahim Kajan, književnik

                                     Član Internacionalnog ekspertnog tima IGK

  
U Mostaru, 16. III. 2016.   

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...