LJUBAVNA MOLITVA

 

Ibrahim Kajan

LJUBAVNA MOLITVA 

Komponirao: Miro Pandur

Izvedba: Ana Babić, Sarajevska opera

Mostarski Šehitluci 

2005.

Ljubavi, moja ljubavi golema

Zaštito moja, Božanska jedina

Štiti nas od potresa i nasilja

Zabrani, Ljubavi, da dođu ratovi

Da djeca prečista gaze u krvi

Molimo se, Tebi, Jedini:

Čežnjom ljubavi dušu ispuni!

Tebi se molimo. Budni, Iskreni:

Knjige Ljubavi ko nije čitao

Ko nikada Ljubav nije ljubio -

Od nas otkloni! Od nas otkloni!

Molimo se Tebi, Mudri:

Čežnjom ljubavi dušu ispuni!

PORUKA IZ DUBOKE ZEMLJE

 

Ibrahim Kajan

PORUKA IZ DUBOKE ZEMLJE

 

Dođi, prijatelju, ma tko ti bio, samo dođi… Vjerovao u idole ili bio obožavatelj vatre, ili bio bezbožnik, ti samo dođi. Naša tekija nije mjesto očaja. Čak da si i stotinu puta prekršio zavjet, ti svejedno dođi.

Poruku bez glasa na svakom bih mjestu prepoznao. Tisuću devet stotina osamdeset šeste

u snu vidjeh Učitelja. Neću nikom reći (da sam se, nijem, zakleo).

Odijelih se od svoga tijela, pa Bezmjesni duh mi prenese iz domaje gubavaca i nesreća

u Ikonij, gdje mezar nađoh velikog učitelja i njegove sljedbenike u krug kako se okreću iznad zemlje lebdeći

Umoran od beskrajnog putovanja, sjetih se svog zemaljskog imena i upitah: Zašto li si došao Ibrahime?

Tog trena, stvori se odnekud kamičak u rijeci oblikovan: kao da ga netko među moje dlanove, gdje spuštah čelo, u igri dječjoj dobaci!

Uplašen poput jelena - vidjeh na njemu pismena upisana: Tek kad upoznaš svoga Gospodara, počet ćeš ga tražiti.

 

Konya, kolovoz, 1986 – Zagreb, siječanj, 2021.

 

ibrahim kajan 

TRSKA, KALEM

 

Siđoh u Harran, 4000 godina nakon

što ga Ibrahim alejhis-selam napusti

skrhan i ožalošćen

S prstiju je spirao mezarsku zemlju

kojom je brata svojega zatrpao

brata Harrana

gorko plačući gledajući me u izvoru:

pokopah brata svojega

s kalemom od kojeg se nije odvajao

 

Kuće njegova oca još stoje uspavne, jajolike

U njima su sanjala braća,

Pa sam molio da u njima zanoćim

I da ih u snu susretnem

Da mi se otkrije

Tajna

 

Prijatelja ne vidjeh ali začuh njegov glas s početka

kad stvari o sebi još ništa nisu znale:

O Rabbi, šta će ova stvar raditi?

Ta će stvar raditi to i to

O Rabbi, trska ova, šta će raditi?

Ta će stvar zapisivati sudbinu ljudi.

 

Probudih se, umoran od tereta uspomena!

Trska koja piše još je kod mene, šaptao je Božji prijatelj.

Zapisuje uz huk, kao na samrti.

 

5. 11. 2020.

IZGON IZ RAJA

ibrahim kajan

IZGON IZ RAJA

 

Stotinu puta dušu predadoh, ali mi je svaki put vrati Gospodar moj

Želeći mi pokazati kako se trebam golemim strpljenjem opskrbiti

i ljutu patnju sam samcat podnositi, kako trebam biti nijem i 

bešćutan

poput kamena šutnuta,

tjerajući od srca zle primisli i osvetu i uskratu brižnosti prema 

najbližima

koji su se pokazali najgorim.

 

Pokaza mi Gospodar moj ono što je samo svojim miljenicima 

pokazivao,

a nekima ni od njih nije sve podario.

Proširio mi je grudi da ne rasprsnu od čežnje koju nisam nikako 

mogao zadovoljiti

dugim putovanjima po svijetu,

ni ljubavlju prema onima od kojih sam bio rastavljen,

ni pjevom sto tisuća poredanih anđela  do samog Graničnog Lotosa.

 

Tek jutros, budeći se u poharanoj pustari koja mi bî baština 

plemenita,

shvatih koliko je bila golema Gospodarova ljubav prema meni,

Ljubav Ljubljenog i Beskrajnog data sićušnom i nevidljivom:

Mislili smo da su stvari i pojave kojima se opiremo

zagradile prolaz svijetu prema našim srcima, ali nije tako:

srcu smo svome zagradili prolaz prema svojoj kući, domu svome,

kozmosu pod crnim pokrovom iz kojeg trajno struji Džibrilov glas.

Zar me ne čuješ? – kaže.

Zovem te jer ja ne napuštam – kaže.

Stvorio sam te kao samoću, kao ranog Adema, bez oca i bez majke.

 

Prekrih se pepelom, skrih tijelo postiđenim listovima,

Vitak krik od srca otisnuh da gorje humsko zadrhta i raspuknu od 

strašnog udesa

pa mi ponudiše skrovište u otvorenim spiljama – kući šišmiša i crnih

udovica.

 

Tako me svijet nije vidio i tako ja nisam vidio svijet.

Hranih se samoćom noć i dan, tolika je bila moja glad za njom!

 

Ona je samo sjećanje na moga dobroga oca,

Onoga od gline i od vode, koji je rođen bez oba roditelja, a nije bio

siroće.

Koji je zaveden i davno iz Raja, iz lijepoga Dženneta, protjeran.

 

 10. XII. 2007.

DALEKO PUTOVANJE

Ibrahim Kajan

DALEKO PUTOVANJE  

1.

Između oblaka, kroz tamni tjesnac

pogledah prvi put zemlju na kojoj sam rođen

i učini mi se nepoznatom i ljudima nenaseljenom 

Koliko li sam na njoj bio nesretan!

Otkud se toliko nesreće navaljivalo, i u tako malo vremena,

kad na njoj ne živjeh orlova vijeka

niti korijenje svoje ne stigoh pustiti?

Stigoh se tek srca svojega osloboditi, i mesa, i kostiju – jer mi je

Melek koji rastavlja dušu od tijela, prenio riječi utješne Gospodara

velikog:

Pokaj se pa te neće više ništa boljeti. I upitaj se o žiću

pustopašnom 

što ga provede u neznanju dok na zemlji bje. Zavist te progonila jer

u živoj si Ljubavi  dane i noći svoga putovanja provodio, 

iza zavjesa skrivajući se, 

Ljubav ljubomorno čuvajući od zla jakih i od uroka 

prostih.

2.

Sjećam se, kako se ne bih sjetio! Iz šatora kad bih izišao

vezali bi me i na križu razapinjali kao onoga koji je Vijest radosnu 

u svojoj mladosti donosio.

Pravo da zemlju štite od bezbožnog Gospodara njima je dato,

              pa su marljivost veliku  pokazivali: pretjecala je na sve

 strane!

              Od nje  smo krv pišali i smrt slatku žudjeli i bez prestanka

 je dozivali.

Odvedi me Okrutni anđele, do mjesta kamo ti je naređeno.

3.

Melek  me nije mrzio niti mi sklon bi; bio je strog i nepopustljiv

u svojoj nakani da me sprovede, da me proprati

na Tajne mjesto o kojem nitko ništa nije znao. O kojem nikada ništa

nisam čuo. Nisu ga spominjali ni oni koji su se iz Smrti u život 

vratili.

Pitam, očajan, nevidljive: zašto ne prepoznajem ta mjesta u 

knjigama s neba ljudima spuštenim?

Da  nisu, u prijepisima svetih listina,  poruke oštećene ili

preskočene!

4.

Kad si u ovom stanju – više nema prijevara.

Više nemaš ništa, osim sjećanja. Ne traže ga besmrtni carinici.

Lebdeći aerom, vidjeh, najposlije, kerubine ožalošćene.

Ljube bivše tijelo po nevidljivim prstima i stopalima.

Nesmiljeni Anđeo ih je, bijesan, šibao

I u Pakao tjerao.

Ništa im nečastivi nije mogao;  Zli nisu od Gospodara svjetova!

Lažni su, djeca  zlih meleka i džinova, srušenih i po brdima 

povaljanim.

Kerubini iz Zebura, koji će na edenskim vratima stajati,

sigurno će ispuniti Božji nalog o meni.

Stvoreni su da Božje naume ispunjavaju, 

Snažni,  savršene  nevinosti

Bičevi ih okrutni ne mogu ni okrznuti!

5.

A onda se raširi ocean. Srebro od kraja do beskraja

Melek mi, Rastavljač, reče:

Sad pođi na mjesto svog rođenja.

Čeka te Ibrahim koji je pisao stihove

i nikad se više

na ovaj svijet

nije vratio..

(2011. - 18. 7. 2020.)
Rukopis "NAKON POTOPA. LABUĐI PJEV", Zagreb, 2020.

MUSA ĆAZIM

Ibrahim Kajan

MUSA ĆAZIM

Nikad nije bilo da nekak nije bilo, čak ni u paklu slijepog pjesnika

iz kojeg je Raj Izgubljeni diktiran

nikada dakle povijest poznata nije procesom knjižila u svoj 

tefter,

nego stanjem poslije života u kojem se živi, obilježeni, od postanka

vremena nalaze,

sa sviješću tek nedirnutom što brižno bilježi na traku jasnu

i nepotkupljivu da si tu,

na ovoj zemlji za koju su Bošnjani vjerni govorili

da je papcima nečastivog ogađena i svjetlonoščevim mislima

premrežena.

Kako onda valja otčitati veličanstvene ljudske pobjede

od početka svijeta do dana današnjeg poredane –

ako su prostrte po zemlji punoj krvi

i prekrivene gustom paučinom veselog Usrećitelja?

Tako, pri zdravoj pameti,

primjeri prošlosti blistave trajahu u vremenu kad na zemlji žih,

 

iz kojih snagu srkasmo poput krvi nevina janjeta,

nad mezarima pjesnika ostatke duša što lebde gutasmo,

i ništa,

baš ništa vidjelicama nepregledne budućnosti ne povjerovasmo!

Hoće li itko spašen biti?

Hoće li djeca nevina u berzehu nevina opstati?

Hoće li pjesnici griješni milost zadobiti?

Meni je u snu rečeno da samo onaj koji poželi

da se zemlja otvori,

zamlja će mu se otvoriti

da ga sačuva od nesreće koju ne može podnositi

i zbog koje nikoga ne želi optužiti

12. VI. 2007.

POMIRIH SE SA SUDBINOM I SMIRIH SVOJE SRCE

Ibrahim Kajan

POMIRIH SE SA SUDBINOM I SMIRIH SVOJE SRCE

Dugo sam pješačio ni na što ne misleći osim na ljubavni sastanak, 

davno zakazani,

kad zarobljen bijah od zlih pogana i kad ništa ne imadoh osim 

tijela svojega, s križa skinutoga.

I evo me na putu kojem kraja nikako ne nazirem, kao da se nikako 

ne skraćuje

ma koliko da sam računao prijeđenu udaljenost od poganog mjesta 

gdje me poniziše

            i gdje mi kosu spališe,

            i po goloj koži riječi postiđene istetoviraše, od kojih 

skrivah oči kad bi mi ih ponavljali

Hoće li me čekati ili će otići

vjerujuć da su me životinje na putu rastrgale ili da su me haramije u

 mojoj zemlji   

            bešćutnoj,

            poharale i život mi oduzele.

Naš je dogovor bio čvrst, mjesto i vrijeme utanačeno, i dobro je 

znala moja ljubljena da je dogovoren u trenu najveće milosti našeg

milovanja i da samo smrt može biti neprijatelj na putu

ponovnog sjedinjenja i prepletanja

Bijah toliko umoran i toliko nesretan jasnom spoznajom o 

razdaljinama.

Tad sjedoh pod usamljeno stablo zaklanjajuć hladom sprženo tijelo,

           na koje bi se svako stvorenje smilovalo kad bi ga vidjelo.

Obuhvaćen čežnjom u trenutku koji nije bio najpovoljniji, ništa ne 

osjetih,

ni zimomoru ni suze za onim što se neće desiti;

pomirih se sa sudbinom i smirih svoje srce.

Ali, tad se iz drevnih vremena neko sažali,

iz stabla me netremice promatrajuć,

pa reče u svojoj naglosti da se ne predomisli:

Idi svojoj dragoj, idi –

jer vidim da će umrijeti za tobom ako se ne pojaviš u skrivenoj 

kolibi

gdje ste se u nebo propeli

Poskočih lagahan poput paperja labudova!

Lebdio sam iznad prašine

čist i slobodan

poput oslobođenog meleka.

U neko doba osvrnuh se, nezahvalan,

da vidim ko mi to pomože i ko se to zauze za stranca

            kakav oduvijek bijah na ovome svijetu.

Ali, na obzorju nikog ne vidjeh osim tijela kojem više ne služim.

Ostavljeno, spava pod krošnjom golemom na stablovo deblo 

naslonjeno

24. VI. 2007.