Husaga Ćišić
1878-1956
Pismo Husage Ćišića Đuri Pucaru Starom g. 1953.
NADGROBNI SPOMENICI
SU ISTINE O NAMA, DRUŽE
Poštovani druže Predsjedniče!
Mislim
da mi nećete za zlo uzeti što sam, evo, uzeo slobodu da Vam o nabačenim
pitanjima općeg značaja dajem neke savjete, ako se već ovaj moj podnesak može i
tako uzeti, podnesak, u kojem apelujem na Vašu uviđavnost da dotične stvari
uzmete u svoje ruke i da ih uputite pravim putem, za koji ja mislim, da su ih
izvjesni činovnici nepravilno postavili. Uostalom, iz slijedećih mojih napisa u
ovom podnesku naći ćete već što me je nagnalo na ovaj pothvat.
Prije
izvjesnog vremena okupili su se u Mostaru predstavnici Urbanističkog zavoda u društvu
nekih drugih stručnjaka urbanista širom Bosne i Hercegovine u cilju da na licu mjesta
izvedu platformu za donošenje konačnog regulacionog plana za naš grad. Oni su uz
asistenciju nekih stručnjaka iz Mostara i iz Sarajeva i izradili tu platformu i
kako vele jednoglasno je usvojili. Meni, međutim, nije bilo poznato o čemu se
radi, pa nijesam imao čast da lično prisustvujem razgovorima pomenutih stručnjaka
da bih u njima učestvovao. Tek iz izvještaja mostarske 'Slobode', mogao sam vidjeti
o čemu se radi, naime, šta je bio cilj upriličenom sastanku tih stručnjaka u našem
gradu i kakve su sve rezultate na dotičnom sastanku požnjeli.
Uostalom,
iz napisa pomenutog izvještaja proizlazi da će naš grad u dogledno budućnosti,
kao moderan grad među ostalim čudima dobiti i svoj 'siti' i svoj hipermoderni
bulevar, koji će se u širini od pedeset metara protezati od sadašnje Željezničke
stanice do rampe pred Katoličkom crkvom, a to ce reći trasom sadašnje željezničke
pruge obuhvatajući pri tome obje paralelne ulice koje se po najnovijoj
terminologiji zovu Ulica 'Ročka Čolakovića' i Ulica 'lye Lole Ribara'. Međutim
bi se gradski 'siti' imao podići na ruševinama sadašnje Željezničke stanice i
svih njenih postrojenja, uračunavši tu i ložionicu i Radionicu i sve ostale
objekte koji pripadaju željeznici i koji su za njene potrebe izgrađivani više od
seždeset godina. Sve u svemu uzevši ove kule u zraku i nehotice su me
podsjetile na Namik-Kemalov san, na maštanje jednog turskog književnika iz prošlog
stoljeća, koji je u skladu sa Medžidovim korisnim reformama dočaravao i sebi i
drugima kako ima izgledati obnovljena turska država u doglednoj budućnosti!
San se naravno nije ostvario pa su ljudi njegova maštanja okrstili pravim
njihovim imenom 'Namik-Kemalov san'.
Uostalom,
ovako zamišljeni regulacioni plan grada, ili nekako drukčije, sam po sebi neće
učiniti da nas grad postane modernijim gradom, kako to neki misle, jer na koncu
konca papir može sve podnijeti. Grad koji hoće da se zove modernim gradom, mora
prethodno izvršiti izvjesne uslove, naime, mora imati bitne uslove za to. Ti
uslovi jesu: električno svjetlo, uredan vodovod i kanalizaciju. Naš grad do
sada nije uspio da tim potrebama grada udovolji, a nije uspio da to izvede iz prostog
razloga što mu fale finansijske mogućnosti da toj svojoj potrebi udovolji. Mi
smo donedavno jako kuburili sa električnim svjetlom tako da nijesi nikada bio
siguran da ti se pri večeri neće svjetlo ugasiti i da te na taj način prisili
da po mraku gutaš svoju večeru. Tek od novijeg datuma električno se je svijetlo
donekle popravilo, a popravilo se je posredstvom dalekovoda od električne
centrale u Omišu.
Druže
Predsjedniče!
ja sam
kroz cijeli život sa šaljive strane uzimao fantaziranje pjesnika i drugih
fantasta u kojih su, kako se kaže, brzi konji od samara, pa bih zacijelo i
ovdje s osmjehom prešao preko mostarskog sitija', modernih bulevara, umjetničkih
bazena za kupanje i drugih čuda kombinovanog regulacionog plana našeg grada, da
tim planom nije tangirano i jedno pitanje za koje držim da je vrlo aktuelno.
Naime,
zamjena uskotračne pruge širokotračnom bez pogovora je opštedržavna potreba,
jer bi po svoj logici tu novu, normalnu prugu, bilo neumjesno zadržati u
Sarajevu gdje je prije izvjesnog vremena dovedena. Nju je neophodno produžiti
do Ploča do te najshodnije izvozno-uvozne pomorske luke u prometu s našim
pokrajinama. Put mnogokombinovane željezničke pruge, kako je razumljivo, smjera
na naš grad i pitanje je kojim je pravcem treba uputiti i kroz grad provesti?
Ja
nalazim da je najshodnije da se ona uputi starim utrtim putem kojim je već 65
godina željeznica prolazila, prije svega zato što je to najkraći put kojim može
kroz grad da prođe, kao i zato što nas taj njezin put neće mnogo truda ni mnogo
troškova stajati. Istina, odavno se osjeća potreba da osobnu (putničku) stanicu
mostarsku treba proširiti, a utovarnu (teretnu) stanicu njenu prebaciti u Raštane,
selo udaljeno kojih 5 km
od željezničke stanice u Mostaru. Ova transakcije je nekada uzimana za idealno rješenje potreba mostarske
stanice, time sto bi sama stanica tom transakcijom bila oštećena, a utovarna
stanica, međutim, dobila dovoljno prostora za svoja nova postrojenja na stanici
Rastani.
Međutim,
po zamisli naših urbanera ovu bi prugu na domaku grada trebalo prebaciti na lijevu
obalu Neretve, voditi je lijevom obalom u grad od Carinskog harema, tu
izgraditi modernu osobnu stanicu s potrebnim postrojenjima provući je tunelom
ispod jednog dijela starog grada do lučkog harema, zvanog Šarića-harem, na kome
bi se imala izgraditi utovarna stanica sa svim objektima koji pripadaju željezničkoj
stanici i onda na izlasku iz grada prebaciti je ponovo na desnu obalu Neretve i
usmjeriti je utrtim drumom kojim je do sada jezdila uskotračna željeznička
pruga. Kako se, pak, iz gornjeg prikaza vidi skok nove pruge, prije svega,
uslovljava dva željeznička mosta, potom tunel u dužini svoja dva do tri i pol
kilometra i, napokon, dvije nove željezničke stan ice sa novim postrojenjima i
novim
objektima
koji su neophodni željezničkoj stanici. Po mišljenju stručnjaka te nove naprave
koštale bi državnu kasu oko 60 milijardi dinara, a mogu li državne finansije i
taj luksuz sebi dozvoliti. Vama, druže Predsjedniče, prepuštam da to ocijenite.
Međutim,
zamisao naših urbanera da se kombinovane stanice imaju upravo na haremima (grobljima)
izgraditi i nehotice nameće pitanje: Zašto bi se baš one na haremima morale izgraditi?
Napominjen
da se odmah do Carinskog harema nalazi dosta znatan prostor nezauzetog zemljišta,
gdje bi se komotno mogla kombinovana stanica izgraditi, a nešto naviše, opet kojih
dvjesto metara prema sjeveru, nalazi se toliki prostor nezauzetog zemljišta,
gdje bi se obje stanice sa svim svojim postrojenjima mogle izgraditi. Idemo ii
nešto dalje na sjever prema zaličkom haremu, tu imamo na raspoloženju cijelo
Carinsko polje, gdje bi se potrebi i sedam stanica moglo izgraditi. Odmah do
njega iza Duhanske stanice, ima fraj zemljišta toliko da bi se komotno obje
stanice mogle izgraditi, Pa i pored takvog stanja stvari, regulacioni plan,
eto, predviđa svoje stanice na dotičnim haremima.
Druže
Predsjedniče!
Mi smo
u Mostaru imali deset mezarišta (harema). Svako je od njih imalo svoju
historiju, a svi skupa su usko vezani sa historijom našeg grada. U njih su
tokom stoljeća pokopavani ljudi, koji su i živjeli i umirali za našu zemlju i na
koncu konca koji su i gradili naš grad.
U tim
mezarištima bilo je na stotine grobnica (mauzoleja) ograđenih, obično
tenelijom, čiji su nišsani izvezeni raznim stihovima, redovito arapskim pismom
i arapskim jezikom, koje su (grobnice) i po formi i po sadržini pravi kulturni
spomenici (…)
Treba
im kamena za zidanje neke sandučare, one su se obično služile nišanima iz
starih mezarišta računajući da je to, valjda, najkraći i najjeftiniji put da se
do klesanog kamena dođe! Tako su toliki kulturni spomenici iščezli u našem gradu,
koji su, po mom sudu predstavljali i naš nacionalni kapital. jer, ljude od nauke,
pa bili to strani ili naši građani, a naročito one, koji se zanimaju grafikom
više će, svakako, interesovati jedan ovakav kulturni spomenik od bilo koje
sandučare koja je progutala toliko spomenika od kulturne vrijednosti. Već
odavno je neke naše estetičare spopala manija da na razvalinama starih zgrada
po Mostaru dižu parkove, a uprava gradskih parkava ima zadatak da sadi drveće
gdje nađe prazan prostor. Društvo za pošumljavanje grada radi to isto, pa
mjesto da su se stari haremi priveli tim svrhama i učinili pristupačni svakome,
razumije se štedeći kulturne spomenike u njima, njih su jednostavno slistili, upotrijebili
ih za neke druge ciljeve. Od deset mezarišta u našem gradu, ostala su na uzgoru
samo još dva mezarišta, pa bi prema dotičnom regulacionom planu trebalo, eta, i
njih uništiti. A ova oba mezarišta navežu na svježe uspomene, jer su se do
nazad tri godine svi naši smrtnici tu pokopavali. Prema tome, eta, lahko i samo
sebi pretpostaviti, kako nam mora biti odvratna i sama pomisao da će nam u
skoroj budućnosti preturati kosti naših milih i dragih, i to bez ikakve vidne
potrebe.
Naši
rukovodioci pravdaju slične postupke isprikom da se naša groblja nalaze u gradu
i uz gradske drumove i tako nešto, a da to nije glavni razlog njihovom postupku,
može nam ovdje poslužiti zgodan primjer sljedeći slučaj:
U
1944. godini avioni su zapalili magazine TOT-ove (njemačke organizacije) na
području grada, kojom su zgodom među istim eksplodirale i neke morske mine. Tom
zgodom je eksplozija razorila skora cijeli jedan kvart grada, pa je do temelja
slistila i takozvano činovničko groblje, groblje bivših austrijskih činovnika i
njihovih porodica, tako da mu se skoro ni za trag nije znalo. Ovo je groblje u
našoj eri uspostavljeno i ponovo dovedeno u pređašnje stanje svoje. To se
groblje nalazi na prostoru grada gdje naši urbaneri zamišljaju izgraditi svoj
'siti'. Dakle, nije razlog pustošenja naših mezarišta ono što izvjesni
rukovodioci ističu, nego su posrijedi neki zakukuljeni razlozi! Slične su se
stvari dešavale i sa džamijama i sva je sreća što se u glavnom rukovodstvu naše
državne uprave našlo ljudi koji su zdravo ocijenili vrijednost tih historijskih
spomenika (kulturnih), pa je sa daljnjim pustošenjem njihovim posve prestalo.
Zato
Vas, druže Predsjedniče, najučtivije molim da nas spasite od luksuznih naprava
naših urbanera i njihovim mrdanjima po našim grobištima, a naša duboka
zahvalnost prema Vašoj uviđavnosti ni u kom pogledu neće izostati!
Mostar,
13. jula 1953.
Husaga Ćišić, s. r.
Behar (Zagreb), br. 2 / 1992.,,str. 20-21, preuzeto iz:
Behar (Mostar), br. 1/1992.
