KAKO SAM SUSREO NESTALE BOŠNJAKE

 

Ibrahinm Kajan

KAKO SAM SUSREO NESTALE BOŠNJAKE

Autobiografski fragmenti

 

 

Poglavlje 1

VOJNIK OTKRIVA SVIJET

Tingl-tangl, Antikvarijat Matzice hrvatske, Uništeni bošnjački pisci

 Pjesnik koji je sanjao mjesečine – sručnjak za eksplozive

Studij na dubrovačkoj Pedagoškoj akademiji je praktično, bio gotov; došli smo zajedno, zajedničkom odlukom Ivan Kordić, Rade Budalić i ja, a ja sam bio onaj koji je unio prvu misao da se otisnemo iz Mostara, da položimo prijemni ispit na Pedagoškoj akademiji i to smo uradili: položili smo. Kod tajnika Đure Pulitike smo ostavili prijavljenu teme za diplomski, ja sam upisao Život i djelo Alekse Šantića, Kordić će napisati rad o Tinu Ujeviću a Rade o Antunu Branku Šimiću.

Tako smo se, tog ljeta 1967., vratili iz Dubrovnika u svoj Mostar - vjerujući da ćemo ujesen dovršiti studij na Pedagoškoj akademiji. Ali, nije bilo tako. Svaki od nas je diplomoirao u različito vrijeme.

                                                         Dubrovačko kazalište Marin Držić

 U Dubrovniku smo se osjećali – svojim, slobodnim i utopljenim u duhovnu živost slavnog grada. Posjećivali smo izložbe velikih slikara, imali smo besplatan ulaz na neke koncerte u Kneževom dvoru, a bili smo neizostavni na svakoj novoj predstavi Kazališta Marin Držić. Čak smo bili i amaterskim glumcima na dječijoj sceni! Sva trojica smo zaigrali u jednoj igri Vladimira Narora koji je režirao, Miše Martinović, glumac u usponu. Živjeli smo nekako “pjesnički”, oblikujući svaki svoj pjesnički brevijar po diktatu vlastitih bića. Ali, to je posebno poglavlje na koje se treba jednom vratiti. Nešto mi se tada počelo dešavati s “čudnim” interesom tematskom pristupu duhovnom naslijeđu čije sam plutajuće fragmente otkrivao u sebi i pored sebe.

Nisam morao, ali sam to učinio: Otišao sam jedno jutro u Vojni odsjek u Općini Mostar i prijavio se za odsluženje vojnog roka. Momak koji je vodio tu evidenciju poznavao je moju najstariju sestru Amiru, pa sam mu poput mostarskog alčaka s hinjenom nonšalancijom dobacio: “Pozdravila te moja sestra Mira i rekla da me ne baciš u Kičevo!”

Bi mu nekako drago, osjetilo mu se u glasu: “A je li? Pozdravi i ti nju.”

Početkom jesenjih kiša godine 1967. dođe mi poziv za JNA: pravac Dugo Selo! Bio sam razočaran. Nije doduše Kičevo, ali Dugo Selo me – dotuklo. Gdje li je to? Putuj, putuj, putuj – najposlije dođoh u neznan kraj. Tridesetak kilometara od Zagreba. Lokalnim vlakom sam otputovao s Glavnog kolodvora iz Zagreba u Dugo Selo, S putnom torbom prošao kroz selo pokazanim mi pravcem do glavne vojne kapije. Nisam bio sam, bilo je tu najmanje jos dvadesetak suputnika koji smo imali isti cilj putovanja: Vojna pošta u kasarni Dugo Selo.

Glavni zagrebački kolodvor

Tri mjeseca oštre obuke! Prašinar. Lezi-ustani, lezi-ustani. Brom u obrocima, nedjeljni izlasci u jednu jedinu ulicu, kafana na željezničkom kolodvoru. Pisma roditeljima u Mostar, majčina skromna novčana uputnica iz Mostara. A onda, uoči same Nove godine 1967. dođe omanji, četvrtasti paketić! Na njemu moje ime i V. P. Dugo Selo, markice s drugom Titom i plavkasti štambilj: Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša”, Sarajevo. Cigaretom spržih špagu i poderah pak-papir. Ukaza se san mladog pjesnika: na bijeloj korici veliki crveni krug slikara Mladena Solde i naslov – Ibrahim Kajan: Arabija ljubavi. Na prvoj mi stranici urednik Izet Sarajlić čestita Novu godinu. Umetnuo je i pismo…”Umjesto čestitke za Novu godinu, pjesniku Ibrahimu Kajanu šaljem deset autorskih primjeraka…” – ispisao je, u tom stilu, svoju posvetu  Izet Sarajlić.

Izet Sarajlić

Tako je to počelo u Dugom Selu, a nastavilo se prvom posjetom: Došli su Goran Babić, drug moj iz Mostara na studiju u Zagrebu, i Sonja Manojlović, 17-godišnja pjesnikinja koja mi je bila urednica u zagrebačkom Poletu. Bila je lani i u Mostaru. Po njezinom scenariju, TV Zagreb je snimila emisiju o nama, mladim mostarskim pjesnicima – Ivanu Kordiću, Radi Budlići, meni, a čini mi se i o Miši Mariću. Režirala ju je Višnja Lasta, a pjesme govorio njezin suprug, veliki kazališni glumac Sven Lasta. Scenaristica Sonja Manojlović, mene je propela na vrh munare Koski Mehmed-pašinu džamiju na Tepi i posjela u katakombama nedavno otvorenog bara Labirint u Potkujundžiluku, Radu je izvela na plato pred Konakon sa Sabornom pravoslavnom crkvom Svete Trojeice, prepoznatljivim pravoslavnim markacijama pravislavne crkve i Šanticeva spomenika u groblju a Kordića po Rondou i Podhumu, s katoličkom crkvom u pozadini. Mi bismo šetali ili bismo se u nešto kao zagledali, a preko naših likova i izdvojenih detalja Mostara, tekli bi stihovi koje smo napisali u briljanstnoj interpretacije Svena Laste.

Glumac Sven Lasta 

Ne mogu reći da sam se s Goranom družio, ali bio je jedan posao koji smo zajedno obavili s Alijom Kebom – uredili smo jedan mali zbornih hercegovačke poezije, almanah, prije tri godine kad je i objavljen u mostarskom Denatnom klubu mladih pisaca, godine 1964 pod naslovom Od kraja do beskraja. To je bio naš prvi, zajednički, ukoričeni buket poezije. Naslov smo mu pronašli u jednom stihu Marice Kurelić, a proslov našem poeztskom prostoru u otkrivanju, napisao je Duško Trifunović. A Gorana sam “poznavao” iz još jedne tamne prilike. Godine 1962. Ili 63., umro je njegov otac, provoborac, tužitelj kotarskog suda u Mostaru, Mate Babić. Desilo se da me ne neko “odredio” da nosim prvi posmrtni vijenac , na početku posmrtne kolone koja jenišla paganism korakom od mrtvacčnice u Starj bolnici (na čijem je mjestu danas Mepas, trgovački centar – Lenjinovim šetalištem, preko Rondoa, i Balinovca do groblja Masline.

Negdje na samom kraju Gimnanazije, Goran je objavio da se ženi! Ta je bvijest jurnula kroz mladu raju, jer se ne pamti da je ikada neko, mada u najavi, iz srednje škole najavio ženidbu. U svakom slučaju Goran je, polazežći na prvu godinu studija Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, poveo sa sobom I školsku koleginici, godinu mlađu od sebe, gimnazijalnu Kaću. Majka joj je iz muslimanske mahale Donja mahala, a otac joj bio jedan od atraktivnim mladih ljudi koje smo u Mostaru zvali “šuškavci”, mladi oficir koji nam je stigao iz Srbije da bi se upisao na mostarsku Vazduhoplovnu akadmeiju – stigao i odmah mu zapala mostarska ljepotica iz Mahale!

Iz Dugog Sela Goran i Sonja odnijeli su moju molbu za prijem u članstvo Društva pisaca Hrvatske. Priključit će je svojim molbama, uz još nekoliko molbenica svojih prijatelja. Trebaju stići tajništvu Društva prije sjednice u travnju 1968. godine, kada su Sonja, Goran, Tito (Bilopavlović), Branko (Bošnjak)… očekivali i svoju “službenu” stalešku potvrdu. “Javit ćemo ti…, pozdrav, serbus!”

Tako se s tom posjetom najavljivao možda bolji ambijent jednom dvadesettrogodišnjem vojniku –  moje prekomandovanje u Vojnu poštu Zagreb. Tačno tako je i bilo: uoči Nove 1968. godine doputovao sam vlakom na zagrebački Glavni kolodvor. Pored kolodvora je bila Pošte 2 a moja nova vojna pošta, moja nova adresa preko puta glavnog ulaza u tu veliku distributivnu Poštu 2. Unutar stare autro-ugarske zgrade, bile su jedna ili dvije učinice, u prizemlju kuhinja u kojoj se nije kuhalo, jer se hrana dovozila iz neke od velikih kasarni. Nas dvadesetak vojnika postali smo marljivi učenici, seminaristi na obuci o eksplozivima, te kada ih i kako, kad postanu nestabilni, treba uništiti. Nastava – intenzivna, a potom ranojutarnjih odlasci dajcui, kamiponu prekrivenom ceradom, u skladišta eksploziva po šumskim skrivenim mjestima okolnih zagrebačkih sela.  

Tako sam postao, nakon promoviranog mladog pjesnika, novopečeni pirotehničar, “stručnjak za eksplozive”.

Teorijska nastava bi završena nekako oko marta 1968. pa nas kao jedinicu pirotehničara preseliše u veliku vojarnu Maršal Tito na Černomercu. Po Titu se naziva, je u njoj Tito bio austro-ugaskim vojnikom, a koja se tada zvala kasarnom Cara i Kralja Josip Franjo I. Bili smo smješteni na najvišem katu zgrade na uglu Ilice i Republike Austrije. S prozora smo mogli promatrati na obje ulice.

A potom počinje dugačko razdoblje, gotovo do kraja vojnog roka – beskonačnog nošenja teških sanduka u kojima su mine ove, mine one, mine ovakve i mine takve. Čistimo ih, nanosimo na njih novu boju, sušimo, pa ih ponovno slažemo u duguljaste kovčege nježno poput beba. Te beskrajne mjesece dosadnog posla, svojevrsne patnje zbog provođenja vremena u besmislenom čuvanju mina i baruta… Od stalnog tereta, pravili smo tužne dosjetke o svojim rukama produženim od težine, da dodirujemo prstima, bez sagibanja – zemlju,  i vežemo vezice na vojničkim bakandžama!

Ostalo mi je u pamćenju i jedno uništavanje nestabilnog baruta u sklopovima starih mina, Poslagali smo te mine u dajc, i vozili se iza njega u drugom ceradom prekrivenim kamionom prema slovenskim planinama. Na nekim šumskim putevuma, ili kroz predjele gdje ništa živo nismo mogli spaziti, ali smo znali zastati i pokupiti popadale jabuke, dok napokon nismo bili u vrletnom mjestu među visovima punim kratera, tragova prethodnih uništavanja baruta. Sjećam se i jedne usputne zastavnikove opaske, da su na tom mjestu, u Drugom svjetskom ratu, hitlerovxci ubijali po Slovenskim naseljima zatečene Cinage I odmah zagrtali zemljom i kamenom. To me je očito duboko potreslo, jer od cijelog tog “izleda”, živo pamtim, uz dva tri beznačajna detalja, tu slučajnu zastavnikovu rečenicu rečenicu do dana današnjeg.

 

Tingl-tangl

Nedjeljom seminaristi bez iznimke dobivaju izlazak u grad. Ja ne izlazim iza ručka, nego iza doručka – želim biti u Tingl-tanglu, gdje cijelo jutro pjesnici, bez prozivke i pozivnice, govore svoje stihove. Pripadaju svakoj različitosti. Oni su nešto drugo. Što – teško je reći. Ting-tangl je postao hit tema zagrebačkih medija, a interes se prelijevao u listove susjednih republika. Prvi put sam o Tingl-tanglu pročitao reportažu u sarajevskom Svijetu, I poželio sam da jednom i sam uđem u njega. Kad sam došao prvi put, govorila je gromkim glasom Ružica Orešković, neokrunjena kraljica te pjesničke krčme. Došao sam sa Stojanom Vučićevićem, s kojim sam – a obojica smo u vojničkim odorama – sudjelovao na Goranovom proljeću. Govorili smo i tu. Onda me pozvao najstariji koji se tu zatekao, starac s predivnom bijelom, paprjasdtom  bradom, i rekao mi svoje ime: Salih Alić. Nemam pojma ko je Salih Alić. Ali, saznat ću, vrlo brzo.

U aprilu na Trgu Republike susrećem Gorana Babića. “Primljen si!” – kaže mi i ja znam da se to odnosi na prijem u Društvo književnika Hrvatske. “Svi smo primljeni, svih nas šestero, u paketu.”

Na trgu Goran prilazi kiosku i traži Telegram. Smota novine i pruži mi ih. “Evo ti je izašao kratki prikaz Arabije ljubavi. Potpis je ‘Diogeneš 68’.” “Pa ko je to?”, pitam. “Slavko Mihalić.” Rastajemo se. Idem preko Zrinjevca u svoju V. P. kod Pošte 2.

Od kraja do beskraja, almanah hercegovačkih pjesnika, Mostar, 1964.

Zanimljivo, za Gorana me veze zajednički rad na pripremi jednog davnozbornika mlade hercegovačke poezije, Od kraja do beskraja. Objavio g je Debatni klub mladih pisaca, Mostar, 1964,; Odabir pjesnika i pjesama izvršili dvadesetogodišnji Goran Babić i Ibrahim Kajan; Urednik: Alija Kebo; Predgovor: Duško Trifunović; Ilustracije: Ico Voljevica, Tihomir Stojčić, Halil Tikveša i Vlado Puljić. Zasupljeni pjesnici: Goran Babić, Gojko Sušac, Ibrahim Kajan, Selma Pintul, Ivan Kordić, Zdenka Stojanović, Radivoje Budalić, Mubera Spahić, Marica Kurelić, Obrad Savić, Nađa Čolić, Mirela Kuić-Aranđelović, Zlata Artuković, Franjo Brkić, Vinko Božić, Đani Salković, Milovan Krunić, Jusuf Begović, Ismet Zebić, Žarko Marjanović i Alija Kebo.

 

Zagreb, Antikvarijat MH, 1968.

Mladi sam vojnik u Zagrebu. Ljeto 1968, bit će da je bio vreli august. Petak je, vojnički je ručak završio, a kasarna Maršal Tito u austrijskoj vojarni utihnula je. Sjedio sam u sparušenoj, žućkastoj travi dvorišta, pušio “Filter 57” i dosađivao se. Da sam zatražio izlaznicu, mogao sam ponovo utucati vrijeme u zujanju po Ilici, Harmici ili sjesti na klupu pod lipom ispred Umjetničkog paviljon na Zrinjevcu. Ili, što sam s radoću radio,  svratiti u čitaonicu i prelistati jedne od bosanskih novena. A i na Trrgu Republike  na kioscima je bilo dosputno Oslobođenje i Svijet. Prilazim betonskom zidu, ogradi koja rubom trotoara ograđuje kompleks zgrada naše vojarne s Ilicom… Prihvatim se vrha zida a cokupama se pripijem za uski sims podignut 20-tak cenitimetara iznad žute sparušene trave. Promatram ljude koji čekaju, koji izlaze iz tramvaja i koji ulaze u njega – tik ispred mene, samo nas zid dijeli.

Ovi koji putuju s posljednje stanice na Črnomercu zaustavljaju se baš iza mojih leđa. Podigao sam se i popeo na kamen ispod zida, pogledao u tu “slobodu zlatnu” poput znatiželjna djeteta: u jednom trenu odlučio sam prijeći na tu stranu, prihvatio prstima betonski vrh, zagrebao cokulama po zidu namreškanom malterom – i preskočio ga! Trenutak prije zatvaranja tramvajskih vrata bio sam sljubljen s tijelima gomile koja me pritiskivala sa svih strana. Ali, vozio sam se, i to je bilo najvažnije! Dežurni vojnik nije mogao vidjeti moj “bijeg u slobodu”, a neće vidjeti ni “povratak u ropstvo”.

Izdurao sam do prvog tramvajskog stajališta i izvukao se, osjećajući znoj kako mi curi niz vrat i slijeva se niz leđa, ispod strogo zakopčane vojničke uniforme. Koračao sam bezbrižnim, laganim korakom, osvrćući se znatiželjno na sve strane, zagledajući izloge i zastajkujući. Kad sam naišao na Antikvarijat Matice hrvatske, u koji sam već jednom ulazio, primijetih da je još otvoren, pa uđoh. “Samo bih malo pogledao knjige”, rekoh knjižaru. Čovjek mi srdačno odzdravi, a onda me, budući da nije imao nijednog kupca, dobrodušno upita:

“Odakle si, vojniče? Izgleda da voliš knjige.”

“Iz Mostara”, rekoh. Onda stidljivo dometnuh stišanim glasom: “Volim, naravno.”. Riječ po riječ, povjerih se, samohvalno! “Čitam, čitam…, a ponešto i sam napišem, znate ono, za svoju dušu.”

“Sigurno pjesme. Šta bi mlad čovjek drugo i pisao u Mostaru osim pjesama?!”, govorio je veselo. Potom pridodao pitanje: “A kako ti je ovo ime?” “Ime mi je Ibrahim“, odgovorio sam i već započeo lutati pogledom po policama.

“Pošto si Bosanac, još iz Mostara, pa još i Ibrahim, volio bih da pogledaš tu policu na dnu, sve su to knjige bosanskih pisaca muslimana što ih je davno, davno objavila Matica hrvatska.”

Nisam mu ništa odgovorio. Gotovo sam kleknuo pred posljednji redak stalaže, pri samom podu, da pogledam knjige pisaca koje mi veseli knjižar preporučuje. Očekivao sam da će to biti međuratna izdanja koje Kikićeve knjige, ili Hamze Hume, jer to su bili najstariji pisci “naših muslimana”. Kikića su ubili četnici, a Hamza je još bio živ – obojica slavljeni u školskim programima. Bilo mi je nešto čudno: ni Kikić, ni Humo nipošto nisu mogli biti “davno, davno objavljeni u Matici hrvatskoj”, o čemu mi govori prodavač knjiga.

 

Uništeni bošnjački pisci

Knjižar mi priđe sleđa, sagne se i uze sve te knjige, a bilo ih je tridesetak zasigurno, i spusti ih na površ pulta. “Da ne klečiš”, reče i prepusti me neočekivanom, šokantnom susretu s imenima pisaca i naslovima knjiga za koje nikada, ama baš nikada nisam čuo.

Najstarije, štampane prije stotinu godina, izgledale su mi, meni, dvadesetčetverogodišnjaku, kao da dolaze iz pretpotopnog vremena iza kojeg postoji samo tajna koja je, možda ovog trenutka, u jednom svom obliku, otkrivena. Mislim – da u tim trenucima nisam ništa mislio. Osjetila su mi bila zbrkana i blesava! Kako sam mogao i pomisliti da je to bio pronalazak artefakata umjetnine riječi što su, na moje oči i samo za mene, izronili iz prisilnog zaborava mojih škola koje nisu htjele čuti ni riječi o ovim knjigama s “dna police Antikvarijata Matice hrvatske” u staroj zagrebačkoj Ilici. Ah, da, nisu bilo krive jadne naše škole, nego su bili krivi boljševički barbari koji sui m diktirali šta se u školi može učiti a šta ne.

 

Neke su knjige bile broširane, s tankim koricama, tanjim od stranica u povezu, neke čvrsto uvezane u platno ili u čvrste korice kartonske ili neobične, (kao!) plastificirane korice s naslovima utisnutim u tu materiju poput preciznih slova u duborezu – pa pozlaćenih!

Lijepa bošnjačka imena bosanskih muslimana stajala su na mjestima njihovih autora. Osman, Edhem, Ahmet, Abdurezak… Pridržavao sam ih kao da su krhki starci koje unuci nikada nisu upoznali.

Osman Nuri Hadžić

 

Počeo sam, dakle, odvajati jednu po jednu, zagledati ih; imena i prezimena autora i naslova ništa mi nisu govorili, niti su mi značili. Evo ih: Osman – Aziz: Iz bosanskog života, Na pragu novog doba, Bez svrhe i Bez nade; Edhem Mulabdić: Zeleno busenje, Na obali Bosne; Abdurezak Hifzi Bjelevac: Pod drugim suncem, Rene Logotitedes, Minka i Muhammed; Ahmet Muradbegović: Haremska lirika, Husein-beg Gradaščević; Alija Nametak: Bajram žrtava; zatim Enver Čolaković: Legenda o Ali-paši, (pisca živućeg, odbačenog i zaboravljenog, susrest ću vrlo brzo, s njim ću postati I prijatelj), te knjižica Husejna Đoge Dubravića Iz perzijske književnosti.

Sve su objavljene u izdanju Matice hrvatske i Sv. Ćirila i Metodija između 1896. i 1936. godine, osim Dubravićeve, nju je objavio Bekir Kalajdžić 1914. godine u Mostaru, u nakladi Prve muslimanske štamparije. Ipak, jedno književno ime sam znao, čuo sam za njega, pričalo se o njemu kako “i dalje rovari”, o mostarskom Sarajliji Aliji Nametku, zbog kojeg je lanjske godine, 1967, zabranjen časopis Život. “Nesmotreni” glavni urednik Života Mak Dizdar uvrstio je Nametkovu priču u časopis pa je Centralni komitet podigao veliku oluju.

Prebirao sam vojničke džepove. U jednom sam pronašao ono što sam tražio: načetvero presavijenu papirnu novčanicu, jedinu koju sam imao, u vrijednosti od 10 dinara. Odvojio sam deset knjiga. Svaka knjiga isto je koštala; jedna knjiga – jedan dinar! I cijena im je bila – obesmišljena i obescijenjena. Od tada su moje blago, i nosam ih, barem jednu od njih, svaki put kad putujem iz Zagreba u Mostar ili iz Mostara u Zagreb.

 

AKO NE PRIČAMO O RAZLIKAMA, PROBLEMI NE POSTOJE

 

Ibrahim Kajan

Plutajuće olovo – kako uspjeti u svakom političkom dogovoru

AKO NE PRIČAMO O RAZLIKAMA, PROBLEMI NE POSTOJE

Svaka sličnost sa stvarnim događajima i akterima je slučajna

Što sve “Bosanac”, da bi cilj svoj postigao, neće izmisliti!

Na margini aktualnih postizbornih političkih dogovora “crvenih ” i “plavih” “političkih partnera”, sumnjivih političkih pobjednika u Bosni i Hercegovini, svi se dogovori Ipregovori, čak i oni najteži, otežanih tridesetogodišnim problemima, rješavaju pozitivno- u ciglih pet minuta! Kako je to moguće?

Moguće je zahvaljujući dosad nepozntoj, (naivnoj?) mentalnoj spekulaciji, dojučerašnjih mrskih mrzitelja. Taj nepatentirani pronalazak mentalne spekulacije očituje se u filozofskom sadržaju proste, blage rečenice: Ako ne pričamo (i)o razlikama koji nas dijele, tada problemi ne postoje!

Kako se prije nismo sjetili! Tvrdiš da je bijelo – crno, a crno - bijelo? Ma nema veze čovječe! Pustimo sad razlike! Idemo dalje! Ne mora više biti ničega spornog ni u pitanju je li bilo genocida  ili nije bilo!

Nema više, gotovo, schluss!  

U Zagrebu, nedjelja, 18, XII. 2022.

STRATIŠTE BOŠNJAKA KOJI GRIJEHA NEMAJU

STRATIŠTE BOŠNJAKA KOJI GRIJEHA NEMAJU

 Recenzija neobjavljene knjige dr. Ibrahima Kajana

Napisao: akademik prof. dr. Emir Ramić

Knjiga Ibrahima Kajanova Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju značajan je publicistički prilog kulturi pamćenja kao sigurnog puta za  povratak ideje Bosne i bosanskog duha tamo gdje jedino pripadaju, jedinstvenoj Bosni i Hercegovini.

Radi se o povratku bosanskohercegovačke duše kao najboljeg smisla bitnosti i bitisanosti Bosne i Hercegovine, povratku, srcem i mozgom. Ova knjiga je prilog kontinuitetu Kajanove nade, kontinuitetu angažovanog i uzoritog akademika kao trajući čin bosanskohercegovačke poruke za bolju budućnost čovjeka i civilizacije. Kajanov akademski genije kazuje o pitanjima kulture pamćenja kao najboljeg puta dolaska do istine i pravde, ali ne u ime osvete, naprotiv u ime povratka ideje Bosne i bosanskog duha bosanskohercegovačkom čovjeku, ženi, porodicu, zajednici, društvu i državi.

Imao sam priliku da provodim divne trenutke razgovora sa ovim akademikom nade. Nisu to bili klasični razgovori. To su bili dolazeći znaci iz Kajanove duše, znaci koji opominju čovjeka i civilizaciju da se vrate poštovanju, prihvaćanju priznavanju i tolerisanju drugog i drugačijeg kao jedinog smisla bitisanja, nečega što je iznjedreno iz bosanske ideje i bosanskog duha u kojima se istina i pravda brani srcem i umom. Predstavljajući tog čovjeka nade kanadskoj publici u Torontu napisao sam:

“Čovjek koji u drugim ljudima ne vidi strance nego braću. Čovjek u kome je spojen Orijent, Afrika i Helada. Čovjek u čije riječi se  uvlači irealna stvarnost, mistika i mudrost. Čovjek koji nikada nije imao nikakvih političkih programa niti ambicija. Čovjek koji ne  pripada nikakvoj stranci. Čovjek koji pripada samo svom vlastitom narodu. Čovjek koji sa malo riječi, gotovo oskudnih kaže mnogo. Duša tog čovjeka nema nikakvih težnji da vodi, ali ima jezgro od žudnje koje trajno nagovara da mu koristi sve do smrti. Gospodar je svjetova, stvarajući stvari i određujući im bit, naredio kalemu da opisuje sudbinu ljudi. Nekim je ljudima darovao moć a nekim bogatstvo. Najnemoćnijim, koji nemaju srodnika ni među prvima ni među drugima, Bog je darovao kalem kojim će moći bilježiti samo onako kako je određeno još na početku svijeta, istinito, dakle korisno. Tome teži Ibrahim Kajan“.

U Kajanovom djelu Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju  pronašao sam pripadajuće izgubljeno blago, blago koje ima duboke tragove u stalno napadanim Ideji Bosne i Bosanskom duhu. U ovom sam Kajanovom djelu vidio pobjedu nade za boljeg čovjeka i bolju civilizaciju preko istine i pravde kao najboljih svjedoka nerazdvojivosti ideje Bosne i bosanskog duha sa zemljom Bosnom i Hercegovinom.

Kajan je i svjedok odbranjenosti ideje Bosne i bosanskog duha, odbranjenosti koja se mora institucionalizirati kroz kulturu pamćenja. Istina odabire svoje govornike jer ona je vazda iznad jastva, neovisno o tome koliko je ono u nizini ili u visini. Istina je odabrala Kajana koji otkriva svijetu neuništivost Ideje Bosne i bosanskog duha. Ne može se poništiti ni Bosna i Hercegovina jer ona svjedoči tu ideju.

Kajan poziva ljude i žene u i izvan Bosne i Hercegovine na akciju u odbranu te ideje. Tu akciju po njemu treba zasnivati na mudrosti.

Hvala ti Kajane za nadu koju si dokumentovao u svojim djelima, za nadu u mogućnost opstanka i jačanja Ideje Bosne i bosanskog duha, za nadu u bolji svijet, bolju porodicu, bolju mladost, boljeg čovjeka i ženu, boljeg građanina i građanku, bolje narode, društvo i državu. Tvoja nada i tvoj poziv za akciju za realizaciju te nade ostaju inspiracija da se borimo za istinu i pravdu.

Uz ovo Kajanovo djelo svakako je lakše da unutar sebe pronađemo snage koje će nas stalno opominjati na sjenke vlastite prošlosti. Jer zadatak kritičke publicistike nije brisanje vlastite prošlosti, nego kritički zaborav njene lažne slave.  Zašto, npr. stalne postavke državnih muzeja čuvaju samo tragove slavne prošlosti, budeći ponos, a ne i stid?  Svakom vremenu biljeg su ljudi koji prave prepreku zaboravu. Kajan, ne odstupajući od svoje misije, je prava moralna riznica, inspiracija, borcima za istinu i pravdu.  Kajanovo  svjedočenje zasnovano na potpunoj samostalnosti od bilo kakve političke ideje i opcije, hrabar je čin koji sam za sebe dovoljno govori o snazi njegovog stvaralačkog duha. Kajanova misija  tjera čitaoca da pamti to zlo, ali ne zbog osvete koja je tako strana i Ideji Bosne i bosanskom duhu, već zbog očuvanja i jačanja vjekovnog bosanskog instituta komšiluka, realizovanog u prirodnom prihvaćanju, priznavanju, poštovanju, tolerisanju drugog i drugačijeg, kao jedinih mogućih oblika egzistencije bosanskohercegovačkog čovjeka, žene, porodice, zajednice, naroda, društva i države. A bez Ideje Bosne i bosanskog duha ne samo da nema Bosne i Hercegovine, već nema Evrope i svijeta. Bez Ideje Bosne i bosanskog duha, Bosna i Hercegovina, Evropa i svijet ostaju zarobljeni u zatvorenim getima u kojima se čovjek, porodica, narod, država i društvo osuđuju na nestanak. Ta geta se prave sa bosanskohercegovačkog istoka i zapada.

Teško je i mukotrpno čuvati kolektivno sjećanje na stravično zlo koje je Bosnu i Hercegovinu poharalo u prošlosti. Ali morat ćemo se sjećati. Jer oni koji zaboravljaju rizikuju da im se zlo ponovi. Možemo praštati. Ali nećemo nikada zaboraviti. I nikada više nećemo biti slabi. Jer slabost priziva silnike. Trebamo i hoćemo predano i strpljivo raditi na pomirenju. Nipošto i nikada nećemo težiti osveti. Odgovarati trebaju, i kažnjeni moraju biti samo zločinci. Bosanskohercegovački zajednički život ne smije biti zatrovan mržnjom i osvetom. Ali, on mora biti utemeljen na istini i pravdi, na prihvaćanju istine i pobjedi prava, ma kako gorki i teški oni bili. Taj zajednički život i mir bit će postojani i trajni jedino ako se grade i izgrade na čvrstim temeljima istine i pravde. Jer samo u istini i pravdi je spas.

Čitajući ovo djelo ja sam korak bliže saznanju u pobjedu Ideje Bosne i bosanskog duha, što će biti pobjeda čovjeka i civilizacije. Osvajanje slobode, istine i pravde ne podrazumijeva stajanje i zastajanje. Dug je i mukotrpan put osvješćivanja besvjesnih i dalje nam je Bosna i Hercegovina vrjednosno zagađena. Pokrivena suzama porodica koji oplakuju svoje najmilije još traži pravi trenutak i izazov za građansku hrabost. Zaborav, negiranje i poricanje jednako je genocid, a potiskivanje i odbacivanje zločina ukida i omalavažava dostojanstvo svih. Bosna i Hercegovina očekuje onaj ljudski korak da se ponovo obnovi ljepota, srušena od ljudi bez časti.  Kad jednom počiniš zločin, nema povratka, osim putem priznanja, pokajanja i prihvaćanja pravedne kazne, to je jedini put za povratak u ljudsku zajednicu, Kajanova je poruka, koji još jednom, po ko zna koji put,  obogaćuje Ideju Bosne i Bosanski duh. Ideju i duh kojima moćna carstva koja su prolazila Bosnom i Hercegovinom nisu mogli nauditi i ne samo nauditi, već čudotvornim otporom bosanskohercegovačkog čovjeka ta ideja i taj duh, koji su postali pogonski kotači egzistencije čovjeka i civilizacije su iz svakog carstva crpili ono najbolje i tako bogatili sebe i Bosnu i Hercegovinu, Evropu i svijet.

Ovo je još jedno veliko Kajanovo djelo koje koriste svim ljudima. A kultura pamćenja u ime istine i pravde doista koriste svim ljudima. Krajnost ljudskog uma je pokušala uništiti to korisno djelo agresivno genocidnim uništavanjem dodira sa drugim i drugačijim. Ali taj izopačeni um nije uspio. Pobijedili su oni koji mrze čovjekovu sebičnost, a uznose ljudsku dobrotu i plemenitost. Taj totalitarni um je progutao stotine hiljada nedužnih bosanskohercegovačkih ljudi, obeščastio pripadnike Ideje Bosne i Bosanskog duha, napunio bosanskohercegovačku zemlju mrtvim ljudima. Ali u Kajanovom ponovljenom velikom djelu nalazimo puteve kolektivnog pamćenja, što je zapravo nada za bolju budućnost u kojoj duše neće biti zarobljene mržnjom i osvetom.

Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju zajedno  sa djelom Grad velike svjelosti  nose Kajanovu veliku poruku da se čovjek rađa slobodan na svojoj zemlji i želi zauvijek po bogomdanom pravu i božanskoj pravdi slobodnim i opstati. Zato je i ova Kajanova knjiga istinokaz o neuništivosti te Ideje Bosne i tog Bosanskog duha na bogati publicistički način.

Nema odustajanja od borbe za istinu i pravdu, koje upoznajemo ne samo umom, nego i srcem, sve dotle dok istina nije samo u njenom izgovaranju nego u načinu života, dok se ne postigne pravda, ne donese istinski mir bez rezultata agresije i genocida i tako izgradi prihvatljiva i ljudski snošljiva budućnost za povratak Ideje Bosne i Bosanskog duha tamo gdje iskonski pripadaju, jedinstvenoj, slobodnoj državi Bosni i Hercegovini. Svaki sporazum između istine i laži uvijek je na štetu istine, pa samim tim i Ideje Bosne i Bosanskog duha. U dejtonskom miru koji je plaćen okupacijom pola države, odsustvo istine i pravde proizvodi kontinuitet straha obespravljenih Bošnjaka i Hrvata. Slobode, istine i pravde je sve manje. Mi smo na potezu. Od nas i našeg jedinstva zavisi pomijeranje granica slobode, istine i pravde. Kajan nam je osvijetlio put.

                                                                                                           

Dr. Emir Ramić

Direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada

Hamilton, Ontario, Kanada, 17. 01. 2017.

LATIĆ: KAJANOV GRAD VELIKE SVJETLOSTI

 

GRAD VELIKE SVJETLOSTI

Recenzija knjige putopisa Ibrahima Kajana

Napisao: Džemaludin Latić

Sa epohom romana, koja i danas traje, u književnokritičkoj i estetskoj aksiologiji neke druge književne vrste potcijenjene su i potisnute na ljestvici vrijednosti. Jedna od takvih vrsta je putopis. Zašto je to tako – o tome bi se moglo nadugo i naširoko razgovarati, što ćemo ostaviti za neku drugu priliku.

Knjiga putopisa Ibrahima Kajana pod naslovom Grad velike svjetlosti u velikoj će mjeri vratiti značaj ovoj književnoj vrsti u ukupnoj bh. i bošnjačkoj književnosti. Što se tiče Bošnjaka, njihova putopisna književnost je također bogata; ona ima desetak velikih imena-putopisaca kakvi su bili Jusuf Hlivnjak, Zuko Džumhur, Skender Kulenović, Ćamil Sijarić, Alija Isaković, Kemal Zukić...Šire, u tzv. islamskoj književnosti, ovu književnu vrstu proslavili su arapski putopisac Ibn Betuta i turski Evlija Čelebija. Ibrahim Kajan je nasljednik i učenik te velike, i jedne i druge, tradicije.

Dosad smo Ibrahima Kajana poznavali prvenstveno kao pjesnika i dramskog pisca. On je „pjesnik s biografijom“ – zato što je iz svoga grada, tokom komunističke strahovlade, morao da se seli zbog pjesme „Janković Stojan ulazi u džamiju“. Ta pjesma ima snažne dodirne veze sa ovom knjigom – jer ćemo tek iz ove knjige saznati kako je to, kada i zašto spomenuti epski lik – čijim su nam „humanizmom“ i hajdukovanjem punili uši za vrijeme komunističkog režima – ušao u jednu mostarsku džamiju i šta je – nakon toga – bilo i sa braniocima ove džamije i ovoga grada i sa Janković Stojanom, ali i sa ovom džamijom. Kajanova knjiga je zaista divna priča o jednom od najljepših bosanskih gradova (pjesma bi rekla da je to “najljepši grad“). Ovo je knjiga o jednom važnom dijelu naše zemlje i o jednom gradu punom sunčevog i mjesečevog, ali i derviškog svjetla, o Mostaru i njegovim velikanima, o njegovom dobru, ali o zlu koje se nad njega nadvijalo ima već nekoliko stotina godina, a i danas se nadvija. A taj se grad brani gazilukom svojih junaka i svojom opjevanom ljepotom: svojim bogomoljama, tekijama, mostovima, pjesnicima, dervišima, učenjacima, ljepoticama, kadunama, cvijećem, kaldrmom, vodama, jezikom...

Ustvari, Kajan je ispisao i putopis i ljetopis svoga grada. Otprilike kao što je to učinio Bašeskija svome Sarajevu, samo malo drukčije, raskošnije, raspjevanije. Ovo je velika knjiga bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, nezaobilazna za naše ukupno pamćenje!

Sarajevo, džumadel-uhra 1435., april 2014.               

                                                                                     Džemaludin Latić

 

Hakija Karić ŠEST (ANTI)RATNIH

 

Hakija Karić

ŠEST (ANTI)RATNIH

Sekundarne oči

OČI

Pune zemlje

Gledaše iznenađeno

U mjesečevu sjenku

Koja je plovila

Tinjskim vrbacima

OČI

Prepune sjete

Tražiše rosu

Majskih ruža

Da umjesto

NJIH

Suzu puste

OČI

Zastale

U pjevu

Nijemih

Barskih ptica

OČI

I u NJIMA

Surova savjest

Ljudska

OČI

Taj pogled

Srušio je

Sve poglede

(pored masovne grobnice u Goricama kod Brčkog, 2006. )

Kosti boje smrti

Uposlenici Instituta

za nestale osobe

U Bijelim kombinezonima

pažljivo slažu posmrtne ostatke

u Bijele najlonske vreće

Vreće markirane

zatvaraju rajsfešlusima

i tovare

Na Bijeli kamion

Nakon nekoliko sati vožnje

kamion se zaustavlja

ispred Instituta

čija je fasada

Bijele boje

Bijele vreće 

iz Bijelog kamiona

koji je parkiran

ispred Instituta

Bijele boje

iznose uposlenici

u Bijelim kombinezonima

i pažljivo slažu

na Bijele regale

Kad dođe vrijeme

opet će Bijele vreće

svaka napose

biti odnešena

na rukama uposlenika

u Bijelom

pred doktore

u Bijelim mantilima

koji će pokušati

ispreturanom sadržaju

Bijelih vreća

dati smisao

i ime

Oči u oči

Moj jaran Suljo

Sam je izlazio

Pred tenkove

Mrtav – hladan

Oči u oči

Sa čeličnom grdosijom

Od 40 tona

Skoro su neki 

Nabildani klinci

U pripitom stanju

Mome jaranu Sulji

Pokušali (ničim izazvani)

"Utjerat strah u kosti"

On ih je samo

Šutke gledao

A oni mislili

On se njih uplašio!

Šeki

Moj drug Šeki

90-ih godina

prošlog vijeka

Preživio užas

Što živi insan

Jedva zamislit može

Nakon tog

Ludog vakta

Moga druga Šekija

Opet život ne mazi:

Iz belaja u belaj

I ne padaju

Mom drugu Šekiju

Ti ratni

I poratni ožiljci

Toliko teško

Koliko nepravda

I nehuman odnos

Od onih 

Koji bi trebali

Da ga štite i brane

Moj drug Šeki dura

Naučio 

Pitanje je

Do kad?

Ničiji

Vi koji ćete doći

150 godina nakon ovog trena

(ako bude Božije volje da ikog,

nakon toliko godina, bude ovdje)

Želim da zamolim

Da me ne ubrajate

U ovu svjetinju

Koja je odnekud bahnula

S početka 90-ih godina

Dvadesetog vijeka

Ja ne pripadam onima

Kojima je mržnja ponos

A zločin herojsko djelo

Ja se nepoistovjećujem sa onima

Koji ograđeno parče zemlje

Smatraju svojom domovinom

Ja ne pripadam ni jednom narodu

Koji prava drugih

Ne smatra svojim elementarnim

pravom

Ja ne želim biti ničiji

Ja sam bez imena

Bez zemlje

Bez jezika

Ja sam sve ono što vi niste

Sjena bez traga

I prošlosti

Umiranje, u nastavcima

Kažu našli neke kosti

Pored rijeke

Poslije javili

Da su našli par komada

Na dnu duboke jame

I to nije dovoljno

Za ukopa

Onda dugo nisu ništa javljali

Pa opet nazvaše

Da su par bjelasica

Našli u šumi

Podno hrastova

I crnih bukava

Sve isti DNK

Onda odlučiše

Da laganu gomilu

Na lijes polože

I familiji jave

Kako je tabut

Nekompletan

Spreman za zemlju

Naše kuće

Šta su nam naše kuće

Gomile šuta

Oblaci prašine

Usahle oči plahe srne

Trebalo bi izmisliti

Novu riječ za dom

Za zavičaj

Nema smisla držati se

Izlizanih sintagmi

Ciča zima oboji oblake

Iz ruševnih dimnjaka

Izlijeću kosovi

I usnuli vrapci

(13. 12. 2017.)

Pjesme iz netom objavljene knjige pjesama Hakije Karića Gluho doba dana, u izdanju Književnog kluba Pablo Neruda, Brčko, 2022. godine. 

Hakija KARIĆ: 

Rođen je 1966. godine u mjestu Palanka kraj Brčkog. Diplomirani je psiholog.

Do sada je objavio devet knjiga od čega su pet zbirke poezije za odrasle, zbirka poezije za djecu, zbirka priča, zbirka izabranih novinarskih tekstova i monografija rodnog mjesta.

Poezija mu je prevođena na: njemački, slovenački, albanski, poljski, danski, engleski, armenski i makedonski jezik. Pored poezije i proze, piše i dramske tekstove, psihološke opservacije,  te recenzije i književne kritike. Prevodi sa njemačkog i makedonskog jezika

Član je Društva novinara i Društva pisaca BiH.

VRIJEDAN PRILOG KULTURNOJ I POLITIČKOJ HISTORIJI GRADA MOSTARA

 

VRIJEDAN PRILOG KULTURNOJ I POLITIČKOJ HISTORIJI GRADA MOSTARA

Promocija knjige dr. Ibrahima Kajana Mujaga Komadina, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

Mostar, Centar za kulturu, 29. jun 2018.

 

Autor: 

dr. Faruk Taslidža

 

Pozdravljam sve prisutne. Čast mi je i zadovoljstvo danas biti dio ovog značajnog kulurnog događaja, kojim se promovira nova knjiga našeg eminentnog književnika dr. Ibrahima Kajana.

Knjiga dr. Ibrahima Kajana Mujaga Komadina monografskog je karaktera i bitan je prilog u sagledavanju životnog puta poznatog gradonačelnika Mostara iz razdoblja austrougarske uprave u Bosne i Hercegovini. Tekst knjige na 213 stranica podijeljen je u dvanaest poglavlja, te nadopunjen dodatnim prilozima i popisom korištene literature.

Ibrahim Kajan se odvažio postaviti sasvim logična, ali ne baš lagana pitanja. Ko je bio Mustafa (Mujaga) Komadina (1839-1925) ? Šta nam je to ostavio taj sposobni i zaslužni mostarski gradonačelnik sa početka XX stoljeća i zašto je (uglavnom) zaboravljen ? Kakva je bila njegova reakcija na političku zbilju u kojoj je živio? Jesu li provjerene, ili pak neutemeljene i zlonamjerne, odavno uvriježene insinuacije koje se vezu za lik i djelo tog Mostarca?

Naslovnica Kajanove monografije o M. Komadini

Pronicljivi književnik Ibrahim Kajan, tragajući za detaljima iz Mujagine biografije, dotiće se (ponovo!) i historijskog razvoja svoga rodnog grada - od samih početka iz ranog osmanskog perioda, pa sve do savremenog doba. Sa historijske distance, Kajan promišlja o specifičnim okolnostima nastalim nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Uspijeva i dati svoj prilog geneološkom proučavanju Mujagine porodice. U vezi sa tim, nakon konsultovanja prvorazrednih izvora, utvrđuje da se Komadine u Mostaru pojavljuju u prvoj polovini XIX stoljeća. Paralelno, pokušava rasvijetliti i malo poznatu, mladalačku (osmansku) fazu Mujaginog života. Postepeno, autor nam otkriva agilnog poduzetnika spremnog da iskoristi sve pogodnosti kapitalizma i modernizacije koje u Mostar dolaze sa upravom Dvojne monarhije.

U knjizi se u više navrata pocrtava Mujagina humanost i velikodušnost. To je zasigurno i osnovano, jer je među Mostarcima do danas ostala zapamćena Mujagina sklonost da stečeni imetak troši "na Božijem putu", tj. nesebično pomaže svoju zajednicu i, kako Kajan kaže, "obične ljude iz mahale".

Kajan se donekle upušta i u vrlo složeno pitanje antirežimskog pokreta (1899-1902) koji je predvodio mostarski muftija Ali Fehmi Džabić. Naravno, fokusira se na ulogu Mujage Komadine u tim historijskim dešavanjima. Naglašen je značaj osnivanja Muhamedanskog čitalačkog i dobrotvornog društva - mostarske Kiraethane (1898.), što je prema Kajanovom mišljenju, bio Mujagin prvi ozbiljniji društveno-politički iskorak. Iz tog perioda, obilježenog vrlo dinamičnim političkim dešavanjima sa dosta obrata, u knjizi su ponuđeni (prvi put na bosanskom jeziku) vrlo korisni, dešifrirani policijski izvještaji, koji dodatno osvjetljavaju Mujagin politički angažman.

Kajan pažljivo prati aktivnosti koje je Komadina poduzimao kao člana Gradskog Vijeća u prvim godinama XX stoljeća. Zanimljiv je i bitan Mujagin doprinos u realizaciji odluka o podjeli Mostara na kvartove, proširenju vodovodne mreže, te općenito unapređenju gradskih komunalnih usluga. Posebno se čini bitnim Mujagino zalaganje za proglašenje, te i primjenu novog općinskog Statuta iz 1907. godine, koji je Mostaru omogućio nešta veći stepen autonomije u odnosu na raniji period.

Kajan nam pruža osnovne informacije i o Mujaginim graditeljskim poduhvatima kojim je Mostar poprimao izgled evropskog grada. Tako saznajemo kratku historiju Mujagine Musatirhane (1883.), Stare Općine (1890.), te reprezentativnih objekata na Glavnoj ulici koji su kasnije postali poznati kao zgrada Djevojačke škole (1893.) i zgrada Zeme/Name (1898.). Na mostarskom Šetalistu Komadina je (1901.) podigao svoju raskošnu Vilu, a u Cernici (1906.) palaču koja je nakon Drugog svjetskog rata služila kao zgrada Općinskog suda. Mujaga je bio zaslužan i za temeljitu rekonstrukciju Ćejvan Ćehajine džamije (1885.)., kao i izgradnju prve džamije u Drežnici (1903.). Nažalost, pojedina od navedinih zdanja, kako primjećuje Kajan, danas su u ruševnom stanju i vape za obnovom.

Značajan dio Kajanove knjige (Poglavlja. VII, VIII, IX, X) tretira ulogu Mujage Komadine kao gradonačelnika Mostara (1910-1918). U sklopu toga, posebna pažnja posvećena je atmosferi koja je u Mostaru vladala tokom historijske posjete austrijskog cara Franza Josepha (1848-1916) 3. juna 1910. Kajan konstatira da je gradonačelnički mandat Mujage Komadine definitivno označen uređenjem i europeizacijom Mostara, te daljim razvojem gradske infrastrukture. Gradonačelnik je, pun entuziazma, poticao elektritikaciju, proširenje gradskih prometnica, uređenje parkova, pokretanje privrednih postrojenja, otvaranje novih škola, bolnica. U isto vrijeme, Gradsko Vijeće vodilo je računa i o redovnom stipendiranju darovitih mostarskih učenika.

Čitav je niz većih ili manjih pionirskih poduhvata koji se mogu pripisati gradonačelniku Komadini i njegovim saradnicima. Gradska električna centrala (1912.), Lučki most preko Neretve (1913.), Gradska banja na Musali (1914.), samo su neki od njih. Ni kao gradonačelnik, Mujaga nije zaboravljao socijalno najosjetljive kategorije stanovnštva. Pored ostalog, u Mostaru se (u Brankovcu) 1912. godine pobrinuo za osnivanje, te i samostalno finansiranje Konvikta za siromašne srednjošolce. Bio je to zaista jedinstven projekt, jer u to vrijeme, kako navodi Kajan, u cijeloj Bosni i Hercegovini nije bilo slične institucije čiji je rad u potpunosti izdržavan sredstvima jednog čovjeka. Gotovo istovremeno, uvidajući značaj obrazovanja za opstanak i prosperitet svog naroda, Mujaga je na ime hadži Balinog vakufa (u Brankovcu) podigao zgradu koja je potom služila kao ženska mederesa.

Kajan daje i kratak osvrt na poznato ubistvo Franc Ferdinanda u Sarajevu 28. juna 1914. do kojeg je došlo neposredno nakon prijetolonasljednikove kratke posjete Mostaru. Nakon toga, u knjizi se nizu i odrđene aktivnosti Mujage Komadine tokom I svjetskog rata (1914-1918). Sve ukazuje da je već ostarjeli mostarski gradonačlnik faktički do kraja ostao vjeran bečkom dvoru. I dalje je odgovorno upravljao Mostarom, pa je 1916. godine počašćen posebnim carskim odlikovanjem. Zanimljivo je da je u vihoru Velikog rata (1917.), zalaganjem austrougarske vojske, ali i uz određenu podršku Gradske uprave, Mostar dobio novi armirano-betonski

(Carinski) most. Vrijedno pažnje je i Kajanovo "otkriće" malo poznate "preventivne dobrovoljačke vojne jedinice" u Mostaru, koja je u narodu nazivana "Mujaginom gardom". Iz perioda koji je uslijedio neposredno po okončanju I svjetskog rata (1914-1918), Kajan izdvaja Mujagino naprasno razrješenje dužnosti, njegovo pristupanje JMO, te predsjedavanje Vakufskim povjerenstvom u rodnom gradu. Slijede crtice iz posljednjih godina Mujaginog života, te informacije o datumu smrti (5. maj 1925.) i grobnom mjestu (harem džamije Ahmed-bega Lakišića) požrtvovnog mostarskog gradonačelnik. Autor nudi i vlastita promišjanja o "strategiji prisilnog zaborava", kojom je Komadina marginaliziran za vrijeme monarhističke i socijalističke Jugoslaviji. Na koncu, Kajan zaključuje da je legendarnog gradonačelnika Komadinu, uprkos svemu, bilo nemoguće potisnuti iz kolektivnog sjećanja Mostaraca.

*

Ibrahim Kajan nije historičar, niti pretendira da bude historičar. Nije se specijalizirao za

historijsko istraživanje koje bi rezultiralo naučnim dijelom iz oblasti historije. Međutim, pišući o plodnoj karijeri Mujage Komadine, Kajan ne prvi ozbiljnije metodološke pogreške. Uz to, njegova knjiga je inspirativna, potiče na razmišljanje. Kao da nas poziva da odbacimo ustaljenu praksu po kojoj historijske ličnosti, pa i cijele historijske epohe, cijenimo po isključivom principu crno-bijelo. Ne može se nečiji historijski značaj (a Kajan je toga potpuno svjestan) procjenjivati na osnovu savremenog, aktuelnog društveno-političkog konteksta, bez uvažavanja i razumijevanja historijskih okolnosti u kojima je ta ličnost živjela i djelovala. A to se upravo dogodilo u slučaju Mujage Komadine, koji je svoja briljantna postignuća ostvario u razdoblju okupacione i aneksione austrougarske uprave u BiH i Mostaru. Nažalost, slična je situacija i sa mnogim drugim zaboravljenim ličnostima iz višestoljetne historije grada Mostara, čije uloge i značaja još uvijek nismo dovoljno svjesni. ( NPR. U toku svojih istraživanja, imao sam priliku proširiti znanje o gotovo potpuno zaboravljenom mostarskom ajanu (gradonačelniku) Osman-agi Halebiji. Riječ je o markantnoj poličkoj ličnosti, opjevanom heroju odbrene grada sa konca XVII stoljeća, iz doba najžešćih uskočkih (mletačkih) navala na Mostar. Halebija se istakao i kao nosilac strateški važnog fortifikaciskog utvrđivanja Mostara. Faktički, spomen na njega sačuvan je jedino u imenu kule koja se nalazi uz Stari most na desnoj obali Neretve).

U svakom slučaju, Kajan nam indirektno sugerira da je nužno uložiti dodatni istraživački napor, steći uvid u još uvijek neproučenu arhivsku gradu, te tako bitno proširiti i uozbiljiti temu o Mujagi Komadini. Naravno, u vezi sa tim, od krucijalne važnosti je uloga stručaka iz oblasti humanističkih nauka. Oni su pozvani da svojim djelima, kako su govorili drevni historičari, utvrđuju "branu koja sprječava da bujica vremena sve odnese u ponor zaborava". Oni su ti "cjeloviti, slobodni ljudi", sposobni da za opće dobro, prepoznaju i otklone ideološke i sve druge zablude. Time se otvara i jedini poznati put za samopotvrđivanje nacionalnog i državnog identiteta. Ibrahim Kajan nas već duže vrijeme poziva da promišljamo o smislu našeg historijskog bitisanja, te i da uz trud i pregalaštvo, zaslužimo egzistenciju i afirmaciju.

Smatram da je Ibrahima Kajan sa monografijom o M. Komadini ponudio vrijedan prilog kulturnoj i političkoj historiji grada Mostara. Pojava njegova nove knjige pravo je osvježenje u ovim ljetnim mostarskim danima, te vam je sa zadovoljstvom preporučujem za čitanje.

 doc. dr. Faruk Taslidža

Mostar,jun 2018.