Kajan: BJE LI PIJETAO

 

Ilustracija priče Bje li pijetao iz Studentskog lista, Zagreb,  29. III. 1972

• Ibrahim Kajan

       BJE LI PIJETAO

 

Jedva napomena:

Ovu sam  priču prvi put objavio u zagrebačkom Studentskom listu 20. veljače 1972., str. 17. , prije pola stoljeća i kusur. U jezgrovitom obliku, ispričala mi ju je kao svoj vlastiti doživljaj iz rane mladosti, majka moje rahmetli supruge Smaile, Zuhra Kadribašić, rođ. Selmanović  (Pljevlja, 1916. – Zagreb, 2004.). Ova je vlasnica motiva, a ja naracije. Njoj je, neka se zna, i posvećujem – jer priče ne bi bilo, da nije bilo majke Zuhre, Zvijezde Danice.  U Zagrebu, 19. III. 2023. Autor.

 

Hajiz-efendija sjedi na šiltetu, a knjiga mu u krilu:

- Ova je priča govor jedne žene. Priča o ženi i ljudima u zelenu.

Gdje je god, nek joj je lahak i miran san.

 

...Jednog jutra svi su pogledali u basamke što se penju nevjestinoj odaji. Začuđeno: šta je, ne pomalja se odozgora, bolesna li je?

Džuvegija joj negdje u Turskoj, s karavanom; djeveri bi gore, ali stid ih; svi su u halvatu, ne govore, ne romore.

- Ja ću - kaza najmlađa iz plemena Karamehmedova, te se uhvati basamaka, bojažljivo.

Gledaju je, napeti.

Vrata škripnu: nestade iza njih.

Djeveri, mater, nestrpljivi, nu iz odaje ni šuma; neki strah polahko ulazi u njih, a ni sami ne znaju šta je to, otkuda...  Čudo se neko zbilo - vjeruju.

Kada su se najmanje nadali, iz odaje izađe kao kreč blijeda Nadžiba, siđe ukručena, ne pogleda ih. pa se uputi .svojoj odaji.

- Nešto se desilo - rekli su djeveri.

- Nešto se strašno dogodilo... - pisnula je majka Kararnehmedova utonuvši vrat dublje u hladnu svitu okovratnika stambolske anterije; Oči mladica samo se ukopaše u grki sjaj što se rasu s almasa poredanih po njezinim finim, oknivenim prstima, dok je, njišući se, nestajala u čistu prostoru abdesthane.

U kući se nije kuhalo, a noću se nije moglo zaspati.

Vrata nevjestine odaje sada bjehu veća tajna od nje same, unutra.

Prođoše dva dana, a osvanu treći.

Najmlađa Karamehmedovićka, Nadžiba, zašuška dimijama među braćom: ode k nevjesti.

Osluškivali su, ali ništa.

Bje tišina i strah koji se peo uza stub. hrptenjače..

Čekali su rješenje i svojega brata: rješenje bi moglo doći prije, a brat kasnije i to bi bilo bolje. Ako se ovo odulji, puče bruka!

O Višnji, neka se ne čuje da je nešto grdno palo u staru lozu Karamehmedovu! Je li šejtan došao po svoje? Višnji, sačuvaj nas riječi mahale...

Okrenu se ključ u bravi! Vide:.Nadžiba stoji pred vratima - zaključaje ih. Stoji na vrhu basamaka, pa reče: D r ž i t e! - a oni uhvatiše ključ, zapanjeni, poredani u polukrugu.

Nadžiba: Braćo, bojte se.

Nadžiba: Sama je, a nije sama.

I ode u svoju odaju, s očima u nebu:

O Višnji, Gospodaru Svjetova,

tako mi meleka koji se šalju neprekidno

te tako mi onih koji donose zakone

poslanicima

te koji rastavtjaju istinu od neistine

te koji daju pouku

opravdanje ili opomenu

Zaista će se dogoditi ono čime ste upozoreni

- Sudnji dan.

Pa kada se zvijezde ugase

i kada se nebo rastvori

i kada se brda smrve

i kada se poslanicima odredi

saznat ćete svu istinitost

Za koji dan se  odgađalo

Recite

Za dan odluke

A tko će ti reći šta je dan odluke...

O Višnji, Gospodaru Svjetova,

daj joj svoju milost!

Više nije vidjela nebo. Gore bje samo suhi tavan. Drhtala je Nadžiba od silna zorta. Od riječi nevjestinih koje je izmamila. Nadžiba leži i u uhu joj ječi svaki izgovoreni glas:

Budna li si, o nevjesto? – pitala ju je.

Nevjesta je bila budna i netremice gledala u pedalj šare na jorganu.

-        Bolesna li si, nevjesto?

Pogledala ju je. Nadžiba je ustuknula od duboka staha zatrpana u crnim ženinim očima. Pritisnula srce rukom, sjela do nje.

- Nevjesto - prošapće Nadžiba nježno i prigrli je.

Dugo su šutjele.

Smrkavalo se, vani.

- Kaži mi, o nevo. Kaži mi, srcu olakšaj.

- Nadžiba, mila kćeri Karamehmedova. Nešto se dešava, a ja, luda, ne bih znala šta je to i čijom li je voljom. Kćeri Karamehmedova!

- TO,  šta je.

Onda je rekla:

- To bje .kukurijekanje prvoga pijetla. Čula sam ga kao što tebe sada čujem dok dišeš. Potom, to bje prvi glas, glas našega mujezina… Allahu ekber, enne ešhedu Muhammeddin... Sestro mojega muža - znaš već… Sabah, a još bez abdesta! Zatim se sve odvijalo munjevito... Bože, zakasnila - zborila sam trčeći sniježnim sokacima dok su mi papuče langarale na vršcima prstiju. Bilo je bijelo od snijega i nebeskog svjetla... Ne, nikoga nijesam vidjela na sokacima...

Odjedanput. pred mnom je izronila džamija. Sva su svijetla upaljena u njoj.

O veliki Bože!

Unišla sam, a da i ne pogledah okolo - ni jedne kundure, ni jedne nanule ne spazih na ulazu. O Bože. Zakoraknula sam i stala, zgromljena.

Neki ljudi su bili unutra, u svilenim odorama, u zelenim, pod sjajnirn turbanima.

A moje papuče su ispale iz ruku na pod. Od njihove lupe svi se okrenuse k meni, grdna pogleda, mila moja.

Oprosti mi Bože. Osvrnuh se, okrenuh - pojurih natrag, opčinjena.

Trčala sam, trčala i - kao da je grorn vrisnuo baš među ovim rukama. stala sam ukopana: s minareta je zazvao glas mujezinov ...Allah je veliki. Allah je jedini Bog... Muhamed je njegov

poslanik ...dođite na spas!

S ab a h.

P i j e t a o.

Vidim ljude pospane kako izlaze iz kapija i koko se nitko ne obazire na mene, bosu u snijegu.

Nijesam se vratila, Pred lice Boga Jedinoga.

Legla sam i ne mogu više ustati.

O kćeri Kavamehmedova. Prije nego se moj muž vrati, Junuz, brat tvoj, ja ću preseliti na bolji svijet od ovoga. .

Uzmi ključ od odaje. lziđi, ostavi me. Ostavi me samu...

O Gospodaru Svjetova, daj joj svoju milost.

 

Hafiz-efendija sklopi žute listove knjige. Ljudi okolo niega ni riječi ne prozboriše. Ustadoše  i razminuše jedan pored drugoga.

Svaki za svojom dovom.

VIZUELNI OBLICI KULTURE SJEĆANJA MERIME IVKOVIĆ

 

Slikarica Merima Ivkovic i književnik Ibrahim Kajan, Otvaranje... 

Ibrahim Kajan

Likovni zapis

VIZUELNI OBLICI KULTURE SJEĆANJA MERIME IVKOVIĆ[1]

 

Da nismo dobili pozivnicu na otvaranje izložbe, nego samo pročitali na plakatu na vratima galerije, odazvali bismo se. Ko se ne bi odazvao pozivnici na kojoj piše da je izložba Sjene zaboravljenih predaka Merime Ivković – a da istodobno ne osjeti neku intimnu slutnju i drhtaj srca! Uznemirio nas je slućeni, višeznačni sadržaj naslova. Šta ja i ti znamo o svojim precima? Riječ je o onim našim precima iz zarobljene i od nas cijelo stoljeće udaljene i otuđene historijske analize. Oni koji su je poznavali ili u njoj sudjelovali, davno su umrli.

Sjene zaboravljenih predaka, detalj sa izložbe

Tako je - slutnjom, zbunjenošću i znatiželjom - započeo taj susret autorice, promotora, novinara i publike u Muzeju Sarajevo 1878 – 1918. Muzej je na uglu Ulice Zelenih beretki i Obale Kulina bana, tačno preko puta Mosta s kojeg je Gavrilo Princip upucao prestolonasljednika Austro-Ugarske monarhije nadvojvodu Franza Ferdinanda Habsburškog. Boležljivi mladić je izvršilac terorističkog čina[2] , pripadnik “revolucionarnog” udruženja “Mlada Bosna”, što je ideološki tijesno prianjala na Apisovu tajnu i zlokobnu udrug dvojnog imena - Crna ruka / Ujedinjenje ili smrt. Smisao njihova postojanja je bio ostvarenje neostvarivog - “povratak srpske Bosne majci Srbiji”. Tako je planuo Veliki ili Prvi svjetski rat.

U tom, netom iscrtanom topografskom, historijski i idejnom tlocrtu, na kraju mjeseca rujna 2021., nakon nejubilarne sto i sedme godine od onog pucnja – Merima Ivković nas je suočila s jednom istinskom tajnom nastalom iz okrutnog zaborava. Izradila je ciklus umjetničkih instalacija, trodimenzionalnih, svjetlećih predmeta od prozirnih akrilnih ploča pleksiglasa. Imenom ciklusa naslovila je svoju novu konceptualnu izložbu, nimalo slučajno, posuđenim naslovom ukrajinskog filma Sjene zaboravljenih predaka, sovjetskog redatelja Sergeja Parajanova. Film je temeljen na prozi ukrajinskog pisca Myhaila Kocjubynskog, snimljena godine 1964., na guculskom dijalektu ukrajinskog jezika. Filmska naracija obiluje etnografskim detaljima, arhajskim običajima, paganskim i kršćanskim simbolima. Dramsku strukturu formira ljubavna priča shakespearovski tragičnog ishoda. U dominaciji sovjetske kulturne i političke prakse, koja je kulture potčinjenih naroda marginalizirala i nametala društveni i politički model, bila je teška uvreda da film nije sinhroniziran na ruski jezik, da afirmira jedan od ukrajinskih dijalekata i da se pozitivno odnosi prema “arhiviranim obrascima kulture sjećanja”.

U toj paraleli Merima je konstruirala svoje viđenje postaustrugarsklog konstrukta obezličenja i progona identitetskih obilježja bošnjačkog naroda. U okviru te tuđinske, ocvale imperije, da paradoks bude neuobičajniji i veći, Bošnjaci su doživjeli vrlo buran razvoj i snažnu afirmaciju (priznanje bosanskog jezika, antologiziranje usmenog stvaralaštva, uređenje vjerske strukture i političke autonomije sa “svojom” bh. Zemaljskom vladom, osnivanje muzeja, europeizacija školstva, prosvjete, javnog zdravstva, arhitekture i graditeljstva, itd.). Sudjelovanjem u Prvom svjetskom ratu – doživjeli su u toj općoj klaonici krajnju instancu onog hamletovskog biti ili ne biti, pa su se vinuli u neslućene sfere, gotovo zaboravljenog junačkog ponosa iz kolektivnog sjećanja na primjere Alije Đerzeleza, Mustajbega Ličkog, Muje i Halila Hrnjice i drugih, zalazeći u novu epsku slavu i duhovnu gloriju oživjelih i zadivljujućih najnovijih prizora “preslikanog” antičkog herojstva... bosanskih junaka okićenih državnim počastima i urešenim umjetničkim djelima u muzici (svečanog marša: Die Bosniaken kommen[3] , u skulptorskoj i memorijalnoj plastici: memorijalna skulptura Umirući lav[4] , spomenik u čast 4. bošnjačkoj regimenti u Logu pod Mangratom na istočnom obronku Rombona – u granite isklesani carski strijelac i bošnjački infanterist s fesom, praškog kipara Ladislava Kofraneka[5] . Spomenimo i da je na istoj lokaciji i džamija izgrađena za bošnjačke vojnike islamske vjere. U Austriji se održavaju prijateljski godišnji skupovi na bošnjačkim grobljima s vojnim predstavnicima Austrijske, te obnavlja sjećanje na junaštvo vojnika iz Bosne iz Hercegovine[6].

Muzej Sarajevo 1878-1918, detalj sa otvararanja, 35. IX. 2021.

Nakon 1918., nakon separiranja pravoslavnih i katoličkih Bošnjaka i njihova prianjanja hrvatskom i srpskom nacionalnom kontekstu, muslimanski Bošnjaci u uspostavljenoj prvoj, i dugo vremena u drugoj, Jugoslaviji, administrativnim su silama izlagani brutalnoj asimilaciji (kroz tzv. opredjeljivanju za nacionalno hrvatstvo ili srpstvo), te programiranom zaboravu temeljnih identitetskih obilježbi svoga nacionalnog postojanja. Bosanski jezik je preimenovan u srpski ili hrvatski ili srpsko-hrvatski, književnost je mogla biti hrvatska i srpska, kasnije i bosanskohercegovačka itd. Nije onda čudna ona krilatica zabilježena rukom Roberta J. Donia da su “Bošnjaci (muslimani) puškama dočekali Austriju, a ispratili suzama.[7]

Merima Ivković možda je prva progovorila o tome jezikom medija vizuelne umjetnine, zadirući u samu jezgru problema - istodobno i ispovjednim i apelativnim narativom.

Kako instalacije Merime Ivković isijavaju svoja značenja? Zbirka Meriminih “kutija u kojima spavaju sjene” su identičnih konstrukcija. Riječ je kutiji od prozirnog pleksiglasa s “krovom na dvije vode i potkrovljem ispod njega”.

Kroz “providne zidove” unutrašnjost je zaklonjena muklom svjetlošću, svjetlosnom maglom ili dimom. Slutimo da postoji izvor svjetlosti tog zarobljenog, nepoznatog i zaboravljenog svijeta u nekom gorkom, ratnom suncu. U kućicama “žive nepokretne sjene”. Po siluetama i pozicijama u kojima se javljaju, znademo da su to vojnici. Iz sjenki bi se dao rekonstruirati i predmetni i događajni svijet: dijelovi odore, puška o ramenu, visoka puščana cijev i bajonet utaknut u njezin vrh. Zatim: scene ratnog rasapa, ljudi i životinja s ruba pameti – psihotičnih , fantazmagoričnih, zlih signala koje je mučno pročitati. Unutarnji prostor jedne je kuće zasigurno izrezan i izdvojen pakao eksplozije; to je prizor, s nebom i ozemljem skrivenim dimnom zavjesom, kao tutnji iz arhivskog filma koji nije poznavao postojanja tona! Magla, dim, sfumato kroz koje dopire tek toliko svjetla da se nasluti prisutnost nekoga ili nečega, sugerira egzistencijalnu dramu preoblikovanu u poetsku zagonetku, čiji sirenski zov zahvaća naše ugroženo biće.

Zapravo šta simboliziraju Merimine instalacije? Kuće ili tabut, dom ili samrtni sanduk? Kuću bića ili onostrani kuću u berzahu, kuću zagrobnog života koji će trajati sve do Sudnjeg dana i ponovnog proživljenja?

Značenja se ne zakrivaju u guste metafore i nejasne simbole, nego ih autorica kao takve zahvaća iz stvarnosti, iz zbilje i unosi u svijet svoje imaginacije. To su one metafore koje u tekstovima prepoznajemo i nerijetko nazvamo leksikalnim metaforama.

Metaforični govor predmeta, slike, svjetla i sjenke, slutnje i potrage – uporniji su i trajniji od čovjekovog. Zato se ljudi njim i služe, osobito najsenzibilniji, umjetnici britke misli i jasne percepcije budućnosti. Po tim se odlikama u likovnom svijetu Bosne i Hercegovine, čini mi se, posebno izdvaja vizualna umjetnica Merima Ivković, prije svega svojim uljima, akrilicima, umjetničkim instalacijama i objavljenim esejima.

 

Izvor:

HERCEGOVINA, br. 21, 2021, Mostar, Muzej Hercegovina / Fakuiltet huimanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić”, str. 229-232

---

[1] Merima Ivković: Sjene zaboravljenih predaka, Muzej Sarajevo 1879 – 1918., Sarajevo, 28. 9. – 15. 10. 2021.

 

[2] U “jugoslavenskoj historiografiji” atentat koji je izvršio srpski nacionalist Gavrilo Princip različito se definirao, kao “patriotski” i “kao teroristički”. Prvi put sam susreo da se u javnom opticaju atentatu G. Principa daje teroristička atribucija u Dnevniku Enesa Čengića S Krležom iz dana u dan, u knjizi 1, Balade o životu koji teče (1956-1975), Globus, Zagreb, 1983.

 

[3] Die Bosniaken kommen komponirao je Edvard Wagnes (Graz, 1863. - Bad Gams, 1936.), vođa orkestra 2. bosanskohercegovačkog puka u Grazu, ubrzo je postala muzičkim obilježjem svih bh. jedinica.

 

[4] Umirući lav, kipara Josipa Urbana (Ljubljana, 1877. – Beč, 1942.), na sarajevskom multikonfesionalnom vojnom groblju Lav, namijenjenog za sjećanje na herojstvo poginulih Bošnjaka islamske, pravoslavne i katoličke vjere.

 

[5] Ladislav Kofranek, sculptor (Prag, 1880. - Prag, 1954.)

 

[6] Osobno sam se redovito odazivao (od 1996. do 2001.) austrijskim pozivima na svečane skupove koje se održavaju svake godine u Vojarni u Grazu i na Bošnjačkom groblju u Lebringu kod Graza

 

[7] Citarano po sjećanju (Robert Donia u svojoj knjizi Islam pod dvoglavim orlom. Muslimani Bosne i Hercegovina 1879 – 1918. Drugo, popravljeno izdanje, Univerzitet Press, Sarajevo, 2020.)

KAKO SAM SUSREO NESTALE BOŠNJAKE

 

Ibrahinm Kajan

KAKO SAM SUSREO NESTALE BOŠNJAKE

Autobiografski fragmenti

 

 

Poglavlje 1

VOJNIK OTKRIVA SVIJET

Tingl-tangl, Antikvarijat Matzice hrvatske, Uništeni bošnjački pisci

 Pjesnik koji je sanjao mjesečine – sručnjak za eksplozive

Studij na dubrovačkoj Pedagoškoj akademiji je praktično, bio gotov; došli smo zajedno, zajedničkom odlukom Ivan Kordić, Rade Budalić i ja, a ja sam bio onaj koji je unio prvu misao da se otisnemo iz Mostara, da položimo prijemni ispit na Pedagoškoj akademiji i to smo uradili: položili smo. Kod tajnika Đure Pulitike smo ostavili prijavljenu teme za diplomski, ja sam upisao Život i djelo Alekse Šantića, Kordić će napisati rad o Tinu Ujeviću a Rade o Antunu Branku Šimiću.

Tako smo se, tog ljeta 1967., vratili iz Dubrovnika u svoj Mostar - vjerujući da ćemo ujesen dovršiti studij na Pedagoškoj akademiji. Ali, nije bilo tako. Svaki od nas je diplomoirao u različito vrijeme.

                                                         Dubrovačko kazalište Marin Držić

 U Dubrovniku smo se osjećali – svojim, slobodnim i utopljenim u duhovnu živost slavnog grada. Posjećivali smo izložbe velikih slikara, imali smo besplatan ulaz na neke koncerte u Kneževom dvoru, a bili smo neizostavni na svakoj novoj predstavi Kazališta Marin Držić. Čak smo bili i amaterskim glumcima na dječijoj sceni! Sva trojica smo zaigrali u jednoj igri Vladimira Narora koji je režirao, Miše Martinović, glumac u usponu. Živjeli smo nekako “pjesnički”, oblikujući svaki svoj pjesnički brevijar po diktatu vlastitih bića. Ali, to je posebno poglavlje na koje se treba jednom vratiti. Nešto mi se tada počelo dešavati s “čudnim” interesom tematskom pristupu duhovnom naslijeđu čije sam plutajuće fragmente otkrivao u sebi i pored sebe.

Nisam morao, ali sam to učinio: Otišao sam jedno jutro u Vojni odsjek u Općini Mostar i prijavio se za odsluženje vojnog roka. Momak koji je vodio tu evidenciju poznavao je moju najstariju sestru Amiru, pa sam mu poput mostarskog alčaka s hinjenom nonšalancijom dobacio: “Pozdravila te moja sestra Mira i rekla da me ne baciš u Kičevo!”

Bi mu nekako drago, osjetilo mu se u glasu: “A je li? Pozdravi i ti nju.”

Početkom jesenjih kiša godine 1967. dođe mi poziv za JNA: pravac Dugo Selo! Bio sam razočaran. Nije doduše Kičevo, ali Dugo Selo me – dotuklo. Gdje li je to? Putuj, putuj, putuj – najposlije dođoh u neznan kraj. Tridesetak kilometara od Zagreba. Lokalnim vlakom sam otputovao s Glavnog kolodvora iz Zagreba u Dugo Selo, S putnom torbom prošao kroz selo pokazanim mi pravcem do glavne vojne kapije. Nisam bio sam, bilo je tu najmanje jos dvadesetak suputnika koji smo imali isti cilj putovanja: Vojna pošta u kasarni Dugo Selo.

Glavni zagrebački kolodvor

Tri mjeseca oštre obuke! Prašinar. Lezi-ustani, lezi-ustani. Brom u obrocima, nedjeljni izlasci u jednu jedinu ulicu, kafana na željezničkom kolodvoru. Pisma roditeljima u Mostar, majčina skromna novčana uputnica iz Mostara. A onda, uoči same Nove godine 1967. dođe omanji, četvrtasti paketić! Na njemu moje ime i V. P. Dugo Selo, markice s drugom Titom i plavkasti štambilj: Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša”, Sarajevo. Cigaretom spržih špagu i poderah pak-papir. Ukaza se san mladog pjesnika: na bijeloj korici veliki crveni krug slikara Mladena Solde i naslov – Ibrahim Kajan: Arabija ljubavi. Na prvoj mi stranici urednik Izet Sarajlić čestita Novu godinu. Umetnuo je i pismo…”Umjesto čestitke za Novu godinu, pjesniku Ibrahimu Kajanu šaljem deset autorskih primjeraka…” – ispisao je, u tom stilu, svoju posvetu  Izet Sarajlić.

Izet Sarajlić

Tako je to počelo u Dugom Selu, a nastavilo se prvom posjetom: Došli su Goran Babić, drug moj iz Mostara na studiju u Zagrebu, i Sonja Manojlović, 17-godišnja pjesnikinja koja mi je bila urednica u zagrebačkom Poletu. Bila je lani i u Mostaru. Po njezinom scenariju, TV Zagreb je snimila emisiju o nama, mladim mostarskim pjesnicima – Ivanu Kordiću, Radi Budlići, meni, a čini mi se i o Miši Mariću. Režirala ju je Višnja Lasta, a pjesme govorio njezin suprug, veliki kazališni glumac Sven Lasta. Scenaristica Sonja Manojlović, mene je propela na vrh munare Koski Mehmed-pašinu džamiju na Tepi i posjela u katakombama nedavno otvorenog bara Labirint u Potkujundžiluku, Radu je izvela na plato pred Konakon sa Sabornom pravoslavnom crkvom Svete Trojeice, prepoznatljivim pravoslavnim markacijama pravislavne crkve i Šanticeva spomenika u groblju a Kordića po Rondou i Podhumu, s katoličkom crkvom u pozadini. Mi bismo šetali ili bismo se u nešto kao zagledali, a preko naših likova i izdvojenih detalja Mostara, tekli bi stihovi koje smo napisali u briljanstnoj interpretacije Svena Laste.

Glumac Sven Lasta 

Ne mogu reći da sam se s Goranom družio, ali bio je jedan posao koji smo zajedno obavili s Alijom Kebom – uredili smo jedan mali zbornih hercegovačke poezije, almanah, prije tri godine kad je i objavljen u mostarskom Denatnom klubu mladih pisaca, godine 1964 pod naslovom Od kraja do beskraja. To je bio naš prvi, zajednički, ukoričeni buket poezije. Naslov smo mu pronašli u jednom stihu Marice Kurelić, a proslov našem poeztskom prostoru u otkrivanju, napisao je Duško Trifunović. A Gorana sam “poznavao” iz još jedne tamne prilike. Godine 1962. Ili 63., umro je njegov otac, provoborac, tužitelj kotarskog suda u Mostaru, Mate Babić. Desilo se da me ne neko “odredio” da nosim prvi posmrtni vijenac , na početku posmrtne kolone koja jenišla paganism korakom od mrtvacčnice u Starj bolnici (na čijem je mjestu danas Mepas, trgovački centar – Lenjinovim šetalištem, preko Rondoa, i Balinovca do groblja Masline.

Negdje na samom kraju Gimnanazije, Goran je objavio da se ženi! Ta je bvijest jurnula kroz mladu raju, jer se ne pamti da je ikada neko, mada u najavi, iz srednje škole najavio ženidbu. U svakom slučaju Goran je, polazežći na prvu godinu studija Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, poveo sa sobom I školsku koleginici, godinu mlađu od sebe, gimnazijalnu Kaću. Majka joj je iz muslimanske mahale Donja mahala, a otac joj bio jedan od atraktivnim mladih ljudi koje smo u Mostaru zvali “šuškavci”, mladi oficir koji nam je stigao iz Srbije da bi se upisao na mostarsku Vazduhoplovnu akadmeiju – stigao i odmah mu zapala mostarska ljepotica iz Mahale!

Iz Dugog Sela Goran i Sonja odnijeli su moju molbu za prijem u članstvo Društva pisaca Hrvatske. Priključit će je svojim molbama, uz još nekoliko molbenica svojih prijatelja. Trebaju stići tajništvu Društva prije sjednice u travnju 1968. godine, kada su Sonja, Goran, Tito (Bilopavlović), Branko (Bošnjak)… očekivali i svoju “službenu” stalešku potvrdu. “Javit ćemo ti…, pozdrav, serbus!”

Tako se s tom posjetom najavljivao možda bolji ambijent jednom dvadesettrogodišnjem vojniku –  moje prekomandovanje u Vojnu poštu Zagreb. Tačno tako je i bilo: uoči Nove 1968. godine doputovao sam vlakom na zagrebački Glavni kolodvor. Pored kolodvora je bila Pošte 2 a moja nova vojna pošta, moja nova adresa preko puta glavnog ulaza u tu veliku distributivnu Poštu 2. Unutar stare autro-ugarske zgrade, bile su jedna ili dvije učinice, u prizemlju kuhinja u kojoj se nije kuhalo, jer se hrana dovozila iz neke od velikih kasarni. Nas dvadesetak vojnika postali smo marljivi učenici, seminaristi na obuci o eksplozivima, te kada ih i kako, kad postanu nestabilni, treba uništiti. Nastava – intenzivna, a potom ranojutarnjih odlasci dajcui, kamiponu prekrivenom ceradom, u skladišta eksploziva po šumskim skrivenim mjestima okolnih zagrebačkih sela.  

Tako sam postao, nakon promoviranog mladog pjesnika, novopečeni pirotehničar, “stručnjak za eksplozive”.

Teorijska nastava bi završena nekako oko marta 1968. pa nas kao jedinicu pirotehničara preseliše u veliku vojarnu Maršal Tito na Černomercu. Po Titu se naziva, je u njoj Tito bio austro-ugaskim vojnikom, a koja se tada zvala kasarnom Cara i Kralja Josip Franjo I. Bili smo smješteni na najvišem katu zgrade na uglu Ilice i Republike Austrije. S prozora smo mogli promatrati na obje ulice.

A potom počinje dugačko razdoblje, gotovo do kraja vojnog roka – beskonačnog nošenja teških sanduka u kojima su mine ove, mine one, mine ovakve i mine takve. Čistimo ih, nanosimo na njih novu boju, sušimo, pa ih ponovno slažemo u duguljaste kovčege nježno poput beba. Te beskrajne mjesece dosadnog posla, svojevrsne patnje zbog provođenja vremena u besmislenom čuvanju mina i baruta… Od stalnog tereta, pravili smo tužne dosjetke o svojim rukama produženim od težine, da dodirujemo prstima, bez sagibanja – zemlju,  i vežemo vezice na vojničkim bakandžama!

Ostalo mi je u pamćenju i jedno uništavanje nestabilnog baruta u sklopovima starih mina, Poslagali smo te mine u dajc, i vozili se iza njega u drugom ceradom prekrivenim kamionom prema slovenskim planinama. Na nekim šumskim putevuma, ili kroz predjele gdje ništa živo nismo mogli spaziti, ali smo znali zastati i pokupiti popadale jabuke, dok napokon nismo bili u vrletnom mjestu među visovima punim kratera, tragova prethodnih uništavanja baruta. Sjećam se i jedne usputne zastavnikove opaske, da su na tom mjestu, u Drugom svjetskom ratu, hitlerovxci ubijali po Slovenskim naseljima zatečene Cinage I odmah zagrtali zemljom i kamenom. To me je očito duboko potreslo, jer od cijelog tog “izleda”, živo pamtim, uz dva tri beznačajna detalja, tu slučajnu zastavnikovu rečenicu rečenicu do dana današnjeg.

 

Tingl-tangl

Nedjeljom seminaristi bez iznimke dobivaju izlazak u grad. Ja ne izlazim iza ručka, nego iza doručka – želim biti u Tingl-tanglu, gdje cijelo jutro pjesnici, bez prozivke i pozivnice, govore svoje stihove. Pripadaju svakoj različitosti. Oni su nešto drugo. Što – teško je reći. Ting-tangl je postao hit tema zagrebačkih medija, a interes se prelijevao u listove susjednih republika. Prvi put sam o Tingl-tanglu pročitao reportažu u sarajevskom Svijetu, I poželio sam da jednom i sam uđem u njega. Kad sam došao prvi put, govorila je gromkim glasom Ružica Orešković, neokrunjena kraljica te pjesničke krčme. Došao sam sa Stojanom Vučićevićem, s kojim sam – a obojica smo u vojničkim odorama – sudjelovao na Goranovom proljeću. Govorili smo i tu. Onda me pozvao najstariji koji se tu zatekao, starac s predivnom bijelom, paprjasdtom  bradom, i rekao mi svoje ime: Salih Alić. Nemam pojma ko je Salih Alić. Ali, saznat ću, vrlo brzo.

U aprilu na Trgu Republike susrećem Gorana Babića. “Primljen si!” – kaže mi i ja znam da se to odnosi na prijem u Društvo književnika Hrvatske. “Svi smo primljeni, svih nas šestero, u paketu.”

Na trgu Goran prilazi kiosku i traži Telegram. Smota novine i pruži mi ih. “Evo ti je izašao kratki prikaz Arabije ljubavi. Potpis je ‘Diogeneš 68’.” “Pa ko je to?”, pitam. “Slavko Mihalić.” Rastajemo se. Idem preko Zrinjevca u svoju V. P. kod Pošte 2.

Od kraja do beskraja, almanah hercegovačkih pjesnika, Mostar, 1964.

Zanimljivo, za Gorana me veze zajednički rad na pripremi jednog davnozbornika mlade hercegovačke poezije, Od kraja do beskraja. Objavio g je Debatni klub mladih pisaca, Mostar, 1964,; Odabir pjesnika i pjesama izvršili dvadesetogodišnji Goran Babić i Ibrahim Kajan; Urednik: Alija Kebo; Predgovor: Duško Trifunović; Ilustracije: Ico Voljevica, Tihomir Stojčić, Halil Tikveša i Vlado Puljić. Zasupljeni pjesnici: Goran Babić, Gojko Sušac, Ibrahim Kajan, Selma Pintul, Ivan Kordić, Zdenka Stojanović, Radivoje Budalić, Mubera Spahić, Marica Kurelić, Obrad Savić, Nađa Čolić, Mirela Kuić-Aranđelović, Zlata Artuković, Franjo Brkić, Vinko Božić, Đani Salković, Milovan Krunić, Jusuf Begović, Ismet Zebić, Žarko Marjanović i Alija Kebo.

 

Zagreb, Antikvarijat MH, 1968.

Mladi sam vojnik u Zagrebu. Ljeto 1968, bit će da je bio vreli august. Petak je, vojnički je ručak završio, a kasarna Maršal Tito u austrijskoj vojarni utihnula je. Sjedio sam u sparušenoj, žućkastoj travi dvorišta, pušio “Filter 57” i dosađivao se. Da sam zatražio izlaznicu, mogao sam ponovo utucati vrijeme u zujanju po Ilici, Harmici ili sjesti na klupu pod lipom ispred Umjetničkog paviljon na Zrinjevcu. Ili, što sam s radoću radio,  svratiti u čitaonicu i prelistati jedne od bosanskih novena. A i na Trrgu Republike  na kioscima je bilo dosputno Oslobođenje i Svijet. Prilazim betonskom zidu, ogradi koja rubom trotoara ograđuje kompleks zgrada naše vojarne s Ilicom… Prihvatim se vrha zida a cokupama se pripijem za uski sims podignut 20-tak cenitimetara iznad žute sparušene trave. Promatram ljude koji čekaju, koji izlaze iz tramvaja i koji ulaze u njega – tik ispred mene, samo nas zid dijeli.

Ovi koji putuju s posljednje stanice na Črnomercu zaustavljaju se baš iza mojih leđa. Podigao sam se i popeo na kamen ispod zida, pogledao u tu “slobodu zlatnu” poput znatiželjna djeteta: u jednom trenu odlučio sam prijeći na tu stranu, prihvatio prstima betonski vrh, zagrebao cokulama po zidu namreškanom malterom – i preskočio ga! Trenutak prije zatvaranja tramvajskih vrata bio sam sljubljen s tijelima gomile koja me pritiskivala sa svih strana. Ali, vozio sam se, i to je bilo najvažnije! Dežurni vojnik nije mogao vidjeti moj “bijeg u slobodu”, a neće vidjeti ni “povratak u ropstvo”.

Izdurao sam do prvog tramvajskog stajališta i izvukao se, osjećajući znoj kako mi curi niz vrat i slijeva se niz leđa, ispod strogo zakopčane vojničke uniforme. Koračao sam bezbrižnim, laganim korakom, osvrćući se znatiželjno na sve strane, zagledajući izloge i zastajkujući. Kad sam naišao na Antikvarijat Matice hrvatske, u koji sam već jednom ulazio, primijetih da je još otvoren, pa uđoh. “Samo bih malo pogledao knjige”, rekoh knjižaru. Čovjek mi srdačno odzdravi, a onda me, budući da nije imao nijednog kupca, dobrodušno upita:

“Odakle si, vojniče? Izgleda da voliš knjige.”

“Iz Mostara”, rekoh. Onda stidljivo dometnuh stišanim glasom: “Volim, naravno.”. Riječ po riječ, povjerih se, samohvalno! “Čitam, čitam…, a ponešto i sam napišem, znate ono, za svoju dušu.”

“Sigurno pjesme. Šta bi mlad čovjek drugo i pisao u Mostaru osim pjesama?!”, govorio je veselo. Potom pridodao pitanje: “A kako ti je ovo ime?” “Ime mi je Ibrahim“, odgovorio sam i već započeo lutati pogledom po policama.

“Pošto si Bosanac, još iz Mostara, pa još i Ibrahim, volio bih da pogledaš tu policu na dnu, sve su to knjige bosanskih pisaca muslimana što ih je davno, davno objavila Matica hrvatska.”

Nisam mu ništa odgovorio. Gotovo sam kleknuo pred posljednji redak stalaže, pri samom podu, da pogledam knjige pisaca koje mi veseli knjižar preporučuje. Očekivao sam da će to biti međuratna izdanja koje Kikićeve knjige, ili Hamze Hume, jer to su bili najstariji pisci “naših muslimana”. Kikića su ubili četnici, a Hamza je još bio živ – obojica slavljeni u školskim programima. Bilo mi je nešto čudno: ni Kikić, ni Humo nipošto nisu mogli biti “davno, davno objavljeni u Matici hrvatskoj”, o čemu mi govori prodavač knjiga.

 

Uništeni bošnjački pisci

Knjižar mi priđe sleđa, sagne se i uze sve te knjige, a bilo ih je tridesetak zasigurno, i spusti ih na površ pulta. “Da ne klečiš”, reče i prepusti me neočekivanom, šokantnom susretu s imenima pisaca i naslovima knjiga za koje nikada, ama baš nikada nisam čuo.

Najstarije, štampane prije stotinu godina, izgledale su mi, meni, dvadesetčetverogodišnjaku, kao da dolaze iz pretpotopnog vremena iza kojeg postoji samo tajna koja je, možda ovog trenutka, u jednom svom obliku, otkrivena. Mislim – da u tim trenucima nisam ništa mislio. Osjetila su mi bila zbrkana i blesava! Kako sam mogao i pomisliti da je to bio pronalazak artefakata umjetnine riječi što su, na moje oči i samo za mene, izronili iz prisilnog zaborava mojih škola koje nisu htjele čuti ni riječi o ovim knjigama s “dna police Antikvarijata Matice hrvatske” u staroj zagrebačkoj Ilici. Ah, da, nisu bilo krive jadne naše škole, nego su bili krivi boljševički barbari koji sui m diktirali šta se u školi može učiti a šta ne.

 

Neke su knjige bile broširane, s tankim koricama, tanjim od stranica u povezu, neke čvrsto uvezane u platno ili u čvrste korice kartonske ili neobične, (kao!) plastificirane korice s naslovima utisnutim u tu materiju poput preciznih slova u duborezu – pa pozlaćenih!

Lijepa bošnjačka imena bosanskih muslimana stajala su na mjestima njihovih autora. Osman, Edhem, Ahmet, Abdurezak… Pridržavao sam ih kao da su krhki starci koje unuci nikada nisu upoznali.

Osman Nuri Hadžić

 

Počeo sam, dakle, odvajati jednu po jednu, zagledati ih; imena i prezimena autora i naslova ništa mi nisu govorili, niti su mi značili. Evo ih: Osman – Aziz: Iz bosanskog života, Na pragu novog doba, Bez svrhe i Bez nade; Edhem Mulabdić: Zeleno busenje, Na obali Bosne; Abdurezak Hifzi Bjelevac: Pod drugim suncem, Rene Logotitedes, Minka i Muhammed; Ahmet Muradbegović: Haremska lirika, Husein-beg Gradaščević; Alija Nametak: Bajram žrtava; zatim Enver Čolaković: Legenda o Ali-paši, (pisca živućeg, odbačenog i zaboravljenog, susrest ću vrlo brzo, s njim ću postati I prijatelj), te knjižica Husejna Đoge Dubravića Iz perzijske književnosti.

Sve su objavljene u izdanju Matice hrvatske i Sv. Ćirila i Metodija između 1896. i 1936. godine, osim Dubravićeve, nju je objavio Bekir Kalajdžić 1914. godine u Mostaru, u nakladi Prve muslimanske štamparije. Ipak, jedno književno ime sam znao, čuo sam za njega, pričalo se o njemu kako “i dalje rovari”, o mostarskom Sarajliji Aliji Nametku, zbog kojeg je lanjske godine, 1967, zabranjen časopis Život. “Nesmotreni” glavni urednik Života Mak Dizdar uvrstio je Nametkovu priču u časopis pa je Centralni komitet podigao veliku oluju.

Prebirao sam vojničke džepove. U jednom sam pronašao ono što sam tražio: načetvero presavijenu papirnu novčanicu, jedinu koju sam imao, u vrijednosti od 10 dinara. Odvojio sam deset knjiga. Svaka knjiga isto je koštala; jedna knjiga – jedan dinar! I cijena im je bila – obesmišljena i obescijenjena. Od tada su moje blago, i nosam ih, barem jednu od njih, svaki put kad putujem iz Zagreba u Mostar ili iz Mostara u Zagreb.

 

AKO NE PRIČAMO O RAZLIKAMA, PROBLEMI NE POSTOJE

 

Ibrahim Kajan

Plutajuće olovo – kako uspjeti u svakom političkom dogovoru

AKO NE PRIČAMO O RAZLIKAMA, PROBLEMI NE POSTOJE

Svaka sličnost sa stvarnim događajima i akterima je slučajna

Što sve “Bosanac”, da bi cilj svoj postigao, neće izmisliti!

Na margini aktualnih postizbornih političkih dogovora “crvenih ” i “plavih” “političkih partnera”, sumnjivih političkih pobjednika u Bosni i Hercegovini, svi se dogovori Ipregovori, čak i oni najteži, otežanih tridesetogodišnim problemima, rješavaju pozitivno- u ciglih pet minuta! Kako je to moguće?

Moguće je zahvaljujući dosad nepozntoj, (naivnoj?) mentalnoj spekulaciji, dojučerašnjih mrskih mrzitelja. Taj nepatentirani pronalazak mentalne spekulacije očituje se u filozofskom sadržaju proste, blage rečenice: Ako ne pričamo (i)o razlikama koji nas dijele, tada problemi ne postoje!

Kako se prije nismo sjetili! Tvrdiš da je bijelo – crno, a crno - bijelo? Ma nema veze čovječe! Pustimo sad razlike! Idemo dalje! Ne mora više biti ničega spornog ni u pitanju je li bilo genocida  ili nije bilo!

Nema više, gotovo, schluss!  

U Zagrebu, nedjelja, 18, XII. 2022.

STRATIŠTE BOŠNJAKA KOJI GRIJEHA NEMAJU

STRATIŠTE BOŠNJAKA KOJI GRIJEHA NEMAJU

 Recenzija neobjavljene knjige dr. Ibrahima Kajana

Napisao: akademik prof. dr. Emir Ramić

Knjiga Ibrahima Kajanova Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju značajan je publicistički prilog kulturi pamćenja kao sigurnog puta za  povratak ideje Bosne i bosanskog duha tamo gdje jedino pripadaju, jedinstvenoj Bosni i Hercegovini.

Radi se o povratku bosanskohercegovačke duše kao najboljeg smisla bitnosti i bitisanosti Bosne i Hercegovine, povratku, srcem i mozgom. Ova knjiga je prilog kontinuitetu Kajanove nade, kontinuitetu angažovanog i uzoritog akademika kao trajući čin bosanskohercegovačke poruke za bolju budućnost čovjeka i civilizacije. Kajanov akademski genije kazuje o pitanjima kulture pamćenja kao najboljeg puta dolaska do istine i pravde, ali ne u ime osvete, naprotiv u ime povratka ideje Bosne i bosanskog duha bosanskohercegovačkom čovjeku, ženi, porodicu, zajednici, društvu i državi.

Imao sam priliku da provodim divne trenutke razgovora sa ovim akademikom nade. Nisu to bili klasični razgovori. To su bili dolazeći znaci iz Kajanove duše, znaci koji opominju čovjeka i civilizaciju da se vrate poštovanju, prihvaćanju priznavanju i tolerisanju drugog i drugačijeg kao jedinog smisla bitisanja, nečega što je iznjedreno iz bosanske ideje i bosanskog duha u kojima se istina i pravda brani srcem i umom. Predstavljajući tog čovjeka nade kanadskoj publici u Torontu napisao sam:

“Čovjek koji u drugim ljudima ne vidi strance nego braću. Čovjek u kome je spojen Orijent, Afrika i Helada. Čovjek u čije riječi se  uvlači irealna stvarnost, mistika i mudrost. Čovjek koji nikada nije imao nikakvih političkih programa niti ambicija. Čovjek koji ne  pripada nikakvoj stranci. Čovjek koji pripada samo svom vlastitom narodu. Čovjek koji sa malo riječi, gotovo oskudnih kaže mnogo. Duša tog čovjeka nema nikakvih težnji da vodi, ali ima jezgro od žudnje koje trajno nagovara da mu koristi sve do smrti. Gospodar je svjetova, stvarajući stvari i određujući im bit, naredio kalemu da opisuje sudbinu ljudi. Nekim je ljudima darovao moć a nekim bogatstvo. Najnemoćnijim, koji nemaju srodnika ni među prvima ni među drugima, Bog je darovao kalem kojim će moći bilježiti samo onako kako je određeno još na početku svijeta, istinito, dakle korisno. Tome teži Ibrahim Kajan“.

U Kajanovom djelu Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju  pronašao sam pripadajuće izgubljeno blago, blago koje ima duboke tragove u stalno napadanim Ideji Bosne i Bosanskom duhu. U ovom sam Kajanovom djelu vidio pobjedu nade za boljeg čovjeka i bolju civilizaciju preko istine i pravde kao najboljih svjedoka nerazdvojivosti ideje Bosne i bosanskog duha sa zemljom Bosnom i Hercegovinom.

Kajan je i svjedok odbranjenosti ideje Bosne i bosanskog duha, odbranjenosti koja se mora institucionalizirati kroz kulturu pamćenja. Istina odabire svoje govornike jer ona je vazda iznad jastva, neovisno o tome koliko je ono u nizini ili u visini. Istina je odabrala Kajana koji otkriva svijetu neuništivost Ideje Bosne i bosanskog duha. Ne može se poništiti ni Bosna i Hercegovina jer ona svjedoči tu ideju.

Kajan poziva ljude i žene u i izvan Bosne i Hercegovine na akciju u odbranu te ideje. Tu akciju po njemu treba zasnivati na mudrosti.

Hvala ti Kajane za nadu koju si dokumentovao u svojim djelima, za nadu u mogućnost opstanka i jačanja Ideje Bosne i bosanskog duha, za nadu u bolji svijet, bolju porodicu, bolju mladost, boljeg čovjeka i ženu, boljeg građanina i građanku, bolje narode, društvo i državu. Tvoja nada i tvoj poziv za akciju za realizaciju te nade ostaju inspiracija da se borimo za istinu i pravdu.

Uz ovo Kajanovo djelo svakako je lakše da unutar sebe pronađemo snage koje će nas stalno opominjati na sjenke vlastite prošlosti. Jer zadatak kritičke publicistike nije brisanje vlastite prošlosti, nego kritički zaborav njene lažne slave.  Zašto, npr. stalne postavke državnih muzeja čuvaju samo tragove slavne prošlosti, budeći ponos, a ne i stid?  Svakom vremenu biljeg su ljudi koji prave prepreku zaboravu. Kajan, ne odstupajući od svoje misije, je prava moralna riznica, inspiracija, borcima za istinu i pravdu.  Kajanovo  svjedočenje zasnovano na potpunoj samostalnosti od bilo kakve političke ideje i opcije, hrabar je čin koji sam za sebe dovoljno govori o snazi njegovog stvaralačkog duha. Kajanova misija  tjera čitaoca da pamti to zlo, ali ne zbog osvete koja je tako strana i Ideji Bosne i bosanskom duhu, već zbog očuvanja i jačanja vjekovnog bosanskog instituta komšiluka, realizovanog u prirodnom prihvaćanju, priznavanju, poštovanju, tolerisanju drugog i drugačijeg, kao jedinih mogućih oblika egzistencije bosanskohercegovačkog čovjeka, žene, porodice, zajednice, naroda, društva i države. A bez Ideje Bosne i bosanskog duha ne samo da nema Bosne i Hercegovine, već nema Evrope i svijeta. Bez Ideje Bosne i bosanskog duha, Bosna i Hercegovina, Evropa i svijet ostaju zarobljeni u zatvorenim getima u kojima se čovjek, porodica, narod, država i društvo osuđuju na nestanak. Ta geta se prave sa bosanskohercegovačkog istoka i zapada.

Teško je i mukotrpno čuvati kolektivno sjećanje na stravično zlo koje je Bosnu i Hercegovinu poharalo u prošlosti. Ali morat ćemo se sjećati. Jer oni koji zaboravljaju rizikuju da im se zlo ponovi. Možemo praštati. Ali nećemo nikada zaboraviti. I nikada više nećemo biti slabi. Jer slabost priziva silnike. Trebamo i hoćemo predano i strpljivo raditi na pomirenju. Nipošto i nikada nećemo težiti osveti. Odgovarati trebaju, i kažnjeni moraju biti samo zločinci. Bosanskohercegovački zajednički život ne smije biti zatrovan mržnjom i osvetom. Ali, on mora biti utemeljen na istini i pravdi, na prihvaćanju istine i pobjedi prava, ma kako gorki i teški oni bili. Taj zajednički život i mir bit će postojani i trajni jedino ako se grade i izgrade na čvrstim temeljima istine i pravde. Jer samo u istini i pravdi je spas.

Čitajući ovo djelo ja sam korak bliže saznanju u pobjedu Ideje Bosne i bosanskog duha, što će biti pobjeda čovjeka i civilizacije. Osvajanje slobode, istine i pravde ne podrazumijeva stajanje i zastajanje. Dug je i mukotrpan put osvješćivanja besvjesnih i dalje nam je Bosna i Hercegovina vrjednosno zagađena. Pokrivena suzama porodica koji oplakuju svoje najmilije još traži pravi trenutak i izazov za građansku hrabost. Zaborav, negiranje i poricanje jednako je genocid, a potiskivanje i odbacivanje zločina ukida i omalavažava dostojanstvo svih. Bosna i Hercegovina očekuje onaj ljudski korak da se ponovo obnovi ljepota, srušena od ljudi bez časti.  Kad jednom počiniš zločin, nema povratka, osim putem priznanja, pokajanja i prihvaćanja pravedne kazne, to je jedini put za povratak u ljudsku zajednicu, Kajanova je poruka, koji još jednom, po ko zna koji put,  obogaćuje Ideju Bosne i Bosanski duh. Ideju i duh kojima moćna carstva koja su prolazila Bosnom i Hercegovinom nisu mogli nauditi i ne samo nauditi, već čudotvornim otporom bosanskohercegovačkog čovjeka ta ideja i taj duh, koji su postali pogonski kotači egzistencije čovjeka i civilizacije su iz svakog carstva crpili ono najbolje i tako bogatili sebe i Bosnu i Hercegovinu, Evropu i svijet.

Ovo je još jedno veliko Kajanovo djelo koje koriste svim ljudima. A kultura pamćenja u ime istine i pravde doista koriste svim ljudima. Krajnost ljudskog uma je pokušala uništiti to korisno djelo agresivno genocidnim uništavanjem dodira sa drugim i drugačijim. Ali taj izopačeni um nije uspio. Pobijedili su oni koji mrze čovjekovu sebičnost, a uznose ljudsku dobrotu i plemenitost. Taj totalitarni um je progutao stotine hiljada nedužnih bosanskohercegovačkih ljudi, obeščastio pripadnike Ideje Bosne i Bosanskog duha, napunio bosanskohercegovačku zemlju mrtvim ljudima. Ali u Kajanovom ponovljenom velikom djelu nalazimo puteve kolektivnog pamćenja, što je zapravo nada za bolju budućnost u kojoj duše neće biti zarobljene mržnjom i osvetom.

Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju zajedno  sa djelom Grad velike svjelosti  nose Kajanovu veliku poruku da se čovjek rađa slobodan na svojoj zemlji i želi zauvijek po bogomdanom pravu i božanskoj pravdi slobodnim i opstati. Zato je i ova Kajanova knjiga istinokaz o neuništivosti te Ideje Bosne i tog Bosanskog duha na bogati publicistički način.

Nema odustajanja od borbe za istinu i pravdu, koje upoznajemo ne samo umom, nego i srcem, sve dotle dok istina nije samo u njenom izgovaranju nego u načinu života, dok se ne postigne pravda, ne donese istinski mir bez rezultata agresije i genocida i tako izgradi prihvatljiva i ljudski snošljiva budućnost za povratak Ideje Bosne i Bosanskog duha tamo gdje iskonski pripadaju, jedinstvenoj, slobodnoj državi Bosni i Hercegovini. Svaki sporazum između istine i laži uvijek je na štetu istine, pa samim tim i Ideje Bosne i Bosanskog duha. U dejtonskom miru koji je plaćen okupacijom pola države, odsustvo istine i pravde proizvodi kontinuitet straha obespravljenih Bošnjaka i Hrvata. Slobode, istine i pravde je sve manje. Mi smo na potezu. Od nas i našeg jedinstva zavisi pomijeranje granica slobode, istine i pravde. Kajan nam je osvijetlio put.

                                                                                                           

Dr. Emir Ramić

Direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada

Hamilton, Ontario, Kanada, 17. 01. 2017.