STRATIŠTE BOŠNJAKA KOJI GRIJEHA NEMAJU

STRATIŠTE BOŠNJAKA KOJI GRIJEHA NEMAJU

 Recenzija neobjavljene knjige dr. Ibrahima Kajana

Napisao: akademik prof. dr. Emir Ramić

Knjiga Ibrahima Kajanova Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju značajan je publicistički prilog kulturi pamćenja kao sigurnog puta za  povratak ideje Bosne i bosanskog duha tamo gdje jedino pripadaju, jedinstvenoj Bosni i Hercegovini.

Radi se o povratku bosanskohercegovačke duše kao najboljeg smisla bitnosti i bitisanosti Bosne i Hercegovine, povratku, srcem i mozgom. Ova knjiga je prilog kontinuitetu Kajanove nade, kontinuitetu angažovanog i uzoritog akademika kao trajući čin bosanskohercegovačke poruke za bolju budućnost čovjeka i civilizacije. Kajanov akademski genije kazuje o pitanjima kulture pamćenja kao najboljeg puta dolaska do istine i pravde, ali ne u ime osvete, naprotiv u ime povratka ideje Bosne i bosanskog duha bosanskohercegovačkom čovjeku, ženi, porodicu, zajednici, društvu i državi.

Imao sam priliku da provodim divne trenutke razgovora sa ovim akademikom nade. Nisu to bili klasični razgovori. To su bili dolazeći znaci iz Kajanove duše, znaci koji opominju čovjeka i civilizaciju da se vrate poštovanju, prihvaćanju priznavanju i tolerisanju drugog i drugačijeg kao jedinog smisla bitisanja, nečega što je iznjedreno iz bosanske ideje i bosanskog duha u kojima se istina i pravda brani srcem i umom. Predstavljajući tog čovjeka nade kanadskoj publici u Torontu napisao sam:

“Čovjek koji u drugim ljudima ne vidi strance nego braću. Čovjek u kome je spojen Orijent, Afrika i Helada. Čovjek u čije riječi se  uvlači irealna stvarnost, mistika i mudrost. Čovjek koji nikada nije imao nikakvih političkih programa niti ambicija. Čovjek koji ne  pripada nikakvoj stranci. Čovjek koji pripada samo svom vlastitom narodu. Čovjek koji sa malo riječi, gotovo oskudnih kaže mnogo. Duša tog čovjeka nema nikakvih težnji da vodi, ali ima jezgro od žudnje koje trajno nagovara da mu koristi sve do smrti. Gospodar je svjetova, stvarajući stvari i određujući im bit, naredio kalemu da opisuje sudbinu ljudi. Nekim je ljudima darovao moć a nekim bogatstvo. Najnemoćnijim, koji nemaju srodnika ni među prvima ni među drugima, Bog je darovao kalem kojim će moći bilježiti samo onako kako je određeno još na početku svijeta, istinito, dakle korisno. Tome teži Ibrahim Kajan“.

U Kajanovom djelu Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju  pronašao sam pripadajuće izgubljeno blago, blago koje ima duboke tragove u stalno napadanim Ideji Bosne i Bosanskom duhu. U ovom sam Kajanovom djelu vidio pobjedu nade za boljeg čovjeka i bolju civilizaciju preko istine i pravde kao najboljih svjedoka nerazdvojivosti ideje Bosne i bosanskog duha sa zemljom Bosnom i Hercegovinom.

Kajan je i svjedok odbranjenosti ideje Bosne i bosanskog duha, odbranjenosti koja se mora institucionalizirati kroz kulturu pamćenja. Istina odabire svoje govornike jer ona je vazda iznad jastva, neovisno o tome koliko je ono u nizini ili u visini. Istina je odabrala Kajana koji otkriva svijetu neuništivost Ideje Bosne i bosanskog duha. Ne može se poništiti ni Bosna i Hercegovina jer ona svjedoči tu ideju.

Kajan poziva ljude i žene u i izvan Bosne i Hercegovine na akciju u odbranu te ideje. Tu akciju po njemu treba zasnivati na mudrosti.

Hvala ti Kajane za nadu koju si dokumentovao u svojim djelima, za nadu u mogućnost opstanka i jačanja Ideje Bosne i bosanskog duha, za nadu u bolji svijet, bolju porodicu, bolju mladost, boljeg čovjeka i ženu, boljeg građanina i građanku, bolje narode, društvo i državu. Tvoja nada i tvoj poziv za akciju za realizaciju te nade ostaju inspiracija da se borimo za istinu i pravdu.

Uz ovo Kajanovo djelo svakako je lakše da unutar sebe pronađemo snage koje će nas stalno opominjati na sjenke vlastite prošlosti. Jer zadatak kritičke publicistike nije brisanje vlastite prošlosti, nego kritički zaborav njene lažne slave.  Zašto, npr. stalne postavke državnih muzeja čuvaju samo tragove slavne prošlosti, budeći ponos, a ne i stid?  Svakom vremenu biljeg su ljudi koji prave prepreku zaboravu. Kajan, ne odstupajući od svoje misije, je prava moralna riznica, inspiracija, borcima za istinu i pravdu.  Kajanovo  svjedočenje zasnovano na potpunoj samostalnosti od bilo kakve političke ideje i opcije, hrabar je čin koji sam za sebe dovoljno govori o snazi njegovog stvaralačkog duha. Kajanova misija  tjera čitaoca da pamti to zlo, ali ne zbog osvete koja je tako strana i Ideji Bosne i bosanskom duhu, već zbog očuvanja i jačanja vjekovnog bosanskog instituta komšiluka, realizovanog u prirodnom prihvaćanju, priznavanju, poštovanju, tolerisanju drugog i drugačijeg, kao jedinih mogućih oblika egzistencije bosanskohercegovačkog čovjeka, žene, porodice, zajednice, naroda, društva i države. A bez Ideje Bosne i bosanskog duha ne samo da nema Bosne i Hercegovine, već nema Evrope i svijeta. Bez Ideje Bosne i bosanskog duha, Bosna i Hercegovina, Evropa i svijet ostaju zarobljeni u zatvorenim getima u kojima se čovjek, porodica, narod, država i društvo osuđuju na nestanak. Ta geta se prave sa bosanskohercegovačkog istoka i zapada.

Teško je i mukotrpno čuvati kolektivno sjećanje na stravično zlo koje je Bosnu i Hercegovinu poharalo u prošlosti. Ali morat ćemo se sjećati. Jer oni koji zaboravljaju rizikuju da im se zlo ponovi. Možemo praštati. Ali nećemo nikada zaboraviti. I nikada više nećemo biti slabi. Jer slabost priziva silnike. Trebamo i hoćemo predano i strpljivo raditi na pomirenju. Nipošto i nikada nećemo težiti osveti. Odgovarati trebaju, i kažnjeni moraju biti samo zločinci. Bosanskohercegovački zajednički život ne smije biti zatrovan mržnjom i osvetom. Ali, on mora biti utemeljen na istini i pravdi, na prihvaćanju istine i pobjedi prava, ma kako gorki i teški oni bili. Taj zajednički život i mir bit će postojani i trajni jedino ako se grade i izgrade na čvrstim temeljima istine i pravde. Jer samo u istini i pravdi je spas.

Čitajući ovo djelo ja sam korak bliže saznanju u pobjedu Ideje Bosne i bosanskog duha, što će biti pobjeda čovjeka i civilizacije. Osvajanje slobode, istine i pravde ne podrazumijeva stajanje i zastajanje. Dug je i mukotrpan put osvješćivanja besvjesnih i dalje nam je Bosna i Hercegovina vrjednosno zagađena. Pokrivena suzama porodica koji oplakuju svoje najmilije još traži pravi trenutak i izazov za građansku hrabost. Zaborav, negiranje i poricanje jednako je genocid, a potiskivanje i odbacivanje zločina ukida i omalavažava dostojanstvo svih. Bosna i Hercegovina očekuje onaj ljudski korak da se ponovo obnovi ljepota, srušena od ljudi bez časti.  Kad jednom počiniš zločin, nema povratka, osim putem priznanja, pokajanja i prihvaćanja pravedne kazne, to je jedini put za povratak u ljudsku zajednicu, Kajanova je poruka, koji još jednom, po ko zna koji put,  obogaćuje Ideju Bosne i Bosanski duh. Ideju i duh kojima moćna carstva koja su prolazila Bosnom i Hercegovinom nisu mogli nauditi i ne samo nauditi, već čudotvornim otporom bosanskohercegovačkog čovjeka ta ideja i taj duh, koji su postali pogonski kotači egzistencije čovjeka i civilizacije su iz svakog carstva crpili ono najbolje i tako bogatili sebe i Bosnu i Hercegovinu, Evropu i svijet.

Ovo je još jedno veliko Kajanovo djelo koje koriste svim ljudima. A kultura pamćenja u ime istine i pravde doista koriste svim ljudima. Krajnost ljudskog uma je pokušala uništiti to korisno djelo agresivno genocidnim uništavanjem dodira sa drugim i drugačijim. Ali taj izopačeni um nije uspio. Pobijedili su oni koji mrze čovjekovu sebičnost, a uznose ljudsku dobrotu i plemenitost. Taj totalitarni um je progutao stotine hiljada nedužnih bosanskohercegovačkih ljudi, obeščastio pripadnike Ideje Bosne i Bosanskog duha, napunio bosanskohercegovačku zemlju mrtvim ljudima. Ali u Kajanovom ponovljenom velikom djelu nalazimo puteve kolektivnog pamćenja, što je zapravo nada za bolju budućnost u kojoj duše neće biti zarobljene mržnjom i osvetom.

Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju zajedno  sa djelom Grad velike svjelosti  nose Kajanovu veliku poruku da se čovjek rađa slobodan na svojoj zemlji i želi zauvijek po bogomdanom pravu i božanskoj pravdi slobodnim i opstati. Zato je i ova Kajanova knjiga istinokaz o neuništivosti te Ideje Bosne i tog Bosanskog duha na bogati publicistički način.

Nema odustajanja od borbe za istinu i pravdu, koje upoznajemo ne samo umom, nego i srcem, sve dotle dok istina nije samo u njenom izgovaranju nego u načinu života, dok se ne postigne pravda, ne donese istinski mir bez rezultata agresije i genocida i tako izgradi prihvatljiva i ljudski snošljiva budućnost za povratak Ideje Bosne i Bosanskog duha tamo gdje iskonski pripadaju, jedinstvenoj, slobodnoj državi Bosni i Hercegovini. Svaki sporazum između istine i laži uvijek je na štetu istine, pa samim tim i Ideje Bosne i Bosanskog duha. U dejtonskom miru koji je plaćen okupacijom pola države, odsustvo istine i pravde proizvodi kontinuitet straha obespravljenih Bošnjaka i Hrvata. Slobode, istine i pravde je sve manje. Mi smo na potezu. Od nas i našeg jedinstva zavisi pomijeranje granica slobode, istine i pravde. Kajan nam je osvijetlio put.

                                                                                                           

Dr. Emir Ramić

Direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada

Hamilton, Ontario, Kanada, 17. 01. 2017.

LATIĆ: KAJANOV GRAD VELIKE SVJETLOSTI

 

GRAD VELIKE SVJETLOSTI

Recenzija knjige putopisa Ibrahima Kajana

Napisao: Džemaludin Latić

Sa epohom romana, koja i danas traje, u književnokritičkoj i estetskoj aksiologiji neke druge književne vrste potcijenjene su i potisnute na ljestvici vrijednosti. Jedna od takvih vrsta je putopis. Zašto je to tako – o tome bi se moglo nadugo i naširoko razgovarati, što ćemo ostaviti za neku drugu priliku.

Knjiga putopisa Ibrahima Kajana pod naslovom Grad velike svjetlosti u velikoj će mjeri vratiti značaj ovoj književnoj vrsti u ukupnoj bh. i bošnjačkoj književnosti. Što se tiče Bošnjaka, njihova putopisna književnost je također bogata; ona ima desetak velikih imena-putopisaca kakvi su bili Jusuf Hlivnjak, Zuko Džumhur, Skender Kulenović, Ćamil Sijarić, Alija Isaković, Kemal Zukić...Šire, u tzv. islamskoj književnosti, ovu književnu vrstu proslavili su arapski putopisac Ibn Betuta i turski Evlija Čelebija. Ibrahim Kajan je nasljednik i učenik te velike, i jedne i druge, tradicije.

Dosad smo Ibrahima Kajana poznavali prvenstveno kao pjesnika i dramskog pisca. On je „pjesnik s biografijom“ – zato što je iz svoga grada, tokom komunističke strahovlade, morao da se seli zbog pjesme „Janković Stojan ulazi u džamiju“. Ta pjesma ima snažne dodirne veze sa ovom knjigom – jer ćemo tek iz ove knjige saznati kako je to, kada i zašto spomenuti epski lik – čijim su nam „humanizmom“ i hajdukovanjem punili uši za vrijeme komunističkog režima – ušao u jednu mostarsku džamiju i šta je – nakon toga – bilo i sa braniocima ove džamije i ovoga grada i sa Janković Stojanom, ali i sa ovom džamijom. Kajanova knjiga je zaista divna priča o jednom od najljepših bosanskih gradova (pjesma bi rekla da je to “najljepši grad“). Ovo je knjiga o jednom važnom dijelu naše zemlje i o jednom gradu punom sunčevog i mjesečevog, ali i derviškog svjetla, o Mostaru i njegovim velikanima, o njegovom dobru, ali o zlu koje se nad njega nadvijalo ima već nekoliko stotina godina, a i danas se nadvija. A taj se grad brani gazilukom svojih junaka i svojom opjevanom ljepotom: svojim bogomoljama, tekijama, mostovima, pjesnicima, dervišima, učenjacima, ljepoticama, kadunama, cvijećem, kaldrmom, vodama, jezikom...

Ustvari, Kajan je ispisao i putopis i ljetopis svoga grada. Otprilike kao što je to učinio Bašeskija svome Sarajevu, samo malo drukčije, raskošnije, raspjevanije. Ovo je velika knjiga bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, nezaobilazna za naše ukupno pamćenje!

Sarajevo, džumadel-uhra 1435., april 2014.               

                                                                                     Džemaludin Latić

 

Hakija Karić ŠEST (ANTI)RATNIH

 

Hakija Karić

ŠEST (ANTI)RATNIH

Sekundarne oči

OČI

Pune zemlje

Gledaše iznenađeno

U mjesečevu sjenku

Koja je plovila

Tinjskim vrbacima

OČI

Prepune sjete

Tražiše rosu

Majskih ruža

Da umjesto

NJIH

Suzu puste

OČI

Zastale

U pjevu

Nijemih

Barskih ptica

OČI

I u NJIMA

Surova savjest

Ljudska

OČI

Taj pogled

Srušio je

Sve poglede

(pored masovne grobnice u Goricama kod Brčkog, 2006. )

Kosti boje smrti

Uposlenici Instituta

za nestale osobe

U Bijelim kombinezonima

pažljivo slažu posmrtne ostatke

u Bijele najlonske vreće

Vreće markirane

zatvaraju rajsfešlusima

i tovare

Na Bijeli kamion

Nakon nekoliko sati vožnje

kamion se zaustavlja

ispred Instituta

čija je fasada

Bijele boje

Bijele vreće 

iz Bijelog kamiona

koji je parkiran

ispred Instituta

Bijele boje

iznose uposlenici

u Bijelim kombinezonima

i pažljivo slažu

na Bijele regale

Kad dođe vrijeme

opet će Bijele vreće

svaka napose

biti odnešena

na rukama uposlenika

u Bijelom

pred doktore

u Bijelim mantilima

koji će pokušati

ispreturanom sadržaju

Bijelih vreća

dati smisao

i ime

Oči u oči

Moj jaran Suljo

Sam je izlazio

Pred tenkove

Mrtav – hladan

Oči u oči

Sa čeličnom grdosijom

Od 40 tona

Skoro su neki 

Nabildani klinci

U pripitom stanju

Mome jaranu Sulji

Pokušali (ničim izazvani)

"Utjerat strah u kosti"

On ih je samo

Šutke gledao

A oni mislili

On se njih uplašio!

Šeki

Moj drug Šeki

90-ih godina

prošlog vijeka

Preživio užas

Što živi insan

Jedva zamislit može

Nakon tog

Ludog vakta

Moga druga Šekija

Opet život ne mazi:

Iz belaja u belaj

I ne padaju

Mom drugu Šekiju

Ti ratni

I poratni ožiljci

Toliko teško

Koliko nepravda

I nehuman odnos

Od onih 

Koji bi trebali

Da ga štite i brane

Moj drug Šeki dura

Naučio 

Pitanje je

Do kad?

Ničiji

Vi koji ćete doći

150 godina nakon ovog trena

(ako bude Božije volje da ikog,

nakon toliko godina, bude ovdje)

Želim da zamolim

Da me ne ubrajate

U ovu svjetinju

Koja je odnekud bahnula

S početka 90-ih godina

Dvadesetog vijeka

Ja ne pripadam onima

Kojima je mržnja ponos

A zločin herojsko djelo

Ja se nepoistovjećujem sa onima

Koji ograđeno parče zemlje

Smatraju svojom domovinom

Ja ne pripadam ni jednom narodu

Koji prava drugih

Ne smatra svojim elementarnim

pravom

Ja ne želim biti ničiji

Ja sam bez imena

Bez zemlje

Bez jezika

Ja sam sve ono što vi niste

Sjena bez traga

I prošlosti

Umiranje, u nastavcima

Kažu našli neke kosti

Pored rijeke

Poslije javili

Da su našli par komada

Na dnu duboke jame

I to nije dovoljno

Za ukopa

Onda dugo nisu ništa javljali

Pa opet nazvaše

Da su par bjelasica

Našli u šumi

Podno hrastova

I crnih bukava

Sve isti DNK

Onda odlučiše

Da laganu gomilu

Na lijes polože

I familiji jave

Kako je tabut

Nekompletan

Spreman za zemlju

Naše kuće

Šta su nam naše kuće

Gomile šuta

Oblaci prašine

Usahle oči plahe srne

Trebalo bi izmisliti

Novu riječ za dom

Za zavičaj

Nema smisla držati se

Izlizanih sintagmi

Ciča zima oboji oblake

Iz ruševnih dimnjaka

Izlijeću kosovi

I usnuli vrapci

(13. 12. 2017.)

Pjesme iz netom objavljene knjige pjesama Hakije Karića Gluho doba dana, u izdanju Književnog kluba Pablo Neruda, Brčko, 2022. godine. 

Hakija KARIĆ: 

Rođen je 1966. godine u mjestu Palanka kraj Brčkog. Diplomirani je psiholog.

Do sada je objavio devet knjiga od čega su pet zbirke poezije za odrasle, zbirka poezije za djecu, zbirka priča, zbirka izabranih novinarskih tekstova i monografija rodnog mjesta.

Poezija mu je prevođena na: njemački, slovenački, albanski, poljski, danski, engleski, armenski i makedonski jezik. Pored poezije i proze, piše i dramske tekstove, psihološke opservacije,  te recenzije i književne kritike. Prevodi sa njemačkog i makedonskog jezika

Član je Društva novinara i Društva pisaca BiH.

VRIJEDAN PRILOG KULTURNOJ I POLITIČKOJ HISTORIJI GRADA MOSTARA

 

VRIJEDAN PRILOG KULTURNOJ I POLITIČKOJ HISTORIJI GRADA MOSTARA

Promocija knjige dr. Ibrahima Kajana Mujaga Komadina, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

Mostar, Centar za kulturu, 29. jun 2018.

 

Autor: 

dr. Faruk Taslidža

 

Pozdravljam sve prisutne. Čast mi je i zadovoljstvo danas biti dio ovog značajnog kulurnog događaja, kojim se promovira nova knjiga našeg eminentnog književnika dr. Ibrahima Kajana.

Knjiga dr. Ibrahima Kajana Mujaga Komadina monografskog je karaktera i bitan je prilog u sagledavanju životnog puta poznatog gradonačelnika Mostara iz razdoblja austrougarske uprave u Bosne i Hercegovini. Tekst knjige na 213 stranica podijeljen je u dvanaest poglavlja, te nadopunjen dodatnim prilozima i popisom korištene literature.

Ibrahim Kajan se odvažio postaviti sasvim logična, ali ne baš lagana pitanja. Ko je bio Mustafa (Mujaga) Komadina (1839-1925) ? Šta nam je to ostavio taj sposobni i zaslužni mostarski gradonačelnik sa početka XX stoljeća i zašto je (uglavnom) zaboravljen ? Kakva je bila njegova reakcija na političku zbilju u kojoj je živio? Jesu li provjerene, ili pak neutemeljene i zlonamjerne, odavno uvriježene insinuacije koje se vezu za lik i djelo tog Mostarca?

Naslovnica Kajanove monografije o M. Komadini

Pronicljivi književnik Ibrahim Kajan, tragajući za detaljima iz Mujagine biografije, dotiće se (ponovo!) i historijskog razvoja svoga rodnog grada - od samih početka iz ranog osmanskog perioda, pa sve do savremenog doba. Sa historijske distance, Kajan promišlja o specifičnim okolnostima nastalim nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Uspijeva i dati svoj prilog geneološkom proučavanju Mujagine porodice. U vezi sa tim, nakon konsultovanja prvorazrednih izvora, utvrđuje da se Komadine u Mostaru pojavljuju u prvoj polovini XIX stoljeća. Paralelno, pokušava rasvijetliti i malo poznatu, mladalačku (osmansku) fazu Mujaginog života. Postepeno, autor nam otkriva agilnog poduzetnika spremnog da iskoristi sve pogodnosti kapitalizma i modernizacije koje u Mostar dolaze sa upravom Dvojne monarhije.

U knjizi se u više navrata pocrtava Mujagina humanost i velikodušnost. To je zasigurno i osnovano, jer je među Mostarcima do danas ostala zapamćena Mujagina sklonost da stečeni imetak troši "na Božijem putu", tj. nesebično pomaže svoju zajednicu i, kako Kajan kaže, "obične ljude iz mahale".

Kajan se donekle upušta i u vrlo složeno pitanje antirežimskog pokreta (1899-1902) koji je predvodio mostarski muftija Ali Fehmi Džabić. Naravno, fokusira se na ulogu Mujage Komadine u tim historijskim dešavanjima. Naglašen je značaj osnivanja Muhamedanskog čitalačkog i dobrotvornog društva - mostarske Kiraethane (1898.), što je prema Kajanovom mišljenju, bio Mujagin prvi ozbiljniji društveno-politički iskorak. Iz tog perioda, obilježenog vrlo dinamičnim političkim dešavanjima sa dosta obrata, u knjizi su ponuđeni (prvi put na bosanskom jeziku) vrlo korisni, dešifrirani policijski izvještaji, koji dodatno osvjetljavaju Mujagin politički angažman.

Kajan pažljivo prati aktivnosti koje je Komadina poduzimao kao člana Gradskog Vijeća u prvim godinama XX stoljeća. Zanimljiv je i bitan Mujagin doprinos u realizaciji odluka o podjeli Mostara na kvartove, proširenju vodovodne mreže, te općenito unapređenju gradskih komunalnih usluga. Posebno se čini bitnim Mujagino zalaganje za proglašenje, te i primjenu novog općinskog Statuta iz 1907. godine, koji je Mostaru omogućio nešta veći stepen autonomije u odnosu na raniji period.

Kajan nam pruža osnovne informacije i o Mujaginim graditeljskim poduhvatima kojim je Mostar poprimao izgled evropskog grada. Tako saznajemo kratku historiju Mujagine Musatirhane (1883.), Stare Općine (1890.), te reprezentativnih objekata na Glavnoj ulici koji su kasnije postali poznati kao zgrada Djevojačke škole (1893.) i zgrada Zeme/Name (1898.). Na mostarskom Šetalistu Komadina je (1901.) podigao svoju raskošnu Vilu, a u Cernici (1906.) palaču koja je nakon Drugog svjetskog rata služila kao zgrada Općinskog suda. Mujaga je bio zaslužan i za temeljitu rekonstrukciju Ćejvan Ćehajine džamije (1885.)., kao i izgradnju prve džamije u Drežnici (1903.). Nažalost, pojedina od navedinih zdanja, kako primjećuje Kajan, danas su u ruševnom stanju i vape za obnovom.

Značajan dio Kajanove knjige (Poglavlja. VII, VIII, IX, X) tretira ulogu Mujage Komadine kao gradonačelnika Mostara (1910-1918). U sklopu toga, posebna pažnja posvećena je atmosferi koja je u Mostaru vladala tokom historijske posjete austrijskog cara Franza Josepha (1848-1916) 3. juna 1910. Kajan konstatira da je gradonačelnički mandat Mujage Komadine definitivno označen uređenjem i europeizacijom Mostara, te daljim razvojem gradske infrastrukture. Gradonačelnik je, pun entuziazma, poticao elektritikaciju, proširenje gradskih prometnica, uređenje parkova, pokretanje privrednih postrojenja, otvaranje novih škola, bolnica. U isto vrijeme, Gradsko Vijeće vodilo je računa i o redovnom stipendiranju darovitih mostarskih učenika.

Čitav je niz većih ili manjih pionirskih poduhvata koji se mogu pripisati gradonačelniku Komadini i njegovim saradnicima. Gradska električna centrala (1912.), Lučki most preko Neretve (1913.), Gradska banja na Musali (1914.), samo su neki od njih. Ni kao gradonačelnik, Mujaga nije zaboravljao socijalno najosjetljive kategorije stanovnštva. Pored ostalog, u Mostaru se (u Brankovcu) 1912. godine pobrinuo za osnivanje, te i samostalno finansiranje Konvikta za siromašne srednjošolce. Bio je to zaista jedinstven projekt, jer u to vrijeme, kako navodi Kajan, u cijeloj Bosni i Hercegovini nije bilo slične institucije čiji je rad u potpunosti izdržavan sredstvima jednog čovjeka. Gotovo istovremeno, uvidajući značaj obrazovanja za opstanak i prosperitet svog naroda, Mujaga je na ime hadži Balinog vakufa (u Brankovcu) podigao zgradu koja je potom služila kao ženska mederesa.

Kajan daje i kratak osvrt na poznato ubistvo Franc Ferdinanda u Sarajevu 28. juna 1914. do kojeg je došlo neposredno nakon prijetolonasljednikove kratke posjete Mostaru. Nakon toga, u knjizi se nizu i odrđene aktivnosti Mujage Komadine tokom I svjetskog rata (1914-1918). Sve ukazuje da je već ostarjeli mostarski gradonačlnik faktički do kraja ostao vjeran bečkom dvoru. I dalje je odgovorno upravljao Mostarom, pa je 1916. godine počašćen posebnim carskim odlikovanjem. Zanimljivo je da je u vihoru Velikog rata (1917.), zalaganjem austrougarske vojske, ali i uz određenu podršku Gradske uprave, Mostar dobio novi armirano-betonski

(Carinski) most. Vrijedno pažnje je i Kajanovo "otkriće" malo poznate "preventivne dobrovoljačke vojne jedinice" u Mostaru, koja je u narodu nazivana "Mujaginom gardom". Iz perioda koji je uslijedio neposredno po okončanju I svjetskog rata (1914-1918), Kajan izdvaja Mujagino naprasno razrješenje dužnosti, njegovo pristupanje JMO, te predsjedavanje Vakufskim povjerenstvom u rodnom gradu. Slijede crtice iz posljednjih godina Mujaginog života, te informacije o datumu smrti (5. maj 1925.) i grobnom mjestu (harem džamije Ahmed-bega Lakišića) požrtvovnog mostarskog gradonačelnik. Autor nudi i vlastita promišjanja o "strategiji prisilnog zaborava", kojom je Komadina marginaliziran za vrijeme monarhističke i socijalističke Jugoslaviji. Na koncu, Kajan zaključuje da je legendarnog gradonačelnika Komadinu, uprkos svemu, bilo nemoguće potisnuti iz kolektivnog sjećanja Mostaraca.

*

Ibrahim Kajan nije historičar, niti pretendira da bude historičar. Nije se specijalizirao za

historijsko istraživanje koje bi rezultiralo naučnim dijelom iz oblasti historije. Međutim, pišući o plodnoj karijeri Mujage Komadine, Kajan ne prvi ozbiljnije metodološke pogreške. Uz to, njegova knjiga je inspirativna, potiče na razmišljanje. Kao da nas poziva da odbacimo ustaljenu praksu po kojoj historijske ličnosti, pa i cijele historijske epohe, cijenimo po isključivom principu crno-bijelo. Ne može se nečiji historijski značaj (a Kajan je toga potpuno svjestan) procjenjivati na osnovu savremenog, aktuelnog društveno-političkog konteksta, bez uvažavanja i razumijevanja historijskih okolnosti u kojima je ta ličnost živjela i djelovala. A to se upravo dogodilo u slučaju Mujage Komadine, koji je svoja briljantna postignuća ostvario u razdoblju okupacione i aneksione austrougarske uprave u BiH i Mostaru. Nažalost, slična je situacija i sa mnogim drugim zaboravljenim ličnostima iz višestoljetne historije grada Mostara, čije uloge i značaja još uvijek nismo dovoljno svjesni. ( NPR. U toku svojih istraživanja, imao sam priliku proširiti znanje o gotovo potpuno zaboravljenom mostarskom ajanu (gradonačelniku) Osman-agi Halebiji. Riječ je o markantnoj poličkoj ličnosti, opjevanom heroju odbrene grada sa konca XVII stoljeća, iz doba najžešćih uskočkih (mletačkih) navala na Mostar. Halebija se istakao i kao nosilac strateški važnog fortifikaciskog utvrđivanja Mostara. Faktički, spomen na njega sačuvan je jedino u imenu kule koja se nalazi uz Stari most na desnoj obali Neretve).

U svakom slučaju, Kajan nam indirektno sugerira da je nužno uložiti dodatni istraživački napor, steći uvid u još uvijek neproučenu arhivsku gradu, te tako bitno proširiti i uozbiljiti temu o Mujagi Komadini. Naravno, u vezi sa tim, od krucijalne važnosti je uloga stručaka iz oblasti humanističkih nauka. Oni su pozvani da svojim djelima, kako su govorili drevni historičari, utvrđuju "branu koja sprječava da bujica vremena sve odnese u ponor zaborava". Oni su ti "cjeloviti, slobodni ljudi", sposobni da za opće dobro, prepoznaju i otklone ideološke i sve druge zablude. Time se otvara i jedini poznati put za samopotvrđivanje nacionalnog i državnog identiteta. Ibrahim Kajan nas već duže vrijeme poziva da promišljamo o smislu našeg historijskog bitisanja, te i da uz trud i pregalaštvo, zaslužimo egzistenciju i afirmaciju.

Smatram da je Ibrahima Kajan sa monografijom o M. Komadini ponudio vrijedan prilog kulturnoj i političkoj historiji grada Mostara. Pojava njegova nove knjige pravo je osvježenje u ovim ljetnim mostarskim danima, te vam je sa zadovoljstvom preporučujem za čitanje.

 doc. dr. Faruk Taslidža

Mostar,jun 2018.

DNEVNIK TJEDNA I. KAJANA, Hrvatski radio, 1991.

 

Ibrahim Kajan

DNEVNIK TJEDNA

Prvi program Zagrebačkog studija Hrvatskog radija; urednica Mirjana

Rakela; 17. srpnja 1991. godine

 

Četvrtak, 11. srpnja 1991.

Kada su bombardirali London, u noćnim se barovima glazba nije zaustavljala. Onaj tko nije dodirnut zlom, o njemu samo razmišlja i tuguje. Pa  evo, i ja s Leylom i Smailom, idem pogledati edukativni film, pun humora i komičnih situacija.

Paradoks je zaista potpun: ni stotinu kilometara od Zagreba ginu mladi ljudi pred naletom četnika, a mi, Bože blagi - smijuljimo se Teškom danu gospodina Oskara, video-filmu o lijepom vladanju! Svega smo svjesni i još uvijek potreseni susretom s Ninom Milasom, sinom moje sestre (Nađe) iz Mostara.  Susretom u vojarni, u Jastrebarskom.

A sada, gledaj! - okruženi prijateljima, nasmijani, puni lijepih riječi za autore filma, režisera Vindjakijevića i scenarista (Ivana) Kušana, ali i producenta Hilmiju Šabića.

Između brutalnosti i uljuđenosti hrvatske svakodnevice, čovjeku nije data mogućnost izbora - prisiljen je živjeti u obje stvarnosti.

Zalasakom sunca, ući ćemo u Novu hidžretsku godinu 1412. Svatko računa svoje vlastito vrijeme i utire ga u vječnost.

 

Petak, 12. srpnja 1991.

Razgovaram s gospodinom Kišom, i njegov glas pun važnosti odjekuje u telefonskoj slušalici. Dao mi je do znanja da ne očekujem pismeni odgovor na pisani zahtjev koji sam potpisao i uputio Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, akademiku Vlatku Pavletiću. Tražimo da primi delegaciju Kulturnog društva Muslimana "Preporod" iz Zagreba. A gospodin Kiš, šef kabineta, uporno ponavlja: "Već sam vam rekao da će vas primiti ministrova pomoćnica mr. Vesna Girardi Jurkić". Kažem gospodinu Kišu da ipak očekujemo prijem kod ministra, budući da je on i naš ministar kulture i prosvjete - a problema je već sasvim dovoljno da bi on morao ponešto doznati...

 

Subota, 13. VII. 1991.

Dr. Šemso Tanković pita hoćemo li sutra u Labin, gradić koji je u dobranoj mjeri izgrađen novcem i trudom bosanskih Muslimana - rudara, sirotinje radničke koja je "koristila" samo dvije dimenzije života: crnački radila i pila alkohol. Kroz labinski je rudnik dosad prošlo otprilike 18.000 Muslimana. Tek im je danas (zamislite) - na jedvite jade dopušteno od općinskih vlasti da otvore prostor za molitvu, da legaliziraju mjesto s kojeg će moći okretati svoje lice Svoritelju svjetova.

Obećao sam, ali me u kasni noćni sat prodrmao ulcus duodeni, ostavio u postelji sve do zore, mučaljiva i nepokretna.

 

Nedjelja, 14. VII.1991.

Danas je 20. obljetnica Makove smrti. Tu činjenicu ne bilježi nijedan ovdašnji pisac, nema nijedne bilješke u zagrebačkim novinama. Kao što (ovdje) nisu pisali za autorova života (sve do Kamenog spavača), tako vlada muk i nakon smrti.

Podjela Bosne, dvoličnosti - u tom pogledu - i hrvatskih i srpskih političara, tema je brojnih telefonskih poziva prijatelja. Ako Muslimani mogu i hoće biti "svjedoci pred povijesti veličine hrvatskog naroda", ako s njima "u političkom očaju vezuju u čvor svoje zelene zastave" - zar će lideri hrvatskog naroda zaista prokockati muslimansko povjerenje i pokazati skriveno lice i skrivene namjere koje vode samo u jednom pravcu: vode krvi do koljena?!

Sve je poput tmurna sna i zločeste dječje igre u kojoj se mijenja glavno za sporedno.

 

Ponedjeljak, 15. VII. 1991.

Ima jedno mjesto u Kur'anu Časnome koje govori o ljudima što se ne slažu s muslimanskim uvjerenjima, pa čak i onda kada to javno ne govore.

Ali oni se neće pomiriti s vama - kaže taj ajet citiran po sjećanju - sve dok vi ne postanete ono što su i oni.

Današnji Večernjak na izuzetno vidljivom mjestu, u upečatljivu okviru, objavljuje vijest kakvu dugo, dugo nismo mogli pročitati u novinama laičke države: Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman podijelio je zlatnike sa svojim likom braći i sestrama koje su izrodili Marija i Nezir Peco.

Zašto? Zato što su Emina i Emin, Edita i Elvira, kao i Evelin, Erika, Engin i Evgina - postali katolici primili prvi sakrament!

Uvečer sam na prvom sastanku (inicijativnog odbora) Crvenog polumjeseca, humanitarnog društva Merhamet. U ponoćne sate Cacan me vozi kući pričajući o događajima dana, o Natašinim prijevodima, o danu koji sviće bez ikakvih obećanja...

 

Utorak, 16. VII. 1991.

Članovi Glavnog odbora Preporoda, dr. Husein Džanić i dr. Čamdžić pričju mi o planiranom projektu s kojim bismo se mogli natjecati u Ministarstvu za znanost Republike Hrvatske. Spominjemo, kao usput, da ministar (za znanost) dr. Muftić možda više ne želi bili ministrom i da će dati ostavku. A razlog? Zbog pokrštavanja djece, podjele Bosne...

 

Srijeda, 17. VII. 1991.

Kratki radni susret s Icom Voljevicom i g-đom (Mersijom) Omanović. Radujemo se pristiglim službenim žigovima Kulturnog drušvta Muslimana. A ja se posebno radujem raspoloženju Ice Voljevice. Mada je u 70. godini, sudjelovanje u stvaranju Društva potpuno ga je podmladilo i ispunilo zanosom pjesnika u mladim danima. Slavni Grga, dragi čovjek.

Radost stvaranja i pridodavanja svijetu najboljeg što napravimo u životu, geslo je koje smo zabilježili nevidljivom i neizbrisivom tintom u svojim srcima. Jedino se tako može odazvati Poslanikovu hadisu - da je najbolji onaj čovjek koji pomaže drugima.

 

Izvor:

Ibrahim Kajan: ZAVOĐENJE MUSLIMANA (Budi svoj!)

Naklada: Smaila Kajan, Zagreb, 1992., str. 36-38

U ŠVEDSKOJ, S ALIJOM ISAKOVIĆEM

 

Alija Isaković 

1932 - 1997.

Pisano uz 6. godišnjicu smrti Alije Isakovića, prisjećanje 

U ŠVEDSKOJ, S ALIJOM ISAKOVIĆEM

 

Piše: Ibrahim Kajan

 

Između 9. i 15. svibnja 1995. (baš je tako Alija, slavenskim nazivljem imenovao mjesece u bosanskom jeziku), obojica smo bili gosti Bošnjačke islamske zajednice u Stockholmu, a naš je dolazak organizirao čovjek pun volje i duha, dr. Asim Alibegović. Nakon prve švedske noći, osvanuo je (10. V.) - Kurban bajram. Švedski su Bošnjaci željeli da im se u najsvečanijem danu, za razliku možda od svih dotad provedenih bajrama, obrate njihovi intelektualci. U prostorijama Islamske zajednice, uz Isakovića, najuvaženijeg među gostima, na temu Kultura i rat, govorili su Njegova ekselencija Izet Serdarević, bosanski ambasador, dr. Ramiz Zupčević, dr. Midhad Medić i dr. Izet Muratspahić  - suradnici Slavističkog instituta u Uppsali, a najposlije, i ja sam dodao nekoliko riječi svoga iskustva iz Hrvatske. Vrlo su nadahnuto govorili i urednici mladog stockolmskog bosanskog glasila - Glasa BiH, Ferko Šantić i Sejo Košević.

Isaković nije govorio o svom književnom radu. Ni o svojim dramama, ni o pripovijetkama, ni o izuzetnim putopisima. Govorio je o bosanskom jeziku, o pravu na njegovo povijesni ime, govorio je o intelektualcima koji su gotovo bez izuzetka prvi put neraskidivi dio svojega naroda, govorio je tiho i naizgled "ravno" i "monotono", ali se ispod te govorne pokožice, ispod tog izgovorenog leksičkog epiderma, osjećala silina snažne odluke da se svijetu pridoda svjedočenje o našem postojanju i našem neporecivom pravu na postojanje.

Dan kasnije smo, uz mladog, uljuđenog imama Mustafu ef. Šetkića, posjetili Ambasadu Bosne i Hercegovine, njezine prve ljude, ambasadora g. Serdarevića i konzula g. Subašića Nisam ni slutio da ću jednu od, tu napravljenih fotografija, kasnije objaviti u Behar Journalu, i iznad koje će pisati: Umro je Alija Isaković. Vidim tu fotografiju: Alija u fotelji, naslonjen na lakat lijeve ruke. Na stolu je poslužena bajrarnska hurmašica.

Dana 12. svibnja, dr. Alibegović je priredio potpuno iznenađenje: u krcatoj, golemoj dvorani Storahoerssalen, sjedeći između nas dvojice, Alije i mene, obratio se publici:

„Doveo sam vam dvojicu bošnjačkih književnika - jednog "nešto starijeg" i jednog "nešto mlađeg", rekao je punoj dvorani ljudi dr. Alibegović… pa je potekla  dijaloška rijeka koja se, zato što je morala, zaustavila nakon punih 90 minuta. Pitanja su dodavali i ljudi iz publike… Rat, stradanje, krv djece, izbjeglištvo, zatiranje naroda, organiziranje naroda, temeljne vrijednosti, bošnjačke institucije, Islamska zajednica, Bošnjački sabor; Biserje, Pravopis bosanskog jezika, dijaspora. ..Hoćemo li preživjeti? Hoćemo, jer smo tako odlučili svojim srcima!... - dvorana se ponekad tresla od pljeska, ponekad uvlačila u dubinu svake pojedinačne tjeskobe, u tamnu nesagledivu sudbonosnu crtu iza koje, činilo se, nema nikakva dobra.

U 13-og , u neradnu subotu, suradnici spomenuta upsalskoga Slavističkog instituta, odvezli su nas u taj čuveni grad i u njegovo slavno Sveučilište. Tamo smo Alija i ja osjetili toplinu prijateljskog stiska ruku akademika Svena Gusstavsona i njegovih suradnika, vidjeli smo njihov radost pred paketom bosanskih knjiga koje smo nosili iz zagrebačkog Preporoda.

Gusstavson je jedan od svjetski glasovitih slavista. Pita "bi li Bošnjake smetalo, ako svoje novo, popravljeno i dopunjeno izdanje Srpsko-hrvatsko-švedskog rječnika, nazove Bosansko-srpsko-hrvatsko-švedski rječnik.

Bošnjaci kažu svom prijatelju, da im ne bi smetalo, naravno, ako bi vrijedni akademik uz melem dodao i mehlem, uz sem i osim, uz januar i siječanj, uz bezbjednost i sigurnost. A, bezbeli i uz kafu i kavu - ono bez čega se vala u Bosni ne more - kahvu!" Uostalom, dodao je Alija u nastavku razgovora uz objed kojim nas je počastio domaćin, razlika između hrvatskog i srpskog ima upravo onoliko koliko između bosanskog i hrvatskog, i srpskog i bosanskog... Radilo se, ako ćemo pretjerivati, do najviše četiri posto leksike.. .".

Dok smo s Gusstavssonom prelazili preko površi predivnog uppsalskoga parka, s Opservatorijem u pozadini, Alija mu reče: U svom romanu Pobuna materije spominjem ovaj opservatorij koji je jedini na svijetu mogao registrirati potres...i gle čudne sudbine! Tek ga sad, u zbilji, i vidjeh.

Preko lica mu se razvukao osmijeh, u njega tako rijedak i tako dječijem nalik. I sada vidim taj osmijeh. I još jedan, viđen u stockholmskom hotelu "gdje odsjedaju nobelovci", u koji nas je posljednjeg dana boravka u Švedskoj, "kao buduće laureate", počastio kahvom dobri dr. Asim Alibegović. Ali, o razlozima koji su ga izmamili, reći ću vam nekom drugom, vedrijom zgodom. Možda onom kad se ponovno okupimo oko njegovih sabranih djela, pa govoreći o njima, zaronimo i u žive kontekste iz kojih je ono izranjalo, oblikovalo se, izlazilo ukoričeno i pokazivalo se svijetu. Pokazivalo se poput duha koji nas podstiče da ne posustanemo, ne sjednemo i sve pozaboravimo, nego da , ustanemo i krenemo, jer, kaže jedna poslovica, više vidi onaj koji hoda, nego . onaj koji sjedi.

 

A VRIJEME, KAKO BUDE PROTJECALO...

A vrijeme, kako bude protjecalo, sve će više ubličavati i postajati jasniji ukupan trud, ukupno djelo koje je Bošnjacima i Bosni ostavio Alija Isaković.

I meni, njegovom suvremeniku, usprkos činjenici da sam vrlo prilježno pročitavao što bih objavio, pa sam u zagrebačkom Vjesniku bio u prilici i prikazati tri njegova djela (Zbornik Hasanaginica, novele Taj čovjek i roman Pobuna materije), a u Preporodu organizirati i njegovo predavanje 1994., ipak je ostalo niz nepročitanih  stranica i nejasnih značenja koje, sada je očito, trajno isijavaju neporecivu poruku o nužnosti samopoštovanja vlastitog identiteta.

 

NUR (Danska), br. 34, god. 3, april 2003, str, 28

 

NADGROBNI SPOMENICI SU ISTINE O NAMA, DRUŽE Pismo Husage Ćišića Đuri Pucaru SDtarom

 

Husaga Ćišić 

1878-1956

Pismo Husage Ćišića Đuri Pucaru Starom g. 1953.

 

NADGROBNI SPOMENICI

SU ISTINE O NAMA, DRUŽE

 

Poštovani druže Predsjedniče!          

Mislim da mi nećete za zlo uzeti što sam, evo, uzeo slobodu da Vam o nabačenim pitanjima općeg značaja dajem neke savjete, ako se već ovaj moj podnesak može i tako uzeti, podnesak, u kojem apelujem na Vašu uviđavnost da dotične stvari uzmete u svoje ruke i da ih uputite pravim putem, za koji ja mislim, da su ih izvjesni činovnici nepravilno postavili. Uostalom, iz slijedećih mojih napisa u ovom podnesku naći ćete već što me je nagnalo na ovaj pothvat.

Prije izvjesnog vremena okupili su se u Mostaru predstavnici Urbanističkog zavoda u društvu nekih drugih stručnjaka urbanista širom Bosne i Hercegovine u cilju da na licu mjesta izvedu platformu za donošenje konačnog regulacionog plana za naš grad. Oni su uz asistenciju nekih stručnjaka iz Mostara i iz Sarajeva i izradili tu platformu i kako vele jednoglasno je usvojili. Meni, međutim, nije bilo poznato o čemu se radi, pa nijesam imao čast da lično prisustvujem razgovorima pomenutih stručnjaka da bih u njima učestvovao. Tek iz izvještaja mostarske 'Slobode', mogao sam vidjeti o čemu se radi, naime, šta je bio cilj upriličenom sastanku tih stručnjaka u našem gradu i kakve su sve rezultate na dotičnom sastanku požnjeli.

Uostalom, iz napisa pomenutog izvještaja proizlazi da će naš grad u dogledno budućnosti, kao moderan grad među ostalim čudima dobiti i svoj 'siti' i svoj hipermoderni bulevar, koji će se u širini od pedeset metara protezati od sadašnje Željezničke stanice do rampe pred Katoličkom crkvom, a to ce reći trasom sadašnje željezničke pruge obuhvatajući pri tome obje paralelne ulice koje se po najnovijoj terminologiji zovu Ulica 'Ročka Čolakovića' i Ulica 'lye Lole Ribara'. Međutim bi se gradski 'siti' imao podići na ruševinama sadašnje Željezničke stanice i svih njenih postrojenja, uračunavši tu i ložionicu i Radionicu i sve ostale objekte koji pripadaju željeznici i koji su za njene potrebe izgrađivani više od seždeset godina. Sve u svemu uzevši ove kule u zraku i nehotice su me podsjetile na Namik-Kemalov san, na maštanje jednog turskog književnika iz prošlog stoljeća, koji je u skladu sa Medžidovim korisnim reformama dočaravao i sebi i drugima kako ima izgledati obnovljena turska država u doglednoj budućnosti! San se naravno nije ostvario pa su ljudi njegova maštanja okrstili pravim njihovim imenom 'Namik-Kemalov san'.

Uostalom, ovako zamišljeni regulacioni plan grada, ili nekako drukčije, sam po sebi neće učiniti da nas grad postane modernijim gradom, kako to neki misle, jer na koncu konca papir može sve podnijeti. Grad koji hoće da se zove modernim gradom, mora prethodno izvršiti izvjesne uslove, naime, mora imati bitne uslove za to. Ti uslovi jesu: električno svjetlo, uredan vodovod i kanalizaciju. Naš grad do sada nije uspio da tim potrebama grada udovolji, a nije uspio da to izvede iz prostog razloga što mu fale finansijske mogućnosti da toj svojoj potrebi udovolji. Mi smo donedavno jako kuburili sa električnim svjetlom tako da nijesi nikada bio siguran da ti se pri večeri neće svjetlo ugasiti i da te na taj način prisili da po mraku gutaš svoju večeru. Tek od novijeg datuma električno se je svijetlo donekle popravilo, a popravilo se je posredstvom dalekovoda od električne centrale u Omišu.

Druže Predsjedniče!

ja sam kroz cijeli život sa šaljive strane uzimao fantaziranje pjesnika i drugih fantasta u kojih su, kako se kaže, brzi konji od samara, pa bih zacijelo i ovdje s osmjehom prešao preko mostarskog sitija', modernih bulevara, umjetničkih bazena za kupanje i drugih čuda kombinovanog regulacionog plana našeg grada, da tim planom nije tangirano i jedno pitanje za koje držim da je vrlo aktuelno.

Naime, zamjena uskotračne pruge širokotračnom bez pogovora je opštedržavna potreba, jer bi po svoj logici tu novu, normalnu prugu, bilo neumjesno zadržati u Sarajevu gdje je prije izvjesnog vremena dovedena. Nju je neophodno produžiti do Ploča do te najshodnije izvozno-uvozne pomorske luke u prometu s našim pokrajinama. Put mnogokombinovane željezničke pruge, kako je razumljivo, smjera na naš grad i pitanje je kojim je pravcem treba uputiti i kroz grad provesti?

Ja nalazim da je najshodnije da se ona uputi starim utrtim putem kojim je već 65 godina željeznica prolazila, prije svega zato što je to najkraći put kojim može kroz grad da prođe, kao i zato što nas taj njezin put neće mnogo truda ni mnogo troškova stajati. Istina, odavno se osjeća potreba da osobnu (putničku) stanicu mostarsku treba proširiti, a utovarnu (teretnu) stanicu njenu prebaciti u Raštane, selo udaljeno kojih 5 km od željezničke stanice u Mostaru. Ova transakcije je nekada uzimana  za idealno rješenje potreba mostarske stanice, time sto bi sama stanica tom transakcijom bila oštećena, a utovarna stanica, međutim, dobila dovoljno prostora za svoja nova postrojenja na stanici Rastani.

Međutim, po zamisli naših urbanera ovu bi prugu na domaku grada trebalo prebaciti na lijevu obalu Neretve, voditi je lijevom obalom u grad od Carinskog harema, tu izgraditi modernu osobnu stanicu s potrebnim postrojenjima provući je tunelom ispod jednog dijela starog grada do lučkog harema, zvanog Šarića-harem, na kome bi se imala izgraditi utovarna stanica sa svim objektima koji pripadaju željezničkoj stanici i onda na izlasku iz grada prebaciti je ponovo na desnu obalu Neretve i usmjeriti je utrtim drumom kojim je do sada jezdila uskotračna željeznička pruga. Kako se, pak, iz gornjeg prikaza vidi skok nove pruge, prije svega, uslovljava dva željeznička mosta, potom tunel u dužini svoja dva do tri i pol kilometra i, napokon, dvije nove željezničke stan ice sa novim postrojenjima i novim

objektima koji su neophodni željezničkoj stanici. Po mišljenju stručnjaka te nove naprave koštale bi državnu kasu oko 60 milijardi dinara, a mogu li državne finansije i taj luksuz sebi dozvoliti. Vama, druže Predsjedniče, prepuštam da to ocijenite.

Međutim, zamisao naših urbanera da se kombinovane stanice imaju upravo na haremima (grobljima) izgraditi i nehotice nameće pitanje: Zašto bi se baš one na haremima morale izgraditi?

Napominjen da se odmah do Carinskog harema nalazi dosta znatan prostor nezauzetog zemljišta, gdje bi se komotno mogla kombinovana stanica izgraditi, a nešto naviše, opet kojih dvjesto metara prema sjeveru, nalazi se toliki prostor nezauzetog zemljišta, gdje bi se obje stanice sa svim svojim postrojenjima mogle izgraditi. Idemo ii nešto dalje na sjever prema zaličkom haremu, tu imamo na raspoloženju cijelo Carinsko polje, gdje bi se potrebi i sedam stanica moglo izgraditi. Odmah do njega iza Duhanske stanice, ima fraj zemljišta toliko da bi se komotno obje stanice mogle izgraditi, Pa i pored takvog stanja stvari, regulacioni plan, eto, predviđa svoje stanice na dotičnim haremima.

Druže Predsjedniče!

Mi smo u Mostaru imali deset mezarišta (harema). Svako je od njih imalo svoju historiju, a svi skupa su usko vezani sa historijom našeg grada. U njih su tokom stoljeća pokopavani ljudi, koji su i živjeli i umirali za našu zemlju i na koncu konca koji su i gradili naš grad.

U tim mezarištima bilo je na stotine grobnica (mauzoleja) ograđenih, obično tenelijom, čiji su nišsani izvezeni raznim stihovima, redovito arapskim pismom i arapskim jezikom, koje su (grobnice) i po formi i po sadržini pravi kulturni spomenici (…)

 

Treba im kamena za zidanje neke sandučare, one su se obično služile nišanima iz starih mezarišta računajući da je to, valjda, najkraći i najjeftiniji put da se do klesanog kamena dođe! Tako su toliki kulturni spomenici iščezli u našem gradu, koji su, po mom sudu predstavljali i naš nacionalni kapital. jer, ljude od nauke, pa bili to strani ili naši građani, a naročito one, koji se zanimaju grafikom više će, svakako, interesovati jedan ovakav kulturni spomenik od bilo koje sandučare koja je progutala toliko spomenika od kulturne vrijednosti. Već odavno je neke naše estetičare spopala manija da na razvalinama starih zgrada po Mostaru dižu parkove, a uprava gradskih parkava ima zadatak da sadi drveće gdje nađe prazan prostor. Društvo za pošumljavanje grada radi to isto, pa mjesto da su se stari haremi priveli tim svrhama i učinili pristupačni svakome, razumije se štedeći kulturne spomenike u njima, njih su jednostavno slistili, upotrijebili ih za neke druge ciljeve. Od deset mezarišta u našem gradu, ostala su na uzgoru samo još dva mezarišta, pa bi prema dotičnom regulacionom planu trebalo, eta, i njih uništiti. A ova oba mezarišta navežu na svježe uspomene, jer su se do nazad tri godine svi naši smrtnici tu pokopavali. Prema tome, eta, lahko i samo sebi pretpostaviti, kako nam mora biti odvratna i sama pomisao da će nam u skoroj budućnosti preturati kosti naših milih i dragih, i to bez ikakve vidne potrebe.

Naši rukovodioci pravdaju slične postupke isprikom da se naša groblja nalaze u gradu i uz gradske drumove i tako nešto, a da to nije glavni razlog njihovom postupku, može nam ovdje poslužiti zgodan primjer sljedeći slučaj:

U 1944. godini avioni su zapalili magazine TOT-ove (njemačke organizacije) na području grada, kojom su zgodom među istim eksplodirale i neke morske mine. Tom zgodom je eksplozija razorila skora cijeli jedan kvart grada, pa je do temelja slistila i takozvano činovničko groblje, groblje bivših austrijskih činovnika i njihovih porodica, tako da mu se skoro ni za trag nije znalo. Ovo je groblje u našoj eri uspostavljeno i ponovo dovedeno u pređašnje stanje svoje. To se groblje nalazi na prostoru grada gdje naši urbaneri zamišljaju izgraditi svoj 'siti'. Dakle, nije razlog pustošenja naših mezarišta ono što izvjesni rukovodioci ističu, nego su posrijedi neki zakukuljeni razlozi! Slične su se stvari dešavale i sa džamijama i sva je sreća što se u glavnom rukovodstvu naše državne uprave našlo ljudi koji su zdravo ocijenili vrijednost tih historijskih spomenika (kulturnih), pa je sa daljnjim pustošenjem njihovim posve prestalo.

Zato Vas, druže Predsjedniče, najučtivije molim da nas spasite od luksuznih naprava naših urbanera i njihovim mrdanjima po našim grobištima, a naša duboka zahvalnost prema Vašoj uviđavnosti ni u kom pogledu neće izostati!

Mostar, 13. jula 1953.

Husaga Ćišić, s. r.

 

Behar (Zagreb), br. 2 / 1992.,,str. 20-21, preuzeto iz:

Behar (Mostar), br. 1/1992.