27. kol 2012.

DR. DŽANIĆ: LIJEČENJE I LIJEKOVI U MUSLIMANA MALE KLADUŠE



 PROF. DR. HUSEN DŽANIĆ
 (Mala Kladuša, 19. X. 1933. – Zagreb, 20. XII. 1995.)

U Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske Preporod održana je 8. februara 1995. godine večer sjećanja na vrlo zaslužnog prof. dr. Huseina Džanića, jednog od utemeljitelja Društva i člana njegova Glavnog odbora. O profesoru Džaniću, njegovu sudjelovanju u podizanju Preporoda, o njemu kao čovjeku, pedagogu i znanstveniku, govorili su: Ibrahim Kajan, prof. dr. Sulejman Čamdžić i prof. dr. Husein Pašagić, čije riječi objavljujemo:
Prof. dr. Husein Dzanić bio je vrlo svestrana ličnost, pa je teško odrediti što ispričati a što bi najbolje osvijetlilo život dragog Huseina.
Huseina sam upoznao na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu kao kolegu, a poslije smo postali i prijatelji, pa bih zbog toga htio prvo iznijeti njegov doprinos na tom fakultetu - kao profesora, znanstvenika i pedagoga. Profesor Džanić predavao je više kolegija: Tehnologiju zrakoplovnog materijala, Tehnologiju pogonskih materijala, Poznavanje robe u prometu.
Svaki je njegov predmet bio pokriven i njegovim udžbenikom. Posljednji, izašao iz tiska nakon smrti, bio je Tehnologija materijala za prometnu tehniku.
Budući da je Fakultet mlada institucija, prof. Džanić je došao na njega kao već afirmirani znanstvenik, pa je njegov doprinos u pokretanju i vođenju znanstveno-istraživačkog rada na fakultetu tim značajniji. Znanstveni rad prof. dr. Džanića bio je osobito intenzivan nakon njegova usavršavanja u SR Njemačkoj.
Značajan doprinos dr. Džanića je na području prehrambeno tehnološkog inženjerstva. Dr. Husein Džanić vrlo je uspješno povezivao istraživački rad s praksom, posebice iz područja prehrambene tehnologije i tehnologije prometa namirnicama, te u proizvodnji i primjeni ljepila.
Njegovi radovi u domaćim i stranim časopisima predstavljaju značajan i originalan doprinos znanstvenom području kojim se bavio.
Profesor Džanić objavio je 40 znanstvenih radova, a toliko je imao i referata na znanstvenim skupovima; objavio je i 30 stručnih radova. Napisao je desetak skripata i udžbenika. Radio je na deset elaborata koji su realizirani u proizvodnji. Vlasnik je jednog patenta.
Rano je otkrio važnost i ljepotu znanstvenog rada. Kako je bio po prirodi vrlo sugestivan, svoje je najbliže, svoju djecu, rodbinu, prijatelje, mlade kolege, upućivao na znanstveni rad. U sredinama gdje je djelovao, vrlo bi se brzo osjetio njegov utjecaj,  osobito na mlađe, i tu su nastajali stručni i znanstveni radovi. Unosio je pozitivni znanstveni nemir, želju za spoznajom, spoznajom koja pomaže ljudima. Profesor Džanić bio je glavni autor četiri do pet velikih investicionih programa.
Budući da je i sam bio porijeklom iz nerazvijenog područja (rođen je u Maloj Kladuši 1932.), objavljivao je radove o značaju alternativnih tehnologija za efikasniji razvoj nedovoljno razvijenih područja u nas i u svijetu. Profesor Džanić bio je cijenjen i uvažavan na Sveučilištu u Zagrebu, u radnim tijelima Sveučilišta, kao i u republičkim znanstvenim odborima ili timovima. Pred sami kraj života postao je članom Tehničke akademije.
Studenti su ga izuzetno uvažavali i voljeli.
Mada već teško bolestan, uvijek je imao vremena da popriča sa studentima, da se istinski zainteresira za njihove probleme.
Profesorova su znanja bila puno šira od kemijsko-tehnološkog inženjerstva. Dobro je poznavao povijest Bosne i povijest Hrvatske.
Rado je pričao o Bošnjacima, o kulturi, tradiciji i povijesti Bošnjaka. Islamske je vrijednosti ne samo poznavao, nego se i trudio da svoj život uskladi s njima.
Bio je ugodan sugovornik; kad bi imao suprotno mišljenje, iznosio ga je uz osmijeh, obično govoreći: "Slušaj stari, ja mislim ovako."
Volio je svoju Krajinu, svoje Krajišnike, i nije se nikako mogao pomiriti s činjenicom da je toliko zla sručeno baš na nju; najdublji bol koji je zasigurno ubrzao njegov kraj, izazvana je nerazumnim sukobom Krajišnika s Krajišnicima.
Razumjet ćete da je ovo samo djelić životopisa kolege i prijatelja, supruga i oca, uvaženog prof. dr. Huseina Džanića, čije će se djelo zasigurno produžavati u trudu njegove djece, njegovih studenata i doktoranata. 

 
DR. HUSEIN DŽANIĆ
LIJEČENJE I LIJEKOVI U MUSLIMANA MALE KLADUŠE

Proći sve kroz što su prošli Muslimani Cazinske krajine i ostati živ, nije mala stvar. Sve što je bilo naše, značilo je tuđe za obje carevine. Bolest i glad bili su svakodnevnica stanovnika Cazinske krajine. Narod se sjeća, a Bašagić 1900. godine zapisuje: "Na 23.juna 1790. general Walisch s brojnim četama i dobrim spravama i lubardama obsjedne Cetin sa svih strana, koga je branio sto i dvadeset godišnji starac kapetan Ali beg Beširević s hiljadu druga... Svi Cetinjani osim staroga kapetana i 124 druga (koji su pobjegli u Malu Kladušu) nađoše junačku smrt u borbi za svoje ognjište. Četiri dana gorio je Cetin, dok nije sve dogorilo što bješe od drveta ". Svakodnevni napadi na kladuška sela, uskakanje i hajdučija ostavljali su garež, mrtve i ranjene na teret preživjelima. Trajno pružanje pomoći u liječenju ranjenih, u narodu je iskovano bogato iskustvo.
Johan Weickard Valvasor 1689. godine piše: "Za vrijeme mira i naši idu u Tursku (tj. u Cazinsku krajinu) uzimaju i otimaju sve što nadu..." Budući da piše o svojima, ne kaže da pljačkaju, siluju i ubijaju na "sve što naiđu", a iza takvih pohoda ostaje bezbroj šehita pokopanih pored puteva i mnogo posla za berberince (bolnice) u kojima se pomagalo ranjenim.
Poslije 1790. godine, kada su Malu Kladušu naseljavali stradalnici iz Drežnika, Cetingrada, Sadikovca, Tatarvaroša i drugih sela Korduna i Like, iz svake od pruća sagrađene kolibe čuo se jecaj ranjenih i unakaženih žena i djece, staraca i mladića. Tu su se sklonili od pokolja rijetko preživjeli iz nekad brojnih obitelji Kekići, Mujići, Galijaševići, Murtići, Ćehići, Džanići, Kajtazovići, Hasići.
Na Kordunu i Lici ostavili su imanja, braću i sestre, očeve i majke koji ukoliko nisu završili u spiljama ugušeni slamom, naprosto su nestajali. Lopašić, premda službenik austrijskih vlasti, o zločinima nad Muslimanima kaže: " Ali kao što su pokrštene Turke u Lici do zla Boga kršćanski stanovnici mučili, te većinu njih zatrli, tako su nemilo mrcvarili i siromašne Vrangradce (Vrnogračane), i to ne samo katolički i pravoslavni krajišnici već i vojnički častnici" .Tjerali su ih da sami nišane (nadgrobne spomenike) svojih umrlih zdrobe i sa tim kamenom nasipaju puteve da ne ostane "turskih" tragova.
U Malu Kladušu novi stanovnici donijelu su ne samo iznemogle, ranjene, bolesne, nego i sjećanje kako im pomoći. Sjećanje o pružanju pomoći prenosilo se s koljena na koljeno od djedovih usta na unuka i tako se do danas sačuvalo znanje kako previti ugnojenu ranu, kako namjestiti slomljenu ruku ili nogu, kako napraviti lijek za groznicu. Pravi meštri u namještanju iščašene ruke ili noge početkom ovog stoljeća u Maloj Kladuši bio je Husein Ćejvanović, za "pravljenje" želuca Šaha Ćehić, a za pripremanje "likova" Abdija Džanić.
Oko 1800. godine u Maloj Kladuši podižu berbernicu od nekoliko baraka u zaseoku koje se i danas zove Barake, te su postojale Gornje (smještene na brijegu iznad Kladušnice pa sve do Begovića hrastova) i Donje Barake na mjestu gdje je danas smješten centar Baraka. Barake su korištene kao berbernica sve do završnih operacija austrougarske okupacije Bosnei Hercegovine padom posljednje utvrde u Velikoj Kladuši, koja se zbila 20. oktobra 1878. godine. U berbernicama Gornjih i Donjih Baraka liječene su žrtve austrijskog generala Walischa, pokolja generala Rukavine izvršena nad siromašnim Muslimanima Kladuše 17. oktobra 1835. godine. Narod spominje da je tom prilikom bilo više od 100 mrtvih i 200 teško ranjenih, koji su se ovdje liječili. Lopašić 1890. spominje 70 usmrćenih Muslimana, 165 ranjenih, potpuno spaljenu i orobljenu Veliku Kladušu. Tom prilikom popaljene su matične knjige u džamiji, kiraethani (čitaonici) i u pjesmi opjevanoj "biloj berbernici" što se nalazila u tvrđi Velike Kladuše.
U Gornjim i Donjim Barakama lijeći se i više od 150 ranjenika nakon pokolja izvršena 9. jula 1845. godine u selu Pozvizd koji je izvršio pukovnik Jelačić, najvjerojatnije u dogovoru s austrijskim generalom Auerspergom, zbog insceniranog ubojstva austrijskog graničara Save Vojnovića, kojeg je ubio "Turčin" Pavo Zeličkar. Prema izvještajima Jelačića, tom je prilikom ubijeno 60, a teško ranjeno 150 Muslimana.
Berbernice u Gornjim i Donjim Barakama ispunjene su ranjenicima učesnicima muslimanskog ustanka od 6. jula 1849. godine koji vode dizdar Cerić iz Vrnograča i Alaga Rizvić iz Male Kladuše. U ustanku je sudjelovalo vise od 12.000 ljudi. U gušenju ustanka pored osmanske vojske (Tarik i Omer paša Latas), svesrdno su pomagali i austrougarski vlastodršci i njihovi pomagači. Najveće gubitke i više od 500 ranjenih Muslimana Cazinske krajine bilo je 6. i 7. oktobra 1878. godine u bitkama na brdima u neposrednoj okolini Peći. Austrijanci su u toj bici mali 53 poginula, 205 ranjenih i tri nestala vojnika.
Broj žrtava u bici zgodom okupacije Velike Kladuše 20. oktobra 1878. godine nije poznat. Međutim, donedavno se u narodu dobro pamtilo paljenje berbernica u Gornjim i Donjim Barakama, pod komandom generala Zacha, kada je u barakama izgorjelo više od 60 ranjenika. Zato Muslimani u Kladuši za otrov kažu zah ili zaher.[1]
Preko 200 Kladušana odvedeno je u ropstvo (Tolmin) odakle se nikad nisu vratili. Za neograničene gospodare u Kladušu, na imanja pobijenih familija, naseljene su neke obitelji iz Austrije, Slovenije ili Hrvatske. Lopašić za to vrijeme kaže: "...A u novije doba odkad im nametnuše velike poreze, propadoše pogotovo. Kladušani kao što je većina Krajišnika... su inače marljivi i posleni...".
Od tada su Muslimani Kladuše svoje Mrtve pokapali noću, a ranjene su skrivali po trapovima i sjenicama bojeći se osvete nove vlasti. Na velikom se broju ranjenih, ozlijeđenih ili bolesnih u razdoblju od 1790. do 1878. godine, kod berbera i stanovnika Male Kladuše stjecalo i razvijalo iskustvo u liječenju i pružanju pomoći ranjenim i bolesnim koje su austrougarske, a poslije i jugoslavenske vlasti zabranom domaćeg arebičkog pisma i potiskivanjem svega što je bosanskomuslimansko - nastojali i to znanje i to iskustvo proglasiti nazadnim i pokriti velom zaborava. 
DID JE O BOLAMA PRIČAO

O bolama (bolestima), naš je dida podosta znao. Opisivao ih je svojim slikovitim bosanskim jezikom.
"Bole mogu biti vanjske, unutrašnje i džanbole (duševne bolesti). Vanjske bole su rane kada se čojik porizo ili posiko na mejdanu ili bilo kakvom poslu. Ranjenik može biti posičen ili uboden. Ako je rana nastala ušicama sikire / bradve, nadžaka ili koca, onda se govori o ubitoj rani. To je onda uboj.
Uboji su zatvorene rane. Rana nastane isto kad insana (ugrize) pas, vuk, lisica, os, bumbar, zmijal, čela, komarac. Rana nastane kad se nažulja, kad pukne čir, kad se obariš vručom vodom ili mlikomi ili Bože nedaj, da te napadne srab (svrab), lišaj ili druga nevolja."
Od unutrašnjih bolesti, did je spominjao: "Mloge bole ne znamo kako nastaju ni kako se liče. Kod njekih znamo kako hasti (bolesniku) pomoći. Ovidkana u Kladuši nejma insana kojeg nije zabolila glava. To je glavobolja. Može biti u čelu, slipim očima, u zatiljku, a neko čeljade boli cila glava.
Zubobolja se osića ko da njekom nadžakom (čekicem) kljuca u njemu.
Želudac (trbuh), kad zaboli, onda insan se savija i krči ko sapeti teljig (rukohvat od pletene košare), a ispreo očiju mu svitle svitlaci. Kad njekog često i jako boli želudac kažemo da ga je strunio Bože nedaj, da to bude nastup od čega se može i džan izgubiti.
Vatra na insanu more biti tako jaka da čovik sav gori, pa da nije vode, džan bi izgubijo.
Groznica more biti različita. Najčešće se insanu čini da umire od studeni.
Sušica ništa ne boli. Insan se suši ko postrma, iznemogne i džan ispusti. Tu mu, kad bola ufati korina, nejma lika.
Kazamak je kod dice. To je crljeni osip. Kod haste se koža zacrljeni. Dite je žedno, a ne smi mu se dati vode, jer od vode mu je gore.
Koze su bole kod dice. Po licu i tilu izaspu se mihuri puni smrdljiva gnoja. Dite kad to preboli, postane šareno,
Kolera počima bolovima u želucu, pa hastu tira da pije vodu. Kad vodu pije, odmah je bljuje. Čojik od ove bole brzo umire i za nju nema lika.
Od žutice insan požuti i poblidi ko vosak. Od nje čojik izgubi kuvet (snagu).
Bisnoća je teška bola koja nastaje kad insana ujide bisan pas. Bisan insan ne zna što radi i ovoj boli nejma lika,
Uhobolja je jaka bola pa čojik ne zna što radi od sebe.
Bole na očima su kad oči krmeljaju. Tada insan u očima i trepavicama ima bodlje koje se moraju vaditi.
Džanbole su ritke u našem kraju, a ima jih. Insanu se priviđa da vidi nješto, a toga nema, da čuje nješto, a to se ne čuje. Džan hasta je njekad veseo, ili je tužan, ili plače - a nema zašto. Za takvu hastu kažu da je vilena. Za njih nema pravog lika.


Did je o spravljanju likova i ličenju pričao

O postojanju berbernica u Maloj i Velikoj Kladuši, i ljudima koji su pripremali likove za liječenje stanovnika svoga krala, pored sjećanja koja se prenose s koljena na koljeno (pisane dokumente su spaljivali 1878., 1919. i 1942. godine), svjedoče i mnogobrojne narodne pjesme, među kojima najslikovitije to opisuje pjesma Ropstvo Hrnjice Muje, nastaloj pod konac 17. stoljeća, a zabilježenoj 1888 (K. Hoermann).
Moj je did o spravljanju likova i ličenju pripovijedao: „Mehlem za velike i male rane pravi se od moždine iz goveđih ili konjskih nogu, ili mozga u koji umutiš zeleni plisni sa sšeničnog kruha, zumance jajeta i na vrhu noža usitnjena korina od gaveza.
Plisan na šeničnom kruhu se priprema tako da izrezane šnite navlažiš mlakom vodom, ostaviš ih u zatvorenoj kutiji i pored furune. Poslije osam dana, kad izraste zelena plisan, kruh osušiš na suncu i usitniš u havanu u sitan prah. Prahom se posipaju ušufurene rane (ognojene), a piju ga s vodom oni koji imaju vrućicu, najbolje sa karpuzom (lubenicom) ili medom.
Mehlem od gaveza za ličenje rana priprema se iz usitnjena korina, lišća i cvita i svakodnevno zavija rana koja brzo zarasta.
Učufurena rana ili rana koja krvari, može se ličiti i palinjem (paljenjem) užarenim željezom.
Na male se rane meće list bokvice pa se povije krpom i ona brzo zarasta.
Na rane, kad se čojik ofuri vrilom vodom, treba posipati usitnjeni ugljen i pokriti lišćem kupusa ili naribanim krumpirom. Dobar je i oblog od nevena ili svižeg mlika, kojeg ima u svakoj kući.
Namištanje kostiju i zglobova, kada nima otvorenih rana, radi se omatanjem ketenovim povismom (laneno vlakno) koje se premazuje bjelanjkom jajeta, osuši i skida poslije tri hefte (tjedna). Zglob se namišta izvlačenjem, a zatim umota u ketenovu krpu premazanu dobro zagrijanim lojem i nakvasi vrućom rakijom.
Kad se struni želudac, onda ga berber ili koja višta baba namišta tako da žile na livoj ruci tare od šake do lakta. Zatim tare želudac (trbuh) oko pupka s desna u livo, sve dok bolovi ne popuste, Želudac se pomaže maslom i zamota toplom ketenovom krpom i ostavi mirovati dva do tri dana, s tim da pije punoo čaja od bokvice (jedna džezva vode (0,5 l) i tri kašike lišća bokvice).
Kad je insanu, da izvinite, teško mokriti, uzmete sime kravlje misirače (bundeve) i tri puta na dan pojedete po jednu šaku ili pijete čaj od simena misirače.
Krstobolja i uboji se lice lipljenjem ketenove krpe premazane toplom borovom ili trešnjevom smolom. Krstobolja i bubrežne zigljavine se liče čajem mladog brizovog (brezova) lišća ili sokom, u proliće, iz brizova drveta.
Uhobolja se liči fitiljima koji se prave od beza natopljena u pčelinjem vosku, savijena ko goveđi rog; stavi se u uho i vrh fitilja zapali, te tako iz uha izvadi sva nečist.
Kazamak i koze kod dice se liče toplinom i čajem zaslađenim medom. Hasta se ne smi ohladiti, zbog čega mu more biti puno gore. Kad popucaju mihurići, dite je ko pečeno.
Čirevi, prištevi i žuljevi se lice oblaganjem, usitnjavanjem a zatim izdrobljenim crvenim lukom ili krumpirom. Čirevi se dobro liče i prokuhanim simenom ketena (lana), ili cvitom đula (nevena).
Ovako se liči žutica.  Čojik od nje se žuti ko vosak. Inače se liči čajem rutvice, osušena cvita jagorčevine (jaglaca), žare (koprive), od čega se može praviti i mišani čaj koji se pije tri puta na dan.
Salivanje strave kad 'ko nagazi', radi se tako, da se u čaj korina kukurika (kukurijek), saliješ rastopljena olova, pa se takva voda pije. Ako nema kukurika, onda se upotrebi ugljen iz furune ili odžaka, a može i zift (pepeo) iz lule. Protiv nagaza i strahe nose se hamaljije (zapisi).
Lik protiv straha i svakojakih bubrežnih bolesti, radi se ko čaj od 10 kašika lišća i korina žare (koprive), dvije kašike bukvice i jedne kašike istucanih smrekovih bobica u dvije džezve vode (500 ml), čemu se dodaju dvije kašike meda.
Za ženske bolesti pije se čaj od žutike (gospina trava), a kod teškog rađanja babica ufati dite za glavu ili nogu i na sramotu (silu) ga izvuče.
Musliman, šučur Allahu, ne smi virovati u gatanje, on mora ličiti likovima, ko što je Bog zapovidio, imo insan para ili nejmo, berber mu mora pomoći."
Bila su to kazivanja, po sto puta ponovljena, mog 84-godišnjeg djeda Osmana Hašića, koji nam je pričao sve do smrti 1942. godine. S uživanjem nam je govorio o 'bolama, likovima i ličenju', o 'jilu i piru', o 'muškom i ženskom odilu', o mejdanima i četovanju', o Hrnjici Muji, Halilu, Hasanagi Pećkom', 0 'klisanju i šuškanju', o 'Baš Čeliku, Tali Ličaninu i Mustajbegu Ličkom'. Znao je, do pola zimske noći zabavljati svoje unuke i pripovijedati im o svom radu, životu i običajima koje je znao ili pamtio od svojih 'didova i nana'.
S njegovim pričama duge zimske noći su za nas djecu bile kratke. Sjećanje na te djedove priče o bolestima, lijekovima ili liječenju ranjenih i bolesnih Muslimana u Maloj Kladuši, u razdoblju između 1790. i 1878. godine, završio bih riječima Safvet bega Bašagića:
Što sam znao, to sam napisao,
Ko zna više, bujrum neka piše.

Objavljeno u.
BEHAR (Zagreb), god. I, br. 1, srpanj-kolovoz 1992., str. 28 (I. dio teksta); god. I, br. 2, rujan-listopad 1992., str. 28-29 (II. dio teksta)



[1] To je narodna interpretacija porijekla riječi zaher. U turskom jeziku ona tačno to i znači - otrov (prim.lekt.)

22. kol 2012.

SALEM HADŽIOMEROVIĆ, VIZIJE POETSKOG REALIZMA OD SLAME



Prvotnji pogled na svijet pogled je djetinjstva, 
prizor čiste poetske, rječite i naivne zbilje*

Autor: dr. Ibrahim Kajan

Umjetnina kojom čovjek iskazuje unutrašnju stvarnost, ipak je porijeklom iz vanjske zbilje: nekad tu vanjsku stvarnost teže pronalazimo u umjetničkoj transpoziciji, a nekad je odmah prepoznamo, čak i onda kad više ne postoji u izvornom obliku ili je, udesom sudbine, sasvim uništena, zbrisana sa površine svijeta. Ali ni tada, kada prepoznamo figurativni oblik slikareve ili kiparove teme, motiva – ipak to nije puka stvarnost, vjerna reprodukcija, fotografija, nego je lik, predmet ili znak, uzdignut u prostor nekog sjaja, kao da je iza čudesne prozirne zavjese (poput  sjaja sjećanja prizora iz najranijeg djetinjstva, poput jasne izmaglice koja u zbilji ne postoji)... Umjetnička kreacija izrasta u zaumnom, moglo bi se reći – božanskom,  kozmičkom zagrljaju neograničenog stvaralačkog genija.

 Salem Hadžiomerović: Stari most, kombinirana, 70x90

Između tog početnog impulsa nejasna porijekla i ove slike na zidu, stoji usamljeni čovjek koji ju je oblikovao, koji zapravo i nije stopostotni autor, nego je medij jedne likovne vizije koja je dobila svoj oblik. Zove  se Salem Hadžiomerović. On je svaku od ovih slika „vidio“ prije nego što ju je izradio ili naslikao, odnekud mu je upućena, možda ne kao likovna cjelina nego kao znak, možda kao miris (cvijeta iz davne avlije?) ili svjetlo (mostarskog jutra!), kao detalj (ostatka, ruine), kao zvuk (možda razorni, ratni, koji ne može zabraviti?), pa čak i kao okus (prvotnjih majčinih jela koja se nikad ne zaboravljaju)...
Tako se motivski niz, cijele serije motiva, okupljaju oko tema koje jesu njegove intimne, ali  istodobno i javne, ovoga grada  prije svega – u kojem poznajemo svaki kamen uzidan u bilo koji mostarski duvar, mi znademo - jer je naše pojedinačno sjećanje na znanja vremena prije nas - preuzeto s majčinim mlijekom kad smo se rodili i prvom hranom zadojili. 

 Salem Hadžiomerović: Stari most, slama, 70x90

Autor je, za ovu priliku, svrstao svoje slike ne po temi, nego po tehnikama u kojima su izrađene ili naslikane, te po podlozi na koju su nanesene. Prvi ciklus ispunjavaju slike od slame rađenih na platnu, drugi predstavlja niz slika u kombiniranoj tehnici, tu je i desetak grafika, te ciklus motiva iz starog grada prikazanih na daskama.
Generalno se može reći za tematski i motivski prostor jedan neusporedivi  svijet u kojem dominiraju mostarski motivi, ne samo sakralni, poput džamija Karađozbegove, Sevri hadži Hasavanove, Ćejvan Ćehajine, Roznamedžijine  i brojnih drugih ali i onih kojih više nema, nego i ovosvjetskih, arhitekstonskih remek djela  primjerice Sultan Slejmanova Starog mosta, hrabrih i neuobičajenih građevinskih rješenja poput Biščevića ćoška, čardaka ni na nebu ni na zemlji – ili čuveni, rezidencijalni Konak u neobičnim, raskošnim pomuslimanjenim baroknim oblicima. Mostarski  su zapravo i motivi koji uspijevaju po cijelog mediteranskoj Hercegovini: grožđe, šipci, cvijet jabuke... 

 Salem Hadžiomerović: Derviška tekija na Buni, slama 70x90

 Salem Hadžiomerović: Roznamedžijina džamija u Mostaru, slama, 38x58

Kad je riječ o materijalima u likovnost, onda se obično govori o bojama, glini, kamenu, kosti, koži, platnu, pergamentu, papiru, ali se o slami ne govori, slama je materijal koji je najslavniji u politici (po mlaćenju suhe slame), potpuno nezasluženo, jer  u likovnom očito ima šta reći!
Dopustite da malo više kažem ovom riplijevski rijetkom ili potpuno neafirmiranom likovnom materijalu. Slama se koristila i koristi najviše u izradi uporabnih predmeta, ali u zadnjih pedesetak godina i u izradi suvenira, umjetnih predmeta, te slikarstvu.
Slikanje slamom najsličnije je tehnici intarzija, a tehnika intarzije je najsličnija tehnici mozaika. To je dakle tehnika antičkih vremena koja u različitim varijacijama ima svoj vječni, trajni prostor unutar likovnih svjetova. Slamu valja pripremiti kuhanjem, sječenjem i sušenjem. Neosporno, sušenje je jedna od najvažnijih dionica u pripremi slame kao likovnog materijala – o njemu ovise boje slame, one što vječno sjaje poput zlata – i ne hrđa kao što ni zlato ne hrđa, nego dobiva, kao mi zlato - zlatnu patinu! 

 Salem Hadžiomerović: Mostarski motivi oslikani na daskama

Slama zaista čudesno funkcionira kao boja useljena izravno iz prirode, iz postojbine Božjeg stvaranja, pa se na slikama prelijeva iz jednog, jutarnjeg zlata, do kasnog, večernjeg zalaska sunca. Ona je impresivna, jer ko nije ostao zadivljen pred poljem ustalasalog pšeničnog polja, kojem umjetniku srce nije zadrhtalo pred kruhom koje još spava u klasovima – najvažnije  u najkrhkijem i najjeftinijem.
O drugim korištenim tehnikama, bojenim kombinacijama  i grafikama, dovoljno je poznato i pripadaju likovnoj abecedi.
Valjalo bi reći nešto o Hadžiomerovićevu likovnom rukopisu. Mada slike od slame strogo uvjetuje materijal, ipak bez obzira na to, one se potpuno uklapaju, s rijetkim izuzecima, u stilsku vizuru ostalih slika, uključujući grafike. Karakterizira ga poetska težnja koja lebdi iznad zadane zbilje, kao odraz u vodi te iste zbilje koja se ogleda u njoj kao na zrcalu – s reduciranim, metamorfoziranim elementima izvorne strukture. Budući da je i samo ogledalo jedva velika varka (savršena apstrakcija!) jer najpreciznije predočava treću dimenziju prostora kao zbilju u koju se ne može ući, tako ni prizori s površi vode, ili prizori iz sna i sjećanja - ne predstavljaju zbiljni nego isključivo poetski svijet u kojem smo nekada živjeli. Slike vam se – usprkos svemu - čine nevjerovatno jasnim, „prepisanim“,  a to nije čudno, jer je i Heraklit govorio da su prvi prizori viđeni nakon rođenja – najsvježije slike viđenog svijeta (najupečatljivije),  podjednako pojedinačna koliko i čovječanstva kad je bilo u svom ranom djetinjstvu. Slike antičkog doba su „jasne“, dječji crteži su „jasni“, slikari tzv. naivnog usmjerenja su „jasne“. Jasne kao da su iz bajkovnog svijeta u kojem su nekoć postojali vile, meleci i šejtani. 

 Salem Hadžiomerović: Bošnjačka mostarska kuća nad Radoboljom, 
XIX. st., grafika, 22x30

 Salem Hadžiomerović: Konak u Mostaru, grafika

Zbog toga valja reći da su slike Salema Hadžiomerovića poetski odsjaj zbiljnog svijeta, svijet patine koja ne može ostarjeti, one su autentične, one su samosvojne, one su potpuno i neporecivo izvorne. Hadžiomerovićevo slikarstvo nema uporišta u školama – sam je svoja škola, nema definiranog likovnog pravca – jer je svoj vlastiti likovni pravac.  Samouk je. Učio je od sebe i svog sna.  

* Uvodna riječ pri otvaranju Bajramske izložbe Salema Hadžiomerovića dana 20. VIII. 2012., u Islamskom kulturnom centru "Kralj Fahd" u Mostaru

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...