Prvotnji pogled na svijet pogled je djetinjstva,
prizor čiste poetske, rječite i naivne zbilje*
Autor: dr. Ibrahim Kajan
Umjetnina kojom čovjek
iskazuje unutrašnju stvarnost, ipak je porijeklom iz vanjske zbilje: nekad tu
vanjsku stvarnost teže pronalazimo u umjetničkoj transpoziciji, a nekad je
odmah prepoznamo, čak i onda kad više ne postoji u izvornom obliku ili je,
udesom sudbine, sasvim uništena, zbrisana sa površine svijeta. Ali ni tada,
kada prepoznamo figurativni oblik slikareve ili kiparove teme, motiva – ipak to
nije puka stvarnost, vjerna reprodukcija, fotografija, nego je lik, predmet ili
znak, uzdignut u prostor nekog sjaja, kao da je iza čudesne prozirne zavjese
(poput sjaja sjećanja prizora iz
najranijeg djetinjstva, poput jasne izmaglice koja u zbilji ne postoji)...
Umjetnička kreacija izrasta u zaumnom, moglo bi se reći – božanskom, kozmičkom zagrljaju neograničenog stvaralačkog
genija.
Salem Hadžiomerović: Stari most, kombinirana, 70x90
Između tog početnog
impulsa nejasna porijekla i ove slike na zidu, stoji usamljeni čovjek koji ju
je oblikovao, koji zapravo i nije stopostotni autor, nego je medij jedne
likovne vizije koja je dobila svoj oblik. Zove
se Salem Hadžiomerović. On je svaku od ovih slika „vidio“ prije nego što
ju je izradio ili naslikao, odnekud mu je upućena, možda ne kao likovna cjelina
nego kao znak, možda kao miris (cvijeta iz davne avlije?) ili svjetlo
(mostarskog jutra!), kao detalj (ostatka, ruine), kao zvuk (možda razorni,
ratni, koji ne može zabraviti?), pa čak i kao okus (prvotnjih majčinih jela
koja se nikad ne zaboravljaju)...
Tako se motivski
niz, cijele serije motiva, okupljaju oko tema koje jesu njegove intimne,
ali istodobno i javne, ovoga grada prije svega – u kojem poznajemo svaki kamen
uzidan u bilo koji mostarski duvar, mi znademo - jer je naše pojedinačno sjećanje
na znanja vremena prije nas - preuzeto s majčinim mlijekom kad smo se rodili i
prvom hranom zadojili.
Salem Hadžiomerović: Stari most, slama, 70x90
Autor je, za ovu
priliku, svrstao svoje slike ne po temi, nego po tehnikama u kojima su izrađene
ili naslikane, te po podlozi na koju su nanesene. Prvi ciklus ispunjavaju slike
od slame rađenih na platnu, drugi predstavlja niz slika u kombiniranoj tehnici,
tu je i desetak grafika, te ciklus motiva iz starog grada prikazanih na
daskama.
Generalno se
može reći za tematski i motivski prostor jedan neusporedivi svijet u kojem dominiraju mostarski motivi,
ne samo sakralni, poput džamija Karađozbegove, Sevri hadži Hasavanove, Ćejvan
Ćehajine, Roznamedžijine i brojnih drugih
ali i onih kojih više nema, nego i ovosvjetskih, arhitekstonskih remek
djela primjerice Sultan Slejmanova
Starog mosta, hrabrih i neuobičajenih građevinskih rješenja poput Biščevića ćoška,
čardaka ni na nebu ni na zemlji – ili čuveni, rezidencijalni Konak u neobičnim,
raskošnim pomuslimanjenim baroknim oblicima. Mostarski su zapravo i motivi koji uspijevaju po
cijelog mediteranskoj Hercegovini: grožđe, šipci, cvijet jabuke...
Salem Hadžiomerović: Derviška tekija na Buni, slama 70x90
Salem Hadžiomerović: Roznamedžijina džamija u Mostaru, slama, 38x58
Kad je riječ o
materijalima u likovnost, onda se obično govori o bojama, glini, kamenu, kosti,
koži, platnu, pergamentu, papiru, ali se o slami ne govori, slama je materijal
koji je najslavniji u politici (po mlaćenju
suhe slame), potpuno nezasluženo, jer
u likovnom očito ima šta reći!
Dopustite da
malo više kažem ovom riplijevski rijetkom ili potpuno neafirmiranom likovnom
materijalu. Slama se koristila i koristi najviše u izradi uporabnih predmeta,
ali u zadnjih pedesetak godina i u izradi suvenira, umjetnih predmeta, te
slikarstvu.
Slikanje slamom
najsličnije je tehnici intarzija, a tehnika intarzije je najsličnija tehnici
mozaika. To je dakle tehnika antičkih vremena koja u različitim varijacijama
ima svoj vječni, trajni prostor unutar likovnih svjetova. Slamu valja pripremiti
kuhanjem, sječenjem i sušenjem. Neosporno, sušenje je jedna od najvažnijih
dionica u pripremi slame kao likovnog materijala – o njemu ovise boje slame, one
što vječno sjaje poput zlata – i ne hrđa kao što ni zlato ne hrđa, nego dobiva,
kao mi zlato - zlatnu patinu!
Salem Hadžiomerović: Mostarski motivi oslikani na daskama
Slama zaista čudesno
funkcionira kao boja useljena izravno iz prirode, iz postojbine Božjeg
stvaranja, pa se na slikama prelijeva iz jednog, jutarnjeg zlata, do kasnog, večernjeg
zalaska sunca. Ona je impresivna, jer ko nije ostao zadivljen pred poljem
ustalasalog pšeničnog polja, kojem umjetniku srce nije zadrhtalo pred kruhom
koje još spava u klasovima – najvažnije u najkrhkijem
i najjeftinijem.
O drugim korištenim
tehnikama, bojenim kombinacijama i
grafikama, dovoljno je poznato i pripadaju likovnoj abecedi.
Valjalo bi reći
nešto o Hadžiomerovićevu likovnom rukopisu. Mada slike od slame strogo uvjetuje
materijal, ipak bez obzira na to, one se potpuno uklapaju, s rijetkim
izuzecima, u stilsku vizuru ostalih slika, uključujući grafike. Karakterizira
ga poetska težnja koja lebdi iznad zadane zbilje, kao odraz u vodi te iste
zbilje koja se ogleda u njoj kao na zrcalu – s reduciranim, metamorfoziranim
elementima izvorne strukture. Budući da je i samo ogledalo jedva velika varka
(savršena apstrakcija!) jer najpreciznije predočava treću dimenziju prostora kao zbilju u koju se ne može ući, tako
ni prizori s površi vode, ili prizori iz sna i sjećanja - ne predstavljaju
zbiljni nego isključivo poetski svijet u kojem smo nekada živjeli. Slike vam se
– usprkos svemu - čine nevjerovatno jasnim,
„prepisanim“, a to nije čudno, jer je i
Heraklit govorio da su prvi prizori viđeni nakon rođenja – najsvježije slike viđenog
svijeta (najupečatljivije), podjednako
pojedinačna koliko i čovječanstva kad je bilo u svom ranom djetinjstvu. Slike
antičkog doba su „jasne“, dječji crteži su „jasni“, slikari tzv. naivnog
usmjerenja su „jasne“. Jasne kao da
su iz bajkovnog svijeta u kojem su nekoć postojali vile, meleci i šejtani.
Salem Hadžiomerović: Bošnjačka mostarska kuća nad Radoboljom,
XIX. st., grafika, 22x30
Salem Hadžiomerović: Konak u Mostaru, grafika
Zbog toga valja
reći da su slike Salema Hadžiomerovića poetski odsjaj zbiljnog svijeta, svijet
patine koja ne može ostarjeti, one su autentične, one su samosvojne, one su
potpuno i neporecivo izvorne. Hadžiomerovićevo slikarstvo nema uporišta u
školama – sam je svoja škola, nema definiranog likovnog pravca – jer je svoj
vlastiti likovni pravac. Samouk je. Učio
je od sebe i svog sna.
* Uvodna riječ pri otvaranju Bajramske izložbe Salema Hadžiomerovića dana 20. VIII. 2012., u Islamskom kulturnom centru "Kralj Fahd" u Mostaru
Nema komentara:
Objavi komentar