25. velj 2022.

BESTJELESNA HISTORIJA JEDNOG PJESNIKA / ZBIRKA ŽIVOTA

 


Napisala: dr. sc. Irma Marić


Dr. sc. Irma Marić

Bestjelesna historija jednoga pjesnika

(Prikaz knjige pjesamaNakon potopa Ibrahima Kajana, „Shura publikacije“, Opatija, 2021)

 

Nova zbirka pjesama bosanskohercegovačkog književnika Ibrahima Kajanau svome apokaliptičnome naslovu Nakon potopa potvrđuje davno izrečenu misao da književnost, preispitujući granice čovječnosti i humanističkih vrijednosti, dolazi do apsolutnih i univerzalnih saznanja o neminovnostima nakon kraja. Kajanova samoosluškivajuća potraga za vlastitošću u labirintu života i prijeko potrebno suočavanje s neminovnostima početka i kraja, sada ga je dovela u poziciju Bezmjesnog (tako se zove i jedna pjesma) jer se „ne možeš sastaviti“ jer „ti živiš na jednom mjestu, a tvoja duša na drugom.“ Stoga, Kajanovo nakon bi bilo o izgubljenosti, stranosti, ranjivosti, o traumi rata, o vremenu poraća, o egzilu. Nad ovom poezijom propitujemo i individualne i kolektivne pogibije, u čuđenju - zar je na putevima ovog svijeta toliko mnogo prognanika?!


Mostarska promocija knjige "Nakon potopa", s lijeva na desno: I. Kajan, dr. S. Satić, dr. E. Ustamujić i dr. I. Marić, 25. VI. 2021.


Zbirka sadrži šest cjelina, i to: Sveto janje, Nakon potopa, Daleko putovanje, Zalazak sunca, Kritički putokazi i O autoru. Od Arabije ljubavi iz 1967. godine, pa do zbirke Nakon potopa, prošlo je više od pedeset godina što poetiku Ibrahima Kajana čini autentičnom i prepoznatljivom. Zilhad Ključanin je u studiji o bošnjačkoj poeziji s pobožnim motivima Lice svjetlosti prepoznao izrazito pobožnan karakter Kajanove poezije koji, zasigurno, u našoj prošlosti nije bio popularan. Kontinuitet takvoga poetskog kazivanja potvrđen je i novom zbirkom autopoetičkih i apokaliptičnih pjesama koje su nastajale „u onom vremenu prije vremena kad nisam postojao, u kući svojoj svemirskoj“[1], ali i „po Dobroj Zemljici… Narentom, Božjim djelom koje teče.“[2]

Složeni, a ponekad i hermetični, refleksivni izrazi pjesničke zbirke Nakon potopa provlače čitaoca kroz tjesnac intimnih, porodičnih, zavičajnih, filozofskih, pa i religijskih pitanja - pounutrenja, te lirskome subjektu preostaje kalemom i pismenima svjedočenje o precima, rastancima, o sinu razmetnome, o Humskoj zemlji, o Kabilu, o Čovjeku koji je razgovarao s vrapcima, o iskustvu Istoka i Zapada, iskustvu čovjeka čije je srce uznemireno i tuče čekićem po istini kao kovač po željezu.

Neprilagođeni lirski subjekat u vremenu i prostoru „nakon potopa“, s jedne strane, svjestan je ujevićevske spoznaje da je naš put krug. S druge strane, u tome čudnome vremenu izvire i zrela poezija nove osjećajnosti, reminiscentno isprekidana sama sobom - naslijeđenim religijskim i porodičnim pričama, svakodnevnim paralelama, nostalgijama, retoričkim uskličnicima, otvarajući tako beskrajna pitanja koje lirsko ja postavlja i kroz pjesmu Sveto janje: “Kamo bih se okrenuo i gdje bih se skrasio? \ Šta uraditi s tijelom koje me više ne može pratiti? \ Trebam li poći za glasom koji odjekuje u meni čim sklopim oči?”[3]

Recenzent knjige Željko Grahovac uočava “sufijsko sašaptavanje” nastalo iz pokuša da pjesnikovo “pijano srce” odgonetne najdublje slojeve iskustva i nadiskustva (“Dođi, prijatelju, ma tko ti bio, samo dođi…”) svijesti i podsvijesti, koje uokviruje prezreo umjetnički glas, sudbinski predodređen da kalemom zapisuje svoja i tuđa iskustva u mikromozaiku postojanja:

 

U gradu Harranu, doznao sam za prvu ispričanu

priču, onu s početka svijeta, kada je Tvorac Džibrilu

diktirao imena stvari i svrhu postojanja njihova…

 

O Rabbi, štaće ova stvar raditi? Ta će stvar raditi to

i to. O Rabbi, trska ova, šta će raditi? Ta se stvar

zove kalem. Zapisivat će sudbinu ljudi.[4]

 

Neizostavno je, kao jedan sloj čitanja zbirke, u prikazu nazvanom 'Bestjelesna historija' jednog pjesnika, spomenuti i motiv potopa koji pronalazimo u priči o Nuhu, Božijem poslaniku koji je, po jednoj predaji, 950 godina bezuspješno odvraćao od grijeha i nasilja. Potom, po naređenju Gospodara, gradi lađu u kojoj će se spasiti malobrojna muslimanska zajednica. Izrugivali su ih, omalovažavali, upirali prstom u tu veliku lađu u pustinji, pravljenu daleko od bilo kakve vodene površine, za nevjernike to je bio humorističan prizor za ismijavanje i uvrede.[5] U književnosti, a posebno u onoj starovjekovnoj, prisutan je motiv potopa, između ostalog, predstavljen kao konstantno i sveprisutno razmišljanje o našem postojanju, svijesti i savjesti, a s druge strane taj motiv manifestuje Božije prisustvo, opomenu, kaznu, ali i priliku da iznova sagledamo sebe i kroz grijehe nad kojima budno bdijemo. Motiv  potopa se provlači i kroz različite religije svijeta, zabilježila ga je i književnost u sumerskom epu o Gilgamešu, indijskom epu Mahabharati, a onda i u Ovidijevom mitološkom epu Metamorfoze, poznati su i stari mitovi Egipćana, zatim i perzijski, skandinavski mitovi.[6] Metaforički, potop znači kraj jednog ciklusa i početak drugog jer, opet, sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme, kako stoji u jednoj od hebrejskih mudrosnih knjiga Propovjednik koja raspravlja o trpljenju, o smislu života i smrti kroz vrijeme traženja i gubljenja, vrijeme šutnje i govorenja, vrijeme rušenja i građenja, vrijeme rađanja i umiranja. A čitajući novu zbirku poezije Ibrahima Kajana, rekli bismo i vrijeme nakon potopa.Sjetimo se i Ibrišimovićevog Abdullaha Misrija el-Bosnawija iz romana Vječnik koji nastoji da svoje biće ničim ne odredi svjestan da nam samo preostaje težnja za savršenstvom što je vječna, pa i literarna, istina sveukupnog kulturno-civilizacijskog iskustva na Zemlji.Tako se i Pjesnik „čist i slobodan poput oslobođenog meleka“, smirivši svoje srce, izmirio sa sudbinom. [7]



Naslovnica zbirke "Nakon potopa", Shura publikacije, Opatija, 2021. 

Motiv potopa upozorava na suštinu čovjekovog bivstvovanja, vraća na početak kruga, možda ili na njegov kraj, jer put je krug.[8] Pjesme  iz zbirke Nakon potopasu pisane u virtuozno konstruisanim stihovima i strofama, zadivljuju dubinom misli, lirskim izrazom o čovjeku umornom, razočaranom nepravdama i raznim usudima, ali uplašenom poput jelena s porukom iz duboke zemlje: „Tek kad upoznaš svoga gospodara, počet ćeš ga tražiti.“[9]

U Kajanovoj zbirci Nakon potopa svaka pjesma je ispisana sa dubokim uvjerenjem da je lađa spasa namijenjena onima koji razumiju, onima koji putuju ka sebi, ka svome identitetu jer kako i Kundera kaže: Pjesnici ne izmišljaju pjesme. Zbirka pred nama svjedoči o snazi jedne etičke i estetičke individualnosti, kao i o samobitnosti jednog stvaralačkog čina. Pred nama je knjiga o tlapnji za srećom, za porodicom, zavičajem, za sobom, za Sveopćim smislom. Ovo je knjiga o sudbini. Ovu zbirku poezije možemo nazvati i zbirkom života.

 

Izvor: ISTRAŽIVANJA, broj 16, 2021.

Časopis Fakulteta humanističkih nauka, Univerzitet  "Džemal Bijedić" u Mostaru

 

 

 

 



[1]Košulja, str. 11.

[2]Kao jelena smaknu me brat moj iz kuće izlazeći, str. 33 – 35.

[3]Sveto janje, str. 12.

[4]Ibrahim Kajan, Nakon Potopa (uvodni zapis). 

[5] „… Pa smo nebeska vrata otvorili vodi koja je neprekidno lila, i učinili da iz zemlje provru izvori, pa su se vode sastale, kako je bilo i određeno. A njega smo na lađi nosili, od dasaka i klinaca. (Kur'an, El-Kamer, 10-13).

 

[6]Čitanka iz stranih književnosti: za srednje škole, 1. dio, Od starog vijeka do klasicizma, Nevenka Košutić-Brozović, „Školska knjiga“, Zagreb, 1977.

[7]Pomirih se sa sudbinom i smirih svoje srce, str. 30-32.

[8]Kad me unuci o potopu budu pitali, str. 45-46.

[9]Poruka iz duboke zemlje, str. 62-63.


19. velj 2022.

TURBE ŠEJHA MAHMUD-BABE I TAJNA NJEGOVA ŽIVOTA

 

Ibrahim Kajan

TURBE ŠEJHA MAHMUD-BABE I TAJNA NJEGOVA 

ŽIVOTA

 

Ima jedno turbe u sred historijskog jezgra grada Mostara. Čudno je da ga vidimo, ali ne uočavamo; turbe koje želi biti nevidljivo! Na četvrtastoj metalnoj ploči piše: TURBE ŠEJH MAHMUD-BABE.


U doba kad se primaju prve spoznaje o svijetu u kojem smo se rodili, čuo sam priču kako nam ju je moja majka ispričala, nama, malenima, tjerajući od nas dosadu i dječje besposlice:

Bio je jednom davno jedan čovjek u Mostaru. Jedan Derviš. Taj čovjek je bio Dobri, pa mu je Allah Kerim, Bog Jedini, dao snagu da može uraditi sve što mu duša poželi. Kad bi god završio namaz u onoj džamiji na Velikoj tepi, nad Neretvom, on bi se spustio na obalu rijeke i zaklonio među velike pećine da ga niko ne vidi. To bilo čudno njegovim prijateljima, pa ih znatiželja natjera da nađu jedno bosonogo dijete te ga, tajom, pošalju za tim dervišom. Reknu dječaku da dobro otvori oči i da dobro zapamti šta će sve raditi taj njihov prijatelj među pećinama. A nisu oni znali da je taj Dobri!

A kad se dečkić vratio, stanu ga Mostarci ispitivati, te šta je bilo i šta je čuo i šta je vidio. Dijete im ispriča: Išao sam za dervišom i vidio kako se zaustavio među najvećim pećinama. Dobro sam se krio da me ne vidi, ali mi on, ne okrećući se, reče: "Sine, priđi mi bliže!" Kad sam mu prišao, rekao je: "Stani svojom nogom na moju nogu. Stani i zažmiri." I ja sam mu stao nogom na nogu. Bogami sam i zažmirio. I sad vam ne znam reći šta je bilo... Kad sam otvorio oči, vidio sam da se nalazimo na drugom mjestu, među puno ljudi koji su govorili jezikom koji nisam razumio.

Ljudi se pogledaše pa ga počeše ispitivati! Jedan će ga pitati kako su ljudi bili odjeveni, a drugi je li vidio kakvu džamiju. Treci, opet, je li se ovaj naš selamio s kojim ljudima, i hiljadu nekih pitanja da ih ne popamtiš.

A dijete je odgovaralo i odgovaralo: klanjalo se ko u džarniji, na selame se odgovaralo, a ljudi su u zelene džubbe bili odjeveni... Najposlije, sjeti se, pa uskliknu: "Ovu sam travu ubrao, jer je baš jako mirisala pa sam je mojoj majki ponio..,"

Ljudi se začudise kad vidješe mirišljavu travu koja raste samo u uzvišenom Gradu, u Mekki, u Majci svih gradova! Tako im se u glavi sve sabralo: i jezik kojim su ljudi govorili, i njihova odjeća zelena i trava koja raste blizu Kabe, pored Zemzem vrela koji je u pijesku pronašao sin Ibrahima, Božjeg poslanika, Ismail alejhiselam!

Kad sam porastao, saznao sam da se Dobri zvao Mahmud, i da je bio sufija, i da je pripadao jednom sufijskom tarikatu i da je u tom tarikatu bio šejhom. Živio je u Mostaru i brinuo se, ima jedna predaja, o velikim bratovim zakladama, brata svojega, glasovitog dobrotvora Koski Mehmed-paše koji je onu džamiju, u priči spomenutoj, podigao i obdržavao za života i financijskim izvorima određenim po vakufnami, onako kako je propisano. I koja je i dan danas na svom mjestu. Turbe Mahmud-babe od nje nije ni pedeset metara udaljeno.

Narod priča da je Mahmud-babi u jednom boju odsječena glava, pa je tu odsječenu glavu u rukama nosio sve do mjesta gdje je pao - a to je eto tu: na tom je mjestu turbe njegovo.

Kad silaziš niz ulicu što spaja Titovu s Tepom, pogledaj preko lijevoga ramena i vidjet ćeš ga, to turbe znamenito obnovljeno 1876., jer si ga i prije vidio - ali ga možda nisi zapazio! To je omanja zgradica čiji je krov prekriven kamenim pločama, pred kojom je od zemlje malo uzdignuto drveno predvorje, otvoreni trijem pod krovnim produžetkom što se oslanja na četiri tanka drvena stupa. Iznad ulaznih vrata je ploča (razlomljena i oštećena na sredini) s uklesanim kronogramom gradnje turbeta u stihovima:

Kabuir šejha Mamut-babe, 1772


Ovaj Mahmud-baba, neka Allah posveti njegovu tajnu,

Umro je devet stotina i osamdesete godine (1572.)

Već duže vrijeme njegovo turbe stoji obrušeno,

Pa ga sada poduzetni ljudi obnoviše.

Mostarcima koji pokazaše dobročinstvo,

Za uloženi trud oko obnove turbeta neka ide nagrada.

Ovo turbe lijepo i tvrdo se izgradi,

A zahvalnost za to pripada dobrotvorima.

Uz učenje Fatihe prispješe krkleri i rekoše mu kronogram:

Obnovljeno Mahmud-babino turbe počivalište je trajno.

21. mayis 1293. godine (1876).

 

U ovim ljetnim danima, prozor na turbetu nerijetko je otvoren: priđi, pa ćeš u polumraku vidjeti kabur od kamenih ploča s bašlucima iznad glave i ispod nogu rahmetli šejha. Tarih je ispisan na turskom jeziku uzglavnog nišana s turbanom u gužvi i kazuje da je Mahmud-baba preselio u bolji svijet 980. hidžretske godine, odnosno 1572., gregorijanske.

Ko je zapravo bio šejh Mahmud-baba, teško je odgovoriti. Je li bio brat povijesne ličnosti Koski Mehmed-paše, kako misle neki historičari jer je pašin brat Mahmud u zakladnici spomenut, teško je odgovoriti.

Teško je odgovoriti, jer je šejh ispraćen sa ovoga svijeta punih 45 godina prije nego je džamija Koski Mehmed-pašina na Neretvinoj stijeni podignuta.

Tajna života osobe mostarskog derviša... ostaje i tajnom osobnog identiteta Mahmud-babe.


Iz knjige:

Ibrahim Kajan: GRAD VELIKE SVJETLOSTI - Mostarske vedute, Muzej Hercegovine / IC Štamparija, Mostar, 2014., str. 51-53


18. velj 2022.

KARAĐOZ-BEGOVA DŽAMIJA - LEGENDE I HISTORIJA

 


Ibrahim Kajan

KARAĐOZ-BEGOVA DŽAMIJA - LEGENDE I HISTORIJA

 

Ljeto je. Nad turbetom pjesnika Osmana Đikića, među iglicama u nebo uzvinutih borova, ječi u dertu nevidljivi cvrčak. Ovo je doba dana kad Mostarci ne izlaze iz svojih kuća. Kad upire zvizdan i kad se topi asfalt na mostarskim ulicama.

Karađozbegova džamija, od Starog mosta starija

A ipak, evo, dolaze i guste i raspršene skupine ljudi koji putuju po svijetu i traže ljepotu. Vidjeli su neusporedivu Ćupriju, vidjeli su Kujundžiluk. Sada se susreću na mjestu gdje u zemlju pobodena visoka vitka munara Karađoz-begove džamije. A uz nju je, u blizini, trajno trepereći, iz iste zemlje izrastao čempres, vječito zelen i u svoju munaru zaljubljen.

Zastali su da čuju priču pa da uđu u džamijsku avliju, da pruže vrele dlanove pod šadrvansko vodeno biserje, da zakorače u duboki hlad Allahove milosti: u džamiju Karađoz-begovu. Ova je džamija starija od Starog mosta, kazuje im lijepa djevojka. Sagrađena je 1557., desetak godina prije nego što je nad rijekom Neretvom bljesnuo"savinuti palmin list'; onaj most, čudesni i neusporedivi - Most Sultana Sulejmana,

Veličanstvenog, u tarihu gradnje ćuprije zapisana. Džamiju je podigao onaj koji je, kasnije, burnu gradnju mosta Hajrudinova nadzirao, Karađoz-beg, svima pod nadimkom poznat što govori o njegovim crnim očima! Sin je ovoga grada (iz Bijelog Polja na obodu šehera) kojem rijetki znaju pravo ime – Mehmed-beg sin Ebu Seadetov. U novije vrijeme se tvrdi da joj je arhitekt Koca Sinan, glasoviti Mimar kojem se u svijetu nije našlo ravnoga!

Kad je ova džamija podizana, 1557., Mostar je bio neznatna varoš, kasaba iznikla iz minijaturnog sela s nekoliko kuća i 19 stanovnika ("od kojih je jedan neoženjen"), historijski premlada, potpuno anonimna na zemljopisnoj mapi svijeta s tek nekih 70-tak godina svog zbiljnog ubiciranja u povijesti jedne goleme imperije. Velike funkcije u Carstvu imala su i dvojica braće Karađoz-begove, jer se spominju u porodičnim spisima i u vakufnamama, uz očevo ime i imena trojice sinova. Braća mu bijahu Rustem-paša - veliki vezir, a Sinan~paša - namjesnik Hercegovine od godine 1549. do godine 1574.

Bit će da je ova džamija od najljepših u cijeloj Bosni i Humu, s munarom visokom, od zemlje do alema zlaćana, taman 35 metara, koju mrvicu manja! Građevina je od kamena što ga je Karađoz-begu slala vlada Dubrovačke Republike, uz majstore koji nisu imali premca ni takmaca u svom radu. Pod golemom je kupolom. Pred džamijom je trijem, pokriven s tri manje kupole, a trijem se produžava velikom nadstrešicom olovom prelivenom. Bilo je vremena kada bi i same vlasti otuđile to olovo, a u boljim vremenima vjernici bi ga iznovice talili i po krovištu izlijevali.

U avliji je šadrvan, poput golemog cvijeta rezanog u kamenu, iz kojeg trajno prska bistra voda mostarskih izvora. Zastani i napij se, ohladi svoje ruke i svoje lice, pa si za tren poput meleka koji će ući u džamijski mir i duboki hlad. Vidjet ćeš kako joj je kupola savršeno zaobljena, poput dubine neba, i kako su joj zidovi na koje je postavljena visoki, obojeni i ispisani časnim imenima i Božjim riječima u savršenoj kaligrafiji meni nepoznatog kaligrafa. Znam da će ti pogled plutati po oslikanim palminim listovima i cvjetovima i plodovima u Kuranu Časnom spomenutim.

I prvobitni su joj zidovi tako bili riječima i slikama ispisani, dok ih nije neko prije sto i nešto godina bijelim klakom oklačio i zaklonio, da hi, ponovno, izronili u najnovije vrijeme, u ponovnoj obnovi nakon divljačkog razaranja 1992. i 1993. jedva ostala, salomljena, u ruinama, u tragovima.

Jednom sam tražio mezar Mehmed-bega sina Ebu Seadetova, Karađoz-bega, iza južnog džamijskog zida. Njegov nišan nema nikakvog natpisa, nekoć mi je kazano. Tamo smo zatekli nekoliko starih bašluka u mahovini i patini, od kojih je jedan posigurno njegov, ali koji – ostalo mi je nepoznato. Bašluk je, koji god od njih bio Karađoz-begov, iz godine oko 1564., kada je umro i kada je pokopan uza svoje djelo, uz bijelu džamiju, uz duše koje uvijek žive u gradu koji se ne napušta, u Mostaru.

Iz džamijskog harema gledam na Fejićevu ulicu prislonjenu uz zapadni ogradni zid haremluka džamije, gledam na lijepu zgradu Vakufskog dvora koji je 1892. godine podignut, na mjestu gdje su od 1570. tu uzgor stajali punih tri stotine dvadeset i dvije godine - Karađoz-begov mekteb, Karađoz-begov imaret i Karadoz-begov han.

Kao što sve velike građevine na svijetu prate legende o njihovu nastanku i o džamiji Karađoz-begovoj narodna je mašta isprela svoje nevjerovatne priče, prepričavale su se s koljena na koljeno, svaka ostajući u svom puku, pamteći se ili zaboravljajući.

"Tako su, biva, mostarski katolici pričali da je, kad su Turci fet učinili, od crkve tu džamiju napravili, a od zvonika - munaru. Kad su oni orili (rušili) crkvu, u jedan čas poleti slika sv. Mihovila i uleti kao munja u jedan dolaf za kojim se odmah vrata zatvore, taka da se nikad više ne mogu otvoriti bez Božjeg dopuštenja. Turci su poslije i silom i milom htjeli otvoriti taj dolaf te su same fratre silili da oni, pošto je to njihov sveti, otvore taj dolaf. No fratri toga nijesu htjeli učiniti, zato su mnogi bili skresani na pače (rasječeni) i preko špilja bačeni u Neretvu.

I taj dolaf ni dan danas nije otvoren, niti će se dotle moći otvoriti, dok se opet džamija ne pretvori u crkvu, onda će istom iz dolafa izaći sveti Mihovil. Kad su tako Turci razorili crkvu i napravili džamiju, odmah je došao vrag i zavrgao ljuljajku u jednom kubetu, te se neprestano od dragosti ljulja što su Turci razorili crkvu, a namjestili džamiju. Pa kad je Austrija došla, kažu da je hotio pobjeći jer se bojao da opet ne namjeste kršćani crkvu od džamije.“

Tako je to zapisao godine 1899. Ivan Zovko. Ko o čemu, fratri uvijek o džamijama koje su od katoličkih crkava napravljene. Kako tada, tako za Austrije, a tako i u zadnjih 20-tak godina.

Ali, pomislih pod košćelom haremskom, problem je te predaje što njojzi na utuk ide pravoslavna mostarska predaja koja nipošto ne da, da je od katoličke crkve Karađoz-beg svoju vlastitu džamiju sačinio! Nije, kažu, nego od pravoslavne! Vele -  „da je to bila njihova crkva i uza nju da je bio veliki manastir, u kojem je bila sva sila kaluđera i da su sve te kaluđere i starca igumana Turci rasjekli na crkvenim vratima te ih na peče isjekli i u Neretvu bacili“: Pa se dalje kaže: „Pošto se svaku noć u gluho doba prikazivalo u manastiru, to ga Turci iz temelja razore, a od crkve naprave džamiju.“

Eto ti ga de! Mašta zaista nema granica! Ništa novoga na svijetu, neg' vazda isto: ni fratri ne popuštaju nit vala kaluđeri! A kako govore o Karađoz-begovoj džamiji, govore o butum Bosni i vascijeloj Hercegovini.

A evo, tako i o ljudima, na primjer da veliki je bosanski vojvoda Stepan Vukčić Kosača od 1993. postao Hrvatom! Ali, Srbi ne daju ni primirisat!

„Jok, Srbin je!“

Vraćajući se, oprezno koračam između starih mezara naših Mostaraca u zbijenom greblju čije su dijelove, dio po dio, otkidale dolazeće vlasti od austrougarske do socijalističke. Na istočnom rubu nagomilana je u stožer cijela gomila bašluka koji su izgubili svoje mejite,

kosti onih koje su čuvali od zaborava. Po toj, istočnoj strani, pruža se Karađoz-begova medresa, oštećivana, pogađana raznim streljivom – ali cijela, oporavljena i u humanim funkcijama građanima našeg šehera zagrljenog modrim vodama Neretve i prozirnim srebrom Radobolje.


Iz knjige:

Ibrahim Kajan; GRAD VELIKE SVJETLOSTI - MOSTARSKE VEDUTE

Muzej Hercegovine&IC Štamparija, Mostar, 2014., str. 27-30

4. velj 2022.

MOSTARSKA VEDUTA - BAKAMLUK


Mostarske vedute (13) 

BAKAMLUK

Autor:  Ibrahim Kajan

Prvi put objavljeno: 04. October 2013. 02:10:204



Biskupija 50-tih godina 20. stoljeća


Bio je kraj ljeta, a Mostar je još gorio suncem koje nikoga nigdje ne grije, kako reče pjesnik, kao što grije ljude u našem rodnom gradu. U Cernici, u slijepom Stupčevu sokaku, pred vratima iz kojih je izašao petogodišnji dječak, zaustavila se jedna klimava dvokolica. Hamal je grubim glasom, zapovjednim, s dječakovih vrata viknuo nekoj ženi koja je morala biti u dubini dugačke avlije: Tidža! Tidža, hajde, daj šta ima pa da prtljamo!

Tidža je bilo skračeno ime moje rahmetli majke Hatidže, a onaj dječak koji je izašao iz avlijskih vrata, bio sam ja. Hamala nisam poznavao. I nisam znao što znači prtljati.

Uskoro je sva naša imovina bila na toj dvokolici: posteljina, posuđe, posložene daske stalaže, nešto malo garderobe moje starije braće i sestara, roditelja, pa onaj šporet koji su zvali fijaker - potpuno nerazumno! - da bi najposlije sve to bilo prekriveno starim, ofucanim plahtama koje u Mostaru nazivaju čaršafima.

Kad je sve bilo gotovo, hamal je s mukom gurnuo dvokolicu i kotači su se, sporo i neravnomjerno, počeli okretati. Iza dvokolice išla je moja majka i držala za ruku onog dječaka, mene malenoga kojeg sada promatram iz dalekog vremena... kako preseljavam sa svojom porodicom iz Cernice u Bakamluk. A godina je 1951.



Bakamluk, Ul. Štefe Šulentića - zatekao sam je g. 1951., dječakom, gotovo netaknute arhitekture - jedino više nije bilo dječaka i djevojčica u starim bošnjačkim odijelima 

Hamal je gurao dvokolicu i izgurao do navhr sokaka gdje jako dugo vremena uspravna stoji cernička džamija, oko koje je u dubokom vremenu, u 16. stoljeću formirana mahala Cernica. Dvokolica je skrenula lijevo, pa nam je džamija ostala iza leđa; bila je posljednja slika mog najranijeg djetinjstva. Pratili smo okretanje kotača uz cestu pruženu uz željezničku prugu, ali smo kod katoličke crkve skrenuli na desnu stranu, u Podhum, pa se polahko primicali, preko Pijeska, Kovačnicama. Malo raspuće, trg nepravilnog oblika, Kovačnice – sastavljao je ulice Matije Gupca, na njega je padao strmi sokak Džikovina, a njemu suprotno započinjao je Bakamovića sokak koji je tada dobio ime pa partizanskom borcu Miroslavu Šulentiću. Istina je, ni desetljećima koji će prohujati ljudi se neće odvrgnuti od njegovog starog imena: uvijek će ostati Bakamovića sokak ili još jednostavnije – Bakamluk.

Bakamluk je zapravo prostor  od Kovačnica na jugu do Šetališta na sjeveru, od Pijeska na istoku, do Balinovca na zapadu. Radobolja je vijugala između bašča, premošćivana s mostovima i mostićima, drvenim i betonskim. Iz njezina korita razvodili su se kanali za navodnjavanje nerijetko protičići kroz čudesne muslimanske avlije. Na dnu ulice, pred drvenim mostom na Radobolji, sokak se širio u gotovo preciznu kružnicu, nalik gumnu, a red kuća koje su tekle od Kovačnica – baš se tu završavao, kućom porodice Bakamović. Kuća je izrastala iz vode, iz korita Radobolje! Tačno preko puta te kuće, preko rijeke, uzdizalo se humusno brdo, stoljećima znano pod imenom Bakamovića glavica. Istočna strana bila je prekrivena stablima trešanja, s proljeća je sve izgledalo poput mora od bijelog i nježnog behara! A onda bi sazrijevale trešnje! Koliko smo puta napunili svoje dječje košulje „provaljujući“ u Džehvine trešnje, to se više ne da ni opisati ali ni zaboraviti!



Na vrhu Glavice bila je jedna austrijska okrugla utvrda, koju su u to oskudno vrijeme, 50-tih godina, neki Tomići pretvorili u svoj dom. Bili su bez majke, i bilo ih je mnogo, tih malih sirotih Tomića. Otac bi ih čim sunce grane postrojio uza zid te vojne karaule – da se ogriju. Stajali su satima, bez pomicanja!

Stotinjak metara ispod te vojne razvaline, malo zapadno, uzdizali su se Biskupovi dvori. Ta monumentalna palača je napravljena za austrougarske okupacije, tačnije - 1906. U njima je bio biskup Buconjić, pa biskup Mišić, pa biskup Čule, pa biskup Žanić, najposlije i biskup Perić. I niko ne zna ko je prvi počeo, ispotiha, govoriti da su dvori Biskupovi, eto, na Biskupovoj glavici. A nisu. Biskupovi dvori su na Bakamovića glavici. Preko puta Biskupije, jedna je parcela uz samu Radobolju bila poljoprivredno dobro u vlasništvu Biskupije. Mada uz mnogo muke, ipak je 70-tih godina u jeku socijalizma, na njoj izgrađena Katedralna crkva modernih linija pomalo avangardih arhitektonskih trendova 20. stoljeća.

Hamal je gurao dvokolicu i izgurao do navhr sokaka gdje jako dugo vremena uspravna stoji cernička džamija, oko koje je u dubokom vremenu, u 16. stoljeću formirana mahala Cernica. Dvokolica je skrenula lijevo, pa nam je džamija ostala iza leđa; bila je posljednja slika mog najranijeg djetinjstva. Pratili smo okretanje kotača uz cestu pruženu uz željezničku prugu, ali smo kod katoličke crkve skrenuli na desnu stranu, u Podhum, pa se polahko primicali, preko Pijeska, Kovačnicama. Malo raspuće, trg nepravilnog oblika, Kovačnice – sastavljao je ulice Matije Gupca, na njega je padao strmi sokak Džikovina, a njemu suprotno započinjao je Bakamovića sokak koji je tada dobio ime pa partizanskom borcu Miroslavu Šulentiću. Istina je, ni desetljećima koji će prohujati ljudi se neće odvrgnuti od njegovog starog imena: uvijek će ostati Bakamovića sokak ili još jednostavnije – Bakamluk.

A onda je, istih 70-tih, nestalo stabala trešanja: Na mjestu trešnjika, u nevjerovatnim skulptorskim oblicima sličnim vodenim kaskadama, rasprostrlo se remek-djelo Bogdana Bogdanovića Partizansko groblje. Moja je mala raja iz Bakamluka izašla iz kratkih hlača, a bezbržni pohodi na Džehvine trešnje zamijenjeni su životom i i problemima koji je postao vrlo opiplji. A Mostarci su, skloni zaboravu i neosjetljivi na pamćenje i dobre običaje, smetnuli i ime Bakamovića glavice, pristajući na potiho, puzajuće „osvajanje“ nehistorijskog imena brdu po zgradi Biskupije koja je, na njemu, izgrađena tek prije stotinu godina, preinačujući ga - nikada plebiscitarnom ili službenom odlukom - u Biskupovu glavicu.


Bogdan Bogdanović: Partizansko spomen-groblje na Bakamovića glavici


BAKAMLUK


Sad znaš da je Bakamluk dobio ime po toj čuvenoj mostarskoj porodici, Bakamovićima, po njihovom trudu da grad bude bogatiji, po zakladama o podizanju Božjih hramova i škola uz njih, ali i po kulturnim prilozima, najposlije po njihovim velikim imanjima. Rasprostirala su se, ta imanja, diljem zapadnog Mostara, uključujući parcele uz Radobolju, dakako i one uništene zelene tunele Bara nestale pod naletom tajkuna i skorojevića, njihovih nastambi zbog kojih je i sama Radobolja morala ustuknuti i silom mijenjati pravac svojeg bogomdanog korita!

U tom Bakamluku, u jednoj velikoj kući iz posljednjih godina turske vladavine, kući-kompleksu spojenih arhitektonskim spletom u „malo naselje“ – mada se to, izvana, ni po čemu nije primjećivalo! – jedan je ulaz s minijaturnom avlijom bio naš! Iz avlije se ulazilo u kuhinju na desnoj strani, a u šupu – na lijevoj strani. Uza zid su vodili drveni basamci na gornji boj, na tavan, tako smo govorili, tavan s trabozanima. Lijevo i desno je bila po jedna velika soba. Danima sam ostajao u stanu, osobito kad sam otkrio ulaz u „tajni prostor“! U desnoj sobi uza jedan od zidova bila je izgrađena drvena, rezbarena musandera s tri zasebna odjeljka, preteča današnjih plakara. U musanderu se odlagala posteljina nakon spavanja, odjeća koja se nije nosila svakoga dana, te obuća i sitnija skalamarija za koju se još nije odlučilo treba li je baciti ili zadržati. Posljednji odjeljak musandere bio je prazan. U njemu je bio kućni hamamdžik, mjesto za kupanje.
Jednoga sam dana otkrio da se iz hamamdžika, ako se popenjem na stolicu, mogu uzverati na šišu, a šta ima na šiši nisam mogao ni sanjati. I popeo sam se! U polumraku sam nazirao siluete nekih sanduka, gomile napunjenih vreća, te nekih neopisivih oblika razbacanih na nepreglednom prostoru za koji, bio sam uvjeren, niko na svijetu ne zna da postoji! Koračao sam oprezno preko greda... i s vremena na vrijeme bih čuo glas odozdo – stare nene Ćiberuše. Njihov dio šiše bio je u doslovnom smislu – nakrcan najčudesnijim stvarima koje su dječačke oči ikada ugledale! Od odjeće sam prepoznao odbačenu feredžu i fes, preko njih su bila slomljena dječja kolica, pored kolica ogromni kožni kovčeg, zapravo sanduk s etiketama turskih, madžarskih i austrijskih hotela. A u njemu – blago Ali-babine spilje! Stare svile i kadife, staklenih perli, snopovi razglednica i pisama sjajnim vrpcama povezanih! To je značilo da se nalazim iznad onog dijela kućetine, u kojem je dom porodice Ćibera.



Bakamluk - Kuća Bakamovića, s čardakom nad Radoboljom

 Poslije sam precizno znao koji dio šiše pripada neobičnoj mladoj gospođi pomalo čudakinji Filomeni (Fili), a koji Tikvešama. Najljepši dio te naše zajedničke kuće a ipak svake za sebe, bio mi je dio kuće Ćibera. Kad bih otvorio prvu njihovu avlijsku kapiju, zatekao bih je praznu i pustu; Vanjski svijet koji ih je posjećivao nekim poslom, mogao je ući samo u nju. Sljedeća vrata, propustila bi te u još jednu, prelijepu avliju s utisnutom kaldrmom, s malim cvjetnjacima i potokom koji je protjecao pokraj niza šimšira! Iza zida kojim je ta avlija ograđena, prostirale su se bašče Droca i Tikveša...


MOJI PRVI PRIJATELJI


U Bakamluku sam dobio prvi put svoje vlastite prijatelje! Mehu Čerkća, Avdu Drocu, Safeta Bošnjića, Envera Pecu i njegovu sestru Jasminu, braću i sestre Tikveše, pa izuzetnog Nedžada Bajrića i moju vrsnicu Nađu, njegovu sestru.... 

Na vrhu Bakamluka, uzdizala se vrlo lijepa austrijska stambena nastamba porodice Curić. S njihovim sinom Ivom, uskoro sam pošao u prvi razred pučke škole. Njegova je baka u prizemlju (prema Kovačnicama) držala zelenaru. Ne mogu je zaboraviti! Bila je to baka iz narodnih priča, ona koja bi svakom djetetu koje uđe u dućan – darovala opčaravajuće šareno, uskršnje jaje! Ali je, jednom, otišla u Ameriku. Nakon trideset godina javio joj se muž za kojeg je mislila da je odavno umro, poslao joj fotografije svog blagostanja, slike frižidera i televizora, o kojima mi zadugo nećemo ništa znati.


Dr. Ivo Curić, dijete bakamlučkih Kovačnica


Kuće u Bakamluku, u kojima su stanovali moji mali prijatelji, bile su jednokatnice, ili prizemnice. Kad sam, poslije više od pola stoljeća, negdje odmah iza zadnjega rata, prošao kroz ulicu svoga djetinjstva – vidio sam kako smokve rastu kroz kućna vrata i prozore doma starog Alendara, a one kuće što su ostale cijele - bile su ispražnjene od njihovih stanara. Neki su od njih od užasna straha bježali da u najudaljenije krajeve svijeta, da bi spasili glave od falangi Mate Bobana. Kuća Droca bila je cijela. S dubokom tremom otvorio sam avlijska vrata, i na golemu sreću zatekao dva živa drugara iz svog najranijeg životnog razdoblja: Mehu, koji je onda, u vremenu sretnog siromaštva bio 15-godišnji kočijaš, i Avdu, njegovog mlađeg brata i mog najprisnijeg druga, kasnijeg gimnazijskog profesora kemije. Godinu dana nakon mog posjeta, u novinama je objavljena vijest „da je mostarski profesor Avdo Droce, proživjevši rat, izvršio samoubistvo... Profesor je patio od posttraumatskog sindroma.

S Avdom sam jednom pobjegao od kuće u njegovu postojbinu, u selo na Brkanovu brdu, a s Nedžadom i Nađom tajom odlazio „u trešnje“ Džehvine, naslobodno, jer im je ta žena glomazna tijela i najraskošnijeg smijeha od kojeg bismo se svi grohotom smijali – bila rođena tetka! A naučio sam i plivati, s tom „malom rajom“, malo iznad drvenog mosta a ispod same Bakamovića kuće.


Baba Beširova džamija na Balinovcu, razorena eksplozivom 1993., obnovljena u novije vrijeme

BAKAMOVIĆI

Bakamovića kuća na dnu Bakamluka tada mi je izgledala vrlo tajnovita i vrlo pusta. Majka bi mi znala reći, kad bih je pitao „živi li iko živ u toj kući“, „da, živi...., živi, jedan nesretni...“ Ali ja nikada nikoga nisam vidio da izlazi iz njihovih uvijek zatvorenih kućnih dveri. „Sve ih je uništilo, a bili su VELIKI“, dodala je. Puno ću kasnije, iz starih spisa i historijskih Hasandedićevih rukopisa, saznati da su njihove džamije, dvojice braće Bakamovića, Baba Beširova i hadži Ali-bega Lafina, uspravo stajale – obje podignute prije 1631. – sve do satrapskog razaranja HVO godine 1993.

U pregledima pisaca i prepisivača na istočnim jezicima, Hasandedić spominje Ahmeda Bakamovića sina Salihova (1835.) i Abdulaha Bakamovića (1870.) godine, što otvara kulturološki horizont koji se u obitelji njegovao i ustrajno prenosio. U austougarskom razdoblju, na lokalnoj političkoj sceni pojavljuje se 1907. jedan od Bakamovića, bogati Jusuf-beg, kao izborni kandidat za Općinsko vijeće.


Jusif-beg Bakamović, kandidat na izborima za Općinsko vijeće Grada Mostara godine 1907.


Jusuf-beg je trojicu, od više svojih sinova, školovao u i istočnim i u zapadnim zemljama. Ahmet-beg je studirao u Francuskoj, farmaciju, smatrali su ga "najzgodnijim studentom u generaciji", posjednik velikog šarma, kulture i interesa.


Ahmed-beg Bakamović, apotekar, poliglot

Osobno mi je nazanimljiviji njegov sin Salih-beg (rođen u Mostar 1885., umro u Brezi 1940.). Školovao se s mlađim bratom u Stambolu, a sam je nastavio studije u Beču i Budimpešti. Sva trojica su bili poligloti, a kao prevoditelj, i to vrlo plodan, istaknuo se upravo Salih, koji je od brojnih jezika koje je dobro poznavao, francuski i turski čak i predavao na budimpeštanskoj Orijentalnoj akademiji. Teško je odgovoriti na pitanje što je najviše zanimalo tog mladog bega – jer je uz svoju profesiju ekonomiste, bio novinar, pisac i prevoditelj. Dobro je poznavao francuski, njemački, turski, arapski, madžarski, talijanski, esperanto i perzijski jezik a djelimično grčki, španjolski i engleski. Prema svjedočenju njegovih rođaka, ostavio je iza smrti neobjavljen četverojezični rječnik bosansko-perzijsko-tursko-francuskog jezika. Misli se da bi taj zagubljeni rječnik mogao biti – u Skopju. Samo je pitanje: gdje?



Salih-beg Bakamović, ekonomist, novinar i prevoditelj


Izuzetno je volio književnost, pa je pravog sudruga pronašao u Musi Ćazimu Ćatiću, kad Musa preuzima uredništvo znamenitog bošnjačkog časopisa Biser (1912.), a njih dvojica postaju gotovo nerazdvojni poput šipke i bubnja. Otuda je i Salihova gusta suradnja s Biserom. Gotovo svi njegovi prijevodi objavljeni u Biseru, naknadno su izlašli i kao samostalne knjige u Prvoj muslimanskoj štampariji Bekira Kalajdžića, primjerice: Tarik – Osvojenje Španije –drama Abdul Hak Hamida (s turkog), Panislamizam i panturcizam (s francuskog), Panislamizam Dželal Nurij Beja (s turskog), Univerzalni pregled periodične štampe u islamskom svijetu (s arapskog), Engleska vlast u Indiji (s perzijskog), Islamske dužnosti s gledišta higijenskog dr. Ahmeda Džejhuna, Pismo ser Skauena Blanta (s arapskog), Muslimanka civilizacija Gustava le Bona (s francuskog), itd. Sam je napisao Gramatiku turskog jezika, Gramatiku esperanta i Veliki priručni rječnik orijentalnih riječi. Objavljivao u Gajretu, Islamskom svijetu, Musavatu, Pravdi, Obzoru, Novostima, Narodnom jedinstvu, Biseru, Novom vremenu, Vaktu, Islamskom glasu, ali i u časopisima Beča, Carigrada i Budimpešte.



Musa Ćazim Ćatić

Druženje s Musom Ćazimom Ćatićem očito je bilo vrijedno i značajno za obojicu. To ilustrira jedna pjesnička posveta. Pod naslovom najdojmljivijeg pjesničkog ostvarenja Teubei nesuh – Musa je zapisao: Pokajanje jednog griješnog pjesnika – Mom pobri S. Bakamoviću.

Od tada je prošlo toliko vremena da mi je baš začudno da se sjećam svega što sam vidio i čuo u toj potonuloj šestoj godini života, 1951. Ili 50.? Jesam li sretniji ili nesretniji zbog toga? Je li djetinjstvo bilo ili još traje? Zašto je sjećanje tako blisko i toplo, ali istodobno – i bolno, jadno i čemerno? Živim li, sjećajući se – danas ili jučer?

Mostar, 24. IX. 2013.





 







Hakija Karić ŠEST (ANTI)RATNIH

  Hakija Karić ŠEST (ANTI)RATNIH Sekundarne oči OČI Pune zemlje Gledaše iznenađeno U mjesečevu sjenku Koja je plovila Tinjskim vrbacima OČI ...