4. velj 2022.

MOSTARSKA VEDUTA - BAKAMLUK


Mostarske vedute (13) 

BAKAMLUK

Autor:  Ibrahim Kajan

Prvi put objavljeno: 04. October 2013. 02:10:204



Biskupija 50-tih godina 20. stoljeća


Bio je kraj ljeta, a Mostar je još gorio suncem koje nikoga nigdje ne grije, kako reče pjesnik, kao što grije ljude u našem rodnom gradu. U Cernici, u slijepom Stupčevu sokaku, pred vratima iz kojih je izašao petogodišnji dječak, zaustavila se jedna klimava dvokolica. Hamal je grubim glasom, zapovjednim, s dječakovih vrata viknuo nekoj ženi koja je morala biti u dubini dugačke avlije: Tidža! Tidža, hajde, daj šta ima pa da prtljamo!

Tidža je bilo skračeno ime moje rahmetli majke Hatidže, a onaj dječak koji je izašao iz avlijskih vrata, bio sam ja. Hamala nisam poznavao. I nisam znao što znači prtljati.

Uskoro je sva naša imovina bila na toj dvokolici: posteljina, posuđe, posložene daske stalaže, nešto malo garderobe moje starije braće i sestara, roditelja, pa onaj šporet koji su zvali fijaker - potpuno nerazumno! - da bi najposlije sve to bilo prekriveno starim, ofucanim plahtama koje u Mostaru nazivaju čaršafima.

Kad je sve bilo gotovo, hamal je s mukom gurnuo dvokolicu i kotači su se, sporo i neravnomjerno, počeli okretati. Iza dvokolice išla je moja majka i držala za ruku onog dječaka, mene malenoga kojeg sada promatram iz dalekog vremena... kako preseljavam sa svojom porodicom iz Cernice u Bakamluk. A godina je 1951.



Bakamluk, Ul. Štefe Šulentića - zatekao sam je g. 1951., dječakom, gotovo netaknute arhitekture - jedino više nije bilo dječaka i djevojčica u starim bošnjačkim odijelima 

Hamal je gurao dvokolicu i izgurao do navhr sokaka gdje jako dugo vremena uspravna stoji cernička džamija, oko koje je u dubokom vremenu, u 16. stoljeću formirana mahala Cernica. Dvokolica je skrenula lijevo, pa nam je džamija ostala iza leđa; bila je posljednja slika mog najranijeg djetinjstva. Pratili smo okretanje kotača uz cestu pruženu uz željezničku prugu, ali smo kod katoličke crkve skrenuli na desnu stranu, u Podhum, pa se polahko primicali, preko Pijeska, Kovačnicama. Malo raspuće, trg nepravilnog oblika, Kovačnice – sastavljao je ulice Matije Gupca, na njega je padao strmi sokak Džikovina, a njemu suprotno započinjao je Bakamovića sokak koji je tada dobio ime pa partizanskom borcu Miroslavu Šulentiću. Istina je, ni desetljećima koji će prohujati ljudi se neće odvrgnuti od njegovog starog imena: uvijek će ostati Bakamovića sokak ili još jednostavnije – Bakamluk.

Bakamluk je zapravo prostor  od Kovačnica na jugu do Šetališta na sjeveru, od Pijeska na istoku, do Balinovca na zapadu. Radobolja je vijugala između bašča, premošćivana s mostovima i mostićima, drvenim i betonskim. Iz njezina korita razvodili su se kanali za navodnjavanje nerijetko protičići kroz čudesne muslimanske avlije. Na dnu ulice, pred drvenim mostom na Radobolji, sokak se širio u gotovo preciznu kružnicu, nalik gumnu, a red kuća koje su tekle od Kovačnica – baš se tu završavao, kućom porodice Bakamović. Kuća je izrastala iz vode, iz korita Radobolje! Tačno preko puta te kuće, preko rijeke, uzdizalo se humusno brdo, stoljećima znano pod imenom Bakamovića glavica. Istočna strana bila je prekrivena stablima trešanja, s proljeća je sve izgledalo poput mora od bijelog i nježnog behara! A onda bi sazrijevale trešnje! Koliko smo puta napunili svoje dječje košulje „provaljujući“ u Džehvine trešnje, to se više ne da ni opisati ali ni zaboraviti!



Na vrhu Glavice bila je jedna austrijska okrugla utvrda, koju su u to oskudno vrijeme, 50-tih godina, neki Tomići pretvorili u svoj dom. Bili su bez majke, i bilo ih je mnogo, tih malih sirotih Tomića. Otac bi ih čim sunce grane postrojio uza zid te vojne karaule – da se ogriju. Stajali su satima, bez pomicanja!

Stotinjak metara ispod te vojne razvaline, malo zapadno, uzdizali su se Biskupovi dvori. Ta monumentalna palača je napravljena za austrougarske okupacije, tačnije - 1906. U njima je bio biskup Buconjić, pa biskup Mišić, pa biskup Čule, pa biskup Žanić, najposlije i biskup Perić. I niko ne zna ko je prvi počeo, ispotiha, govoriti da su dvori Biskupovi, eto, na Biskupovoj glavici. A nisu. Biskupovi dvori su na Bakamovića glavici. Preko puta Biskupije, jedna je parcela uz samu Radobolju bila poljoprivredno dobro u vlasništvu Biskupije. Mada uz mnogo muke, ipak je 70-tih godina u jeku socijalizma, na njoj izgrađena Katedralna crkva modernih linija pomalo avangardih arhitektonskih trendova 20. stoljeća.

Hamal je gurao dvokolicu i izgurao do navhr sokaka gdje jako dugo vremena uspravna stoji cernička džamija, oko koje je u dubokom vremenu, u 16. stoljeću formirana mahala Cernica. Dvokolica je skrenula lijevo, pa nam je džamija ostala iza leđa; bila je posljednja slika mog najranijeg djetinjstva. Pratili smo okretanje kotača uz cestu pruženu uz željezničku prugu, ali smo kod katoličke crkve skrenuli na desnu stranu, u Podhum, pa se polahko primicali, preko Pijeska, Kovačnicama. Malo raspuće, trg nepravilnog oblika, Kovačnice – sastavljao je ulice Matije Gupca, na njega je padao strmi sokak Džikovina, a njemu suprotno započinjao je Bakamovića sokak koji je tada dobio ime pa partizanskom borcu Miroslavu Šulentiću. Istina je, ni desetljećima koji će prohujati ljudi se neće odvrgnuti od njegovog starog imena: uvijek će ostati Bakamovića sokak ili još jednostavnije – Bakamluk.

A onda je, istih 70-tih, nestalo stabala trešanja: Na mjestu trešnjika, u nevjerovatnim skulptorskim oblicima sličnim vodenim kaskadama, rasprostrlo se remek-djelo Bogdana Bogdanovića Partizansko groblje. Moja je mala raja iz Bakamluka izašla iz kratkih hlača, a bezbržni pohodi na Džehvine trešnje zamijenjeni su životom i i problemima koji je postao vrlo opiplji. A Mostarci su, skloni zaboravu i neosjetljivi na pamćenje i dobre običaje, smetnuli i ime Bakamovića glavice, pristajući na potiho, puzajuće „osvajanje“ nehistorijskog imena brdu po zgradi Biskupije koja je, na njemu, izgrađena tek prije stotinu godina, preinačujući ga - nikada plebiscitarnom ili službenom odlukom - u Biskupovu glavicu.


Bogdan Bogdanović: Partizansko spomen-groblje na Bakamovića glavici


BAKAMLUK


Sad znaš da je Bakamluk dobio ime po toj čuvenoj mostarskoj porodici, Bakamovićima, po njihovom trudu da grad bude bogatiji, po zakladama o podizanju Božjih hramova i škola uz njih, ali i po kulturnim prilozima, najposlije po njihovim velikim imanjima. Rasprostirala su se, ta imanja, diljem zapadnog Mostara, uključujući parcele uz Radobolju, dakako i one uništene zelene tunele Bara nestale pod naletom tajkuna i skorojevića, njihovih nastambi zbog kojih je i sama Radobolja morala ustuknuti i silom mijenjati pravac svojeg bogomdanog korita!

U tom Bakamluku, u jednoj velikoj kući iz posljednjih godina turske vladavine, kući-kompleksu spojenih arhitektonskim spletom u „malo naselje“ – mada se to, izvana, ni po čemu nije primjećivalo! – jedan je ulaz s minijaturnom avlijom bio naš! Iz avlije se ulazilo u kuhinju na desnoj strani, a u šupu – na lijevoj strani. Uza zid su vodili drveni basamci na gornji boj, na tavan, tako smo govorili, tavan s trabozanima. Lijevo i desno je bila po jedna velika soba. Danima sam ostajao u stanu, osobito kad sam otkrio ulaz u „tajni prostor“! U desnoj sobi uza jedan od zidova bila je izgrađena drvena, rezbarena musandera s tri zasebna odjeljka, preteča današnjih plakara. U musanderu se odlagala posteljina nakon spavanja, odjeća koja se nije nosila svakoga dana, te obuća i sitnija skalamarija za koju se još nije odlučilo treba li je baciti ili zadržati. Posljednji odjeljak musandere bio je prazan. U njemu je bio kućni hamamdžik, mjesto za kupanje.
Jednoga sam dana otkrio da se iz hamamdžika, ako se popenjem na stolicu, mogu uzverati na šišu, a šta ima na šiši nisam mogao ni sanjati. I popeo sam se! U polumraku sam nazirao siluete nekih sanduka, gomile napunjenih vreća, te nekih neopisivih oblika razbacanih na nepreglednom prostoru za koji, bio sam uvjeren, niko na svijetu ne zna da postoji! Koračao sam oprezno preko greda... i s vremena na vrijeme bih čuo glas odozdo – stare nene Ćiberuše. Njihov dio šiše bio je u doslovnom smislu – nakrcan najčudesnijim stvarima koje su dječačke oči ikada ugledale! Od odjeće sam prepoznao odbačenu feredžu i fes, preko njih su bila slomljena dječja kolica, pored kolica ogromni kožni kovčeg, zapravo sanduk s etiketama turskih, madžarskih i austrijskih hotela. A u njemu – blago Ali-babine spilje! Stare svile i kadife, staklenih perli, snopovi razglednica i pisama sjajnim vrpcama povezanih! To je značilo da se nalazim iznad onog dijela kućetine, u kojem je dom porodice Ćibera.



Bakamluk - Kuća Bakamovića, s čardakom nad Radoboljom

 Poslije sam precizno znao koji dio šiše pripada neobičnoj mladoj gospođi pomalo čudakinji Filomeni (Fili), a koji Tikvešama. Najljepši dio te naše zajedničke kuće a ipak svake za sebe, bio mi je dio kuće Ćibera. Kad bih otvorio prvu njihovu avlijsku kapiju, zatekao bih je praznu i pustu; Vanjski svijet koji ih je posjećivao nekim poslom, mogao je ući samo u nju. Sljedeća vrata, propustila bi te u još jednu, prelijepu avliju s utisnutom kaldrmom, s malim cvjetnjacima i potokom koji je protjecao pokraj niza šimšira! Iza zida kojim je ta avlija ograđena, prostirale su se bašče Droca i Tikveša...


MOJI PRVI PRIJATELJI


U Bakamluku sam dobio prvi put svoje vlastite prijatelje! Mehu Čerkća, Avdu Drocu, Safeta Bošnjića, Envera Pecu i njegovu sestru Jasminu, braću i sestre Tikveše, pa izuzetnog Nedžada Bajrića i moju vrsnicu Nađu, njegovu sestru.... 

Na vrhu Bakamluka, uzdizala se vrlo lijepa austrijska stambena nastamba porodice Curić. S njihovim sinom Ivom, uskoro sam pošao u prvi razred pučke škole. Njegova je baka u prizemlju (prema Kovačnicama) držala zelenaru. Ne mogu je zaboraviti! Bila je to baka iz narodnih priča, ona koja bi svakom djetetu koje uđe u dućan – darovala opčaravajuće šareno, uskršnje jaje! Ali je, jednom, otišla u Ameriku. Nakon trideset godina javio joj se muž za kojeg je mislila da je odavno umro, poslao joj fotografije svog blagostanja, slike frižidera i televizora, o kojima mi zadugo nećemo ništa znati.


Dr. Ivo Curić, dijete bakamlučkih Kovačnica


Kuće u Bakamluku, u kojima su stanovali moji mali prijatelji, bile su jednokatnice, ili prizemnice. Kad sam, poslije više od pola stoljeća, negdje odmah iza zadnjega rata, prošao kroz ulicu svoga djetinjstva – vidio sam kako smokve rastu kroz kućna vrata i prozore doma starog Alendara, a one kuće što su ostale cijele - bile su ispražnjene od njihovih stanara. Neki su od njih od užasna straha bježali da u najudaljenije krajeve svijeta, da bi spasili glave od falangi Mate Bobana. Kuća Droca bila je cijela. S dubokom tremom otvorio sam avlijska vrata, i na golemu sreću zatekao dva živa drugara iz svog najranijeg životnog razdoblja: Mehu, koji je onda, u vremenu sretnog siromaštva bio 15-godišnji kočijaš, i Avdu, njegovog mlađeg brata i mog najprisnijeg druga, kasnijeg gimnazijskog profesora kemije. Godinu dana nakon mog posjeta, u novinama je objavljena vijest „da je mostarski profesor Avdo Droce, proživjevši rat, izvršio samoubistvo... Profesor je patio od posttraumatskog sindroma.

S Avdom sam jednom pobjegao od kuće u njegovu postojbinu, u selo na Brkanovu brdu, a s Nedžadom i Nađom tajom odlazio „u trešnje“ Džehvine, naslobodno, jer im je ta žena glomazna tijela i najraskošnijeg smijeha od kojeg bismo se svi grohotom smijali – bila rođena tetka! A naučio sam i plivati, s tom „malom rajom“, malo iznad drvenog mosta a ispod same Bakamovića kuće.


Baba Beširova džamija na Balinovcu, razorena eksplozivom 1993., obnovljena u novije vrijeme

BAKAMOVIĆI

Bakamovića kuća na dnu Bakamluka tada mi je izgledala vrlo tajnovita i vrlo pusta. Majka bi mi znala reći, kad bih je pitao „živi li iko živ u toj kući“, „da, živi...., živi, jedan nesretni...“ Ali ja nikada nikoga nisam vidio da izlazi iz njihovih uvijek zatvorenih kućnih dveri. „Sve ih je uništilo, a bili su VELIKI“, dodala je. Puno ću kasnije, iz starih spisa i historijskih Hasandedićevih rukopisa, saznati da su njihove džamije, dvojice braće Bakamovića, Baba Beširova i hadži Ali-bega Lafina, uspravo stajale – obje podignute prije 1631. – sve do satrapskog razaranja HVO godine 1993.

U pregledima pisaca i prepisivača na istočnim jezicima, Hasandedić spominje Ahmeda Bakamovića sina Salihova (1835.) i Abdulaha Bakamovića (1870.) godine, što otvara kulturološki horizont koji se u obitelji njegovao i ustrajno prenosio. U austougarskom razdoblju, na lokalnoj političkoj sceni pojavljuje se 1907. jedan od Bakamovića, bogati Jusuf-beg, kao izborni kandidat za Općinsko vijeće.


Jusif-beg Bakamović, kandidat na izborima za Općinsko vijeće Grada Mostara godine 1907.


Jusuf-beg je trojicu, od više svojih sinova, školovao u i istočnim i u zapadnim zemljama. Ahmet-beg je studirao u Francuskoj, farmaciju, smatrali su ga "najzgodnijim studentom u generaciji", posjednik velikog šarma, kulture i interesa.


Ahmed-beg Bakamović, apotekar, poliglot

Osobno mi je nazanimljiviji njegov sin Salih-beg (rođen u Mostar 1885., umro u Brezi 1940.). Školovao se s mlađim bratom u Stambolu, a sam je nastavio studije u Beču i Budimpešti. Sva trojica su bili poligloti, a kao prevoditelj, i to vrlo plodan, istaknuo se upravo Salih, koji je od brojnih jezika koje je dobro poznavao, francuski i turski čak i predavao na budimpeštanskoj Orijentalnoj akademiji. Teško je odgovoriti na pitanje što je najviše zanimalo tog mladog bega – jer je uz svoju profesiju ekonomiste, bio novinar, pisac i prevoditelj. Dobro je poznavao francuski, njemački, turski, arapski, madžarski, talijanski, esperanto i perzijski jezik a djelimično grčki, španjolski i engleski. Prema svjedočenju njegovih rođaka, ostavio je iza smrti neobjavljen četverojezični rječnik bosansko-perzijsko-tursko-francuskog jezika. Misli se da bi taj zagubljeni rječnik mogao biti – u Skopju. Samo je pitanje: gdje?



Salih-beg Bakamović, ekonomist, novinar i prevoditelj


Izuzetno je volio književnost, pa je pravog sudruga pronašao u Musi Ćazimu Ćatiću, kad Musa preuzima uredništvo znamenitog bošnjačkog časopisa Biser (1912.), a njih dvojica postaju gotovo nerazdvojni poput šipke i bubnja. Otuda je i Salihova gusta suradnja s Biserom. Gotovo svi njegovi prijevodi objavljeni u Biseru, naknadno su izlašli i kao samostalne knjige u Prvoj muslimanskoj štampariji Bekira Kalajdžića, primjerice: Tarik – Osvojenje Španije –drama Abdul Hak Hamida (s turkog), Panislamizam i panturcizam (s francuskog), Panislamizam Dželal Nurij Beja (s turskog), Univerzalni pregled periodične štampe u islamskom svijetu (s arapskog), Engleska vlast u Indiji (s perzijskog), Islamske dužnosti s gledišta higijenskog dr. Ahmeda Džejhuna, Pismo ser Skauena Blanta (s arapskog), Muslimanka civilizacija Gustava le Bona (s francuskog), itd. Sam je napisao Gramatiku turskog jezika, Gramatiku esperanta i Veliki priručni rječnik orijentalnih riječi. Objavljivao u Gajretu, Islamskom svijetu, Musavatu, Pravdi, Obzoru, Novostima, Narodnom jedinstvu, Biseru, Novom vremenu, Vaktu, Islamskom glasu, ali i u časopisima Beča, Carigrada i Budimpešte.



Musa Ćazim Ćatić

Druženje s Musom Ćazimom Ćatićem očito je bilo vrijedno i značajno za obojicu. To ilustrira jedna pjesnička posveta. Pod naslovom najdojmljivijeg pjesničkog ostvarenja Teubei nesuh – Musa je zapisao: Pokajanje jednog griješnog pjesnika – Mom pobri S. Bakamoviću.

Od tada je prošlo toliko vremena da mi je baš začudno da se sjećam svega što sam vidio i čuo u toj potonuloj šestoj godini života, 1951. Ili 50.? Jesam li sretniji ili nesretniji zbog toga? Je li djetinjstvo bilo ili još traje? Zašto je sjećanje tako blisko i toplo, ali istodobno – i bolno, jadno i čemerno? Živim li, sjećajući se – danas ili jučer?

Mostar, 24. IX. 2013.





 







Nema komentara:

Objavi komentar

KAKO SAM SUSREO NESTALE BOŠNJAKE

  Ibrahinm Kajan KAKO SAM SUSREO NESTALE BOŠNJAKE Autobiografski fragmenti     Poglavlje 1 VOJNIK OTKRIVA SVIJET Tingl-tangl, ...