15. sij 2022.

Vujanović: GLUMAČKI GAMBIT ZORANA BEČIĆA

 



Teatarska kritika

GLUMAČKI GAMBIT ZORANA BEČIĆA

(Ibrahim Kajan: „Katarina Kosača“; režija Gradimir Gojer; SARTR,  Sarajevo, premijera 22. 1. 2005.)

 

Piše: Vojislav VUJANOVIĆ

 

Na mutnom nebu naše povijesne zbilje, u sazviježđu Oriana, treperila je, u svome tragičnom sjaju, zvijezda Katarine Kosače, supruge Stjepana Tomaša, kralja bosanskog kraljevstva koje je u jednom vremenskom hipu (da li šutnjom ili drugačije, svejedno je) nestalo sa lica zemlje, kćerka osionog velikaša Stjepana Vukčića Kosače, unuka vladarske kuće Balšića, praunuka srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića, pripadnica trećeg reda Svetog Franje, ciju su glavu franjevci ovjenčali svetačkom aurom, okončavši svoj život u franjevačkom samostanu Ara Coeli u Rimu 25. oktobra 1478. godine. Njena je sudbina bila satkana od niza tragičnih niti: izgubila je kraljevstvo, izgubila domovinu, djecu, a još ranije, pod nerazjašnjenim okolnostima, skončao joj je i muž kralj Stjepan Tomaš. U jedan životni usud i nije mogli stati više.

 

Plodotvoran koncept

U umjetnost je ušla rano, već u vrijeme kada se iznad njene pogrebne humke postavila nadgrobna ploča koja je bila "urešena reljefnim kiporn kraljice u naravnoj veličini (1,78 m) s krunom na glavi". Potom je Giovani Bellini naslikao portret, i tu se stalo sve do minule godine, koja bi se, u našim okvirima, mogla nazvati i njenom godinom. Najprije je književnik Gradimir Goier napisao libreto za baletnu svitu koji je na scenu prenijela baletna umjetnica Edina Papa, sa vanrednom kreacijom Belme Čeča, a onda je pjesnik Ibrahim Kajan napisao dramu, a potom i roman o njenoj sudbini.

Dramu je Ibrahim Kajan realizirao u specifičnom dramaturškom slogu: radnja je svedena u nekoliko posljednjih životnih trenutaka kraljičinih kada je posjećuje jedan od Papinih izaslanika don Francisco. Bilo je to zbiranje svega što je Kraljica preživjela i čemu je don Francisco davao razjašnjenje iz svoje dijaloške pozicije ukletog neprijatelja svega što je izlazilo izvan okvira katoličke crkve, posebno heretičkog učenja bosanskih krstjana. Dijaloška faktura je bila natopljena poetskim nabojima u kojima se zrcalila nepokolebljiva kraljičina ljubav prema Bosni i djeci koju su Turci oteli, odveli u Carigrad i preveli na islam. Bosnu je don Francisco nastojao omalovažiti i trivijalizirati, mada, povremeno, nije mogao odoljeti da ne iskaže divljenje prema nekim stvarima koja su dolazila iz Bosne - lijepo izvedenom križu (čiju je izvedbu pokušao vezati uz Mađarsku) i izvezenom stolnjaku sa izvezenim prizorima iz Bosne. Reditelju je poseban napor predstavljao: kako poetske naboje, lišene akcionog, prevesti u bogatstvo scenskih zbivanja. Rješenje je našao u razuđenim svjetlosnim efektima i dinamičnim mizanscenskim sinusoidama kraljičinim sa povišenim govornim amplitudama i po cijenu narušavanja onog poetskog sloga kojim je bila prožeta drama.

 * * *

Dorađena forma

To promicanje duhovnosti kraljice Katarine je nastavljeno i ove godine ponovnim postavljanjem na scenu drame Ibrahima Kajana u dorađenoj formi i sa izmi jenjenim naslovom Katarina Kosača. Inscenacija je obavljena u aranžmanu Sarajevskog ratnog teatra. Na realizaciji projekta okupljeno je nekoliko značajnih umjetnika, od reditelja Gradimira Gojera, preko scenografa Slobodana Perišića, kostimografa Vanje Popović i kompozitora Rade Nuić do glumaca Selme Alispahić, Zorana Bečića, Mikija Trifunova, Maje Salkić, Seada Pandura, Alena Muratovića i Sonje Goronja. Dramaturšku obradu je obavila Dubravka Zrnčić-Kulenović.

* * *

Kraljicu je tumačila Selma Alispahić i njenom igrom ovakav rediteljski koncept se pokazao veoma plodotvornim. U svojoj igri je sjedinjavala dvoje: doživljaj

poetskih naboja teksta koje je prevodila u široku skalu emotivnih proživljavanja i doživljaj mizanscenske fakture kao katalizatora emotivne ponesenosti. Ona rediteljeve zamisli nije prihvatila kao unaprijed domišljena scenska rješenja. Dograđivala ih je sopstvenim unutarnjim razumijevanjem kao logiku zbivanja određujući i one prelomne tačke u kojima su se emocija i pokret sjedinjavali u simboličnu parabolu u kojoj su poetski naboj tekstualnog predloška i racionalizacija rediteljevih akcionih zamisli stupali u živi dijalog stapajući se u zajedničku rezultantu punine scenske izražajnosti. U njenoj je igri svoje utjelovljenje nalazila i poezija lbrahima Kajana, i rediteljski racionalizam Gradimira Gojera i stvaralačka osobnost njenog bića. Tek se ponekad osjećala izvjesna neusklađenost ova tri elementa, posebno u držanju ruku i povremenim prenaglašenim posrtanjem, ali je to proisticalo iz naglašene želje da se simbolička parabola učini što vidljivijom, a time pojača i onaj skriveni spiritualni momenat kojim je bila obujmljena povijesna istina jednog lomnog života koji se uzdizao iznad uobičajene ravni povijesnog kazivanja i ustaljenog načina portretiranja neke povijesne ličnosti.

Selma Alispahic je svim svojim stvaralačkim silama nastojala da svoju kraljicu oslobodi kraljevske aure i da je svede u okvire žene beskrajno vezane za svoju zemlju, ističući izgnanstvo kao najveću čovjekovu nesreću (kakvog je živog odjeka u tim njenim promišljanjima imala i naša upravo proživljena povijesna situacija), i majke koja žudi za svojom otuđeno  djecom. Majčinstvo i rodoljublje i nije moglo dati svoje krajnje razrješenje nego u spiritualnom sjenčenju onoga što joj je razdiralo dušu i činilo je heroinom ljudskosti. Ona nikoga ne optužuje, ali saosjeća sa svima, posebno sa prvom ženom Stjepana Tornaša, Vojačom, koja je, voljom povijesnih zbivanja, odgurnuta sa rnjesta supruge, i gaji živu uspomenu na svoju prvu nevinu ljubav prema glumcu Mravcu, koji će se baciti sa zidina dvorca njenog Dca u arnbis, sjeca se ljubavi koju je otac gajio prema njoj kad je bila mala i samo ce mu u jednoj prilici prigovoriti što je doveo Turke u Bosnu. Od svih tih kristala gradila je dragulj svoga stvaralačkog umijeća, ne tako moćan kao što je htjela njena Karmela, pa i Katarina Neuber ili Sylvia Plath, ali, nesumnjivo, slijedi odmah iza njih.

 

Stvaralački zanos

Zorana Bečića susrećemou istinskom stvaralačkom zanosu. Njegov don Francisco stupa u dijalog sa kraljicom Katarinom sa prenaglašenom skrušenošću, ne sa ciljem da joj pruži puno uvaženje, već da iznudi od nje privolu da svoje pravo legitimne kraljice Bosne prenese na rimsku kuriju. A takva motivacija ga je nagonila da se strogo čuva bilo kakve riječi koja bi izazvala kraljičino podozrenje, pobunu i odbijanje. On se kreće oštricom noža, uspijeva održati ravnotežu i tim svojim balansiranjem sjenči svoj lik. Međutim, ono što . predstavlja vrhunsku vrijednost njegove kreacije, to je nastojanje da svoj lik ne učini jednoznačenjskim, svedenim samo na ravan postavljenog zadatka. Zoran Bečić u njemu traži i one impulse koji ga čine moćnim protivnikom koji ima izuzetno razvijen senzorni sustav kada treba da napadne, a kada da se povuče. To nije, dakle, lik koji se može graditi ustaljenim sredstvima, on se gradi u zavisnosti od stvorene situacije na samoj sceni, on iščekuje pokret i ,reakciju svoje sugovornice i na nju reagira, i otuda u njegovoj igri izuzetna domišljenost lika koja ni jednog trenutka ne popušta pa mu se, možda, iz te koncentriranosti otela omaška da umjesto imena Stjepana Hercegovića izgovori ime Stjepana Tomaševića,koji je, nakon islamizacije, uzeo ime Ahmed. Svoju je ličnost utapao u svoj lik, Iz logike lika gradio je svoje trajanje na sceni, kretao iz donje govorne lage i uspinjao se do oporosti svoga baritona. I nigdje nije bilo skokovitosti.i narušavanja sklada.

Mikija Trifunova rijetko viđamo na sceni u posljednje vrijeme iako njegov talenat, karakterističan po svojoj impulzivnosti, isijava iz sebe nepatvorenu stvaralačku energiju, podatnu za modelovanje bilo kakvih zahtjeva. Kao Stjepan Kosača, on je uspijevao da se i poda krajnjoj porodičnoj   razdraganosti, ali kada spozna svoju tragiku, tone u u razdrobljenu pustolinu. Bilo je uistinu lijepo vidjeti ga na sceni.

 

Na djelu smo vidjeli i nekoliko mladih glumaca, bilo angažiranih, bilo članova SARTR-a. Njihove role nisu omogućavale širi stvaralački razmah, bile su to uloge određenih zadataka i te su zadatke korektno obavili. Do unutarnjeg osvjetljenja svoga lika najviše je došao Alen Muratović kao glumac Mravac, uz njega su bili Sead Pandur kao Gosto, Sonja Goronja kao Mara Tomašević i Maja Salkić kao Paula.

 

Skladno sadejstvo

Glazbi, kostimima i scenografiji trebalo bi posvetiti posebnu pažnju jer se uistinu rijetko dešava da ta tri elementa tako skladno sadejstvuju u jednoj predstavi. Zajednički im je imenitelj: priziv davnih vremena, utkanih amblema sa stećaka u kostime koje je Vanja Popović uobličila svojom snagom promišljanja vremena u kojem se radnja zbiva, i u scenografski mobilijar. Čini nam se da je glazba Rade Nuić učinila da su se ta daleka vremena, moćnom evokacijom, odzivala u našem vremenu.

I još nešto: vizualnom aspektu je posebno pridonosila činjenica da je lik Selme Alispahić snažno asocirao na Belliniev portret Kraljice Katarine, i to je reditelj potencirao snažnim svjetlosnim mlazevima koji su se rasprostirali po licu ove glumice.

 

Izvor: Oslobođenje (Prilog KUN), četvrtak, 27. 1. 2005., str. 29, 32-33

 


Nema komentara:

Objavi komentar

DNEVNIK TJEDNA I. KAJANA, Hrvatski radio, 1991.

  Ibrahim Kajan DNEVNIK TJEDNA Prvi program Zagrebačkog studija Hrvatskog radija; urednica Mirjana Rakela; 17. srpnja 1991. godine   Četvrta...