DALEKO PUTOVANJE

Ibrahim Kajan

DALEKO PUTOVANJE  

1.

Između oblaka, kroz tamni tjesnac

pogledah prvi put zemlju na kojoj sam rođen

i učini mi se nepoznatom i ljudima nenaseljenom 

Koliko li sam na njoj bio nesretan!

Otkud se toliko nesreće navaljivalo, i u tako malo vremena,

kad na njoj ne živjeh orlova vijeka

niti korijenje svoje ne stigoh pustiti?

Stigoh se tek srca svojega osloboditi, i mesa, i kostiju – jer mi je

Melek koji rastavlja dušu od tijela, prenio riječi utješne Gospodara

velikog:

Pokaj se pa te neće više ništa boljeti. I upitaj se o žiću

pustopašnom 

što ga provede u neznanju dok na zemlji bje. Zavist te progonila jer

u živoj si Ljubavi  dane i noći svoga putovanja provodio, 

iza zavjesa skrivajući se, 

Ljubav ljubomorno čuvajući od zla jakih i od uroka 

prostih.

2.

Sjećam se, kako se ne bih sjetio! Iz šatora kad bih izišao

vezali bi me i na križu razapinjali kao onoga koji je Vijest radosnu 

u svojoj mladosti donosio.

Pravo da zemlju štite od bezbožnog Gospodara njima je dato,

              pa su marljivost veliku  pokazivali: pretjecala je na sve

 strane!

              Od nje  smo krv pišali i smrt slatku žudjeli i bez prestanka

 je dozivali.

Odvedi me Okrutni anđele, do mjesta kamo ti je naređeno.

3.

Melek  me nije mrzio niti mi sklon bi; bio je strog i nepopustljiv

u svojoj nakani da me sprovede, da me proprati

na Tajne mjesto o kojem nitko ništa nije znao. O kojem nikada ništa

nisam čuo. Nisu ga spominjali ni oni koji su se iz Smrti u život 

vratili.

Pitam, očajan, nevidljive: zašto ne prepoznajem ta mjesta u 

knjigama s neba ljudima spuštenim?

Da  nisu, u prijepisima svetih listina,  poruke oštećene ili

preskočene!

4.

Kad si u ovom stanju – više nema prijevara.

Više nemaš ništa, osim sjećanja. Ne traže ga besmrtni carinici.

Lebdeći aerom, vidjeh, najposlije, kerubine ožalošćene.

Ljube bivše tijelo po nevidljivim prstima i stopalima.

Nesmiljeni Anđeo ih je, bijesan, šibao

I u Pakao tjerao.

Ništa im nečastivi nije mogao;  Zli nisu od Gospodara svjetova!

Lažni su, djeca  zlih meleka i džinova, srušenih i po brdima 

povaljanim.

Kerubini iz Zebura, koji će na edenskim vratima stajati,

sigurno će ispuniti Božji nalog o meni.

Stvoreni su da Božje naume ispunjavaju, 

Snažni,  savršene  nevinosti

Bičevi ih okrutni ne mogu ni okrznuti!

5.

A onda se raširi ocean. Srebro od kraja do beskraja

Melek mi, Rastavljač, reče:

Sad pođi na mjesto svog rođenja.

Čeka te Ibrahim koji je pisao stihove

i nikad se više

na ovaj svijet

nije vratio..

(2011. - 18. 7. 2020.)
Rukopis "NAKON POTOPA. LABUĐI PJEV", Zagreb, 2020.

MUSA ĆAZIM

Ibrahim Kajan

MUSA ĆAZIM

Nikad nije bilo da nekak nije bilo, čak ni u paklu slijepog pjesnika

iz kojeg je Raj Izgubljeni diktiran

nikada dakle povijest poznata nije procesom knjižila u svoj 

tefter,

nego stanjem poslije života u kojem se živi, obilježeni, od postanka

vremena nalaze,

sa sviješću tek nedirnutom što brižno bilježi na traku jasnu

i nepotkupljivu da si tu,

na ovoj zemlji za koju su Bošnjani vjerni govorili

da je papcima nečastivog ogađena i svjetlonoščevim mislima

premrežena.

Kako onda valja otčitati veličanstvene ljudske pobjede

od početka svijeta do dana današnjeg poredane –

ako su prostrte po zemlji punoj krvi

i prekrivene gustom paučinom veselog Usrećitelja?

Tako, pri zdravoj pameti,

primjeri prošlosti blistave trajahu u vremenu kad na zemlji žih,

 

iz kojih snagu srkasmo poput krvi nevina janjeta,

nad mezarima pjesnika ostatke duša što lebde gutasmo,

i ništa,

baš ništa vidjelicama nepregledne budućnosti ne povjerovasmo!

Hoće li itko spašen biti?

Hoće li djeca nevina u berzehu nevina opstati?

Hoće li pjesnici griješni milost zadobiti?

Meni je u snu rečeno da samo onaj koji poželi

da se zemlja otvori,

zamlja će mu se otvoriti

da ga sačuva od nesreće koju ne može podnositi

i zbog koje nikoga ne želi optužiti

12. VI. 2007.