29. stu 2011.

BOSANSKA JE KRALJICA BILA LIJEPA


Ibrahim Kajan

 VOLJELA JE SVOJ JEZIK I SVOJU DOMOVINU, I SVE LJUDE U NJOJ
 
 (Povodom članka Ivice Grubišića „Lažna i uvrjedljiva priča o Katarini Kosači“, 
Dnevni list, 19. ožujka 2005.)



U Dnevnom listu pročitali smo 19. ožujka 2005. prilog gospodina Ivice Glibušića "Lažna i uvrjedljiva priča o kraljici Katarini Kosači". Tekstom se reagira na recenziju drame Katarina Kosača – posljednja večera, tiskanoj još u kolovozu 2003. godine u tešanjskom Centru za kulturu i informiranje, koju je napisao poznati bosanski pjesnik i kritičar Atif Kujundžić. Mada je čitateljima Dnevnog lista doduše ostalo nepoznato kako je naslovljen i kada je objelodanjen Atifov tekst u mostarskog časopisu Most (a za usporedbu s ritmom tiskanja dnevnih novina, izašao je zaista vrlo davno, u jesen lanjske godine!), nije presudno za razumijevanje problema koji gospodin Glibušić želi osvijetliti i utemeljiti. Svoje viđenje dramskog teksta a suprotiva Atifovu, temeljio je dakle isključivo na recenziji – pa iz tog razabirem da se ja, kao autor drame, nisam ni pozvan umiješati u možebitnu raspravu koju otvara vrijedni Glibušić. Ja sam napisao dramu, a ne povijesno djelo. A književne činjenice započinju tamo gdje završavaju historijske. Znam da to gospodin Glibušić zna, ali ipak me preko udaraca po Atifovim leđima poziva i uključuje u neku svoju zabrinutost za prikaz lika bosanske kraljice Katarine Kosača, o kojoj on zna sve, a mi – belčim – ništa! Zbog toga je uperio nadnaslov izravno u moje čelo: Prekrajanje povijesti u režiji Ibrahima Kajana. 


 Blagaj, tu je rođena nesretna kraljica

Ta Glibušićeva tvrdnja očito ne trpi prigovora! Tako usmjerena, pokazuje izrazito neuobičajeni smisao za stvaranje čudnog znanstvenog konteksta u kojem bi se valjala ispitati ’prekrojena povijest’ u rečenom dramskom djelu, koje se izvodi već gotovo pune dvije godine! Koje povijesti? Glibušić to nedvosmisleno ističe: bosanske, jer nju autori o kojima govori ne znaju, pa je, bar jedan od njih, prekraja. O toj povijesti, ”začudno je” kaže, morali su dati svoje mišljenje ”hrvatski historičari u BiH”. Ostali su znalci očito davno izumrli.
”Hrvatski historičari u BiH” bi trebali secirati moju dramu, donijeti zaključak i zabraniti njezino izvođenje. To doduše nije nigdje napisao urednik Dnevnog lista, jer to ne bi bilo u skladu s čak ni s toliko razvikanim ljudskim pravima. On bi, promicatelj slobodne misli koje ne poznaju granice, tek zabranio urednicima drugih glasila da mi daju prostor za osobito ”problematične” teze koje razastirem, primjerice, po stranicama časopisa Motrišta! Bojim se čak i pomisliti da u Mostaru još uvijek postoje ljudi koji bi spriječavali mišljenje drugog. Glibušić sigurno ne misli tako, jer kad bi tako mislio, onda – poučavaju nas jadne ljudske historije – onom Drugom ne bi dopustio čak ni živjeti.
’Katarina je lik duboke moralne snage…’
A kakva je zapravo Katarina Kosača u mojoj drami? Baš onakva kakvu opisuje briljantna glumica Selma Alispahić koja je i oživljuje na sceni SARTRA i svojom interpretacijom nerijetko polučuje prave ovacije publike: ”Priča o kraljici Katarini je poučna priča za sve one koji vole svoju domovinu, svoju Bosnu i Hercegovinu…”
Sviđa mi se i misao redatelja Gradimira Gojera koji, pojašnjavajući novinarima svoju viziju postavke moga teksta, reče: ”Katarina Kosača je lik duboke moralne snage, jak po svom otporu ne crkvenoj dogmi, nego dogmi kao takvoj. Po tome je Katarina prva emancipirana bosanska žena…”
Mislim da su u pravu. Oni su, i Selma i Gojer, prije nego što su ih izgovorili, studiozno pročitali svaki redak, svaku su riječ u drami dobrano odvagnuli – jer kako bi inače njihova drama bila uvjerljiva!? I tekst gospodina Glibušića, bez obzira što je napisao, zasigurno bi bio neusporedivo uvjerljiviji da je bar dramu pročitao (a ne tek recenziju!) ili da je bio na bar jednoj od brojnih izvedbi… već slavne drame Katarina Kosača. A kakvu je pamti historija? Bila je lijepa: voljela je svoj jezik, svoju domovinu i sve ljude u njoj.

Izvor:
MOST (Mostar), br. 186 (97 - nova serija)
Godina XXX maj/svibanj 2005.

16. stu 2011.

ZAPIS O VREMENU KAD SAM BIO SRETAN



Pogovor knjizi 
TRAGOM BOŽJIH POSLANIKA
Turski dnevnik
Centar za kulturu i informacije, Tešanj, 1999.


ZAPIS O VREMENU KAD SAM BIO SRETAN

Najveća avantura koja se čovjeku može dogoditi, kažu mudri ljudi - susret je sa samim sobom. Ako ikada čovjek može biti istodobno i sam i sa ostatkam svijeta, svakako je to u trenucima susreta s palačama i hramovima, onim opipljivim tragovima misaonog svijeta što posreduju kontakt s ljudima koji su nekada davno bili. Od blistavih građevina jedino su ljepše i misaono poticajnije - njihove ruine!
Tragom Božjih poslanika je moj putopisni dnevnik koji ima nekoliko stotina stranica ispisanih redaka i bilježaka, nastalih u jugoistočnoj Turskoj u kasno proljeće 1990. godine, a među ovim je koricama tek jedan njihov dio.
Kurdski studenti, najpametniji dio tragičnog naroda koji sam izuzetno zavolio zahvaljujući divnom i mudrom Zani, pričali su mi (i) o području u narodu znanom kao "Peygamberleri ovalari ", "Područje Božjih poslanika", s bezbrojnim primjerima visokog islamskog pučkog duha, isprepletena s fantastičnim pričalačkim oblicima i sadržajima, koji plutaju između vjerovanja i nevjerovanja, između starozavjetnog citata i izvornog kur'anskog ajeta, od anegdotine ljuske do epske suprapovjesnice, od basne do očuđene zbilje; svaka priča ima bar jedan opipljiv poticaj - u mekamu, tekiji, podzemnom boravištu, izvoru, čak i bazenu i ribama u njemu!
U očuđenom svijetu i promatrač biva očuaen: zato, poslije svega, kažem mirna srca: bio sam sretan u zemlji po kojoj su hodali Božji poslanici, u kojoj danas susrećete, osim Turaka, Kurde i Arape, podjednako muslimane i kršćane (sirijske crkve), sunite i alevite.
Kad ste sretni,jedva čekate da drugom opišete svoju sreću; žurite mu puna srca! Gdje god sam bio, zamišljao sam kako pripovijedam svojim djevojkama - Smaili, Lejli i Hani - sve što vidim, čujem, i čemu sam odmah davao formu dnevnog zapisa koji razmišlja putujuci. One su lebdjele pored mene gdje god sam bio. Tako sam otkrio i najpogodniji oblik svoje "1001 noći ", u putopisu koji doista najviše naliči životu samome: prima sve i emitira sve!
U Zagrebu je, tijekom 1991. i 1992, iz bilježaka, izrastao tekst s putovanja; zatim sam odložio olovku i papir: zaboravio sam svoj rukopis kao da ga Bog nikada nije ni dao. Kako sam mogao i pomisliti na putopis dok mi umiru dragi rođaci i prijatelji, dok mi najmlađem bratu truhnu kosti na zloglasnom mostarskom Heliodromu?
A onda su u Zagreb došli, pred strašnom smrću bježeći, bošnjačke izbjeglice. Među njima je bio i 18-godišnji Samir Mehmedović, iz Lepenice pokraj Tešnja. Rijetko inteligentan i znatiželjan, osvajao je svojom dragošću sve oko sebe. Pomagao mi je, poput sina, u brojnim poslovima zagrebačkog "Preporoda ", a ja sam mu, zauzvrat, opisivao ljudska čuda koja sam susretao na putu. Zaista, Samiru dugujem spasavanje svog teksta i nedovršenih bilježaka iz zaborava. Tih, ratnih godina, neke sam dijelove objavio u "Beharu" i na III. programu Radio-Zagreba. Najdragocjenije su mi riječi ozarenosti kojim su me zaticali iznenađeni čitatelji, ali i iskrenog estetskog zapažanja urednika (III. programa), velikog hrvatskog pjesnika Daniela Dragojevića.
Najposlije, razgovor, telefonski, s izuzetnim pjesnikom Amirom Brkom, i njegov prijedlog: "A bi ti htio da ti mi štampamo putopise?"
Mogao sam izgovoriti zapanjenu tvrdnju, kojom bih zatvorio cijelu priču: "To je prva takva ponuda iz moje domovine... "
Tragom Božjih poslanika, usprkos svemu, jos nije ni blizu svoga kraja. A kraj mu je, tom štivu, na mjestu i u datumu koje ne mogu odrediti, a znam da mi prilaze.

U Tešnju, 27. IV 1999.                                  Ibrahim Kajan

12. stu 2011.

KAKO SU BOŠNJACI ŽIVJELI I KAKO ŽIVE S DRUGIMA I DRUKČIJIMA

 Početak predavanja: Ibrahim Kajan i pjesnik Amir Brka, 
direktor Centra za kulturu i informacije, 11. 11. 2011, Tešanj
   LJUDI SU BRAĆA
Bošnjaci i njihov odnos prema Drugima i Drukčijima
Govori: Dr. Ibrahim Kajan

Recentno vrijeme ponovno izbacuje na površinu pitanje koje se u europskim pa i u svjetskim zemljopisnim, političkim i historijskim relacijama ciklički javlja, uznemiruje i nerijetko otvara prostore odluka nesagledivih posljedica. To je pitanje odnosa prema Drugim (i drukčijim). Historijski, odnosi su se modulirali u malom broju varijacija: Tolerancija prema Drugima (i drukčijima), prisilnom prevjeravanju Drugih, protjerivanje Drugih ili – u najtragičnijim oblicima - usmrćivanje Drugih, pojedinačno (zločinima) ili institucionalno, državnim terorom -  en masse,  kao holokaust ili genocid!
U granicama svojih stabilnih historija, nemalo je europskih država koje su iskusile jedan ili čak sve (nabrojane) oblike povijesnog odnosa prema Drugima, čiji su se obrisi Dobrog i Zlog najčešće i najjasnije uočavali u tamnim i nečitkim historijskim razdobljima (srednjovjekovlja), kao i u bližim vremenima s obiljem arhivske građe iz koje još, metaforički rečeno, curi krv nevino ubijenih ili u dim i pepeo pretvorenih ljudi .
Najdublje korijenje takvoga odnosa u Europi se može promatrati prema odnosu položaja ljudi semitskog porijekla, npr. Židova od srednjovjekovnih do modernih vremena, a koje, u posljednjim desetljećima sve snažnije zapljuskuje europske građane islamskog svjetonazora (bez obzira jesu li adaptirani useljenici azijskog, afričkog ili evropskog porijekla - recimo albanskog ili bosanskog).
Historijska iskustva su najčešće tragična iskustva. S takvim historijskim prtljagom, malo je europskih naroda koji bi imali moralnog prava poučavati druge narode, možda posebno islamske, o bilo čemu iz pojmovnog sklopa koji pokrivamo s leksemom tolerancija, a koja je zapravo najniži stupanj u pozitivnim odnosima među ljudima i kolektivitetima. Ona i ne znači ništa više od onoga što znači riječ snošljivost.

Odnos prema Drugima u Bosni i Hercegovini
Raspad Jugoslavije i bjesomučni rat koji je pratio političke odluke tog raspada, te pokušaja stvaranja Velike Srbije na razvalinama bivše države, najtragičnije se očitovao u Hrvatskoj i – posebno! – u Bosni i Hercegovini, u obje dakle države s visokim postotkom različitih nacionalnih zajednica. U Hrvatskoj, uz matični hrvatski narod, živjelo je oko 15% Drugih (Srba oko 12% ), dok je stanovništvo BiH podijeljeno na tri velika, konstitutivna nacionalna korpusa – Bošnjake (muslimane), Srbe (pravoslavce) i Hrvate (katolike). Mada je i u Hrvatsku i u Bosni rat „uvezen iz Srbije i Crne Gore“ kao agresivni udar na nezavisnu i od Ujedinjenih nacija priznatu zemlju, od tog, ratnog, početka pa sve do danas – „cijeli se svijet“ kao trudi da nas „nauči toleranciji“ i „kako trebamo živjeti u snošljivosti“ jedni prema drugima. Da, neke stvari se očito ne nauče  kao trajna znanja, kao umijeća trajnog življenja, nego propadaju pod silovitim udarima političkih promjena i neljudskih i agresivnih političkih ideologija. Pod njihovim diktatom – prvi stradaju Drugi, kao što su u ovom bosanskom ratu prvi stradavali nesrbi, Bošnjaci i Hrvati.

Jesu li Bošnjaci živjeli historiju koja je poništavala Druge (i drukčije), ili je s Drugima živjela u toleranciji?
Jesu li Bošnjaci štitili Druge kad su bili u pogibelji kakva je bila njihova vlastita od 1992. do 1996., i od Haaga proglašena genocidom (Srebrenica), planski i svjesno provođenom uništavanju bošnjačkog naroda kao „konačnog rješenja“ Miloševićeve i Karadžićeve politike?
U hiljadugodišnjoj historiji Bošnjana / Bošnjaka, nisu pronađeni primjeri koji bi bili negativni za Bošnjake. Bošnjaci, historija pokazuje, nikada nikoga nisu prevjeravali na svoju vjeru, nikoga nisu progonili zbog drukčije vjere ni zbog drukčije rase, a niti su vodili ratove baratajući terminima „humana preseljenja naroda“, „čišćenja nebošnjačkih naroda“, ili, jezikom ovog vremena – ubijajući po nekom konceptu „konačnog rješenja“ (genocida) bilo koga i bilo kada.
Jesu li štitili Druge? Jesu. Ovdje ćemo se poslužiti jednim primjerom iz kasne jeseni bosanskog srednjovjekovlja koje zalazi u doba turske administracije i jednim primjerom, nedovoljno poznatim, s početka II. svjetskog rata, kada je Bosna silom priklonjena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i fašističkom konceptu dr. Ante Pavelića, miljenika Benita Musolinija.

Dobri Bošnjani
Historija današnjih Bošnjaka zasigurno ne počinje s islamiziranjem srednjovjekovnih Bošnjana, podaničkog puka Bosanskog kraljevstva. To im je narodnosno ime i historija ne bilježi ni u jednom jedinom slučaju da se zovu drukčije. Također ne bilježi da u Bosanskom kraljevstvu, osim Bošnjana, živi bilo kakav drugi narod. Bošnjani su, po vjeri, patareni (poznati i kao bogumili, babuni i sl.) sa vlastitom Crkvom bosanskom, sa svojom hijerarhijom i svojim, originalnim, čitanjem biblijskih tekstova (koji se ne podudara ni sa Istočnom ni sa Zapadnom Crkvom), te svojim mramorjem, stećcima, rasutim po površini cijeloga bosanskog kraljevstva. Te Bošnjane, te patarene, drugi su prozvali Dobrim Bošnjanima.
Međutim, dolaskom vatikanskih misionara u XII. st. - dominikanaca, a potom franjevaca, domaća se varijacija kršćanstva i stožerna uloga Crkve bosanske, pod pritiscima koji su uključivale kompletne križarske pohode, „vjersko čišćenje“ nekatolika, kroz nekoliko je sljedećih stoljeća neprestano proizvodila građanske ratove, trijebljenja bogumila i posevemašnjim genocidnim zahvatima prijetili joj „konačnim rješenjem“: smrću „heretičkih“, „nevjernih“ Bošnjana!

U islamu su našli spas pred inkvizicijama
U takvim okolnostima, u nadolazećoj turskoj sili i islamu koji su nosili sa sobom – patareni su pronašli jedini izlaz za spas svojih života. Zbog toga je, vjerovatno, i nastao izraz „Bosna šaptom pade“.
Kroz sljedećih 400 godina turske administracije nad Bosnom, bivšim kraljevstvom koji je i u sklopu osmanske države sačuvao visoki stupanj autonomije kao „Corpus separatum“, „Bosanski sandžak“, bivši patareni uzdignuti u domaći vladajući sloj, nisu pokazali osvetoljubivost prema svojim progoniteljima. U tom prvom stoljeću islamskog gospodstva desila su se dva događaja od iznimne važnosti koji, također, na svoj način reflektiraju pitanje odnosa prema Drugima.
Prvi je izdavanje sultanskog dekreta kojim se jamče prava i sloboda vjeroispovijesti ne samo patarenima koji nisu svojevoljno prihvatili islam, nego i katolicima, dekreta poznatim pod imenom Ahd-nama, uručen od sultana Mehmed hana El Fatiha fra Zvizdoviću i čiji se izvornik čuva i danas u Fojničkom samostanu.[1]
Drugi slučaj predstavlja kolektivni bošnjački prijem progonjenih Jevreja u područje svoje Bosne, slijedom sultanovog otvaranja granica cijele Osmanske Imperije za preživjele prognanike Jevreje (i druge nekatolike)  iz Španjolske, nakon rekonkviste 1492. Tada su bosanski Sefradi u Bosni pronašli novu domovinu, srodili se s njom i s cjelokupnim bošnjačkim narodom, poglavito muslimanskim. Može se, iz današnje perspektive  reći, da su Sefardi, kroz svih 400 godina turske administracije u BiH živjeli u miru i u visokom stupnju tolerancije s Bošnjacima.

Fašističko trijebljenje nehrvata u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
Nakon Austro-ugarske Monarhije (1878 – 1918), u novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, Bošnjaci su i u vlastitoj  Bosni najugroženiji sloj stanovništva: zabranjuje mu se ili mu se političkim metodama priječi svaka upotreba nacionalne atribucije – izvan zakona mu je  (bosansko) ime jezika, (bošnjački) nacionalni status, pa prema tome i pravo na politički tretman.
Okupacijom i proglašenjem Bosne dijelom Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.), Bošnjaci se, bez vlastitog sudjelovanja, političkim aktom proglašavaju Hrvatima a ime Bosne se zabranjuje posebnim zakonskim spisom.
Na samom početku II. svjetskog rata, kad počinju pokolji nehrvata u samoproglašenoj NDH, fašističke falange dr. Ante Pavelića, počinju utjerivati strah u kosti cijelom stanovništvu i provoditi doslovnu genocidnu politiku prema Srbima, Jevrejima i Romima (i) u Bosni i Hercegovini.
Jedini koji su stali u zaštitu Srba, Jevreja i Roma – bili su, sa punom sviješću i golemom građanskom hrabrošću,  Bošnjaci – o čemu svjedoče brojne javne rezolucije protiv nepravednog zatvaranja, odvođenja u logore smrti i ubijanjima na licu mjesta - koje su, usprkos smrtnim prijetnjama, objavljivali intelektualci u Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Banja Luci, Bijeljini, a potpisivale desetine, stotine i hiljade građana koji su u svojim sredinama imali bilo kakav ugled…   Takav primjer kolektivnog osjećanja prema Drugima i drukčijima, rijetko je zabilježen i u svjetskim razmjerima, osobito u doba nesmiljene fašističke strahovlade koju je upoznao gotovo cijeli europski kontinent.
Pojedinačnih primjera spašavanja Drugog, tijekom II. svjetskog rata, bilo je na sve tri strane bosanskohercegovačkog naroda, ali primjer rezolucija – ostao je jedinstven i nedovoljno proučen i nedovoljno poznat.

Bošnjaci znaju živjeti s Drugima
Bošnjaci su dakle kroz dugi period svoje historije pokazivali volju za životom, nikada ne odričući ni Drugima i drukčijima koji su s njima živjeli i društvenoj i političkoj snošljivosti kroz stoljetne  naslage vremena. Ne samo da je nisu odricali, nego su Drugima i pomagali. Tu svoju plemeniti crtu, posebno su pokazivali i kroz cijeli odbrambeni rat 1992- 1996., jer jedino iza akcija Armije Bosne i Hercegovine u kojoj su Bošnjaci bili većina, nisu ostajale srušene ili oskrnavljene crkve, niti su paljena sela i gradovi, niti su ubijani civili, niti su zabilježena silovanja. U odbrani svoje domovine svaki su put pokazali visoki moral, žudnju za slobodom – svojom i svih onih koji, udesom sudbine, žive sa njima.   


[1] Citat iz Ahd-name: „Ja, sultan Mehmedhan, dajem na znanje cijelom svijetu, da su posjednici ovoga carskog fermana , bosanski duhovnici, našli moju veliku milost, pa zapovjedam: Neka niko ne smeta i ne uznemiruje spomenute, ni njihove crkve. Neka mirno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli, nek budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha, u zemljama moga carstva nastane u svojim manastirima. Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva, neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje. Neka niko ne napada niti vrijeđa i ugrožava: ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tuđine doveli kojeg čovjeka u moju državu, da im je dopušteno... „

 (SKRAĆENA VERZIJA)

Izvor: 
DIWAN, god. I, br. 1 / Luxembourg, oktobra 2011.

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...