Ibrahim Kajan
VOLJELA JE SVOJ JEZIK I SVOJU DOMOVINU, I SVE LJUDE U NJOJ
(Povodom članka Ivice Grubišića „Lažna i uvrjedljiva priča o Katarini Kosači“,
Dnevni list, 19. ožujka 2005.)
U Dnevnom listu pročitali smo 19. ožujka 2005. prilog gospodina Ivice Glibušića "Lažna i uvrjedljiva priča o kraljici Katarini Kosači". Tekstom se reagira na recenziju drame Katarina Kosača – posljednja večera, tiskanoj još u kolovozu 2003. godine u tešanjskom Centru za kulturu i informiranje, koju je napisao poznati bosanski pjesnik i kritičar Atif Kujundžić. Mada je čitateljima Dnevnog lista doduše ostalo nepoznato kako je naslovljen i kada je objelodanjen Atifov tekst u mostarskog časopisu Most (a za usporedbu s ritmom tiskanja dnevnih novina, izašao je zaista vrlo davno, u jesen lanjske godine!), nije presudno za razumijevanje problema koji gospodin Glibušić želi osvijetliti i utemeljiti. Svoje viđenje dramskog teksta a suprotiva Atifovu, temeljio je dakle isključivo na recenziji – pa iz tog razabirem da se ja, kao autor drame, nisam ni pozvan umiješati u možebitnu raspravu koju otvara vrijedni Glibušić. Ja sam napisao dramu, a ne povijesno djelo. A književne činjenice započinju tamo gdje završavaju historijske. Znam da to gospodin Glibušić zna, ali ipak me preko udaraca po Atifovim leđima poziva i uključuje u neku svoju zabrinutost za prikaz lika bosanske kraljice Katarine Kosača, o kojoj on zna sve, a mi – belčim – ništa! Zbog toga je uperio nadnaslov izravno u moje čelo: Prekrajanje povijesti u režiji Ibrahima Kajana.
Blagaj, tu je rođena nesretna kraljica
Ta Glibušićeva tvrdnja očito ne trpi prigovora! Tako usmjerena, pokazuje izrazito neuobičajeni smisao za stvaranje čudnog znanstvenog konteksta u kojem bi se valjala ispitati ’prekrojena povijest’ u rečenom dramskom djelu, koje se izvodi već gotovo pune dvije godine! Koje povijesti? Glibušić to nedvosmisleno ističe: bosanske, jer nju autori o kojima govori ne znaju, pa je, bar jedan od njih, prekraja. O toj povijesti, ”začudno je” kaže, morali su dati svoje mišljenje ”hrvatski historičari u BiH”. Ostali su znalci očito davno izumrli.
”Hrvatski historičari u BiH” bi trebali secirati moju dramu, donijeti zaključak i zabraniti njezino izvođenje. To doduše nije nigdje napisao urednik Dnevnog lista, jer to ne bi bilo u skladu s čak ni s toliko razvikanim ljudskim pravima. On bi, promicatelj slobodne misli koje ne poznaju granice, tek zabranio urednicima drugih glasila da mi daju prostor za osobito ”problematične” teze koje razastirem, primjerice, po stranicama časopisa Motrišta! Bojim se čak i pomisliti da u Mostaru još uvijek postoje ljudi koji bi spriječavali mišljenje drugog. Glibušić sigurno ne misli tako, jer kad bi tako mislio, onda – poučavaju nas jadne ljudske historije – onom Drugom ne bi dopustio čak ni živjeti.
’Katarina je lik duboke moralne snage…’
A kakva je zapravo Katarina Kosača u mojoj drami? Baš onakva kakvu opisuje briljantna glumica Selma Alispahić koja je i oživljuje na sceni SARTRA i svojom interpretacijom nerijetko polučuje prave ovacije publike: ”Priča o kraljici Katarini je poučna priča za sve one koji vole svoju domovinu, svoju Bosnu i Hercegovinu…”
Sviđa mi se i misao redatelja Gradimira Gojera koji, pojašnjavajući novinarima svoju viziju postavke moga teksta, reče: ”Katarina Kosača je lik duboke moralne snage, jak po svom otporu ne crkvenoj dogmi, nego dogmi kao takvoj. Po tome je Katarina prva emancipirana bosanska žena…”
Mislim da su u pravu. Oni su, i Selma i Gojer, prije nego što su ih izgovorili, studiozno pročitali svaki redak, svaku su riječ u drami dobrano odvagnuli – jer kako bi inače njihova drama bila uvjerljiva!? I tekst gospodina Glibušića, bez obzira što je napisao, zasigurno bi bio neusporedivo uvjerljiviji da je bar dramu pročitao (a ne tek recenziju!) ili da je bio na bar jednoj od brojnih izvedbi… već slavne drame Katarina Kosača. A kakvu je pamti historija? Bila je lijepa: voljela je svoj jezik, svoju domovinu i sve ljude u njoj.
Izvor:
MOST (Mostar), br. 186 (97 - nova serija)
Godina XXX maj/svibanj 2005.
Nema komentara:
Objavi komentar