DŽAMIJA U ZAGREBU - ZAŠTO JE SRUŠENA

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Vozeći Miroslava Krležu kružnim tokom oko Meštrovićeva Umjetničkog paviljona, Enes je Čengić slušao i pamtio što mu je taj „besmrtnik“, nerijetko i bez „izazvanog“ povoda, govorio. U nedjeljnu 16. VI. 1974., Čengić je zapisao Krležine riječi:

„Vidite ovu zgradu? Savršeno je glupo postavljena, zatvorila je vidike prema starom gradu. Arhitektonski ju je riješio Meštrović u spomen kralju Petru I. Oslobodiocu. Naime, Zagreb mu je morao podići neki spomenik pa su se dogovorili da to bude spomen-galerija. Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije.“

 Meštrovićev Umjetnički paviljon Kralju Petru I. Oslobodiocu  

 "Pavelićeve Džamija u Zagrebu"

Zašto je zapravo srušena zagrebačka džamija? Službeno je obrazloženo da je srušena na traženje zagrebačkih muslimana zbog toga što ju je sagradio poglavnik  tzv. NDH Ante Pavelić. 

Raspoloživa arhivska građa, dijelom obrađena i objavljena, pokazuje da je i jedno i drugo tumačenje na dosta klimavim nogama. Naime, ideja o gradnji džamije u Zagrebu u javnom je opticaju od 1912., kada je Zagreb posjetio tada poznati Husein-beg Bišćević. Skupljanje novčanih sredstava za gradnju, započelo je neposredno nakon tog posjeta. Godine 1916. islam je priznat u hrvatskom Saboru, pa je reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević, u svojstvu poglavara svih muslimana u Austro-Ugarskoj Monarhiji, imenovao prvog vojnog imama u zagrebačkom garnizonu. Potom je, 1917., u Zagrebu formirana mulimanska bogoštovna općina, ubrzo podignuta na rang muftijstva. Prikupljeni prilozi  za gradnju džamiju, dosegnuli su 100.000 kruna. Gradsko je poglavarstvo dalo provizorno građevinsko odobrenje i darovalo zemljište na kojem je danas zgrada Novinarskog doma. Nakon I. svjetskog rata nastojanja na gradnji džamije su gotovo zamrla. Dobrom voljom Gradskog poglavarstva odobrena je adaptacija dvaju stanova u općinskoj zgradi u Tomašićevoj 12 i u njoj je otvoren mesdžid 29. 11. 1935. Tada je oživjela stara ideja  pa je utemeljena Zaklada za izgradnju džamije, u kojoj je bilo niz uvaženih muslimana, među kojima i čuveni slikar Omer Mujadžić, veliko ime u medicini prof. dr. Ibrahim Ruždić i plodni pedagoški autor Salih Ljubunčić. Zaklada, osnažena značajnim prilivom novca za izgradnju džamije, dobila je i novu građevinsku lokaciju na Zelengaju. Početak II. svjestkog rata je, kao i prvi put,  zaustavio sve aktivnosti oko džamije. Tek tada se u gradnju džamije upliće politika i poglavnik Pavelić.  Za govornicom Sabora, Poglavnik je „otvorio priču“ o Meštrovićevom Paviljonu: „Ovaj hram umjetnosti nosi na sebi žig robovanja. Ja ne mogu ovaj žig dostojnije izbrisati, nego da iz ovoga hrama učinim džamiju.“ Tako je džamija, ni kriva ni dužna – zloupotrebljena.

Ante Pavelić - kako ističe prof. Salih Ljubunčić u pismu-apelu da se hram ne ruši tadašnjem reisu 1945. - nije za gradnju džamije dao ni jedne vlastite kune; izgrađena je gotovo u potpunosti od priloga vjernika prikupljanih od 1912. do 1944. kada je otvorena uz pompu endehaških krugovala i režimskih novina. Mediji su je nazivali, očito tiho nagovoreni - „Poglavnikovom džamijom“.

Kada je sekretar IX. rejona pozvao zagrebačke muslimane na posebnu sjednicu na kojoj bi se izjasnili o rušenju džamije, od 20.000 muslimana, došlo je tek nekoliko stotina građana. „Od prisutnih potpisana je molba na Narodni front od 12 lica, a od njih 8 komunista. Prijedlog je iako krnjav, dostavljen Narodnom frontu i u 1949., u proljeću, u roku od tri dana džamija je srušena. Radilo se i po noći sa reflektorima, motornim bušilicama i drobilicama (...). Unutrašnja dekoracija arabeski je premalterisana a kameni mihrab je stučen. Džamija je bila prekrivena ćilimima naručenim za vrijeme rata iz Turske. Svi tepisi (serdžade) i ćilimi su zatim preneseni u dvorac maršala Tita na otok Brioni – i oni danas ukrašavaju salone za prijem gostiju“ – svjedočio  je Šemso Dervišević, emigrant, 1960. godine u ciriškim „Bosanskim pogledima“. 

Iz Krležine opaske se naslućuje da je postojao ideološki razlog njezina rušenja, ali i kritika tog stava: bogomolje  su širom svijeta gradili neki silnici ili krvnici, ali su „graniti ostali“. Osim jednog – Džamije u Zagrebu!

 (9. maja 2015.)