Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan
Samo
brzoplet putnik neće zastati na samom ulazu u Stolac, u Gorici, uz niski zid
koji rubi memorijal neobičnoj i svetoj jevrejsko-sefardskoj osobi Mojsija Moše
Danona.
Sarajevski
protest
Zapravo,
u tom malom i njegovanom sakralnom prostoru tri su kamena spomenika, ali je
mjesto znamenito samo po jednom - po sarkofagu prvog sarajevskog rabina,
hahan-baše Mojsija Moše Danana. Priča kazuje da je, zaputivši se
prema Dubrovniku gdje ga je čekala lađa za hadžiluk u Jerusalim, iznenada umro
na Krajšini na domaku starog Stoca. Priča kazuje da ga je na pravdi Boga
Jedinoga utamničio Mehmed Rušdi-paša godine 1820. i bacio, sa još desetak
Jevreja, u sarajevski zlokobni zindan iz kojeg se rijetko ko vraćao. Paša
zatraži od sefardske zajednice 500 kesa groša za otkup uhićenika – ili će ih
pogubiti. Po zabilješkama Zeki-efendije, Rafael Levi, ugledni saraf-baša
(mjenjač) obrati se, nakon jedne džuma-namaza, muslimanskim prvacima za pomoć.
Muslimanski mu prvaci, jer su Levija izuzetno cijenili, obećaju da će sve uraditi
i sutradan sve Jevreje oslobodit. Ujutro, po sabah namazu, iskupi se 3000
muslimana i navale na Rustem-pašin konak, provališe unutra i oslobodiše
nevoljne Sefarde. Rustem-paša pobježe u Travnik i posla Visokoj Porti vijest da
su se u Sarajevu digli protiv svijetloga Sultana! Sarajevski prvaci,
saznavši za tu optužbu, napisaše svoju istinu, kao i o svim nezakonitostima
Rustem-pašinim, s potpisima 249 najviđenijih građana. Jevreji su također
poslali u Stambol dvojicu ljudi da pripomognu da istina stigne do Sultana....
Da je plan uspio, vidjelo se ubrzo: Sultan je smijenio Rustem-pašu i priveo ga
pred lice Pravde…
Od tog
dana rabinovog oslobođenja zindana, sarajevski Jevreji proslavljaju 4. hešvana,
Purim de Sarajevo, Dan spasenja, a 20. sivana (juna) polaze na hodočašće u
stolačku Krajišinu...
Hebrejskim slovima u
kamenom sarkofaku toliko nalik oblžnjim stećcima, u prijevodu na bosanski,
piše, među ostalim:
RABIN MOŠE DANON
Bio je
naš učitelj i rabin / Njegova dobra djela / Neka nam pomognu! / Amin!
Odijelio
se od ovoga svijeta / Dana 20. sivana 5590. /1830./
Zanimljivo
je da se za ovo memorijalno mjesto puno svetosti, gotovo dvije stotine godine
brine isključivo jedna muslimanska porodica, obitelj starosjedilačkih Medara.
Nakon što je divlja sila 1993. porušila i spalila sve u Stocu, oborila je i
malu židovsku bogomolju. Nju je, zaraslu u oštru hercegovačku travu i drač,
takvu, naherenih zidova i urušena krova, zatekao iz kuće prognani Mirsad Medar,
vrativši se godine 1997. Prvo što je uradio, bilo je da očisti malo groblje
triju sarkofaga – hahan-baše Mojsija i dvojice austrougarskih vojnika poginulih
u otporu zapremi bosanske zemlje, pa su i njih ukopali tu, pored zapamćenog
rabina, 1898. godine.
Živjeti s drugima,
Božji je Zakon
Taj nevoljni
židovski grob stalno opominje da je sudbina ljudi određena „nepromjenjenim
zakonom“ življenja s drugim i drukčijim, da su ljudi - „proizvođači historije“,
privremeni i egoistični. Moša Danon je potomak španjolskih
Jevreja, čiji su preci doživjeli 1492. godine isto
ono što je doživio Mirsad Medar punih
500 godina kasnije - 1993., kad su ga s djedovine protjerale snage Hrvatskog
vijeća obrane i Hrvatske vojske. A onaj izgon židovskog naroda s Pirineja (i španjolskih muslimana k
tomu!), pokrenuo je edikt katoličkog kraljevskog para Ferdinanda i
Izabele izdan 31. marta 1492., kojim su im pod prijetnjom smrti naredili
iseljavanje iz Španjolske u roku od četiti sljedeća mjeseca... ako se ne
pokrste.
Nijedna
europska država nije pokazala sućuti prema ljudskoj patnji najvećih razmjera
koje je svijet vidio i sve do jedne su čvrsto zatvorile svoje granice pred
ljudskim suzama. Jedina zemlja koja im je pružila ruku spasa, bila je Osmanska
imperija u čijem je sastavu bila i Bosna; tako su
Sefadi postali dio nas, naše zemlje i naših života. Petstotina godina
jevrejskog prisustva u životu bosanskih i humskih ljudi bio je toliko snažan i
plodonosan, da je nezamisliva kulturna i privredna slika našeg zajedničkog portreta, bez njihovog doprinosa! Bez njih, kako su zamišljali projektanti
propalih, krvavih historija, naša bi
historija bila torzo. Zaravnjena, pusta zemlja.
AVAZ, prilog
SEDMICA, 23. 5. 2015., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar