Historija iz zasjede
Piše: Ibrahim Kajan
Mnoga otkrića koja se rađaju u znanostima, ne samo u
prirodnim nego i u društvenim i humanističkim, nerijetko nikada ne dođu na glas
pa da o njima saznaju i „široki narodni slojevi“. Za njih počesto ne saznaju
čak ni vrlo upućeni i obrazovani ljudi. Neke nove spoznaje ostanu zauvijek u
krugu malog broja „posvećenih znalaca i specijalista“, kao u kakvu začaranu krugu druidskih svećenika
zavjetovanih na šutnju pred svojim
vlastitim pukom.
U doba bosanskih vladara - komu bi to moglo pasti napamet! –
pronađena su i trojica potpuno lažnih, podmetnutih, kukavnih, bosanskih
kraljeva. Način na koji su došli na vlast, na koliko im se pedalja
rasprostiralo kraljevstvo, koja im je bila uloga i ko ih je svrgnuo s vlasti –
na bjelodan način pokazuju kako historija postaje persiflaža, parodija,
groteska – od koje nije imuno nijedno vrijeme u kojem su se vladari igrali
malim i nemoćnim narodima.
Dvojica „naknadnih kraljeva“ nasljednika posljednjeg
likvidiranog i od bosanskog sabora potvrđenog suvenera Stjepana Tomaševića
godine 1463., da čudo bude još veće, pripadala su najvišem bosanskom plemstvu –
prvi iz dinastičke obitelji Kotromanića,
a drugi iz kuće vojvodâ Hrvatinića. Treći je jedan „stranac“, iz zemlje koja je
bosansku kraljevinu suludo smatrala svojom podložnom zemljom. Ipak, najveće je iznenađenje kada se to desilo, što i djetetu govori
koliko je „politika“ – redovito režirana
a najčešće prostačka.
Kad je ono „Bosna šapatom pala“ 1463. – nije ona odmah i
cijela pala pod Tursku; Jajaču i Srebreničku banovinu okupirao je Nikola
Iločki, vojak kralja mađarskog Matijaša Korvina . A jedan je maleni i uski pojas
središnje Bosne (Tešanj, Vranduk, dolina Lašve)
sultan Mehmed el-Fatih „oslobodio od samog sebe“ i proglasio ga
minijaturnom „Kraljevinom Bosnom“ i u njega instalirao novog „bosanskog kralja
Matiju Radivojevića Kotromanića, sina Radivojeva“. Radivoja, brata kralja
Tomaša i stric kralja Tomaševića. Tako
je imperijalna Turska „osigurala kontinuitet domaćeg vladanja“ koji se nizašta
na svijetu ne pita. Mada je kralj imao manje od 15 godina, izgleda da se rado
oženio, što nije nepoznata želja užarenih tinejdžera, „izvjesnom Turkinjom“
prekrivenom providnim velovima. Posljednji put kraljevski se mladoženja
spominje 1471. I otad mu se gubi svaki trag.
Nasljednikom malodobnog Kotromanića na „staklenom
prijestolju“ u Tešnju, osmanski sultan je postavio „suvenerom“ Matiju Vojsalića
godine 1472. Matija je praunuk Vojislava, brata Hrvoja Vukcića Hrvatinića.
Momku se bezbeli osladila vlast, mada se nizašto na svijetu nije pitao, pa je
pokušao 1476. godine s madžarskim kraljem udeverati neku urotu protiv sultana
Mehmeda II. Osloboditelja. Ocito je vrlo skupo platio tu pogrješku, jer mu se više
ime – kao posljednjem poznatom clanu porodice Hrvatinića - nikada i nigdje nije
spomenulo.
A trećeg „kralja“ nad Bosnom postavio je kralj Korvin, gotovo u isto vrijeme, ili malo
prije, kada je i sultan okrunio Matiju. Obje banovine doživjele su krah, prvo
Srebrenička 1512., a potom i Jajačka 1528.
Tek tada je, može se reći, cijelo bosansko kraljevstvo podvrgnuto
nepobjedivoj turskoj sili.
Kao lažne kraljeve, ne spominje ih nijedan poznati udžbenik.
Takav, ništavan trag u historiji ostavljaju i „legalni vladari“, pa i
„demokratski izabrani“ što je bar danas poznato svakom čovjeku koji čita
novine.
Mada se ova otpjevana historijska opereta kraljeva realno
odigrala, neko će me možda i optužiti da
se ja zapravo možda i ne rugam trojici malih bosankih kraljeva koji su
postojali samo za izvršavaju naloga „velike braće“ na Istoku i Zapadu – nego da
možebit aludiram na trojicu suvremenih bosanskih predsjednika koji se pomiću,
govore i djeluju baš kao i one lutkice
starobosanske – pokretane nevidljivim teatarskim koncima svojih novih, svima vidljivih gospodara...
AVAZ, prilog SEDMICA, 30. maja 2015., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar