BOSANSKI HRAST: FILIP IZ OĆEVIJE

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

 

 Portret fra Filipa Lastrića

„Vrijednost i ljepota ovog kraljevstva uistinu je manje poznata svijetu pa se ne usuđujem da je opišem, makar to bilo iskreno, a da se taj prikaz kritičarima ne učini izmišljen i pretjeran. Silnik koji ovdje kroji pravdu zavio je sve to u tamu a povjesničari, geografi i kozmografi, budući da ne poznaju ove krajeve, crno ih prikazuju i njih se većinom površno dotiču. Stoga se događa da prešute unutarnju vrijednost ovoga tla, pa nastoje opisati samo surovost i neprijaznost planina. No onaj tko bi se oslanjao više na vlastito iskustvo nego li na prikaze povjesničara sigurno bi potvrdio ovo što ćemo reći…“ – tako je započeo svoju domoljubnu poslanicu zapadnom svijetu fra Filip Lastrić, uklopivši je u znameniti spis „Pregled starina Bosanske provincije“, objavljen u Veneciji 1762.

A kad se ta knjiga pojavila u Sarajevu godine 1977. u prijevodu dr. Ingacija Gavrana, taj nam se misaoni duh ukazao na bosanskom historijskom horizontu divovskim hrastom  kojem je Bog odredio da koristi svojoj katoličkoj manjini u muslimanskom moru rubne turske imperije, Bosni, kojom se ponosio, za nju se skrbio, borio i neupitno volio. Rodio se 1700. g. kao Martin Jakovović, sin Jakova Ivanića iz Oćevije. Franjevačko mu je ime Filip a prezime Lastrić, po rodnom zaseoku Lastre. U dječaštvu je odjenuo smeđi habit, nosio ga kao student filozofije i teologije u Umbriji i u godinama udara Generalne kurije zbog njegova nastupa u vatikanskoj Propagandi – stavljajući se na čelo bosanskih franjevaca u sukobima s braćom oko neslaganja s cijepanjem Bosanske provincije. Umro je u mjesecu travnju 1781. u Kraljevoj Sutjesci.

Duh „Pregleda starina Bosanske provincije“, duh je njegove najdublje potrebe – da se odupre zloduhu zaborava, „iz potrebe da spasim čast svoje plodne majke Provincije“ ali i želje da govori o „građanskoj Bosni“. I… „da svijetu pokaže ljepote, bogatstvo i nekadašnju slavu svoje domovine“. Iz takvog stava, koliko god on polazio iz konkretnih historijskih i onodobnih političkih suprotnosti „prava na Bosnu“, natkriljuje nas njegova misaona univerzalnost, žudnja za istinom i pravdom zajedničkom svakom čovjeku.

Utvrđujući početnu „definiciju Bosne“, Lastrić je raslojava na geografski prostor i historijski pojam, viđen iz „turske Bosne“ svog vremena. A kad, nakon spomenutih gradova, nekadašnje prijestolnice, trgovačkih i političkih centara, prijeđe na opis svoje zemlje – bilježi diktat svoga srca: to je antologijska prozna pjesma („bez koje ne bi smjelo biti  nijedne bh. antologije“).

Lastrić   se ne ustručava „spočitnut“ autorima koji o Bosni pišu „napamet“, griješeći više nego što treba:  „… Tako čitamo da neki manji noviji hrvatski pisci tvrde da rijeka Vrbas dijeli Bosnu od Hrvatske. Kad bismo prihvatili to mišljenje, onda bi Skoplje, Jajce i Banja Luka bili hrvatski gradovi. Ali, kako to može biti, kad su to upravo glavna mjesta bosanskog kraljevstva?!“ Dodaje: „Rijeka Vrbas ne rastavlja Bosnu od Hrvatske. Ispravnije je reći da je odvaja Una, jer Hrvatska leži između Une i Kupe... Osim ondje spomenutih razloga, treba reći ili upitati: Ako bi predio sa zapadne strane Vrbasa bio Hrvatska a ne Bosna, kako bi stari pisci mogli nazivati grad Jajce glavnim gradom Bosanskog kraljevstva, kad se on nalazi na zapadnoj strani navedene rijeke? To bi značilo tvrditi da je glavni grad Bosne u Hrvatskoj.“

Nailazio je i na falsifikate „povelja kraljeva“ koje su bezobrazno podmetali čak i subraća, raskrinkavao ih je i „registrirao“ u svoj knjizi, bez pardona i oprosta. Sultanova povelja fra Zvizdoviću, Ahdnama, u poimanju Filipa Lastrića jest prvorazredni dokument, ali iz stvarnog života zna da se do pravde dolazi samo borbom – uz pomoć tog čuvenog dokumenta. Zna, kao što i danas svaki naš ojađen čovjek zna – da mu je svako pravo ugroženo mada postoji Ustav, Zakon, Propisi i Odluke!

Ako papa Franje danas posjećuje Bosnu, on zasigurno posjećuje duh koji je zračio istinom i istinom se borio,  duh koji je nekoć bio svjestan sebe kao soli autentične, dobre bosanske zemlje koja se zamijeniti ne može ni za jednu drugu na svijetu. 

 6. VI. 2015., str. 14-15