STJEPAN IMENOM AHMET

Historija iz zasjede: Miljenik iz Hercegova testamenta

  

Piše: Ibrahim Kajan

Rijetko je koja historijska figura tako snažno zapamćena u pučkim predajama, kao što je zapamćen Stjepan Vukčić Kosača, veliki vojvoda bosanski, herceg od svetog Save kako se u posljednjem desetljeću vladanja Humskom zemljom volio titulirati. Ispunio je svoje vrijeme živom historijom krcatom borbenih busija i zaokreta ne samo prema svijetu koji je trajno osvajao iz tvrdoga Blagaja, nego i sukoba i surovih ratova s najbližim, sinom Vladislavom, suprugom Jelenom i zetom kraljem Tomašem! Umro je osamljen u mjesecu maju 1466. u Novom; uz posmrtni odar nije bilo nijedne od njegove tri žene, ne bi ni kćerki ni sinova, ni zetova ni nevjesta... Sudbine su ih raspršile po cijelom svijetu, kao sudbine ovovremene bosanske djece.   

BOSANSKA DJECA

A ipak, svakog se svog djeteta – i Vladislava i Katarine, i Vlatka i Mare - sjetio na kraju balade, upisujući im imena u testament i šaljući ga u trezor Dubrovačke Republike. Iz testamenta se razabire koliko mu je ko bio na srcu. Po tome sudeći, danas se čini da je baška volio posljednjeg, malodobnog Stjepana, kasnijeg moćnog Ahmet-pašu, velikog osmanskog vezira! Nije ni čudo. On ga još nije stigao razočarati!

Tako se kazivalo: oči roditelja ne nagledaše se djeteta, ali ga dadoše godine 1463., kao živi zalog da jamči sultanu zakletvu Kosačinu o vazalstvu i pacifikaciji Hercegovine. U tako kupljenu miru, bivši bosanski vojvoda, bivši herceg od sv. Save ali i drski veseljak iz dekameronskih priča, hedonist i ljubitelj svega lijepoga a žena iznad svega – poživje Herceg samo tri godine pa ode na onaj svijet.. Njegov ljubimac, njegov Stjepan je u sarajima Topkapija postao Ahmet paša Herseg-zade, označen plemstvom po porijeklu, blistava figura Velike Porte uzvinuta do samog trona -  kao veliki vezir i zet sultana Bajezida II.

U burnim je godinama vladanja triju sultana bio državnik prvog reda i vojskovođa – ali je bio i pjesnik, postavši tako i prvi u rađajućem „Istočnom Parnasu“ bošnjačke književnosti na istočnim jezicima.

Nikad nije zaboravio zavičaj, ni Blagaj, ni Hum, Hercegovinu, ni Župu dubrovačku – jer mu je, dječaku, umrli otac oporučno ostavio kuće i vinograde u Konavlima koje je još adže Sandalj Hranić „prodao“ Dubrovčanima. Pamtio je i bosanski jezik, diktirao logofatima i ćatibima na njemu, kao i ovo koje prepisujemo, požutjelo, ali puno suvremenosti koja ne zastarjeva. Uputio ga je u mjesecu travnju 1488. knezu i vlasteli slavne Republike. Kao Hercegov sin, bio je i njezin građanin, a od nje je, po naslijeđu, uredno primao redoviti godišnji „dohodak“.

SVOJ I SVJETSKI

Milijem i veledraziem prijateljem presvetloj gospodije dubrovačkoj, knezu i vlastelom, od brata vam Ahmeta Hercegovića. Vlastele vii znate kada gospodin herceg umrije kako nam oporuči blago svoje. I ono blago u vašijeh rukah bii. I kada ga podaste momu bratu za isto mene pitaste i ja rekoh da date - do vas mi nije u tome ništa da u vas jest testamenat za naše blago. Da tako je rekao veliki gospodar da vas pritegnu na tuj svjedožbu.

Da, vlastele, molimo vas kako moju bratiju da biste se i vi potrudili za naš posao, er stou mi moremou za vas posao - činimo. Ere ako mnite da sam ja zabio prvo naše priateljstvo, Bog vije, nijesam. I ako se vij za moj posao potrudite i ja ću se za vaš posao potruditi. I Bog vam umnoži gosposva vlastele!

Dvor mu je, bilježe suvremenici, sjecište i malih i velikih, i muslimana i kršćana – a od stranaca sa svih strana svijeta, ipak, najčešće, dubrovačkih poklisara, trgovaca i onih Držićevih „nazbilj“ i „nahvao“ - ljudi na svoju ruku. Postojao je i naputak Malog vijeća prišapnut mladim izaslanicima: "U razgovoru s Ahmet-pašom nastojte s njim govoriti nasamo, i on s vama, na našem jeziku, jer ćete moći prisnije govoriti.“

Pola milenija, 500 godina nakon Hercegova sina Ahmeta  – najvrjednijim što je praksom pridodao svijetu univerzalne misli jest da se može biti „svoj i svjetski“, da susrećeš ljude otvorena srca, da koristiš drugima i da ne zaboraviš svetu zemlju zavičaja ni njezin pjevni jezik:   u njima si prvi put vidio i spoznavao svijet koji je bio i mogao biti sretan.

AVAZ, prilog SEDMICA, 13. VI. 2015., str. 14-15