28. lip 2021.

SJAJNA KNJIGA POEZIJE

 tvrde recenzenti i promotori Kajanove knjige Nakon potopa

MOSTARSKO LJETO - PROMOCIJA U GRADSKOJ BIBLIOTECI U MOSTARU, ODRŽANA 24. VI. 2021.

Kajan je jedan od najdosljednijih bosanskohercegovačkih pjesnika koji je ostvario lirsku ispovijest poticanu zbiljom a posredovana simbolima i arhetipskim situacijama iz biblijsko-kur'anskog semantičkog polja, u čijim se istinama utvrđuje imaginacijom i dalje i izrazima lično podiže do univerzalnih poruka, što jeste suština umjetnosti, - ocijenila je emeritus prof. dr. Elbisa Ustamujić.


Uz autora, prvog s lijeva, sliejde posebno probrani promotori: prof. dr. Safet Sarić, Emeritus prof. dr. Elbisa Ustamujić i doc. dr. Irma Marić


Osma knjiga poezije Ibrahima Kajana pod nazivom "Nakon potopa" promovirana je sinoć u okviru kulturne manifestacije "Mostarsko ljeto" u Narodnoj biblioteci Mostar.

Iako pisana u žanru poezije, knjiga je mnogo više od toga. Za samog autora 40 objavljenih pjesma u četiri ciklusa "Sveto janje", "Nakon potopa", "Daleko putovanje" i "Zalazak Sunca" predstavljaju autobiografski historijski pregled njegove intelektualne, duhovne pa i filozofske zapitanosti pojavnih i zbiljskih datosti i njihovih stvarnih refleksija.

Kajanov društveno javni angažman i osjećaj odgovornosti spram vlastite sudbine, sudbine njegove domovine i sudbine njenih naroda, učinio ga je glasovitim eruditom neprikosnoveno preciznog izričaja u kojem se jasno zrcale dugački labirniti izgrađeni policama tek pročitanih knjiga.



Bibliotečna avlija nad Neretvom, s dragim prijateljima i gostima. Svi su otišli sa svojim primjerkom knjige Kajanove "Nakon potopa", objavljene u izdavačkoj kući Shura publikacije, Opatija

- Kajan je jedan od najdosljednijih bosanskohercegovačkih pjesnika koji je ostvario lirsku ispovijest poticanu zbiljom a posredovana simbolima i arhetipskim situacijama iz biblijsko-kur'anskog semantičkog polja, u čijim se istinama utvrđuje imaginacijom i dalje i izrazima lično podiže do univerzalnih poruka, što jeste suština umjetnosti - ocijenila je emeritus prof. dr. Elbisa Ustamujić.

Misaoni čovjek, pojašnjavajući izneseni stav, dodala je Ustamujić, okrenut je Gospodaru svjetova koji jedini zna smisao svemu stvorenom.

- U Kajanovim stihovima postoji moralna snaga i odlučnost da se izdrže mrzle godine koje nikako da minu i da se odupru "svirepoj bratiji i gospodarima svijeta" koji kroje svijet da se održi uprkos kužnom zlu i stalnoj ugroženosti, - pored ostalog, primijetila je Ustamujiuć.

Knjigu su pored profesorice Ustamujić promovirali još mostarski pjesnik prof. dr. Safet Sarić i prof. dr. Irma Marić, profesorica Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru.

U analizi Kajanovih stihova Sarić je prepoznao kontinuitet koji se neda varati niti zamajavati, a time ni ostavljati nedoumice kod čitalaca.

- Autor i prizna i ne prizna i ono što jeste i ono što nije i vrijeme i bezvrijeme. Radi se o poetskom izričaju koji kristalno dijagnosticira metamorfoze erotsko ljubavnog senzualizma. Bitak Kajanove lirike lišen je estradne senzacije, a oplemenjen refleksijom senzualizma. Put njegovog lirskog putovanja ne završava "Nakon potopa". Mnogi će biti skloni pa ovaj naslov "protumače da nakon života nema života", da je to bilo pa prošlo. Međutim, ovaj naslov ima i značenje da nakon potopa zapravo počinje novi život, - istakao je Sarić.

U tom smislu Kajanovu poeziju je poredio sa Šimićevom i Tadijanovićevom.


Kajanova najnovija zbirka poezije "Nakon potopa" štampana je 2021. godine u izdanju Izdavačke kuće "Suhra" u Opatiji. Osim u Mostaru promovirana je još i u Zenici. (Hasan Eminović / Preporod.info)


Zadovoljstvo se ne može sakriti -  književnik Ibrahim Kajan sa svojim prijateljom i organizatorom, direktorom Biblioteke, Rasimom Prgodom 

RECENZIJA RUKOPISA "NAKON POTOPA" IBRAHIMA KAJANA, SHURA PUBLIKACIJE, OPATIJA, 2021.

 

SUFIJSKO SAŠAPTAVANJE I PORATNA PUSTOŠ

Piše Željko Grahovac

 

Rukopis koji iščitavamo komponiran je u četiri nevelika ciklusa, sa ukupno manje od četrdeset tekstova: naslovi ciklusa su “Sveto janje”, “Nakon potopa”, “Daleko putovanje” i “Zalazak Sunca”. Od prvog do posljednjeg teksta svjedočimo sufijskom sašaptavanju pjesničkog subjekta sa Bićem – sa besmrtnom dušom, čijim sastavkom će se ćutiti kroz sve ove stihove, bez obzira na to očitovao se u ovom ili onom licu, rodu i broju: i prostor, i vrijeme i zbivanje diskontinuirani su, utoliko što ne postoje jasne granice – između tvari i duha, živog i mrtvog, bilog i budućeg, između doživljaja i zamišljaja, početka i kraja, ovog i onog upojedinjenog bića. Za razliku od klasičnog aristotelijanskog koncepta “jedinstva mjesta, vremena i radnje”, ovdje je rijeĉ o jedinstvu ili o Jednoti duše (ili je ipak bolje kazati – ovdje je rijeĉ IZ Jednote duše); upravo programski u tom smislu djeluje tekst koji stoji na poĉetku knjige: 

“Na izlazu će te upitati ko si i otkud si i roditelji od kojih su./ Reci da si ih zaboravio./ Reci da ne znaš mjesto otkud dolaziš./ I reci da sebe ne poznaješ jer se ne možeš sastaviti:/ Ti živiš na jednom mjestu a tvoja duša na drugom.” (“Bezmjesni”) 

Upravo ovo “reci da sebe ne poznaješ jer se ne možeš sastaviti” motto je koji mož stajati ispred svega ovdje ispisanog; to je rastavljenost sebstva od sama sebe, raspršenost njegova preko granica o kojima smo naprijed govorili. Koliko god to, međutim, sa uobraženog homocentričnog stanovišta izgledalo kao neka vrsta rastrojstva bića – stvari ipak ne stoje tako: život sebe prepoznaje i saziva i kroz sve ono što je drugo i drugačije, i kroz one druge i drugačije svoje upojedinaĉenosti. Bit i jest u toj d r u g o s t i iz koje smo nekad potekli, kojoj se cijeli život vraćamo i u kojoj (jer drugdje ne možemo) jedino i možemo tragati za samim sobom: identitarna i ontiĉka oznaka, osnova i suština bića n i j e u n a p r i j e d zadata za svako njegovo upojedinačenje: 

“Poznajem te, Ljubavi, od doba kad još bijah bestjelesan/ i kad se s mukom porođajnom/ razdvajahu boje postanka/ izgubljene u crnom plaštu kaosa,/ od onda kad me dotač kož s milijardu osjetila/ što ogrnu moju Dušu poput košulje –/ od tog svemirskog razmeđa – plačem bez prestanka. //Bijah tako dobar u onom vremenu prije vremena/ kad nisam postojao,/ Bijah osjetljiv poput zvjezdana praha u kući svojoj svemirskoj./ Bijah gluh i slijep, srećom opkoljen, bezbriţan poput luda djeteta!// Dok te ne susretoh: tad spalih  pijanim srcem svoju košulju/ i vratih se tamo gdje sam nastao.” (“Košulja”) 

U maniru i u terminologiji sufijskog pjesništva, “košulja” je ovdje simbol upojedinjenosti žvota u čovjeku – a Ljubav je taj praizvor, to Biće iz kog svi postajemo. Posve nam je prepoznatljiva u ovome i nazočnost drevne metafore o Zemlji (o ovom svijetu kao “Dolini suza”): to “plakanje bez prestanka” o kom govori pjesnički subjekt jest zapravo redovito stanje u kožu zatvorenog plamička Duše, čovjeka kao pojedinca. Naprijed navedena pjesma je znakovita i bitna za raskrivanje duhovnopoetičkog postava autora, koji promišljamo dok iščitavamo rukopis: potpisnik ovog skromnog teksta usudio bi se već na temelju ove pjesme govoriti o svojevrsnom pre-pjevavanju ili u-pjevavanju na naš jezik ili u naš jezik (koji, koliko god mali bio, nedvojbeno pripada evropskom zapadnjačkom kulturnocivilizacijskom krugu) tog tajanstvenog duha sufijskog pjesništva (čija se graničnost u onom najdubljem smislu dakako ne svodi samo na kulturnopovijesni fakat situiranosti njegove na razmeđu Istoka i Zapada). Vrlo je zanimljivo iščitavanje i interpretiranje metafore “svetog janjeta” (čija situiranost u naslovu jedne jesme i cijelog prvog ciklusa zahtijeva da je razvidimo, pa i po cijenu da ne uspijemo sasvim precizno pogoditi o ĉemu je ta rijeĉ): 

“Kamo bih se okrenuo i gdje bih se skrasio?/ Što uraditi s tijelom koje me više ne može pratiti? // Trebam li poći za glasom koji odjekuje u meni/ čim sklopim oĉi?// Otkuda goleme udaljenosti među našim dušama/ kad su iz istog roditelja potekle? // Ništa me više ne privlači od vidljivog i nevidljivog/ a ipak sam spustio uho na koru zemlje/ ispod koje vrije sasvim drugi svijet. // Ĉudim se žudnji koja je toliko velika da je ne mogu obuhvatiti/ ni mislima ni unutarnjim očima: // Toliko je sretna, da plamtim poput žrtve na njezinu žaru,/ bez utjehe, bez iznenadna janjeta/ koje je, nekoć, sretnim učinilo Ibrahima.” (“Sveto janje”) 

Evo u ovome rukopisu prvi puta (ali ne, naravno, prvi put inače, jer je taj vid oĉitovanja Kajan kao pjesnik i u ranijim knjigama svojim koristio!) i imenovanja “autorskog prvog lica” (vrlo čestog kod klasičnih sufijskih pjesnika) – imenovanja koje stoji na kraju pjesme kao svojevrsni potpis: dakako ne iz razloga isturanja vlastite upojedinjenosti autorske u prvi plan, već, posve suprotno, iz skrušenosti kojom se ta individualiziranost c i j e l o m p j e s m o m predaje i posvećuje toj Besmrtnoj Duši, tom Živom Izvoru iz kog je potekla. Šta je to “iznenadno janje”, bez kojega (kao bez utjehe) ostaje pjesnički subjekt, koje je to moglo biti iznenadno i sveto janje, koje je “nekoć sretnim učinilo Ibrahima” (a sad je, bez njega, kao žrtva što plamti na žaru Žudnje)? Za odgovor na to pitanje treba čitati dalje (uvijek treba čitati dalje – dakako, samim tim i bliže!); već u narednoj pjesmi (“Kalem”) pjesnik govori o odlasku, i iz zemne/svakodnevne i iz ontičko-metafizičke perspektive:

 “Rasprostrijeh platno od snijega/ pa kruh svoj, i vodu,/ stavih predase./ I kožu janjeta spustih/ da me sjeća na prijatelja što je, poput Medžnuna,/ od ljubavi razum izgubio i u planinama zalutao./ I kalem sam stavio, u nježno runo ušuškao, i tako ga zaštitio.” 

Evo kože janjeta, koja “podsjeća na prijatelja što je, poput Medžnuna, od ljubavi razum izgubio i u planinama zalutao”; sjetimo se Medžnunovih riječi: “Ime je zastor, a taj zastor sam ja; ja sam veo, a lice pod njim je ona…”. Bit će da je o ljubavi riječ (o svetom janjetu, koje je nekad sretnim učinilo Ibrahima); o ljubavi koju, eto, ne pišemo velikim slovom (koliko god velika bila, sa aspekta naše zemne ili egzistencijske razastrtosti u onom što nazivamo životom). Poslušajmo kako dalje ide, kamo dalje ide pjesma “Kalem”: 

“Potom, prignuh se i sastavih četiri kraja platna/ s mišlju, što mi, kobna, pade napamet:/ da  mrtvačkim pokrovom moglo bi biti u kakvu tjesnacu i nepoznatu/ kraju! // Zaplakah, jer se sjetih Rumijevih stihova i ushićenja do kojih su me/ dovodili u ranoj mladosti. // Zato čvrsto zavezah rubove u čvor,/ pa zatakoh o štap svog potucanja zavežljaj sa stvarima koje sam zadržao/ od cijeloga bogatstva pokretnog i nepokretnog,/ od uspomena na rodbinu, na prijatelje i na poznanike,/ pa otvorih vrata kao da ću (haman sad!) izaći i nazvati mir onima koji/ vani/ nestrpljivi čekaju. // Rezicu na vratima podižući, upitah sam sebe: / "Kamo si pošao?"/ I još se jednom upitah:/ "U što si se obuo?" // Tad sjedoh na prag i pogledah svoje bose noge/ i svoje siromašne ruke. // Moja me čeţnja za putovanjem podiže iznad kuće/ i pogledah čovjeka na pragu, puna čuđenja i puna jasnih pitanja/ na koja nisam mogao ni odgovoriti, niti prešutjeti.” 

Evo pjesme, evo blaga pored kojega će proći i prolaziti tolike oči što ne vide i tolike uši što ne čju: na ovom mjestu razvidnom mi se učiniše i v e l i č i n a, i s v e o b u h v a t n o s t ovoga, obimom tako malog i na prvi pogled tako skromno-jednostavnog rukopisa. Ovo je primjer teksta kojega je pogrešno i nemoguće i besmisleno p r o č i t a t i: jer glagol je nesvršeni, ovo je tekst za č i t a n j e, ovo su vrsta i red riječi koji nam dolaze, primiču se, putuju do nas dok ih čitamo – svaki put zamalo bliže k nama, nego što su to bili u ranijem čitanju. Nema apsolutno nijedne riječi koja nije dugi-dugi put prešla dok je prispjela na svoje mjesto u tekstu (u vrijeme kad ga je autor ispisivao); isti takav i isto toliki dugi-dugi put svaka od njih morala je ponovo prevaliti – kako bi se s a m o naslutio (premda to s a m o jest zapravo ono s v e što Poezija znač i predstavlja!) onaj P u t o kojem zapravo i jest riječ… Kalem iz naslova i s početka pjesme zadobija svoje mjesto, opravdanje i objašnjenje tek u posljednjem stihu: čovjek koji je ostao na pragu (sa svojim bosim nogama, sa svojim siromašnim rukama, pun čuđenja i pun jasnih pitanja) neće dobiti odgovore – ali mu se neće ni prešutjeti to čuđenje i ta jasna pitanja… Granica koju treba preći da bi se uspostavio taj dijalog jest granica između života i smrti, između upojedinjenog tijela i Duše (koja mu je, plamičkom sebe, za života pripadala… ili je bolje reći koja je u n j e g o v o s t života bila jednom svojom iskrom z a t v o r e n a); taj kalem, “u nježno runo ušuškan” na počku pjesme, služi tome da ne ostanu prešućeni to ĉuđenje i ta jasna pitanja (sa kojima, na pragu, bosonog i siromašnih ruku, okončava s v a k i upojedinjeni ljudski život)… A u tom prvom licu jednine iz posljednja tri stiha (“Moja me čežnja za putovanjem podiže iznad kuće…”) supstancijalizirano je to što pokušavamo izreći (dakako, i dosegnuti) kao v j e r u (baš kao što toliko toga suštinski nezahvaćenog, neshvaćenog i nedosegnutog procuri kroz šuplje prste brojnih drugih v e l i k i h  r i j e č i – za koje si umišljamo da možemo njima nazivati to-nešto što bi trebalo da jesu… istinitost/razvidnost, ljubav, život, dobro, zlo, smisao, Bog itd.itd.)… To je prvo lice jednine koje čini da, recimo, Rumijeve stihove čitamo i danas (750 godina nakon što je njihov pjesnik umro) kao da su j u č e r napisani…i kao da ih je neko t u n e g d j e, u susjedstvu našem ispisivao; P o e z i j a je to prvo lice jednine, u kom uvijek iznova, iščitavajući veliko pjesništvo, oćutimo bilo vlastitog srca (i Njoj, a ne bilo kome ili bilo čeme drugom, imamo zahvaliti na toj i takvoj v l a s t i t o s t i srca koje kuca)… 

Tek nakon ovog i ovakvog iščitavanja p r v i h p e t tekstova iz prvog ciklusa otvara nam se, kao čitačima, put ka sljedujućim tekstovima: moći ćemo čitati ono “Ibrahime, sine Stipanov, sine Vlkov, sine cara zmijskoga!/ Gdje je jelen koji ĉuva tvoju staru dušu, gdje si ostavio / Svoju kost i svoje ime” (kraj pjesme “Predak”); onaj rekli bismo vedantski neprolaz grijeha kao zla čina koji ne može ostati nekažnjen (“Sada se sjećam zgrjehe svoje goleme:// Sjećam se tako živo! / Da, da… sjećam se sjećanja u jagodicama // Ono ne može nestati / Ono se preseljava zajedno s nama ma kamo se okrenuli i ma kamo duh i dušu, / na najzadnju zvijezdu, naselili” (kraj pjesme “Zastrt krilima gospodara noći”); tek sad možemo ĉitati svu raskoš i silinu možda i ponajbolje pjesme iz prvog ciklusa “Samrtni pokrov” (“Zašto im prije nisi oprostio, upita/ iznad zemlje se uzdižući.// Začudih se velikoj nerazumnosti Nevidljivog!/ Kada je čovjek, / prije nego što je tijelo napustio,/ ikada ikomu oprostio? // Zato ne rekoh ništa,/ samo svrnuh lice s blistava anđela/ prema snježnom lanenom pokrovu:/ razastirao se preko ljubavne postelje/ skrivajući tjelesa koja su se još uvijek,/ napustivši žvot, očajniĉki grlila”)… 

S obzirom na to da je ovaj skromni tekst pisan kao recenzija za rukopis poezije koji je pred nama, nadamo se da će poslužiti svrsi i barem malo otvorirti put čitaocima…i kroz tekstove u njemu tematizirane, i kroz sve one preostale koji sačinjavaju ovu sjajnu knjigu poezije.

 

SEAD HUSIC O KAJANOVOJ KNJIZI NAKON POTOPA

  Odgonetanje sepstva (Ibrahim Kajan,  Nakon potopa , Shura publikacije, Opatija, 2021) Piše: Sead Husić Ibrahim Kajan spada među one autore...