Napisala: dr. sc. Irma Marić
Dr. sc. Irma Marić
Bestjelesna
historija
jednoga pjesnika
(Prikaz knjige pjesamaNakon
potopa Ibrahima Kajana, „Shura publikacije“, Opatija, 2021)
Nova zbirka pjesama bosanskohercegovačkog
književnika Ibrahima Kajanau svome apokaliptičnome naslovu Nakon potopa
potvrđuje davno izrečenu misao da književnost, preispitujući granice čovječnosti
i humanističkih vrijednosti, dolazi do apsolutnih i univerzalnih saznanja o
neminovnostima nakon kraja. Kajanova samoosluškivajuća potraga za
vlastitošću u labirintu života i prijeko potrebno suočavanje s neminovnostima
početka i kraja, sada ga je dovela u poziciju Bezmjesnog (tako se zove i
jedna pjesma) jer se „ne možeš sastaviti“ jer „ti živiš na jednom mjestu, a
tvoja duša na drugom.“ Stoga, Kajanovo nakon bi bilo o izgubljenosti, stranosti,
ranjivosti, o traumi rata, o vremenu poraća, o egzilu. Nad ovom poezijom propitujemo i individualne i kolektivne pogibije, u
čuđenju - zar je na putevima ovog
svijeta toliko mnogo prognanika?!
Mostarska promocija knjige "Nakon potopa", s lijeva na desno: I. Kajan, dr. S. Satić, dr. E. Ustamujić i dr. I. Marić, 25. VI. 2021.
Zbirka sadrži šest cjelina, i to: Sveto janje,
Nakon potopa, Daleko putovanje, Zalazak sunca, Kritički
putokazi i O autoru. Od Arabije ljubavi iz 1967. godine, pa
do zbirke Nakon potopa, prošlo je više od pedeset godina što poetiku Ibrahima Kajana čini autentičnom i prepoznatljivom.
Zilhad Ključanin je u studiji o bošnjačkoj
poeziji s pobožnim motivima Lice svjetlosti prepoznao izrazito pobožnan
karakter Kajanove poezije koji, zasigurno, u našoj prošlosti nije bio
popularan. Kontinuitet takvoga poetskog kazivanja potvrđen je i novom zbirkom
autopoetičkih i apokaliptičnih pjesama koje su nastajale „u onom vremenu prije
vremena kad nisam postojao, u kući svojoj svemirskoj“[1],
ali i „po Dobroj Zemljici… Narentom, Božjim djelom koje teče.“[2]
Složeni, a ponekad i hermetični, refleksivni izrazi
pjesničke zbirke Nakon potopa provlače čitaoca kroz tjesnac intimnih, porodičnih,
zavičajnih, filozofskih, pa i religijskih pitanja - pounutrenja, te lirskome
subjektu preostaje kalemom i pismenima svjedočenje o precima,
rastancima, o sinu razmetnome, o Humskoj zemlji, o Kabilu, o Čovjeku koji je
razgovarao s vrapcima, o iskustvu Istoka i Zapada, iskustvu čovjeka čije je
srce uznemireno i tuče čekićem po istini kao kovač po željezu.
Neprilagođeni lirski subjekat u
vremenu i prostoru „nakon potopa“, s jedne strane, svjestan je ujevićevske
spoznaje da je naš put krug. S druge strane, u tome čudnome vremenu izvire i zrela
poezija nove osjećajnosti, reminiscentno isprekidana sama sobom - naslijeđenim
religijskim i porodičnim pričama, svakodnevnim paralelama, nostalgijama, retoričkim
uskličnicima, otvarajući tako beskrajna pitanja
koje lirsko ja postavlja i kroz pjesmu Sveto janje: “Kamo bih se okrenuo
i gdje bih se skrasio? \ Šta uraditi s tijelom koje me više ne može pratiti? \ Trebam
li poći za glasom koji odjekuje u meni čim sklopim oči?”[3]
Recenzent knjige Željko Grahovac uočava “sufijsko sašaptavanje” nastalo iz
pokuša da pjesnikovo “pijano srce” odgonetne najdublje slojeve iskustva i nadiskustva
(“Dođi, prijatelju, ma tko ti bio, samo dođi…”) svijesti i podsvijesti, koje uokviruje
prezreo umjetnički glas, sudbinski predodređen da kalemom zapisuje svoja i tuđa
iskustva u mikromozaiku postojanja:
U gradu Harranu, doznao sam za prvu ispričanu
priču, onu s početka svijeta, kada je Tvorac Džibrilu
diktirao imena stvari i svrhu postojanja njihova…
O Rabbi, štaće ova stvar raditi? Ta će stvar raditi to
i to. O Rabbi, trska ova, šta će raditi? Ta se stvar
zove kalem. Zapisivat će sudbinu ljudi.[4]
Neizostavno je, kao jedan sloj čitanja zbirke, u
prikazu nazvanom 'Bestjelesna historija' jednog pjesnika, spomenuti i
motiv potopa koji pronalazimo u priči o Nuhu, Božijem poslaniku koji je, po
jednoj predaji, 950 godina bezuspješno odvraćao od grijeha i nasilja. Potom, po
naređenju Gospodara, gradi lađu u kojoj će se spasiti malobrojna muslimanska
zajednica. Izrugivali su ih, omalovažavali, upirali prstom u tu veliku lađu u
pustinji, pravljenu daleko od bilo kakve vodene površine, za nevjernike to je
bio humorističan prizor za ismijavanje i uvrede.[5] U
književnosti, a posebno u onoj starovjekovnoj, prisutan je motiv potopa, između
ostalog, predstavljen kao konstantno i sveprisutno razmišljanje o našem
postojanju, svijesti i savjesti, a s druge strane taj motiv manifestuje Božije
prisustvo, opomenu, kaznu, ali i priliku da iznova sagledamo sebe i kroz
grijehe nad kojima budno bdijemo. Motiv
potopa se provlači i kroz različite religije svijeta, zabilježila ga je
i književnost u sumerskom epu o Gilgamešu, indijskom epu Mahabharati, a onda i
u Ovidijevom mitološkom epu Metamorfoze, poznati su i stari mitovi Egipćana,
zatim i perzijski, skandinavski mitovi.[6]
Metaforički, potop znači kraj jednog ciklusa i početak drugog jer, opet, sve
ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme, kako stoji u jednoj od
hebrejskih mudrosnih knjiga Propovjednik koja raspravlja o trpljenju, o
smislu života i smrti kroz vrijeme traženja i gubljenja, vrijeme šutnje i
govorenja, vrijeme rušenja i građenja, vrijeme rađanja i umiranja. A čitajući
novu zbirku poezije Ibrahima Kajana, rekli bismo i vrijeme nakon potopa.Sjetimo
se i Ibrišimovićevog Abdullaha Misrija
el-Bosnawija iz romana Vječnik koji
nastoji da svoje biće ničim ne odredi svjestan da nam samo preostaje težnja za
savršenstvom što je vječna, pa i literarna, istina sveukupnog
kulturno-civilizacijskog iskustva na Zemlji.Tako se i Pjesnik „čist i slobodan
poput oslobođenog meleka“, smirivši svoje srce, izmirio sa sudbinom. [7]
Motiv potopa upozorava na suštinu čovjekovog
bivstvovanja, vraća na početak kruga, možda ili na njegov kraj, jer put je
krug.[8] Pjesme iz
zbirke Nakon potopasu pisane u virtuozno konstruisanim stihovima i
strofama, zadivljuju dubinom misli, lirskim izrazom o čovjeku umornom,
razočaranom nepravdama i raznim usudima, ali uplašenom poput jelena s porukom
iz duboke zemlje: „Tek kad upoznaš svoga gospodara, počet ćeš ga tražiti.“[9]
U Kajanovoj zbirci Nakon potopa svaka
pjesma je ispisana sa dubokim uvjerenjem da je lađa spasa namijenjena onima
koji razumiju, onima koji putuju ka sebi, ka svome identitetu jer kako i
Kundera kaže: Pjesnici ne izmišljaju pjesme. Zbirka pred nama svjedoči o snazi jedne etičke i estetičke individualnosti, kao i
o samobitnosti jednog stvaralačkog čina. Pred nama je knjiga o tlapnji za srećom, za
porodicom, zavičajem, za sobom, za Sveopćim smislom. Ovo je knjiga o sudbini. Ovu zbirku poezije možemo nazvati i zbirkom života.
[1]Košulja,
str. 11.
[2]Kao
jelena smaknu me brat moj iz kuće izlazeći, str. 33 –
35.
[3]Sveto janje, str. 12.
[4]Ibrahim Kajan, Nakon Potopa (uvodni
zapis).
[5] „… Pa
smo nebeska vrata otvorili vodi koja je neprekidno lila, i učinili da iz zemlje
provru izvori, pa su se vode sastale, kako je bilo i određeno. A njega smo na
lađi nosili, od dasaka i klinaca.“ (Kur'an, El-Kamer, 10-13).
[6]Čitanka iz stranih književnosti: za srednje škole,
1. dio, Od starog vijeka do klasicizma, Nevenka Košutić-Brozović, „Školska knjiga“, Zagreb,
1977.
[7]Pomirih
se sa sudbinom i smirih svoje srce, str. 30-32.
[8]Kad me unuci o potopu budu pitali, str. 45-46.
[9]Poruka iz duboke zemlje, str. 62-63.
Nema komentara:
Objavi komentar