25. velj 2022.

BESTJELESNA HISTORIJA JEDNOG PJESNIKA / ZBIRKA ŽIVOTA

 


Napisala: dr. sc. Irma Marić


Dr. sc. Irma Marić

Bestjelesna historija jednoga pjesnika

(Prikaz knjige pjesamaNakon potopa Ibrahima Kajana, „Shura publikacije“, Opatija, 2021)

 

Nova zbirka pjesama bosanskohercegovačkog književnika Ibrahima Kajanau svome apokaliptičnome naslovu Nakon potopa potvrđuje davno izrečenu misao da književnost, preispitujući granice čovječnosti i humanističkih vrijednosti, dolazi do apsolutnih i univerzalnih saznanja o neminovnostima nakon kraja. Kajanova samoosluškivajuća potraga za vlastitošću u labirintu života i prijeko potrebno suočavanje s neminovnostima početka i kraja, sada ga je dovela u poziciju Bezmjesnog (tako se zove i jedna pjesma) jer se „ne možeš sastaviti“ jer „ti živiš na jednom mjestu, a tvoja duša na drugom.“ Stoga, Kajanovo nakon bi bilo o izgubljenosti, stranosti, ranjivosti, o traumi rata, o vremenu poraća, o egzilu. Nad ovom poezijom propitujemo i individualne i kolektivne pogibije, u čuđenju - zar je na putevima ovog svijeta toliko mnogo prognanika?!


Mostarska promocija knjige "Nakon potopa", s lijeva na desno: I. Kajan, dr. S. Satić, dr. E. Ustamujić i dr. I. Marić, 25. VI. 2021.


Zbirka sadrži šest cjelina, i to: Sveto janje, Nakon potopa, Daleko putovanje, Zalazak sunca, Kritički putokazi i O autoru. Od Arabije ljubavi iz 1967. godine, pa do zbirke Nakon potopa, prošlo je više od pedeset godina što poetiku Ibrahima Kajana čini autentičnom i prepoznatljivom. Zilhad Ključanin je u studiji o bošnjačkoj poeziji s pobožnim motivima Lice svjetlosti prepoznao izrazito pobožnan karakter Kajanove poezije koji, zasigurno, u našoj prošlosti nije bio popularan. Kontinuitet takvoga poetskog kazivanja potvrđen je i novom zbirkom autopoetičkih i apokaliptičnih pjesama koje su nastajale „u onom vremenu prije vremena kad nisam postojao, u kući svojoj svemirskoj“[1], ali i „po Dobroj Zemljici… Narentom, Božjim djelom koje teče.“[2]

Složeni, a ponekad i hermetični, refleksivni izrazi pjesničke zbirke Nakon potopa provlače čitaoca kroz tjesnac intimnih, porodičnih, zavičajnih, filozofskih, pa i religijskih pitanja - pounutrenja, te lirskome subjektu preostaje kalemom i pismenima svjedočenje o precima, rastancima, o sinu razmetnome, o Humskoj zemlji, o Kabilu, o Čovjeku koji je razgovarao s vrapcima, o iskustvu Istoka i Zapada, iskustvu čovjeka čije je srce uznemireno i tuče čekićem po istini kao kovač po željezu.

Neprilagođeni lirski subjekat u vremenu i prostoru „nakon potopa“, s jedne strane, svjestan je ujevićevske spoznaje da je naš put krug. S druge strane, u tome čudnome vremenu izvire i zrela poezija nove osjećajnosti, reminiscentno isprekidana sama sobom - naslijeđenim religijskim i porodičnim pričama, svakodnevnim paralelama, nostalgijama, retoričkim uskličnicima, otvarajući tako beskrajna pitanja koje lirsko ja postavlja i kroz pjesmu Sveto janje: “Kamo bih se okrenuo i gdje bih se skrasio? \ Šta uraditi s tijelom koje me više ne može pratiti? \ Trebam li poći za glasom koji odjekuje u meni čim sklopim oči?”[3]

Recenzent knjige Željko Grahovac uočava “sufijsko sašaptavanje” nastalo iz pokuša da pjesnikovo “pijano srce” odgonetne najdublje slojeve iskustva i nadiskustva (“Dođi, prijatelju, ma tko ti bio, samo dođi…”) svijesti i podsvijesti, koje uokviruje prezreo umjetnički glas, sudbinski predodređen da kalemom zapisuje svoja i tuđa iskustva u mikromozaiku postojanja:

 

U gradu Harranu, doznao sam za prvu ispričanu

priču, onu s početka svijeta, kada je Tvorac Džibrilu

diktirao imena stvari i svrhu postojanja njihova…

 

O Rabbi, štaće ova stvar raditi? Ta će stvar raditi to

i to. O Rabbi, trska ova, šta će raditi? Ta se stvar

zove kalem. Zapisivat će sudbinu ljudi.[4]

 

Neizostavno je, kao jedan sloj čitanja zbirke, u prikazu nazvanom 'Bestjelesna historija' jednog pjesnika, spomenuti i motiv potopa koji pronalazimo u priči o Nuhu, Božijem poslaniku koji je, po jednoj predaji, 950 godina bezuspješno odvraćao od grijeha i nasilja. Potom, po naređenju Gospodara, gradi lađu u kojoj će se spasiti malobrojna muslimanska zajednica. Izrugivali su ih, omalovažavali, upirali prstom u tu veliku lađu u pustinji, pravljenu daleko od bilo kakve vodene površine, za nevjernike to je bio humorističan prizor za ismijavanje i uvrede.[5] U književnosti, a posebno u onoj starovjekovnoj, prisutan je motiv potopa, između ostalog, predstavljen kao konstantno i sveprisutno razmišljanje o našem postojanju, svijesti i savjesti, a s druge strane taj motiv manifestuje Božije prisustvo, opomenu, kaznu, ali i priliku da iznova sagledamo sebe i kroz grijehe nad kojima budno bdijemo. Motiv  potopa se provlači i kroz različite religije svijeta, zabilježila ga je i književnost u sumerskom epu o Gilgamešu, indijskom epu Mahabharati, a onda i u Ovidijevom mitološkom epu Metamorfoze, poznati su i stari mitovi Egipćana, zatim i perzijski, skandinavski mitovi.[6] Metaforički, potop znači kraj jednog ciklusa i početak drugog jer, opet, sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme, kako stoji u jednoj od hebrejskih mudrosnih knjiga Propovjednik koja raspravlja o trpljenju, o smislu života i smrti kroz vrijeme traženja i gubljenja, vrijeme šutnje i govorenja, vrijeme rušenja i građenja, vrijeme rađanja i umiranja. A čitajući novu zbirku poezije Ibrahima Kajana, rekli bismo i vrijeme nakon potopa.Sjetimo se i Ibrišimovićevog Abdullaha Misrija el-Bosnawija iz romana Vječnik koji nastoji da svoje biće ničim ne odredi svjestan da nam samo preostaje težnja za savršenstvom što je vječna, pa i literarna, istina sveukupnog kulturno-civilizacijskog iskustva na Zemlji.Tako se i Pjesnik „čist i slobodan poput oslobođenog meleka“, smirivši svoje srce, izmirio sa sudbinom. [7]



Naslovnica zbirke "Nakon potopa", Shura publikacije, Opatija, 2021. 

Motiv potopa upozorava na suštinu čovjekovog bivstvovanja, vraća na početak kruga, možda ili na njegov kraj, jer put je krug.[8] Pjesme  iz zbirke Nakon potopasu pisane u virtuozno konstruisanim stihovima i strofama, zadivljuju dubinom misli, lirskim izrazom o čovjeku umornom, razočaranom nepravdama i raznim usudima, ali uplašenom poput jelena s porukom iz duboke zemlje: „Tek kad upoznaš svoga gospodara, počet ćeš ga tražiti.“[9]

U Kajanovoj zbirci Nakon potopa svaka pjesma je ispisana sa dubokim uvjerenjem da je lađa spasa namijenjena onima koji razumiju, onima koji putuju ka sebi, ka svome identitetu jer kako i Kundera kaže: Pjesnici ne izmišljaju pjesme. Zbirka pred nama svjedoči o snazi jedne etičke i estetičke individualnosti, kao i o samobitnosti jednog stvaralačkog čina. Pred nama je knjiga o tlapnji za srećom, za porodicom, zavičajem, za sobom, za Sveopćim smislom. Ovo je knjiga o sudbini. Ovu zbirku poezije možemo nazvati i zbirkom života.

 

Izvor: ISTRAŽIVANJA, broj 16, 2021.

Časopis Fakulteta humanističkih nauka, Univerzitet  "Džemal Bijedić" u Mostaru

 

 

 

 



[1]Košulja, str. 11.

[2]Kao jelena smaknu me brat moj iz kuće izlazeći, str. 33 – 35.

[3]Sveto janje, str. 12.

[4]Ibrahim Kajan, Nakon Potopa (uvodni zapis). 

[5] „… Pa smo nebeska vrata otvorili vodi koja je neprekidno lila, i učinili da iz zemlje provru izvori, pa su se vode sastale, kako je bilo i određeno. A njega smo na lađi nosili, od dasaka i klinaca. (Kur'an, El-Kamer, 10-13).

 

[6]Čitanka iz stranih književnosti: za srednje škole, 1. dio, Od starog vijeka do klasicizma, Nevenka Košutić-Brozović, „Školska knjiga“, Zagreb, 1977.

[7]Pomirih se sa sudbinom i smirih svoje srce, str. 30-32.

[8]Kad me unuci o potopu budu pitali, str. 45-46.

[9]Poruka iz duboke zemlje, str. 62-63.


Nema komentara:

Objavi komentar

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...