PREDSJEDNIK KOJEG SMO RAZUMIJELI

 

 Alija Izetbegović, prvi demokartski izabrani Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine

Upitao me s veselom i živom znatiželjom: “Je li stvarno istina ono što ste zapisali u onom članku u Oslobođenju, o knjizi…, da je svojevrsni hit?” Ruke su mu, gotovo oprezno dodirivale površ bijelog stolnjaka u uvijek prijatnom ambijentu restorana zagrebačkog Islamskog centra.

Podsjećao me na fotografiju svoga oca Alije Izetbegovića, negdje objavljenu, iz dana kad je mogao imati možda baš toliko godina koliko i on, Bakir, prvi put moj sugovornik i kojega od tada, vrativši se nakon studijskog boravka  u Turskoj pred ljeto 1990., nikada više nisam susreo. I po tom sam ga zapamtio. Dok je izgovarao svoje nedovršeno pitanje, prišao mu je žurno i odmah nas prekinuo, čini mi se, Salim Šabić. Shvatio sam: “... O knjizi Vašega oca? U članku što sam ga poslao iz Istanbula, nakon šetnji po knjižarama? Tako je, Islam između Istoka i Zapada, u drugom izdanju, jedna je od najtraženijih knjiga… Među mladim intelektualcima, ona je doslovni hit!” 

 Ustajao je iza stola,  gotovo nevoljko, s očima koje su “govorile sve”. Razumio sam ga, taj pogled, kao duboku bliskost sa svojim ocem. Bliskost se hrani oduševljenjem uspjeha svoga uzora. I naravno, poruke te bljeskovite priče sretna pogleda, mogao sam razumijevati kroz razdoblje koje je slijedilo, isprekidano, kroz geste i kroz poruke rasute unutar životne zbilje koja je  sudbinskim udesom dodijeljena njegovu ocu Aliji Izetbegoviću. (Upoznao sam i sam jednu pojavu u životu: kad zavolite nekoga ko u trpnji i patnji provodi svoj misaoni ili umjetnički život, uspjeh njegova djela vas ozari takvim uzbuđenjem, neusporedivim duševnim sjajem kakav nikada nije sjaj svog vlastitog uspjeha. To je zaista čudo). 

Tada, kada se to desilo, Alija Izetbegović je tek izašao iz prostora koji se u društvenom i političkom životu nesmiljenom ignorancijom pretvara u nepostojeći, ali izmjeren i određen  izoliranom ‘privatnom osobom’. ‘Privatnom osobom’ s reputacijom robijaša duga vremena zbog misli kojima je ispunjavao svoj život, osobom koja nas nije ni na što obvezivala sve do trenutka dok njegove misli nisu utjecale ne samo na naš život, nego i na našu kolektivnu sudbinu. 

Sudbinom upleten 

Biografija Alije Izetbegovića je poznata svim Bosancima i Hercegovcima, a posebice Bošnjacima. Zbog toga je, držim, ona, kao takva, čudesno podatna građa, u ovom trenutku, prije svega povjesničarima, ljudima što naknadno utvrđuju modele ‘društvene prakse’,  filozofima i sociolozima, ali će, gotovo je sigurno, i  književnici imati svoju riječ ispisanu kao projekciju zbiljne ili fiktivne distance. Takvih je primjera, za života prvog predsjednika neovisne Bosne i Hercegovine, bilo: intelektualno ih je provocirala njegova autentična rečenica, njegovi paradoksi u misaonoj sintaksi, duh koji nipošto nije bio bez humora, a bez komentara nisu ostajala ni njegova zamuckivanja, kao ni efektni, lapidarni, narodski kazani zaključci nadahnuti stilom čuvenog bosanskog govora ispunjana temeljnim obilježjima prostora iz kojega je izniknuo. 

Što je izgovarao? Izgovarao je riječi što su zahvaćale pojmove koje najčešće nismo izgovarali, a za koje smo znali da nam pripadaju po jednakosti prava svakoga čovjeka jer je svaki čovjek iz istog, svemirskog korijena: zaista, nikada nijedan bošnjački političar, nijedan bosanski državnik nije, usprkos sručenoj katastrofi kataklizmičkih srazmjera nad Bosnom i Hercegovinom - nije tako snažno i zgusnuto proklamirao pravo na zemlju kao neovisnu domovinu, pravo na jezik i njegovo nedvosmisleno narodno ime kao na nužnu ljudsku realizaciju, pravo na kulturnu misiju budućnosti i pravo na histriju koja se pod imenom svog, bošnjačkog naroda podiže iz ruševina vremena, a najprije i najposlije – časno pravo na vjeru, skrivanu i postiđenu, koju nam je izdiktirao Stvoritelj  svega što postoji. Iz svega se moglo zaključito baš to što je radio, sudbinom upleten, a što je izgovarao cijelom svijetu: Bog nam je dao život i mi ćemo ga braniti. Uradio je sve da izbjegne rat, ali u tome nije uspio. Iz nesmiljene, iz nemilosrdne agresije, pogažena načela najelementarnijeg prava na golu obranu, kada je čovjeku dopušteno koristiti sve da spasi život – sa svojim je narodom stvorio čudo bosanskog otpora. U čemu se skriva jezgra tog čuda? U dubokom moralu da se sebe obrani a da se ne počini zločin ni nad zločincom. Vidio je bešćutni svijet njegovu ratnu gestu. Otuda povelje i nagrade, priznanja i zahvale koje su mu izdašno dodjeljivali kao misliocu godine (Fond kralja Fejsala, 1996.), kao istaknutom svjetskom promicatelju demokracije (Centar za demokraciju iz Washingtona 1998.), kao osobi godine (lisabonskog dnevnika El Mondo, 1995.), kao pravniku koji u posvemašnjem klanju (ljudi) uzdiže načelo ljudskih prava (počasni doktorat prava istanbulskog Univerziteta Marmara  1997., nagrada Foruma Crans Montana, 1998.), i brojne druge, iza kojih je, nerijetko, taj isti svijet zaklanjao svoju skrivenu, licemjernu obrazinu.

Podrška intelektualcima

Dakako, nije Izetbegović slučajno “smislio” ni ključna pitanja bîti po kojima jedan narod opstoji,  a još manje je ‘proizvodio’ prilike u kojima će ih tako jasno artikulirati. Pitanje naziva jezika, zaboravljenog nacionalnog imena i pristupa rasutoj građi koja je predstavljala tek virtualnu sliku nacionalne historije koja se doslovno progonila, a sve pod krilaticom “marksističkih” promišljanja brkatih osuda “oživljavanja kalajevštine”. Ta su pitanja pokretali, ipak, stalno klevetani i sumnjivi intelektualci (zar nam već nešto nije glasno natuknuo akademik Filipović svojim Bosanskim duhom, ta zar nije prva nacionalna antologija književnosti izašla 1972. godine, Isakovićevo Biserje, a bošnjačko se ime slobodno moglo ispisivati isključivo u glasilima političke intelektualne emigracije, primjerice u Bosanskim pogledima oko kojih su se okupljali A. Zulfikarpašić, S. Balić, T. Velagić i drugi). U čemu je tu zasluga Izetbegovićeva i ima li je uopće?

Njegova je zasluga u tom što je, vidljivo je po pisanim svjedočenjima koje je ostavio, akceptirao narodnosno i nacionalno proučenom pisanom i duhovnom baštinom, ‘probajući je na sebi’ u mračnim dimenzijama životnog iskustva, tako restriktivna pa i krivično gonjena na svako postavljeno pitanje duboke duhovne egzistencije bosanskog čovjeka, posebice ako se ćuti muslimanom, ako prepoznaje neponovljivu osobitost svojega jezičnog idioma kao vlastitog jezika bosanskoga i nacionalnoga identiteta kao bošnjačkoga. Otuda je intelektualcima koji su pokretali ta pitanja, davao snažnu podršku, izgovarajući njihove stavove kao svoje vlastite. Unutar njegova intelektualnoga habitusa stajale su nepregledne kolone autora i misaonih autoriteta koji su konstituirali čvrstu tačku na koju su se oslanjali svi njegovi stavovi, njegov pogled na svijet i vlastiti narod u tom svijetu. Zaista je, u tom smislu, impresivna lista autora citiranih, recimo, u Islamu između Istoka i Zapada, u Sjećanjima, u Mom bijegu u slobodu! - ne samo filozofa od Aristotela, Platona i Ibn Sine do Kierkegaarda, Nietzschea, Heideggera i Adorna, pa Fromma, Rassella i Garodyja, nego i romanopisaca i pjesnika upamćenih u zgusnutim iskazima koje je smatrao valjanim da ih izgovori pred licem svojega naroda:  Firdusi, Dante, Puškin, A. B. Šimić, Tolstoj, Hugo, Hafiz, El Džahiz, Dostojevski, Ivo Andrić, Beckett, Strindberg, Baudelaire, Shakespeare, Zola, Ibsen, Hesse, Kafka, Orwel, Huxley, Czeslav Milosz, Bell, Goethe, Krleža, Borhes, Alan Boske, Josip Brodski, Bulgakov, Jevrem Brković, Ana Ahmatova, Vesna Parun, Pasternak, Paund, Hemingway, Slavko Janevski, T. Mann, Andrej Hing, Ortega Y Gasset, Tin Ujević, Sartre, O. Wilde, H. Miller, Kundera! Stotine! I opet: stotine autora! Zaista je volio, a ne samo čitao, nego i pamtio, svoga Musu Ćazima i svoga Maka Dizdara, živog Nedžada Ibrišimovića i živog Abdulaha Sidrana. Zbog sudbinske bliskosti,  Džemaludina je Latića naprosto volio. Visoko je cijenio angažman Muhsina Rizvića i Alije Isakovića i brojnih drugih koji su pridodavali “svoj prilog” bosanskoj i bošnjačkoj punini, baš onda kada se sve stropoštavalo od ratnog bjesnila! I sad ga vidim, u sjećanju, u mrzloj večeri u sarajevskom Holiday Innu, kada je pred impresivnim auditorijem intelektualaca svoga naroda, u večeri 27. XI 1993., progovorio na Bošnjačkom saboru o biti ili ne biti naše domovine (odjedanput nestade svjetla, donesoše svijeće!), one iste sudbinske večeri kada smo i službeno vratili u javni opticaj svoje drevno i jedino nacionalno ime: Bošnjak.

(Nije mi, u ovom kontekstu, mrsko spomenuti da je volio zagrebački časopis Behar. Prvi smo mu broj uručili u zagrebačkoj Vili Rebar (1992), a 40., (1999.) – u Sarajevu, kada je primio cijeli sastav Uredništva (Ahmeda Salihbegovića, Ziju Sulejmanpašića, Enesa Kiševića i moju malenkost). “Nemojte mi slati honorar!” – osmjehnuo se kad je vidio svoje govore što ih je prezentirao svijetu kao šef državnih delegacija.)

Protiv fašizma i pritiv komunizma

Razumijevanje zatečenog svijeta i ljudi u njemu, izranjalo je i konstituiralo se kao krik protiv dvojnim, paralelnim, najmračnijim dimenzijama europskih ideja koje su ogoljevale, obesmišljavale i poništavale čovjekov život u svakom pogledu, oblikovanim u ideologijama komunističkog boljševizma i fašističkog nacizma.

Zar je Alija Izetbegović mogao posjedovati drukčije misaone vizije, zar je uopće mogao drukčije oblikovati svijet svojih ideja, kada su izranjale iz njegova vlastita bića uronjena u Kur’ani Kerim, u Božje Riječi koje uče ljude onome što prije nisu znali i koje im prijete vatrom paklenom ako poremete red na zemlji? Filozofije koje su “Boga proglasile mrtvim” i koje su jedne narode proglasili “izabranim” a druge “prljavim” (pa zato trijebljenim) – propadale su zajedno sa onima koje su ih donosili, pa je zacijelo, imajući to na umu, izdržao sve patnje mučnoga desetljeća u kojem je bio u vrhu vlasti Bosne i Hercegovine, njezin prvi predsjednik Predsjedništva od 1992.,  kada je iznovice stekla, nakon 530 godina, svoje vlastite, historijske granice samostalne države.

Niko ne može reći da je volio svoj narod na štetu drugog naroda, da je Bošnjacima otvarao više političkih prava nego hrvatskim i srpskim bosanskim građanima – čak ni onda kada su, u organiziranim vojnim oblicima, njihovi politički i vojni “predstavnici” komadali sudbinsku Bosnu i Hercegovinu na ekskluzivno nacionalne “Republiku Srpsku” i “Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu”, proglašavajući ih, i tako se ponašajući, samo svojim, a ostatak – “zajedničkim”!

Zaista, Alija je Izetbegović u svim ljudima vidio Božja stvorenja, duboko vjerujući da niko nema više prava nad drugim: bošnjačkim je muslimanima pripadao i iz njihove ukupne filozofije govorio, pisao i djelovao. A to što je pisao, govorio i radio – podjednako je (moglo i može) pripadati svakom čovjeku ma ko on bio i ma gdje on živio.

Muk i pljesak

Nikada neću zaboraviti književnu večer u Stockholmu, u mjesecu svibnju 1995. godine, zbog pitanja (domaćina dr. Asima Alibegovića) što je Aliju Isakovića i mene nagovaralo da kažemo “što mislimo o Aliji Izetbegoviću”. Ja, koji se nikada nisam bavio dnevnom politikom, progovorio sam ne očekujući nikakvu političku korist niti javni politički efekt: Možemo misliti o Aliji Izetbegoviću što god hoćemo, ali jedno je nepobitno i sigurno: On je prvi predsjednik Bosne i Hercegovine koji savršeno razumije svoj vlastiti narod. Iz njega progovaraju naši zaboravljeni mudraci i naši dobri pjesnici, na jeziku koji im ne može biti bliži nego što jest – na bosanskom jeziku kojem su nas naše vlastite majke naučile! Pa kako onda da i mi njega ne bismo razumjeli!

Što mislite da se desilo? Nastao je muk. Pet stotina prognanika, poglavito bošnjačkih, gledalo me nijemo, šutjelo kao po nekom zavjereničkom dogovoru. A onda su se zanjihali golemi lusteri od pljeska koji je uzvitlao, čini mi se, i kosu na urednoj Isakovićevoj bosanskoj glavi!

(Objavljeno 2006.)