Zagrebacki gradonačenik otkrio spomenik čuvenom fra Lovri
Historija iz zasjede – Kako je Hasan postao fra Lovro Šitović
Piše: Dr. Ibrahim Kajan
Povijesna zbivanja tursko-mletačkih pograničnih prostora nerijetko
su od one vrste, poput jutra po kojem ne znaš kako će dan završiti. Historija
„mirovnim sporazumima“ sanira svoje dobitke i svoje gubitke, ali ljudske
sudbine niko sanirati ne može. One, u miru, nastavljaju, najčešće, na onom
mjestu gdje ih je „nemirna granica zaokrenula i usmjeria“. Mogu steći sve, ali
mir nikada.
Nesmotreni aga
Historičari su zabilježili, i hrvatski i bosanski, jedan
sudbinski događaj koji je od ljubuškog muslimanskog dječaka iz bošnjačke
porodice Alendara, lansirao super-zvijezdu na intelektualnom katoličkom nebu.
Zagrebački mu je gradonačelnik Milan Bandić, 280 godina nakon smrti, 2009. ,
otkrio spomenik ispred crkve sv. Kate u centru dječakovog grada.
U godini 1690., na pograničnom području među Osmanskim carstvom
i Mletačkom Republikom, između Ljubuškog i Vrgorca, nesmotrenog je agu Alendara
zarobio vrgorački harambaša Šimun Talajić zvani Delija. Harambaša mu poštedi
život ali zatraži otkup i jamca da će otkup, kad ga pusti iz zindana, biti uredno predan. Alendar se zakune i dovede mu osmogodišnjeg
sina Hasana. U neko doba, prikupi Alendar otkupninu pa je pođe brižan harambaši
mletačkom predati i od njega sina svoga preuzeti.
Katoličke kronike kunu se, kako je eto, nekoliko dana od kako
je otkupnina predana i dječak odeveden očevom rukom, na kapiji Talajićevoj
pokucao – niko drugi nego onaj isti mali musliman, dječak Hasan! Pobjegao, kažu
ujaci, u svoga harambaše, ko biva zavolio se s dicom igrati njegovom, pa mu je
kuća harambašina omilila više od babove i brižne majčine. E sad, čudno je to,
ne vrgoše oni njega natrag ko što bi svak živ uradio, nego ga sakriše i ime mu
Stipan nadjenuše. Potom ga harambaša
odvede franjevcima u Zaostrogu. I kad
prođe vrijeme, kad u 17. godište momak uđe,
onda mu i smeđi habit skrojiše. Zaredi se dakle i dobi ime: Patre F.
Laurentio de Glibuschi; za lokalne potrebe bi fra Lovre Šitović, po hikoristiku
imena Talajićeva, Šimun – Šito. Doduše, Šitovići su u Ljubuškom muslimani, pa
je morebit i prezime po trećem sinu Adema a.s., pejgamberu Šiitu.
Ni u jednoj „kronici iskrenoj“, nigdje nema traga o vijestima
koje bi brižne roditelje tretirale i možebitnim njihove potragama „za nestalim“
osmogodišnjim dječakom – ni tada ni ikad poslije! Zar se baš niko nije brinuo
šta bi s onog malog momka, gdje nesta i gje bi to biti mogao, pa nije u zemlju
propao?! Te vijesti su izbrisane.
Nije oprostila
A onda se, umjesto šutnje o ranim godinama, u predaji
umnažaju vijesti o mladom redovniku i propovjedniku, govore da je česti
sudionik vojnih mletačkih pohoda protiv „Turaka“, belčim i svoje vlastite bošnjačke
muslimanske rodbine i krvne svojte. Bilježe neke olovke kako u gustim, ljubičastim
noćima kriomice prelazi granicu i tajno posjećuje svoju muslimansku porodicu:
otac mu je umro, brat poginuo, majka je živa „nu ne da se sklonuti, ali s njim
dođe u Spljet udova nevjesta s malenom kćerkom. Obedvije bijahu podučene i
krštene. Nevjesta se udomi u dobru obitol u velom varošu, kćerkica postade
kreposna duvna u samostanu sv. Marije imenom sestra Maria Vitoria“.
A između predaja, izranja iz historije nepobitno figura velike
intelektualne ličnosti: veliki lingvist, gorljiv propovjednik i pobožni
pjesnik. Fra Lovro se potpisuje na knjige čija slava, bez pretjerivanja, traje
i danas, posebice Gramatike latinsko–ilirskog jezika - ilirskog, kojim je do onomad
imenovan hrvatski.
Kažu, ako ne griješe, da je umro na misi 1729., kao veliki
glumac na „daskama koje život znače“. Govorio je o svrhi korizme u splitskoj
prvostolnici. Čuo je šapat žena: „Blago majci koja ga je rodila!“ A on je, čuvši
to, zaridao i kroz suze i jecaje rekao: „Kako može biti blago mojoj majci, kad
evo sam skoro čuo da je umrla kao muslimanka, a na moje pozive i molbe nije se
nikako htila pokrstiti...“ Tako, kroz suze i plač, samrtnički stežući srce pred
pukom, krenu prema majci na onaj svijet.
Ona mu, za života, na ovom svijetu nikad nije oprostila. Hoće li na drugom, ne
zna se.
AVAZ, prilog SEDMICA, 5. 3. 2016., str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar