KNJIŽEVNI OBLICI I KNJIŽEVNE REFERENCE U HASANDEDIĆEVOM HISTORIOGRAFSKOM TEKSTU

Naučni skup  Život i djelo Hivzije Hasandedića (1915. - 2003.)

Uvod

Hivzija Hasandedić  (Jablanica na Neretvi, 1. VII. 1915. – Mostar, 19. X. 2003.),  svima nama, danas, predstavlja veliko i visokovrijedno ime koje je svoju pisanu dimenziju ostvarivalo desetljećima, tiho i pribrano, skupljajući krhotine, segmente  raspršenih inačica bosansko-islamske kulturno-spomeničke građe, podjednako one pisane na kamenu (na stelama i bašlucima), do one “papirnate”, zaboravljene da uopće i postoji (poluistruhle listine medžmua, na tavan ili u podrume bačenih knjiga i prvoštampanih novina) -  što su nekim čudom preživjele sve košmare, ratove i društvene pretumbacije.

Tako je, gotovo bez premca u Bosni i Hercegovini, obrađujući i objavljujući podatke o „spašavanju barem kao zabilježenog sjećanja“ na zatirane džamije u Mostaru u prvom desetljeću „narodne države“, do obrade stotina pojedinačnih tariha na mostovima, kućama i posebno – bašlucima (širom Hercegovine) oblikovao poseban stil historiografskog članka, ne bojeći se ni njegove jednostavne strukture niti akademske podozrivosti. Godinama je Hasandedić objavljivao svoja “mala otkrića” u lokalnom listu Sloboda, u časopisima Islamske zajednice i u glasilima svoje arhivske struke. Svi su se ti tekstovi od 80-tih godina prošlog stoljeća, „sami od sebe“ – započeli „ulijevati“ u samosvojne tematske cjeline i monografski oblikovane knjige, kakve su, npr.  jedinstvena monografija o Mostaru (Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, 1980., 2008.), ili o baštini u Istočnoj Hercegovini...

I sve kasnije Hasandedićeve knjige, nastajat će potpuno na isti način: istraživanja lista po lista, medžmue po medžmue, pedlja po pedlja, pletenje tematske mreže, objavljivanje i provjeravanje kroz listove i časopise, i dugo godinama kasnije – objava knjiga, zaokružene cjeline, monografije!

Tragom vlastite teme, iščitavanjem Hasandedićevih tekstova unutar  tematski čvrstih monografija, pa i rasutih  tekstova po periodičnim izdanjima, zaključujemo da bi mogla nastati još jedna zasebna knjiga; knjiga o participaciji književnih oblika u stručnim i naučnim tekstovima Hivzije Hasandedića.

Cilj rada

Jedna visoka svijest o sebi i svijest o kulturi iz koje je izranjao i u kojoj je oblikovan – zaista se briljantno rasprostiru gotovo kroz svaku strukturu njegovog teksta, ne strepeći od prigovora što u znanstveni diskurs utkiva i oblike koji historiji, kao znanstenoj disciplini možda i ne odgovaraju, koji su joj - nerijetko - opterećujući, naizgled čak i kontraproduktivni.

U ovom radu podrazumijevamo književne oblike koje je Hivzija Hasandedić zahvaćao iz usmenog i autorskog stvaralaštva. Hasandedić je tim citatima (iz lirskih i epskih pjesama, iz alhamijado pjesništva, te epigrafske forme ritmizirane proze -  tariha), poetski osvježavao a zapravo potkrjepljivao prisutnost onog što je izvan diskursa – glas kolektivne bošnjačke usmene i zabilježene (ali neosviješćene) memorije.  Od proznih oblika, obilato je koristio predanja i legende, zatim putopise (ovdje: Evliya  Čelebi, Henrik Renner),  te neke izrijeke iz prostora gnomskih oblika - uzrečice i poslovice.  Hasandedić se također služio i interpretacijom predaje i zahvatom u oblike (dovršenih) legendi.

Pjesmama iz alhamijado korpusa, nije samo puki  transliterator (prenositelj teksta iz jednog pisma u drugo pismo), nego je onaj koji ij he, pogubljene, pronašao, interpretirao i u književno-znanstveni prostor lansirao. 

Što se tiče epigrafskih oblika, tariha, oni zauzimaju središnje mjesto među historijskim potvrdama za potpuno precizno određenje vremena (datuma) podizanja građevine, mosta, ispisa smrti ili obilježavanje nekog sretnijeg događaja (rođenja djeteta, dobivanje visokog položaja i sl.)

Ovaj tekst ne ide za iscrpnošću, nego za ilustrativnošću, pa ću navoditi, upravo zbog toga, tek neke od primjera.

I.        USMENE LIRSKE PJESME

Osim pjesama koje tematski zahvaćaju Mostar, u žanru šehrengiza, usmeni je genije prošarao nizom motiva gotovo sve dijelove Mostara, njegove kvartove, njegove džamije, medrese,  šadrvane i avlije, mostarske ašike i mostarske ljepotice. U brojnim pjesama koje u autorovu tekstu stoje u funkciji imaginativne ilustracije mostarskog duha, a ne potvrde historijske zbiljnosti, niz je na taj način spomenutih osoba pod njihovim historijskim imenom – pa ih je Hivzija Hasandedić, ne isključivo kao naučnik, nego i kao emotivni nasljednik mostarskog duha - primakao historijskoj analizi kao svojevrsnu dopunu i svjedočenje duhovne dimenzije historijskih vremena podvrgnitih osobnoj i osebujnoj  diskurzivnoj proceduri.

Najbrojniji su svakako citati iz znamenitih lirskih pjesma, mostarskih sevdalinki. 

Zanimljivo je da se ti lirski citati najčešće dovode u najbliži odnos sa sakralnim (džamijama) ili prosvjetnim ustanovama (medresama, mektebima), zatim poznatim lokacijama i u svom vremenu popularnim objektima (hanovima i dućanima), i – što je izuzetna zanimljivost - u kojima aktivni princip ne pripada muškarcima, mladićima – nego djevojkama! Poetska potka je najčešće protkana blagim humorom, i – važno je podvući – redovito predstavlja literarno prosvjetljenje historijske činjenice, memoarsko, kulturološko svjedočenje zbiljnog postojanja neke građevine, ili osvjedočenje djevojačke ljepote, svjedočenje neke velike ljubavi i ljubavne patnje. Osim historiji poznatih osoba, u lirskim zapisima su nerijetko i oni koje povijest,  u svojim skokovitim mijenama, nije uspjela čak ni identificirati niti verificirati.

Evo nekih od njih:

U Mostaru šećer mejtef kažu

U njem uči trista djevojaka

Hodža im je Omer-efendija

Kalfa im je lijepa Fatima.[1]

Pjesma očito ima aluziju potpuno druge namjere od one koja bi bila primjerena čisto pedagoškoj, edukativnoj usmjerenosti; usmeni pjevač emocije srca izravnava, ili ih uzdiže iznad ozbiljnosti jedne pedagoške ustanove, poput snage vedrog životnog načela iznad „skrojenosti“ i „uštogljenosti“ mekteba kao i svake druge takve ustanove. Citat zapravo, ako hoćemo, uzvisuje ljudskom osjetilnošću kameno zdanje mekteba kao i njegova nerijetko stoljećima starog pedagoškog načela, ispunjavajući (mejtef, školu uopće) ljudskim srcem i ljubavnim žarom koji nije, u citiranom primjeru, bez doze blagog humora. Posebna je osobitost, kao što smo pripomenuli, što u njoj emotivnu poplavu ne isijavaju „glasno“ momačka srca, nego ona tiša, nježnija i od svijeta zaklonjenija –  djevojačka!

Tu je i lirski primjer osvjedočenja mostarske ljepote, podjednako i mladića i djevojaka, protkan stihovima sevdalinke  Lijepi li su mostarski dućani:

Lijepi li su mostarski dućani

Još su ljepši mladi bazerđani;

Ponajljepši bazerđan Mustafa...[2]

U tematiziranju Ćirića hana, Hivzija Hasandedić ne zaboravlja da iz metahistorijskog prostora preuzme cijelu himnu srcu i vječnoj ljubavi; mogu svi Mostarci kupovati lijepu djevojku pred Ćirića hanom, ali je niko kupiti ne može, zbog otpora same ljubavi! Ali, u njoj je i nešto od mostarskog, „ženskog“ mentaliteta: otpor koju se uvijek izruguje i svojom jedva prikrivenom porugom zapravo još dojmljivije i emotivnije osvjetljava prostor intimne sraslošću pojedinca i grada.

U pjesmi U Mostaru pred Ćirića hanom, citiranu uz temat u naslovu spomenutog objekta, prezentirana je raskošna, doslovna oda ljubavnoj odanosti, himna žudnji za voljenim, beskrajna ljubav koja nema obala i koja se unaprijed odredila: ne postoji ništa što je od nje skuplje i ne postoji ništa čime se ona može kupiti.

U Mostaru pred Ćirića hanom

Prodaje se lijepa djevojka;

Kupuju je svi Mostarci redom

A niko je kupiti ne može.

Govorila lijepa djevojka:

„Zalud vama svi Mostarci redom,

Niko mene kupiti ne može

Jer ja n'jesam roba na prodaju

Već djevojka koja čeka momka:

Otišo je robu kupovati

Preko sinja mora iz Mlecima.

Kad se dragi iz Mletaka vrati

Bez ijedne pare i dinara,

Daću njemu srce iz njedara.[3]

Posebna skupina pjesmama nadahnuta abmijentalnim čarolijama - prizorima igre svjetla i zapjenušanih mlazova vode što bez prestanka prska, šumi i prelijeva se poput tečnog srebra preko rubova šadrvana, prelijepim i neusporedivim arhitektonskim medaljonima u džamijskim avlijama.

U Mostaru na al-šadrvanu,

Mostarlije abdest uzimaju.[4]

Pjesma Zareče se Šarića kaduna, pamti ono što pamti njezin kolektivni autor -  kako je i ko je podigao mekteb, džamiju i sahat-kulu u Mostaru, a što zapravo pamti i sama pisana historija (uz određene korekcije, naravno).  Pjesma je uživala golemu popularnost u narodu – pa je, kao odjek unutarnje bošnjačke duhovne poputbine, svojedobno bila „prenešena s majke na sina“; varijantu koju citira Hivzija Hasadedić, on je osobno zabilježio od svoje vlastite majke, i takvu je, „zaustavljenu“ – predao nama u amanet. Ta pjesma, barem u ovoj verziji, očito nije dovršila potpuno oblikovanje. Prethodni citirani stihovi, vidjeli smo, svi su odreda deseterci, s cezurom na četvrtom slogu, dok su u ovoj pjesmi – posljednji stihovi ostali „okrnjeni“. I ona je sve do kraja nastala u identičnoj metričkoj shemi, osim pretposljednjeg, koji je sedmerac, i posljednjem, koji je osmerac!

 

Zareče se Šarića kaduna

U mahali među hanumama:

„Jest tako mi dina i imana

I tako mi šehri-ramazana,

Sagradiću mekteb i munaru

I veliki sahat u Mostaru.

Nek se čuje preko Bišća ravna,

Velagića i Blagaja grada,

A da nije Bišine

Čulo bi i Nevesinje.“[5]

Zanimljiva je pjesma koja tematizira dolazak pehlivana u Mostar i njihove akrobacije na – preko Neretve prebačenom – zategnutom konopcu. U scenografiji dominira Bišćevića ćošak, danas poznata i atraktivna tačka na turističkom itinereru. Pjesma bilježi i članove obitelji mostarskog muftije i mostarskog kadije, kćerke Arifa efendije i alajbega Murića. Hivzijin postupak unošenja usmenoknjiževnih referenci, ne samo da „intimizira historiju“, nego dopušta da iz apstraktnih činjenica, datuma i idejnih pokreta, doslovno izviruju ljudska lica koja nipošto nisu bez zbiljne povijesne pozadine.

Sokolovi Savu preletiše,

Pehlivani u Mostar dođoše;

U četvrtak tenefe propeše

A u petak igru započeše.

Igru igra Ale pehlivane

Od bijele Halebine kule

Do bijela ćoška Bišćevića.

U tom ćošku divet divojaka:

Dvi muftine i dvi kadijine

I četiri Arif efendina

I Begaja Morić alajbega.

Lipo igra Ale pehlivane 

Al' je Ali noga poštaknula,

Pade Ale u zelenu travu...[6]

Posebno, mada ne tako često, eho narodnog sjećanja nosi i imena Mostaraca  - branitelja grada kroz njegovu povijest. Kad Hasandedić, na više mjesta, spominje mletačke napade paravojnim uskočkim formacijama (Jankovića Stojana), koji je višekratno udarao i razarao grad, historičar rijetko može biti u prilici dokumentarno osvijestiti neko ime iz mostarskog građanskog otpora. Evo jednog od distiha koji su pjevani o branitelju Raskršća, Dedagi Kajanu:

Kajanija ne žalio vranca

Dobro čuvaj na Raskršću klanca.[7]

Kako vidimo, Hivzija je Hasandedić, mada je strogo odvajao dokumentarnost svojih historijskih analiza, vrlo često dovodio u njihovu blizinu usmeno-književnu referenciju kao lirsku memoriju narodnog duha i narodnog srca.

II. ALHAMIJADO PJESNIŠTVO

Zaljubljenička privrženost zaboravljenoj kulturnoj baštini posebno se može pratiti u slučaju Hivzije Hasandedića, u njegovoj strasti da pronađe, transliterizira, prouči  i objavi „izgubljene stranice bošnjačke književnosti“ pisane  arebicom na materinskom, bosanskom jeziku, tekstove  ne baš sretno nazvane „alhamijado književnošću“. [8]

Alhamijado književnost je, bez obzira što se u estetskom pogledu ne može možda mjeriti s književnošću Bošnjaka na istočnim jezicima, od prvorazredne važnosti. To je Hivzija Hasandedić shvatio i bio među njezinim najistaknutijim proučavateljima, kao kasni Bašagićev nastavljač, u socijalističkom razdoblju bošnjačkog kulturnog propitivanja.

Hasandedićevo bavljenje alhamijado-tekstovima, mada mu nije bilo izrijekom u prvom planu, historija književnosti  ne samo da uvažava, nego uvažava i kao referencijalno mjesto svakog ozbiljnog pristupa rečenom korpusu. Njegove pronalaske, njegove trasliteracije, njegova tumačenja svaka iole ozbiljnija studija citira, na njih se oslanja, a same tekstove akceptira i unosi, primjerice, u antologije alhamijado pjesništva. Takav je primjer, recimo, s jednom od najranijih pjesma „A ja pođoh i povedoh konja na vodu“, koju je objavio 1966. [9]

A ja pođoh i povedoh konja na vodu

A ja pođoh i povedoh konja na vodu,

A na vodi moja lipa gospa lišce umiva.

Zagrlim je, poljubim je, meni se moli:

„Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!“

Ja potrgah šeftelije, kano jabuke.

„Bogme ću te sad bašlijom, pri sebi ruke!

Sva sam se oznojila od velike muke.

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!“

„Ja se tebi vrlo molim, moje janješce.

Nit' te pusujem niti velim obješenice.

Jere jeste crne oči i lipše lišce.“

„Nemoj, nemoj ah bre nemoj, tako ti Boga!“

„Ah, divojko lipotice, lipa ti si boja!

Ja se milom Bogu molim, hoćeš biti moja.“

„Pusti mene, mlad junače, biti ću tvoja.

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire,

Ja sam jedna sirotica u mile majke.

Ostavi me, mlad junače, mene divojke!

Bog te ubio, jer mi kršiš bile ruke!

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!

Ja sam tiće jarebiče, a ti si soko,

Kad me hoćeš ufatiti, ne let visoko!“

„Ah, da mi je poljubiti u črno oko!“

„Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!

U mene je ljuta majka, karat će mene

Ako mene vidi bratac, ubit će mene.

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj tako ti Boga!

Kose su mi ružice, ne trgj mene!

Lice mi je ljubičica, ne lubi mene!

Ja sam jedna grličica, ne grli mene!

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!

Ako sam ja udovica, ne čini misli,

Ah i mi smo bir-zeman (d)e bile divojke.

Pusti mene, mlad junače, tako ti Boga!

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!“

Naravno, već smo rekli da nam nije cilj da ovom zgodom donesemo sve što je Hasandedić iznio iz zaborava. Zato ćemo se ograničiti još samo na jednom primjeru, na pjesmi koja nije doživjela slavu prethodne, a koja je svakako referencijalno mjesto historijskog zbivanja koja, po svom smislu, slijedi naum druge jedne forme, prije svega tariha, koja je to na svoj neobičan način:

Pjesma Hamze Puzića povodom nekih događaja u I.V.Z. godine 1937.

Svak se čudi sada u nas,

Šta se radi ovo od nas!

Naši ljudi sada šute,

Oni nešto ružno ćute,

Oni neće da se bude,

Niti hoće da se trude.

More biti da se boje

Da ne bude nima gore.

Neki dao svoje uho

Da bi nešto za se čuo

Ozgar neki ljudi doće,

Niko ozdal doći neće.

Kako kažu kalendari,

To će biti komesari (...)[10]

III. EPIGRAFIKA / TARIHI

Kronografski natpisi, promatrani isključivo s literarno-estetske pozicije, nerijetko zauzimaju središnje mjesto između dokumentarnog teksta i pjesničke otvorene vizije, u bosanskom se jeziku kontinuirano javljaju od ranog srednjovjekovlja (Humačka ploča, X-XI. st.), sve do danas; naravno, svako je vrijeme u njemu prepoznatljivo po svojim jezičnim i stilskim osobitostima sukladnom vremenu svojega očitovanja.

Tarih se, u bosanskom prostoru, javlja oblikovanjem  osmanske vlasti kao organiziranog  političko-društvenog sustava i islamske elaboracije i preinake zatečenog duhovnog bošnjačkog horizonta, reflektiranog na doživljajnu i materijalnu dimenziju života. U toj ravni valja shvatiti  i metamorforiranje srednjovjekovnog epigrafa u novooblikovani, zahtjevniji tekst dvojake određenosti: tarih postaje svjesno poetski zahtjevniji i – ono što je u dokumentarnom smislu važnije – postaju vremensko-kronološki savršeno određeniji. On je poetskim oblikom notirani datum.

Hivzija Hasandedić  je, uz zaista rijetke prikupljače, obrađivače i objavljivače tariha, uz Muhameda Mujezinovića, Sejfudina Kemuru i Hamdiju Kreševljakovića, nesporno najznačajniji njihov poznavatelj u XX. stoljeću.

Navest ćemo samo neke od njih, koji su se iz prvotnjih Hasandedićevih izdanja, „razišli“ i „raširili“ po, danas, najpoznatijim zbirkama tih specifičnih islamskih epigrafa:

Tarih za Stari most

Neka je vesela duša sultana Mehmeda!

Sagradio je legate i spomenike kao što je ovaj.

Nek je također sretno Sulejmanovo vrijeme.

Njegova vladavina je imala uspjeha u građenju.

Zalaganjem nazira ovo se dovrši

Napisa mu hronogram: „Luk snage“[11]

Drugi tarih o starom mostu:

Donosi se na turskom i bosanskom

El gečdigi kupriden

biz de gečeriz, šahim

Preko uspješno sagrađenog mosta

I mi prelazimo, care moj[12]

Tarih o poplavi u Mostaru 1791.

Sastavio ponizni Muhamed Ćišić, muftija

Neka se uzme za pouku, jer na svijetu ima mnogo djela

Ali sličnog ovom nije ni vidjelo ni muško ni žensko

Božijom odredbom  našem gradu se dogodio veliki potop

Zbog čega se na sva stvorenja spustio veliki strah

Kiša je lijevala jedne noći od mraka do zore

I sa svih brda su tekle bujice i plavile kao more

Naročito bujice koje su tekle niz Dronjevac

Porušile su u Mostaru mnogo kuća i koža (života)

Ovako nasilje nije voda do danas nikad počinila

Svijet ovo broji u znakove Sudnjeg dana

Bog učinio njihov kraj dobrim i odabrao nas

Neka nas s dobrim spomene svak ko ovo čuje

Tačno 1206 (1791) godine po Hidžri

Dogodio se ovdje ovaj značajni događaj znaj o požrtvovani.[13]

IV. PROZNI OBLICI

Tzv. jednostavni oblici

U prvoj polovici 20. stoljeća javlja se književnoteorijski termin o takozvanim jednostavnim oblicima, koji prethode umjetničkima (André Jolles, 1929).[14] Jolles u jednostavne oblike uvrštava legende, sage, mitove, zagonetke, izreke, memorabile, bajke i viceve. Mada ti „jednostavni oblici“ i nisu baš tako jednostavni, osobito bajka (upozorava Bošković-Stulli), gotovo u isto vrijeme izašla su još dva teksta s dalekosežnim posljedicama za folkloristiku - Jakobson-Bogartyjeva rasprava Folklor kao naročit oblik stvaralaštva (1929) i Proppova Morfologija bajki (1928).

Pored bajke, „povlaštenom“ se vrstom usmene proze smatraju predaje (njem. Sagen). Bez obzira hoćemo li u njima vidjeti jednu vrstu ili skupinu vrsta, povezuju ih neke zajedničke crte: ta se pričanja temelje na vjerovanju u istinitost onoga o čemu se kazuje. Dijele se, obzirom na temu, na mitološke, povijesne i etiološke. Klasično mjerilo za određivanje vrste jest vjerovanje u istinitost (za razliku od bajke koja se prihvaća kao izmišljena). Mišljenje da predaja priopćuje neko znanje (o mjesnoj povijesti, o tajanstvenim silama) danas većinom upućuju samo na „poetsko znanje“, potrebno ljudima radi prisnijeg odnosa sa zavičajem i njegovim osebujnostima, te održavanja vlastitog duhovnog kontinuiteta. Načini prikazivanja kristaliziraju se u tri glavna oblika: kratko priopćenje – informacija u sklopu govorne riječi (kronokat), kao memorat (pričanje o događaju po vlastitom sjećanju), kao fabulat (tradicijom prenošena priča o kakvom događaju).

Predaja, jedno od značenja koje se preferira u književnoj teoriji i historiji, glasi: nepisana povijest, istina, iskustva,  legende itd., koje se prenose s koljena na koljeno, usmena tradicija,  podatak iz okaza prošlosi bez dokaza, predanja; usmena predanja, narodna predanja.[15]

Legenda je po definiciji pripovijest u prozi ili stihu u kojoj su povijesno-bibliografski podaci isprepleteni s fantastičnim događajima; 1. priča o fantastičnom događaju (prema legendi; razviti legendu) 2. predaja o životu neke osobe ili o nekom događaju, najčešće izmišljena ili obogaćena maštom.[16]

Legende o turbetima

„Legenda tvrdi da je Mahmud, brat mostarskog vakifa Koski Mehmed-paše i identifikuje ga s Mahmudom koji se spominje u Koski Mehmedovoj vakufnami  iz 1612. godine. Dalje se priča da je on dovršio izgradnju Koski Mehmed-pašine džamije i bio prvi njen imam kao i prvi šejh njegovog hanikaha.“ – piše Hivzija Hasandedić.[17]

Autor sučeljava „podatke“ iz predanja sa zbiljnim činjenicama ispisanim na samom bašluku Mahmud-babe i utvrđuje da je umro punih 45 godina prije izgradnje džamije, te da je naravno predaja bez ikakvog osnova.

Ali, predanje je nerijetko jače od zbilje. Hasandedić dalje kaže: „Ličnost Mahmudovu legenda je obavila raznim mistifikacijama. Tako se priča da je njemu u jednom boju odsječena glava, koju je on vlastitim rukama donio na Malu tepu i tu pao mrtav. Na istom mjestu je sahranjen, i svijet je kasnije na njegovom mezaru sagradio turbe. Druga legenda, opet, kaže da ga je na smrt osudio neki mostarski kadija zato što mu nije htio uzeti kćer za ženu, koja se u nj bila zaljubila i koja ga je zbog njegovog odbijanja kod oca opanjkala da ju je na ulici „potegao“.

H. Hasadedić bilježi i jednu legendu koju sam i sâm od majke slušao u ranom djetinjstvu. „Dalje se priča da je Mahmud, kada bi drugi ljudi išli u podne u džamiju, išao na Neretvu. Jednom prilikom su za njim poslali nekog dječaka da ga prati i da vidi kuda ide. Kad je dječak došao do vode, Mahmud mu je rekao da mu na nogu stane i da oči zatvori, pa su se obojica u tren našli kod jedne džamije oko koje je mnogo svijeta obavljalo podnevnu molitvu. Dječak je po povratku sve ljudima ispričao i u ruci je donio stručak mirišljave trave. Po toj travi ljudi su zaključili da Mahmud ide i svaki dan obavlja podne kod Ćabe u Meki.“[18]

Posljednje u tom nizu je kazivanje o zakupniku tepice koji je ugovorno morao brinuti da u bardaku postavljenom u prostoriji blizu mezara, uvijek ima vode. „Priča se - kaže predanje – da je svako jutro bardak osvitao prazan a peškir vlažan. Vjerovalo se da umrli ustaje svake noći i uzima abdest i moli se Bogu.“[19]

Ličnost šejh Derviša Ishaka

Ličnost šejha Derviša Ishaka čije je turbe do 1965. stajalo na vrhu carinskog harema, a te je godine, zbog gradnje željezničke stanice prenešeno pred Koski Mehmed-pašinu džamiju, također je obavijeno brojnim legendama. Hasandedić podsjeća i citira neke od njih:

Mada se o toj osobi ne zna ništa pouzdano („jer nema spomena u pristupačnim izvorima“, kaže H. H.) narod ipak ima svoju varijantu u koju vjeruje.

„Priča se da je porijeklom Mađar, odakle se za vrijeme jednog rata doselio u Mostar i u njemu stalno nastanio. Potpuno mistificiran kao lik, živi u sljedećoj Mostarcima poznatoj legendi: Kada su Bošnjaci 1737. godine vodili žestoki boj s Austrijancima pod Banja Lukom, Derviš Isak se brijao u jednoj brijačnici u Mostaru. Napola obrijan, istrčao je iz brijačnice i, zgrabio s ulice šaku pijeska i bacio je prema strani na kojoj se Banja Luka nalazi, pa su, kazuje se, Bošnjaci, odmah pobijedili.
Neka je djevojka „muradila“ i išla svaki dan u turbe i svijeću palila. Jednoga dana je, neuobičajeno, zakasnila, pa kad je htjela da uđe u turbe neka nevidljiva ruka ju je po glavi  udarila i na taj je način ukorila što je zakasnila.“[20]

Predanja o šejhu Ismailu Opijaču

Postoje i legende o šejhu Ismailu Opijaču, na koje se Hasandedić samo poziva ali ih šire ne elaborira. Napominje da ga one uzdižu u status „dobrog“, tj. svetog čovjeka (evlije). Vjeruje se da je svojim moćima a posredovanjem zapisa – „uspješno liječio svakog ludog čovjeka kojega bi mu doveli“. U jednog drugoj predaji onostrana  se uloga pripisuje šejh Ismailovu mačku, koji je, pod utjecajem šejhovih nadnaravnih moći (kerametom), „našao nestalo dijete neke šejhove kmetice i kući joj ga doveo“. Priča se također da je mačak uginuo istoga dana kada je umro njegov gospodar.[21] Itd.

Uzrečice – poslovice

Uzrečice (koje nastaju i traju kao oblikovane poslovice), zatim stihovi iz usmenog pjesništva, te predaje i legende, Hivziji Hasandediću naravno ne koriste u potkrijepi utvrđivanja historijskog činjeničnog stanja, nego se citiraju kao reference pučkih oblika informativnog sloga zbiljnog života podignutim u imaginarni prostor.

Zbog toga uzrečice i valja promatrati kao svojevrsnu, osebujnu, nerijetko i kritičko-mišljenu dotematizaciju kolektivnog memoriranja historijske zbilje.

Uzrečica koja je u Mostaru postala poslovična, osim pohvale lokal-patriotskom duhu, očito je odavala i zbiljno stanje sklonosti pa i zaljubljenosti Mostaraca prosvjeti, učenosti, otvorenosti prema lijepom u vidljivim oblicima arhitekture i književne riječi. Zato nije nimalo čudno da se Mostarci nisu samo hvalisali kad su skovali sljedeću izreku koja, uostalom, nije ostala poznata samo u Mostaru, nego je znana u cijelom prostoru bosanskog jezika. Glasi:  Ne kaži se u Mostaru učen.[22]

Uzrečica Suhodolina protjerala zeca kroz mrava,[23] nastala je u vrijeme kada je niz Suhodolinu,  osobito za vrijeme obilnih kiša, tekla prava rječica, Dronj.  Posljednji put je prouzročila velike štete 1904. godine, a vodena stihija odnijela trgovine vlasnika Zeca i Mrava, uključujući i jednu veliku željeznu kasu.

Uzrečica Kad je Stara ćuprija bila zadračena,[24] nastala je u vrijeme kada je zbog sukoba među ajanima Muharemom Hadžiselimovićem i Salihom Bakamovićom,  most bio pregrađen pa je prijetila da se prelazak preko njega potpuno onemogući, a sve zbog svađe u borbi za prevlast u Mostaru (1815) . Mostarci su dugo pamtili i prepričavali taj događaj, o čemu je najsnažnije  svjedočenje sačuvano upravo u citiranoj uzrečici.

H. Hasandedić telegramski podsjeća i na druge legende vezane za Stari most, npr. na usmenu predaju koja kazuje  da Mostu graditelj nije bio Hajrudin nego Rade Neimar - s dodatnim motivom koji se gotovo redovite veže za podizanje znamenitih građevina – uziđavanjem brata i sestre, motivom žrtve, koja se i ovdje ponavlja u osobama Stoje i Stojana, koji su, kako se kaže u narodnoj pjesmi, "uzidani mostu u temelje".[25]

Janković Stojan i mostarske predaje

„Na obronku Huma postoji i danas jedna visoka kamena kula iz turskog doba. O njoj su se sačuvala dva kontradiktorna predanja koja su pribilježena u literaturi i koja zna prepričavati još pokoji Mostarac. Po jednom od njih, ovu kulu je sagradio Janković Stojan, dok drugo, naprotiv, tvrdi da ju je srušio i spalio. (Luka Grđetić Bjelokosić: Mostar nekad i sad, str. 22 i u : Bosanska vila, Sarajevo, 1889., str. 374).

Prvo predanje je bez ikakvog osnova jer je, opet po predanju, Stojan s uskocima vršio brze hajdučke upade u Mostar i odmah se vraćao. Zato je jedino moguće prihvatiti drugo predanje koje kaže da je on kulu spalio[26]  (o čemu govori i S. Ćorović, Mostar, str. 22).

UMJESTO ZAKLJUČK: Gotovo je nemoguće u jednom kratkom tekstu pobrojati sve usmene lirske pjesme, tekstove alhamijado književnosti, epigrafske tekstove, legende i predanja, izreke (poslovice), koje otkriva, obrađuje i objavljuje ili na koje samo  upozorava Hivzija Hasandedić, vraćajući ih u naše vrijeme kao zaboravljeni oblik kolektivnog pamćenja i kao psihološki  fenomen.  Potpuno je jasno da  historija književnosti nije, nažalost, obratila odgovarajuću pozornost u mjeri i u dimenzijama  na koje upozorava žanrovska vrsta stručnog i znanstvenog  prostora   kojim se bavio Hivzija Hasandedić. Pristup proučavanju naznačenih oblika unutar Hasandedićeva teksta implicira interznanstvene i intertekstualne postupke analize i obrade. Posebno bi poglavlje, svakako, zauzimala putopisna produkcija, koja izmiče zamišljenom okviru našeg temata a u Hasandedićevu pisanom prostoru je dvojako naznačena: kao građa koja inicira potragu za činjenicama i kao građa koja nadahnjuje i osvješćuje  – i to u širokom zahvatu autora, od Evlije Čelebije pa do niza putnika koji su preplavili Bosnu i Hercegovinu odmah po austrougarskoj okupaciji i ljubopitljivo je opisivali i – nerijetko – po njoj agitirali i špijunirali.

LITERATURA:

BOŠKOVIĆ-STULLI, Maja: Priče i pričanje, Matica hrvatska, II. dopunjeno izdanje, Zagreb, 2006.

GROZDANIĆ, Sulejman (prir.): Bošnjačka epigrafika, Preporod, Sarajevo, 1999.

HASANDEDIĆ, Hivzija:“ 500 godina Mostara“, Sloboda, god. XXII,  br. 47, 14. XI. 1966.

HASANDEDIĆ, Hivzija: „Najstariji pjesnici Mostara“, u: ZORA, počasni broj, Mostar, 1968/69., str. 301-303

HASANDEDIĆ, Hivzija: Nekoliko zapisa iz orijentalnih rukopisa Arhiva Hercegovine u Mostaru, Prilozi za orijentalnu filologiju XVI-XVII, 1966-67, Sarajevo, 1977.

HASANDEDIĆ, Hivzija: Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj (srednjoj) Hercegovini, Islamski centar Mostar, 1997.

HASANDEDIĆ, Hivzija. Muslimanska baština Bošnjaka II, Islamski kuturni centar Mostar,  1999.

HASANDEDIĆ, Hivzija: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Veselin Masleša, Sarajevo, 1980.

HASANDEDIĆ, Hivzija: Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Medžlis Islamske zajednice Mostar, 2000.

HASANDEDIĆ, Hivzija: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar,  II. dopunjeno izdanje, Mostar, 2005.

HRVATSKI ENCIKLOPEDIJSKI RJEČNIK, knj. 8, Pes – Pro, Jutarnji list & Novi liber, Zagreb, 2004.

HUKOVIĆ, Muhamed (prir.): Zbornik alhamijado književnosti, Preporod, Sarajevo, 1997.

OMERIKA, Nusret: Biserna školjka, Preporod, Mostar, 2006.

SOLAR, Milivoj: Književni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, MMVII

ZAHIROVIĆ, mr. Šaban (prir.): Tragom bošnjačke baštine, Hivzija Hasandedić, Arhiv Hercegovine, Mostar, 2000.

ŽDRALOVIĆ, Muhamed: Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, knj. I-II, Svjetlost, Sarajevo, 1988.

Dr. sc. Ibrahim Kajan

Fakultet humanističkih nauka

Univerzitet “Džemal Bijedić” u Mostaru 

Naučni skup Život i djelo Hivzije Hasandedića /organizacija Muftijstva mostarskog, Univerziteta ''Džemal Bijedić'', Arhiva Hercegovine, Narodne biblioteka Mostar, Karađozbegove medrese, Medžlisa Islamske zajednice Mostar, Islamskog kulturnog centar Mostar i BZK Preporod – Mostar /

Huzej Hercegovine,  Mostar, 1. VII. 2010.

---

[1] Hasandedić,  Hivzija: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar ,  II. dopunjeno izdanje, Mostar, 2005. str. 86

[2] Hasandedić, isto, str. 192

[3] Hasandedić, isto, str. 177 (Nikola Buconjić: Iz narodne poezije, Kalendar Napredak, Saraevo, 1932., str. 96)

[4] Hasandedić, isto, str. 150

[5] Hasandedić, isto, str. 161 (s napomenom da ju je sam zapisao po kazivanju majke Zinete Šukalo iz Mostara)

[6] Hasandedić, isto, str. 181

[7] Hasandedić, isto, str. 137

[8] Dr. Muhamed Ždralović je predlagao nešto bolji naziv – adžemijska književnost – ali se taj termin, u znanosti, očito nije „primio“. V.:  Ždralović, Muhamed: Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, knj. I-II, Svjetlost, Sarajevo, 1988.

[9] Hasandedić, Hivzija: Nekoliko zapisa iz orijentalnih rukopisa Arhiva Hercegovine u Mostaru, Prilozi za orijentalnu fililogiju XVI-XVII, 1966-67, Sarajevo, 1977., str. 122-124

[10] Hasandedić, Hivzija: Djela i kraći literarni zapisi Muslimana BiH koji su napisani na orijentalnim jezicima i koji se nalaze u Arhivu Hercegovine u Mostaru, Anali Gazi Husrev-begove bibliuoteke, knjiga IV, Sarajevo, 1976.

[11] Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba... str. 124

[12] Hasandedić, isto, str.

[13] Hivzija Hasandedić: Nekoliko zapisa iz orijentalnih rukopisa Arhiva Hercegovine u Mostaru, POF, XVI-XVII, Sarajevo, 1970., str. 122-124

[14] Bošković-Stulli, Maja: Priče i pričanje, Matica hrvatska, II. Dopunjeno izdanje, Zagreb, 2006., str. 13

[15] Hrvatski enciklopedijski rječnik, knj. 8, Pes – Pro, Jutarnji list & Novi liber, Zagreb, 2004., str. 210

[16] Hrvatski  enciklopedijski rječnik, knj. 5, K – Ln,  Jutarnji list & Novi Liber, Zagreb, 2004., str. 342

[17] Hasandedić, Hivzija: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar ,  II. dopunjeno izdanje, Mostar, 2005.,  str.109-110

[18] Hasandedić, isto, str. 110

[19] Hasandedić, isto, str. 110

[20] Hasandedić, isto, str. 114

[21] Hasandedić, isto, str. 115

[22] Hasandedić, Hivzija: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar ,  II. dopunjeno izdanje, Mostar, 2005.,  str. 98

[23] Hasandedić, Hivzija: 500 godina Mostara, Sloboda, god. XXII,  br. 47, 14. XI. 1966., str. 7

[24] Hasandedić, isto, str. 126

[25] Hasandedić, isto, str. 126

[26] Hasandedić, Kulturni spomenici... str. 137