Naslovnica prve bošnjačke antologije dječjeg pjesništva
Dječja književnost - psihološko i estetsko opravdanje
Integrativni dio književnosti, koji nije nikakva novina ovoga vremena, dječja književnost, u primjerima najboljih autora, posjeduje sve elemente koje obuhvaća teorija književnosti. Po tome zaključujemo da je dječja književnost imanentno estetski izraz. Kritičare zbunjuje i od nje udaljava neprepoznavanje psiholoških funkcija što ih takve krhke umjetnine posjeduju, ne shvaćaju logičnost svijesti u razvoju, ne razumijevaju da govor i misao ne moraju biti jednina, nego upravo obrnuto: mogu biti i razdvojeni, 'poludjeli', mogu dakle očitovati neke posljedice kojima niko ne prepoznaje uzroke.
Dijete, zaključuje Vigotski, ne živi u jednom, nego u dva svijeta. Dijete, kaže Piaget, nerijetko pojavi A daje funkciju predmeta B. Logičko prosuđivanje formirane svijesti više se ne može vraćati u 'rudimentalne', neoblikovane gramatike mišljenja u kojim se čovjek (dijete) u razvoju upravo nalazi. On, taj veliki odrasli svijet, nema više pristupa tom dijelu života, tim psihološkim prostorima u kojim je sve moguće jer se još nije započeo, ili se nije dovoljno razvio, Ili se nije dovršio proces logičke formule: da svaka pojava mora imati svoj uzrok!
Na taj način nastaje dječji govor potpune fascinacije: nadahnut svojom vlastitom stvarnošću, u mogućnosti je bez posljedica stvarati vlastiti jezik i vlastiti svijet u kojem se nerijetko isprepleću zbilja i imaginacija. U takvu svijetu bez nužnih uzroka - sve postaje moguće!
Estetska se mjerila tada osvješćuju dodatnim obavijestima: kao 'mjere i propozicije' teorije književnosti, trebalo ih je samo uroniti u tlocrt razvojne psihologije, što više nipošto nije maloumno, jer se najposlije i shvatilo da se ništa ne pojavljuje samo od sebe i bez povezanosti. Na to nas upravo i upozorava nicanje novih prosvjetljavanja o jeziku ne samo kao suhoparnoj gramatici: posljednjih se desetljeća susrećemo sa sociolingvistikom, psiholingvistikom itd.
Ukratko: Dječja književnost je samosvojan književni prostor, koji se kritički analizira i valorizira metodologijom estetsko-psihološkog instrumentarija.
Dječja je književnost različita od 'ostatka' književnosti srazmjerno razlici u mišljenju i ponašanju formiranog čovjeka, od djeteta u razvoju.
Dječja književnost pisana na bosanskom jeziku, uobličena je na samobitnoj, vlastitoj historičnosti, estetsko-umjetničkoj verifikaciji i, najposlije, jasnoj receptivnoj utemeljenosti.
Dvočlana sintagma temelji se na uputnosti koja teži sagledavanju zasebnog žanra u korpusu umjetnosti riječi, u književnosti kao takvoj. Obilježja te zasebnosti, Ili autonomnosti kako se govorilo, čine dio psihološkog prostora koji njezina znanost imenuje razvojnom psihologijom. Vidljivo je da su temeljne činjenice u Istim otkrićima" do kojih su kritičari i teoretičari dječje književnosti prepoznali tek u najnovijem vremenu, koje su još dvadesetih i tridesetih godina ovog stoljeća ponudile psihološke raščlambe Jeana Piageta i osobito Lava Vigotskog.
Dječje se bošnjačko pjesništvo u ovom izboru želi vidjeti u obje dimenzije vremena, u onom koje je proteklo i u ovom koje živimo, želi biti, ako je ikako moguće, uza sve nevolje, antologijskom čitankom. Vjerujem da će se na taj način razvidjeti bitna problematika razvoja dječjeg bošnjačkog pjesništva. Razvoj prepoznajemo po promjenama oblika, formi, izraza, tema, leksike... lzbori i antologije povijesnog razvoja ilustracije su takva stanja - pa ovom zgodom želim skrenuti pažnju na sljedeće:
- bošnjačka se originalnost, odnosno diferetiae specificae glede susjednih književnosti, prije svega hrvatske i srpske s kojom se nakon socijalističke revolucije nasilno trebala razvijati a nivelizacijom i zaboravom tradicije - poistovjetiti, tj. utopiti u njih i nestati - odnosi na elemente:
- osebujnost bošnjačke dječje poezije otkriva se na formalnoj, sadržajnoj i leksičkoj razini;
- s obzirom na forme bošnjačka dječja književnost je, na temeljima preuzetih moralno-religijsko-civilizacijskih arhetipova islamskog kruga, adaptirala i samostalno razvila vlastite bosanske forme koje je u lirici poznavala kao dove, u epici kao hićaje, u pučkoj dramaturgiji nabrajalice, tašunjanke i cupkalice;
- s obzirom na sadržaje, i teme koje pokrivaju te sadržaje, veže se također na islamsko-civilizacijski duhovni krug, ali i s primjetnim elementima predislamskog života (običaji itd) - a odnose se na upućivanja u vjeru, na didaktičke i moralne postulate, u učenje bosanske redakcije arebice; sadržaji su pripovijesti (hićaje) o Božjim poslanicima, kao i krugu osoba oko Božjeg poslanika itd...
- bosanska leksika pokazuje da se najmanje mijenjala (u odnosu na hrvatsku i srpsku) kroz nekoliko stoljeća, te da je rasprostranjena po cijeloj Bosni i Hercegovini bez vidnih odstupanja; izgovor je ikavski i ijekavski; bosanski arhaizmi djeluju poetski i osvježavajuće; pjesme su zasićene, u starijem pjesništvu, brojnim turcizmima, od kojih su mnogi neprevodivi ili su leksikalne metafore čije razumijevanje ovisi o razumijevanju islamskog duhovnog konteksta;
- bošnjačko dječje pjesništvo prijelaznog (iz predindustrijskog u Industrijsko) i suvremenog doba (od Pandže do Jahića) ukazuje na tri obilježja u pristupu poetskom subjektu, razotkriva različite stavove prema tradiciji, pokazuje interes za ukupnost duhovnog iskustva koji se reducira i osvješćuje kao estetska-psihološki prostor dječjeg misaonog razvoja, kao imaginacije, zbilje i blagog humora.
- Uočljivo je izostajanje suvremenih tematsko-sadržajnih oblikovanja dječje pjesme (grafičke igre, igre riječima, nonsens), pa se dominantna pozicija pjesnika ukazuje kao lirski govor, svojevrsna nježnost ili osebujna ćutilnost. Također se zapaža, u najnovijem vremenu (brutalne agresije na Bošnjake i na Bosnu i Hercegovinu), buđenje i istodobna obnova tradicionalnih formi epskog govora i domoljubno-rodoljubnog poetskog nagnuća - što iznovice, kao u dalekoj prošlosti, briše granice između "tipično dječjeg" i "tipično odraslog" u književnost - što jasno i nedvosmisleno teče kao govor središnjeg bića bošnjačkog kolektiva određenog jednom i istom sudbinom, a ne samo jezikom, običajima, moralom.
Usmeno dječje pjesništvo
Dječja bošnjačka pjesma rodila se, razvila i izbrusila - pa kao takva ostala u kolektivnom sjećanju Bošnjaka, po nizu prepoznatljivih elemenata, od trenutka prijelaza na islam: to je prepoznatljiv moralni obzor hadisa, kur'anskog naputka, tradicionalnog morala, potom osebujna jezika natopljena gustom emocijom ili raskošnim humorom, ozarenjem želja i molbi, ali i elementarnim smislom za zafrkavanjem, nerijetko i s jetkom porugom! Usmeno kazivanje s prvim izvorima u zatamnjenoj prošlosti uočljivo se u formalno-sadržajnom pogledu razlikuje od pučkih književnih tradicija susjednih naroda, Hrvata i Srba s kojima su Bošnjaci živjeli na istom prostoru. To upućuje na najmanje dvije razvojne pojave: vrlo intenzivan i vrlo samosvojan duhovni život koji se nije prelijevao u susjedne kulture, ali istodobno i toliko jak da nije dopuštao ni razaranje svoje vlastitosti. Kulture su živjele jedna do druge u toleranciji, ali tolerancija nije podrazumijevala ono što dolazi nakon predindustrijskog, nerijetko ocrnjenog patrijarhalnog svijeta: akuturaciju, tj. nasilno mijenjanje, niveliziranje i 'miješanje' kulturnih modela susjeda na štetu onog modela koji se unaprijed smatrao 'nižom kulturom'.
U narodnom stvaranju za djecu pjevač je pokazivao moralni status društva i želju projiciranu na slušatelja (dijete) - koja ga poput duhovnog julara, da parafraziram Ljubušaka, uvodi u čvrst svijet zasnovan na bogobojaznosti, moralnosti, pravdi, toleranciji. Budući da pobrojana načela na kojima počiva svijet i čovjek u tom svijetu proizlaze iz Kur'an-i Kerima i Poslanikova nauka (hadisa) - narod nije (zbog uzvišenog, božanskog porijekla poetske inspiracije) ni pjesme koje su anticipirale ta načela naprosto nazivao - pjesmama! Bošnjanke i Bošnjaci zvali su ih dovama! Ta potpuno zaboravljena činjenica duboko uvjerava u zaključak koji kaže daje bošnjački narod na najvišu razinu uvažavanja podizao lijepu riječ –izgovorenu i pisanu - da joj je strasno vjerovao, jer je riječ logos, izvor joj je sami Bog.
Moguće je, po svojstvenim obilježjima, prepoznati sljedeću podjelu u usmenom dječjem bošnjačkom pjesništvu:
A. LIRSKE PJESME:
1. uspavanke, molbe; obične, redovne i kišne dove,
2. tašunjanke, nabrajalice,
3. šaljive i nonsensne,
4. rugalice,
5. zagonetke,
6. ilahije i
7. kaside
B. EPSKE:
1. hićaje (stihovane pripovijesti s teološkim ili moralnim zaključkom)
2. epske forme novog doba
Uspavanke su, posebno odvojene od drugih lirskih oblika po duhovnoj intenciji (da se utisne, uz Božju pomoć, majčina želja i molba u djetetovu svijest). One nagovaraju Sudbinu da se okrene u poželjnu budućnost djeteta. Hijerarhijska vrijednost i učestalost želja može se ovako poredali: da dijete uči, da obavlja namaz, da bude poslušano svojim roditeljima, da bude korisno drugima, da roditelji s njim smireni dočekaju starost i da ih (sin), kad umru, pokopa, da Im nakon smrti prouči hatmu. Na taj se način kroz te minijaturne forme razvija ukupni i svjetovni i duhovni život u roditeljevoj zamisli. Dijete je potpuno uronjeno u glas, u ton, u ritam oslobođen značenja - obavijeno je oblakom majčine volje izgovorene na najljepši postojeći način - djetetova ćutila opipavaju prvi put vanjski svijet. Pitati se je: upija li poruke tog, novog svijeta? Upija. Gotova gramatička struktura (najranijeg djetinjstva, što je i kao teorija potvrđena) prima prve poticaje na temelju kojih će tek kasnije biti osposobljena prihvatiti spoznaje racionalnog sloja u konstituiranju gramatike materinskog jezika, s njezinim dovršenjem u ('Plagetovu') stupnju operacionalizacije, apstraktnog mišljenja, u dobu prestanka poetskog lutanja između znaka i označenog.
U zabilježenim opisima bošnjačko-muslimanskih običaja i načina porodičnog života uočljivo je izuzetno djetetovo mjesto u obiteljskom, a potom i u društvenom kontekstu. Gotovo nema značajnije manifestacije u kojoj se, bar na trenutak, ne pojavljuje dijete u funkciji koja, iz zbiljnog prostora, podupire njezinu umjetničku transpoziciju, osobito unutar umjetnosti riječi, U djelu "Vjerski običaji muslimana Bosne i Hercegovine", Mulahalilović piše o dovama i sudionicima, o vrlo važnoj ulozi djece. Iz takvih tekstova pisanih s drugom nakanom, posredno smo dobili i neprocjenjive priloge osvjetljenja usmene književnosti, koji su u brojnim svojim inačicama našom nebrigom i tuđim pritiscima bili na tragu gotove izgubljenosti.
Dječjim tašunjankama, cupkalicama i sličnim pjesmicama pokret je sastavni dio, vezan uz riječ (što je, opet u sukladnosti s Piagetovom podjelom: riječ je o kinetičko-verbalnom razdoblju djetinjstva), u kojima dijete uživa u igri, u kinetičkim kretnjama i zvukovima što ga u stiliziranom ritmu opkoljavaju. Tom dobu (do treće godine) odgovaraju i vrlo važne kinetičko-verbalne 'vježbe' male pučke dramaturgije poznate u cijelom bošnjačkom prostoru,
U samoj tekstualnoj strukturi usuglašenoj s kretnjama roditelja i djeteta, koji s gustom emocijom sudjeluju u toj poetskoj kućnoj predstavi, najintimnijem teatru potpune i neusporedive odanosti, dominiraju iktusi, boja glasa, nerijetko i nonsensnost što se ostvaruje, po svojoj izokrenutosti Ili besmislenosti, u eruptivnu izvoru humora i smijeha za sve prisutne, a ne samo za djelatne sudionike!
Nabrajalice i brojalice nerijetko se, također, izgovaraju na isti način, uz iste ili slične pokrete cupkanja djeteta na koljenima, ili pokretanjem dječjih ruku, nogu, dječjih prstiju "u nabrajanju",
Rugalice, mada nisu preporučljive, čuju se gotovo uvijek samo od djece. Zanimljivo je da su brojni oblici, gotovo okamenjeni, izdržali i preživjeli najmanje jedno stoljeće računajući samo od datuma zapisivanja i objavljivanja, u što nas uvjeravaju "pjesmice-rugalice" iz Mostara.
U male forme dječje književnosti neki ubrajaju čak i najzgusnutije sentence kakve su poslovice, prije svega one koje se odnose na djecu, pa dobivaju savjetodavni, didaktički, ili moralizatorski prizvuk i nakanu, te zagonetke,
"Nešto od duše dječje igre nose u sebi i zagonetke", zapisuje Grigor Vitez. "Negdje u dubinama prošlosti stvarane i zadavane najviše u prisutnosti djece - nastavlja Vitez – obično u zimske večeri i kad zavalja snijeg. umjesto svake druge igre, kao igre duha, s iznenađujućim zamkama, s nevidljivim zasjedama koje te vrebaju kad se nađeš u tim imaginarnim prostorima, opčinjen jednom magijom riječi, kojoj u igri fosforescira skriveni smisao, obavijen čudesnom metaforičnošću..."
Ilahije su pjesme koje se tematski odnose na Tvorca, Allaha dž. š., a 'dječje' je u njima, za razliku od drugih, iskazano isključivo dječjim psihološkim horizontom i pripadajućom leksikom. Kaside imaju doduše širi tematski spektar, ali se u našem slučaju gotovo redovito odnose na nekog od Božjih poslanika ( Ibrahim a,s., Muhammed a.s,) ili na neki od doživljaja za koji se smatra da je bio ili bi trebao biti blizak dječjem poimanju svijeta.
Starije pjesništvo: alhamijadisti
U sastavljanju antologijske čitanke, koja teži da otkrije i iscrta genezu bošnjačkog dječjeg pjesništva, dosad objavljeni književnopovijesni pregledi nisu nam, nažalost mogli pomoći.
To je zaista čudno! Muris je Idrizović u protekla dva desetljeća otiskao hiljade stranica o dječjoj književnosti u Bosni i Hercegovini, pa je čudno da ni u jednom trenutku nije pokazao interes koji bi ga pomjerio bar jedan korak od 1952. tj. od Šukrije Pandže od kojeg, po njemu, sve počinje! Prije njega, spomenuo je kao ime, ne govoreći ništa određeno o djelu - HamdIju Mulića, (umro 1944. godine). To je tim čudnije što su tekstovi iz kojih se može iščitati pouzdan pravac kojim valja putovati do početaka dostupni. U vidu Imamo, prije svega, transliterirane tekstove 'alhamijado književnosti'.
Riječ je o pjesmama pisanim na bosanskom jeziku, a zabilježenim arabičkim pismenima, pismom Imenovanim arabica ( u narodu poznato i kao arebica). Naziv im je nastao od iskrivljene riječi el-a'džemijet što znači strani nearapski).
Kako ih više ne čitamo u bosanskoj redakciji arebice (budući da smo je prestali koristiti i učiti u posljednjem stoljeću), nego u latiničnom prijepisu i izvornom, bosanskom jeziku na kojem je i napisan pjesnički original, nema nikakva razloga da taj dio književnosti periodiziramo po pismenima, nego po estetsko-formalnim kriterijima: označujemo ga ispravnim i jednostavnim nazivom: 'starije dječje bošnjačko pjesništvo'. Ono zauzima razdoblje od XVII. do kraja XIX. stoljeća
Najživlji elementi tradicije utkane u usmene oblike nacionalne književnosti probili su se i ušli u autorske tekstove 'alhamijadista'. Dakako, autor je prilježniji diktatu vremena i njegovim zahtjevima nego što im je podložan narodni pjesnik. Najvidljiviji tragovi usmene forme, izraza i naputaka moralnih zasada - prepoznaju se u ilahijama i kasidama ovog kruga pjesnika i ovog književnog razdoblja. Ta se pojava može sravniti s istoznačnim postupcima u gotovo svakoj nacionalnoj književnosti, u duljim ili kraćim razdobljima predindustrijskog društva, odnosno u postrevolucionarnim vremenima. Preokret koji se desio srednjovjekovnom Bošnjaku prelaskom iz kršćansko-patarenskog, u novi duhovno-civilizacijski islamski krug svakako je zahtijevalo dugotrajnije 'educiranje' i po vertikali i po horizontali, na svim razinama i u svim narodnim slojevima. To je u duhovnom i kulturnom životu Bošnjaka bila jedna od najtemeljitijih i najslojevitijih revolucija u tisućugodišnjem postojanju.
Otuda baš u tom odsječku književnog stvaranja toliko pedagogije, didaktike, moraliziranja, religije, elementarne edukacije, pa otuda i pamćenju pogodnih oblika (slovarice i rječnici u stihovima i sl.). Starija bošnjačka književnost najjasniji je vid prepoznavanja htijenja tog dijela bošnjačke nacionalne povijesti. Usporedno s njom tekla su još dva književna vida stvaranja: pučki izvori se nisu gasili, a visokoobrazovani ljudi pisali su istodobno na nekoliko svjetskih jezika tog vremena - pjesme, komentare, dispute, studije iz dogmatike i filozofije!
U tom pregledu 'alhamijadisti', u težnji da ostanu bliski shvaćanju narodskog čovjeka, ne bi mogli izdržati oštrije estetske kriterije u usporedbi s visokim ostvarenjima svjetskog glasa, koja su dosegnuta u pjesnika "Istočnog Parnasa", kako ih je nazvao Bašagić, zadivljen njihovim pjesničkim čudom.
Pjesnici Ilhamija, Kaimija, Velihodžić-Razi, Čengić, Humo i drugi, pisali su stihovane upute o dobrom vladanju, o moralnom podupiranju i popravljanju ljudskosti, o namazu, o vjerovanju, štetnim navikama (lijenosti, pušenju) itd.
Dječji osjećaj svijeta usklađivao se (poetsko-didaktičkim uvidom) i s izravnim imenovanjem djeteta čije se ime, nerijetko, provlači kroz cijelu pedagošku ili nabožnu poemu.
Neosporno je da su ti pjesnički oblici imali golem odjek u svojoj publici. Primjer koji je naveo u "Istočnom blagu" znameniti Ljubušak prije više od stotinu godina, zaista bi se vrlo teško mogao pronaći na širem južnoslavenskom prostoru, gdje su se u susjednih naroda, za razliku od Bošnjaka, već tiskale knjige i gdje se lakše širila pisana riječ. Naime, Ljubušak, govoreći o spjevu Abdija, kaže daje na hiljade djece i omladine znalo (poprilično dugačku pjesmu) nauizust!
Neke od tih pjesama zaista i sada izazivaju svojom ljepotom, neposrednošću bošnjačkog duhovnog dodira i pučke izravnosti, kao i predivnim humorom koji nerijetko hoda po tankom rubu ljubavne emocije i erotske dvosmislenosti (Fejzo Sofa). Baš zbog toga što drže u napetosti čitateljev duh i draže njegovu upitnost I znatiželju dokraja, uzbuđuju ga zapravo dvostruko: i kao savršeno estetsko djelo i kao prepoznatljiv, a neobičan narodni duh! A k tomu valja dodati: citirana je pjesma na izgled i po sadržaju - isključivo namjenska, didaktična - ona poučava kako se najbolje i najbrže uči pisati i pamtiti napisano!
Moć čitatelja, koju je prepoznao ne samo Jaus, ali ju je on naglasio svojom teorijom, čitateljevo duhovno prepoznavanje s pjesminim duhom - vuće djelo kroz vrijeme... što se odnosi na vječne teme: Bog, Zlo, Dobrota, Učenje, Moral... Zato i te pjesme, kada i ne zrače isključivo estetskim ugledom, ostaju poput tajne upitnost: zašto ih generacijama vole, zašto ih djeca stoljećima pjevaju, zašto ih recitiraju roditelji djeci kad ih desetljećima nema u školskim programima (iz kojih su ih s pogrdama izbacivali)?
Vrste, motivi i metrička obilježja
Tri pretežne vrste dječjeg pjesništva tog razdoblja koje je dugo trajalo mogu se Imenovati ilahijama, nasihatima i kasidama. Sve tri odgovaraju, u različitim vidovima, islamskim sadržajima i porukama; ilahija je pjesma posvećena slavljenju Stvoritelja i Božjeg imena, kasida slavi vrijednost osoba ili pojava ili stanja (Poslanika, Bajrame, ljubav, prijateljstvo) itd., a nasihati su naprosto opći ili precizirani savjeti o životu ili konkretnim postupcima.
Motivski svijet sužen je na pragmatične ciljeve upućivanja u vjeru, izgrađivanje moralne strukture i afirmativna odnosa prema ljudskim vrijednostima: "robovanje" – predavanje Stvoritelju, ljubav prema Poslaniku; ode radu, poštenju, pohvale pomaganja drugima, prije svega roditeljima i nemoćnim, a najčešće se i najupornije poziva na učenje.
Tako, primjerice, glasoviti Kaimija, rodonačelnik dječjeg pjesništva, kasidom nudi opću uputu da se nikad ne bude besposlen, da se preda Bogu, a potom poetski sugerira uvođenje u neposredni svijet usporedbi (Vidi sunca i mjeseca, / gledaj vuka ti zeca...), da bi se uzdigao u apstrakciju blisku današnjem senzibilitetu: - Hajd za vjetrom kuda ode / Tud evlije svuda hode - pa najposlije do zaokruženja u "Hasanu i Huseinu» kao moralnim primjerima čije su biografije mektebska djeca učila i poznavala. Pjesnici Velihodžić-Razi, Ilhamija, Čengić, Humo i drugi nisu bitno proširivali registar motivskog svijeta, ostajali su na razini nabrajanja savjeta i stihovanih uputa o vladanju, o moralnom podupiranju i popravljanju ljudskosti, o namazu, o vjerovanju.
Pjesnik obično zauzima poziciju učitelja, savjetodavca, oca, dobronamjernog adže ili imama. Pjesnik se obraća pojedincu što je svakako intimnije i izravnije u svakom pogledu, poput IIhamije (Hajde sinak te uči) ili poput Čengića koji se obraća sinovcu izravno ga oslovljavajući vlastitom imenom.
To podiže razinu sugestivnosti, smanjuje napetost stranca-učitelja, a približava pjesnika kao intimno čeljade iz obiteljskog kruga. Iz takvih pjesama i jače izbija emotivnost, u kojoj pedagoško-didaktično jest jasno i prepoznatljivo, ali zaogrnuto patrijarhalnom paučinom brižnog poetskog pokrova. Taj ton nije zapovjedni krik, mada se izriče u zapovjednoj formi: on se ponavlja do beskonačnosti i dosade, a to je najbolji i najjasniji trag koji osvjetljava i status djeteta u muslimanskom miljeu: dijete je vrlo prisutno i poštovana; od njega se traži prihvaćanje tradicionalnih vrijednosti kao čvrstih moralnih temelja.
Bliskost recipijentu nije se postizavala (namjernim) gestom izravno~ obraćanja stvarnom pjesminom subjektu, nego i nečim što će dječja poezija puno kasnije shvatiti kao svoju golemu prednost i poetski metod osvajanja psihološkog prostora u kojem žive djeca i omladina – to je humor; za ilustraciju su najbolja dva zaista antologijska primjera pjesama Abdija Mehmed-bega Čengića i Ašiklijski elif-be Fejze Softe. Uostalom, davno je rečeno i mnogo puta ponovljeno da su "humor i smijeh obilježja visoke kulture i mudrosti.
Kasida je pisana u čistim osmercima s pauzom iza četvrtog sloga (tri prva stiha u kitici i završnim, četvrtim, refrenom-sedmercom). Većina je kasida, ilahija i nasihata ispjevana u sedmercima.
Zanimljivi su rimariji i raspored rima u starih bošnjačkih pjesnika. Kaimija u svojoj kasidi rimuje 1., 2. i 3. stih (a:b:c), a četvrti je stalni refren (Allah, Allah reci ti). Rime su: hodat-robovat-naklanjat; mjeseca-zeca-Beča; vode-ode-hode; trava-lava-Dunava; džamija-tekija-hadžija; Šama-imama-ćelama. Zadivljujući je pojmovni raspored unutar leksičkog značenja rima!
Velihodžić u svojoj kasidi slijedi isti postupak: nudi tri rime istog sloga s refrenom (Pravim putem iđite), dok Čengić unosi stanovitu razlikovnu inačicu u obnovljenim refrenima koji se sastoje od dva dijela: prvi je promjenljiv, a drugi je trajni - zazivanje Abdije.
„IIhamlja se i u kasidama povodi za već stvorenim formama“, zapisat će Minka Memija i zapaziti da su i u njegovu primjeru "sadržaji vezani za konkretne poslove s izrazitim didaktičkim akcentom": Hajde, sinak, te uči/po sokaku ne trči / Koje džahil i ne zna..., itd.
Omer Humo poslužio se u nama bližim vremenima, za razliku od svojih prethodnika, u nasihatu - Savjetima - klasičnim dvostihom (bejtom), u rijetkim jedanaestercima, redovito rimovanim.
Dakle, s obzirom na metričku dužinu i klasičnu formu koja se oblikovala iz naslijeđene, vjerovatno najstarije slavenske (bošnjačke) metričke forme, sedmerca, uočljivo je da islamizirani Bošnjak čvrsto opstoji ukopan u dubinu duhovne postojbine. O čvrstini i dubini te vezanosti ništa bjelodanije i upečatljivije ne svjedoči koliko svjedoče baš te, usmene, pučke forme nacionalne baštine!
Estetsko načelo iznad didaktike
S raspadom Turske Carevine i iznenadnim i munjevitim upadom Austro-Ugarske Monarhije u Bosnu, u kulturno-civilizacijsko okruženje koje je izmrcvareno propadanjem modela koji se davno prestao obnavljati, pa je kao istrošen bio osuđen na nestanak: urušavajući se sam u sebe, došlo je do potpunog ljudskog i kulturološkog šoka. Rat, otpori, prilagodbe, dvojbe, iseljavanje, muhadžiri, potiskivanje kulturne paradigme u kojoj su Bošnjaci stoljećima živjeli i stvarali - učinila je da su se zatekli doslovno i ponovno u činu započinjanja.
To je doba prvih i jakih nacionalnih formativnih procesa u Bošnjacima susjednih naroda, Hrvata i Srba. Svojatanja Bosne i svojatanja Bošnjaka. Pjevanje budničkih i patriotskih pjesama.
Bošnjaci su počeli objavljivati prve knjige na latinici i ćirilici, donoseći tek ponešto i ponekad "i za mladež", štivo ili stih ispunjen religioznim ili domoljubnim zanosom.
Rodoljublje - u trenucima dok su se i Hrvati i Srbi beskrupulozno i doslovno otimali za bošnjačke duše i za njihovo (nacionalno) pristajanje, bit će zapamćene inicijative objava glasnog i jasnog rodoljublja kao bošnjaštva, ne parolama - nego knjigama Mehmeda-bega Kapetanovlća Ljubušaka, s njegovom fotografijom i potpisom bosančicom, pismenima koja još istrajavaju, nasuprot i usprkos latinici i ćirilici, u rijetkim begovskim i alimskim obiteljima.
Ljubušakovo „Narodno blago“ (1887) obnovilo je sjećanje na 'alhamijadiste', na bošnjačku usmenu tradiciju, na bošnjačke poslovice i na bošnjačke zagonetke... Kad se narodni tribuni obraćaju narodu s takvim nakanama među koje spada nacionalno ucjepljivanje, onda se svakako najemotivnije obraćaju - omladini! Rodoljubivo pjesništvo pripada dječjem (i omladinskom) pjesništvu u onom dijelu u kojem ti mladi ljudi supstituiraju nacionalni oblik življenja. A primaju ih kao simbole i konkretne metafore. Kao dijelove narodne sudbine koja i njima pripada. Baš tako, jer su djeca, po svom dubinskom osjećanju, bez nacionalnosti i bez religije. Njih se asimilira i u jednom i u drugom pogledu. «Pjesme za muslimansku mladež», uvjetno dječje pjesme, u tom praskozorju, u tom bolnom rađanju bošnjačke budućnosti koja neće dugo trajati, ipak su pokrenule neke književno-kulturne geste (Bašagićeve i Ćatlćeve pjesme «Šta je Bošnjak», «Ja sam Bošnjak»; Kapetanovićevo i Bašagićevo bošnjaštvo u publicističkoj djelatnosti) puno će kasnije, u ovo najnovije doba, ratno (1992-95), imati goleme odjeke i sigurne posljedice.
Zanimljivo je da se vrlo brzo javlja mladi (i rano umrli) pjesnik Avdo Karabegović s rukovetom pjesama objavljivanih u Bršljanu; ali sa snažnim zamahom koji je prekratko trajao, kao i sam život njegov, da bi se razvio i ostvario. Njegove pjesme, u skladu s vremenom u kojem se pojavljuju, nimalo ne zaostaju za ostvarenjima kakve su hrvatskoj i srpskog dječjoj publici nudili njihovi poznati pjesnici.
Potom je zavladao muk u bošnjačkoj dječjoj književnosti. Nije ni čudo: tada se Bošnjaci satiru svakom vrstom obrane i borbe. Brane ime svoga jezika, ali im se ono ukida zakonom, brane pravo na kulturno-vjersku autonomiju i nakon duge borbe je dobivaju (ali pod strogom kontrolom Beča, potom Beograda), tiskaju prve časopise pod čisto vjerskim i kulturnim znakom. Društvenim i političkim temama ne smiju se baviti. Sve što označuje nacionalno barbarski je zatrto i zapriječeno. Otuda nam časopisi tog vremena ne mogu biti dobri povijesni izvori. U njima povijesti, povijesnih vremena, nažalost, jednostavno nema!
Djeci više nema ko da piše. Ni u čemu da objavljuje. Po toj, dubokoj kulturnoj gluhosti, po znakovitoj odsutnosti svega što bi bilo upućeno djeci uključujući čak i najbanalnije pedagoško-didaktičko-vjerske pjesmice - može se potpuno jasno vidjeti i shvatiti sva dubina tragedije u koju je uvučen cijeli bošnjački narod.
Između dvaju svjetskih ratova pa do ranih poratnih godina (1918 -1941 -1952), napokon, prvi znaci novog! Ponešto, kao da kapne, pripast će i dječjem estetskom užitku, mada su se svi trudili, i autori i urednici da im ga zapriječe i kažu: ovo je samo za velike! Kao da će se estetsko uniziti i okaljati ako svojim moćima, svom biću privuku i dječja ćutila! Po onom što sadrže jezgre tih pjesama, a mislimo na pjesme Saliha Alića (Pejzaž...), Envera Čolakovića (Pjesma za Sejin treći rođendan), Maka Dizdara (Kralj kraljici ko i pastir pastirici) i najposlije poslijeratnog Izeta Sarajlića (Pjesme iz zavičaja...), dječje su po cjelini jezgra koje trajno obitava u čovjeku: čistota prizora, iskrenost, blagost, igra.
Moglo bi se reći: to je razdoblje bez dječjeg pjesnika. To je doba s ponekom pjesmom. Vrijeme zalutalih fragmenata.
Eto, na tim temeljima, koji su obećavali više nego u susjednim književnostima, potpuno zatrpanim i nevidljivim predugo vremena, trebala se podići, a nije se podigla, cijela bošnjačka moderna književnost. Sve što slijedi nastat će po odjeku na mitsku Tradiciju i strah od nje, u nacionalnom kulturnom samozaboravu, s golemim oprezom prema novom i pričeku „da bude u drugih provjereno“.
Stvaranje žanra
Kad se pojavio Šukrija Pandžo, nije se puno razlikovao od pjesnika kakvih je bilo u Zagrebu i Beogradu, bio je tek jedan u nizu i zadugo to ostao. Zadugo, dok se nije razaznalo - gotovo na kraju njegova života, da je u neveliku djelu ipak uspio gotovo u svim bitnim crtama rekonstruirati dječje i narodno i umjetničko bošnjačko pjesništvo. Može se reći da je na tragu usmene poezije rekonstruirao vrlo uspješno uspavanku i tašunjanku, a u lirske oblike metaforičko-mimetičkog sloga utkao leksiku i atmosferu tipično bosansku i bošnjačku.
Nasljednik najboljeg što se našlo u Šukrije Pandže svakako je Nasiha Kapidžić ali ona nije samo to. Nasiha je zapravo za života postala prepoznatljivi bard, ako se tako može reći, bošnjačke dječje pjesme. Nasiha je ušla u samu srž muslimanskog i bošnjačkog po osjećaju za vrijeme i tabijat u Bošnjaku, predočavajući ga najnevinijim riječima i opisima kroz prizore arhitekture, nakita, kroz bošnjački leksik pun zračenja i zova starine i prolaznosti, ali i poriva za obnoviteljskim, za let ikarovski! Poetska preda i prostor njezina tkanja poput blagosti su što vječno traju i osloncem su svakoj duhovnoj i materijalnoj dobroti. Neki to prepoznaju kao materinstvo, možda iz pozicije u kojoj se pjesnikinja zatekla u odnosu na svoju pjesmu. Ona vodi dijalog s djetetom skrivenim negdje u pjesmi; ako se dijete ne vidi, sve u pjesmi govori djetetu. Toj grupi, s obzirom na pjesnikovu poziciju, pripadaju ponajbolji bošnjački lirski pjesnici.
Ismet Bekrić proslavio se u kontekstu vremena koje je isticalo socijalističke vrijednosti, vjerovatno opravdano, kao pjesnik koji je hrabro unio teme sukladne povijesnom osjećanju doba u kojem je djelovao: radnik, radnička četvrt, bratstvo-jedinstvo, simboli sistema, amblemi napretka itd., od čega je, jednom običnom nimalo književnom akcijom vrlo malo ostalo. Demokratskim preobrazbama I srpsko-četničkom agresijom na Bosnu i Hercegovinu, osim što je poharano lice domovine, razbijeno je i u najsitnije komadiće sve ono što je bilo poglavita orijentacija Ismeta Bekrića: iluzije u kojima se živjelo! Oni koji su od iluzija, društvenih i sistemskih laži, u umjetnosti, uspjeli ostvariti prave umjetnine - to se vidjelo.
Bekrić će ostati zabilježen u bošnjačkoj dječjoj poeziji po snažnoj afirmaciji ljubavi za oca (zašto uvijek prema majci?), po socijalnim motivima posebice - što nam se čini kao najveći novum i po temi i po poetskom osmišljavanju, te po nekoliko pjesama ljubavnog proplamsaja koji dolazi do ruba dječjeg erotskog iskustva. Tu je Bekrićev talent neoštećen i samosvojan. Tu su začeci i upotpunjenost njegove škole s najboljim iskustvom i preporukom.
Bekrićevoj deklarativnosti (s tradicijom u izrazu, a tematskom suvremenošću) bili bi priklonjeni pjesnici prilično neujednačenoga pjesničkog ostvarenja. Među njima je popriličan broj sljedbenika, a nešto rjeđe - na što ćemo zasigurno još pričekati - samosvojnih i cjelovitijih pjesničkih uradaka. Kemal Coca, Ešref Berbić, Muharem Omerović, Muhidin Šarić i Alija Dubočanin, svaki na svoj način, pripadali bi, "bekrićevskoj" deskriprivnoj školi bez čvrstih i ujednačenih osobnosti i dosega.
Enes Kišević s pravom je stekao po našem uvjerenju najviše razloga da danas o njemu možemo govoriti, u kontekstu vremenskog prepoznavanja, kao o pjesniku koji je proširio duhovni obzor dječjeg svijeta, koji je uveo nove gotovo sociološke teme i sukladno s njima osvježio jezičnu razinu dječje pjesme. On je doduše ostao na poziciji priče (mitosa), ali je utkao i začudnost obrnutog toposa, ludističkog pristupa vječnog "čovjeka koji se igra'. Po tom je, vjerujemo, najautentičniji bošnjački pjesnik za djecu. kao što je to i Salih Isaac, po drugim, samozatajnijim principima pjesničkog zanata. Najzanimljiviji su svakako pjesnici koji bez ikakve lažne skromnosti promoviraju svoja imena u izuzetno snažne pjesničke osobitosti: to su Enisa Osmančević i Salih lsaac; slični po poziciji poetskog subjekta, ali različiti po realizaciji. Isto im je da pjesnički subjekt postavljaju na istom mjestu: "izvan svijeta" - u njihovom svijetu gotovo da se uopće nigdje ne vidi dijete, ali se nikada ne pitate gdje je! Svijet je snimljen i cijeli svijet govori jezikom djece. Dijete je u stvarima i u pojavama, u klipu kukuruza, u fržu na nekoj dasci, u olovkuljku, u snjeguljku... Gotovo kao u sufija: svijet viđen iz stvari - na stvari!
Kod Isaka još valja pridodati nekoliko čudesnih podataka: obnovio je leksik, dao mu nova značenja, otkrio mu metaforičnost i simboličnost na svim razinama! Kad bi se pobrojale njegove teme, začudili biste se prividnoj oskudici, ali biste za uzdarje dobili puno više: a to je jedan potpuno novi stari svijet.
Najzanimljivije što se desilo u posljednjem isječku vremena svakako je obnova nekih napuštenih, ali ne i zaboravljenih oblika. To se prije svega odnosi na epski govor Džemaludina Latića, na epsku formu njegove Šejtanije. Klasična metrika udružena s narodnom predajom, danas, očito nešto sugerira: upozorava na neistraženu baštinu kao mogući oslonac i kao mogući putokaz.
Druga činjenica jest u obnovi rodoljubna pjesništva, danas pretežno rasuta po rijetkim dječjim stranicama u novinama i dječjim listovima (Kišević, Latić, Šarić i brojni drugi).
I jedna i druga pojavnost (povratak zaboravljene svijesti!), zaista je više nego rječita. Obje nas 'vraćaju' u duhovnu i egzistencijalnu pročitanost duboke egzistencijalne ugroženosti ponovljene u udaljenim, a prijelomnim vremenima: osamdesetim godinama XIX. i devedesetim godinama XX. stoljeća.
U tom smislu valjalo bi zaključiti da se s prvim uočavanjem osviješćene baštine zapravo tek sada može govoriti o početku kraja potpunog konstituiranja dječjeg bošnjačkog pjesništva.
Otuda izviru sve moje nakane u predstavljanju ove, u mnogim segmentima, nesavršene, nedovršene i nepromišljene knjige! Ali i u tim se i takvim zrcalima razaznaje naš lik na vodi, ako već ne lik u ogledalu…
Zagreb, 1993-1996.
Ibrahim Kajan
Izvor:
Predgovor, u: POD BEHAROM MOJE JANJE SPAVA, antologijska čitanka dječjeg bošnjačkog pjesništva, Preporod, Zagreb, 1996.
Nema komentara:
Objavi komentar