MUSLIMANSKI DANAK U KRVI (5)

Muslimanski danak u krvi, Svjedočanstva zločina nad Muslimanima 1992.

Naslovnica: Mersad Berber, Preporod, Zagreb, 1992

GLAS OČEVIDACA (II. dio)

 

„OD DJEČJIH PRSTIĆA PRAVIMO LANČIĆE“

Priča žene iz Zvornika

Bajrarn 6. aprila 1992. godine. Već sutradan počeli su pregovori između SDS i SDA u Malom Zvorniku, u hotelu "Jezero". Tema je uklanjanje barikada, uvođenje policijskog sata. Sutradan su barikade bile prirnaknute bliže gladu, na sam ulaz od strane Karakaja. Izrneđu samih građana Zvornika bile su postavljene straže Muslirnana koji su čuvali svoje kvartove.

Srbi su se na vrijerne iselili preko Drine u Srbiju, ostavivši samo rnuškarce. Svaki je od njih imao svoj položaj. Snajperisti su bili postavljeni na Rusku zgradu, soliter Z 15, oko SUP-a, a kod Ciganskog turbeta ranjen je rnladić.

Odlučilo se da žene i djeca spavaju u skloništu. Naime, u cijelorn je Zvorniku bilo samo to, jedino sklonište. Prednost su imale rnajke s malim bebarna, starci, žene i djeca. Žene i veća djeca sklonili su se u školske podrume.

Kroz kanalizacijsku cijev, 8. maja 1992. godine, u Zvornik su, a pred kuću Boška Čeranića, ušli arkanovci. Oni su došli po dogovoru i rasporedu, pa ih je Boško poslao u jedno obližnje selo, zvano Šćemlija, gdje su imali sastanak s mještanima srpske nacionalnosti iz Zvornika. To su bili članovi porodica Plještan (Luka, Ljupko i drugi).

Prve žrtve arkanovaca u Zvorniku bili su Dževad Bakonja i Abdurahman Fejzic (20 i 25 godina starosti). Pošli su u pekaru po hljeb kad su ih uhvatili. Užasno su ih tukli, psovali im muslimansku majku, tjerali ih da ljube križ, vikali da im Alija jebo mater. Kad bi poljubili križ, govorili su: 'Pa vi ste muslimani!' Čak su ih tjerali da klanjaju, a potom bi ih pitali: 'Kako smijete klanjati na srpskoj zemlji!? Vi ste postali od nas, samo su vas poturčili! Vi niste muslimani, oni su u Turskoj, vi ste Kurdi - a Kurdi su turski muslimanski Cigani...' Abdurahmanu su slomili tri rebra. Bakonji su počeli rezati uho. Govorili su: 'Od muslimanskih ušiju i dječjih prstića pravićemo lančiće...' 'Istrijebit ćemo vas do posljednjeg...' Momci su pokušali pobjeći, ali su ona dvojica zapucala za njima. Pucali su im u leđa... Eto, tada je došlo do iseljavanja žena, djece, staraca na Kula-Grad. Muškarci su ostali braniti grad. Za manje od dva sata svi su stanovnici Zvornka bili na Kula-Gradu. Narod se smjestio po kućama tamošnjih domaćina koji su s nama dijelili hranu.

Formiran je Krizni štab, a ljudi su bili na obrambenim položajima više od pet dana bez zamjene, bez hrane, naoružuni najčešće običnim lovačkim puškama. Hrabrili su nas i poručivali da se ne bojimo, da će oni braniti Kula-Grad do zadnjeg metka.

Moja se porodica smjestila u kuću jedne moje komšinice udate na Kula-Gradu. S nama je bila i snaha u devetom mjesecu trudnoće, dvoje male djece od tri i pet godina, moja kćerka i moj otac. Braća su ostala braniti Zvornik. Kad smo se smjestili, moj je babo krenuo nazad. Htio je iznijeti iz kuće pištolj, dokumente, deviznu knjižicu i nešto zlatnine. Od tada ga više nisam vidjela.

Tek što smo se smjestili na Kula-Gradu, granate su počele zasipati bez prestanka. Vojska se stacionirala u školi. U Kriznom štabu je Husein Hadžić prikupljao hranu, skladištio robu i hranu da bi prehranio narod.

Ljudi su tu noć proveli u skloništima, trapovima, gdje je ko imao, jer je artiljerija tukla nemilice. Neprijatelj je imao položaje na Čelopeku. Kasarna "Mali Zvornik", na prilazu preko mosta na stijenama zvanim Vlaške njive, i sa Centrale. Obzirom da se pucalo sa svih strana i zasipalo granatama, narod nije smio izaći napolje iz skloništa čitave noći. S džamije je dolazio poziv s ultimatumom da se oružje preda do 12 sati, inače će Kula-Grad bili sravnjena sa zemljom. Naši borci na to nisu davali ni pet para, jer su se redovi obrane još više učvrstili. Ujutro je artiljerija prestala, a naređenje je ponovno došlo da do 12 sati predaju oružje. Narod je ostao na obrani, mada je znao da je nemoćan... Ali, u 12 sati i jedna minuta, ponovo je počela tuči artiljerija. Krizni je štab, zbog pretrpanosti ženama, djecom i muškarcima, naredio da se žene, djeca i starci povuku u obližnje selo Liplje. Nakon tog granatiranja, započela je stizati ispomoć braniteljima iz Živinica, Kalesije, Liplja, Cerske, Novog Sela. Krizni je štab pozvao sve borce na povlačenje iz Zvornika i da svi koji imaju oružje pristupe odbrani Kule.

Mi smo se povukli u Liplje. Usput su nas pratile granate, sve dok se nismo podobro udaljili od Kule, nekih tri-četiri kilometra. Smjestili smo se u osnovnu školu Lipljan. Tamo smo zatekli mještane koji su bili naoružani i stajali u obrani svog sela. Hranu su nam donosile žene iz sela. Bilo je kajmaka, hljebova, mlijeka u kantama, skuhana jela u šerpama.

Poslije dolaska u Liplje, stigoše i braća pa predadoše Lipljanima puške da ojačaju odbranu mjesta, budući  da je Zvornik bio zauzet. Uskoro je započelo granatiranje Liplja. Narod se ponovo pokrenuo i pošao prema susjednom selu i Tuzli. Išli sma prema Marčićima na Crni vrh, jer je tamo bila glavna cesta za Tuzlu. Došli su kamioni i autobusi pa smo s njima prevezeni u Tuzlu. Smješteni sma po školama, sportskim dvoranama, prihvatili su nas ljudi dijeleći sve što su imali, ne žaleći ni zadnje mrvice kruha.

Mi smo se odmah počele raspitivati za oca preko Crvenog križa, ali nam niko ništa nije umio odgovoriti i reči gdje je. Preživjela sam šok kad sam nazvala Crveni krst Loznica. Naime, čula sam od jednog komšije da mi je babo zajedno s njim pao u zarobljeništvo, da su ga pretukli, da su tog komšiju pustili, a mog babu protjerali u Loznicu. Zato sam i nazvala Crveni križ... i čovjek koji mi se javio, predstavljao je Crveni križ i pitao me što tražim. Želim znati za oca, tražio sve podatke, pitao odakle sam, odakle zovem, naposlije što sam po nacionalnosti. Muslimanka, rekoh, a on na to odgovori: "Đe si mene našla da pitaš, nazovi Aliju Izetbegovića, nek ti on rekne!" Slomljena, plačući, izašla sam iz pošte, ne znajući što da radim.

Ljudi su mi rekli da postoji novoformirana opština Zvornik u Tuzli,da se raspitam u Kriznom štabu. Otišla sam i vidjela spisak stradalih i zaklanih u Zvorniku. Na tom spisku sam našla ime svoga babe. Nisam vjerovala, ali su me ljudi tješili, govorili da se primirim... i da je to vjerojatno istina. S nevjericom sam se vratila, tješeći sama sebe, nisam mogla ni jesti ni spavati misleći samo na to. Ipak, nisam mogla vjerovati... Ljudi koji su mi poznavali oca, tužno su me gledali, i ti su me pogledi uvjeravali u nepobitnu istinu: mrtav je. Komšija je kupio neke novine i u njima je bio članak "Nevine žrtve u Zvorniku". Na popisu se nalazilo očevo ime. Tu se ugasila svaka nada da je preživio...Iznenada sam osjetila kako se mijenjam, kako rat počinjem shvaćati vrlo ozbiljno. Počela sam se raspitivati o sudbini svoga supruga, jer je s njim ostao mlađi sin od svega šest i pol godina. Ostao je u Zvorniku sa svojim ocem. Krenuli su, u povlaćenju prema Snagovu, muževljevu rodnom mjestu. Tamo mu je bila familija. Niko od njih nije htio napustiti selo. Jednoga su dana došli borci iz Snagova, pa mi neki dobri prijatelj a Himzin rodak reče da trebam znati da se naši momci nisu mogli izvući, i da ih je zaklao neki Ilija Jeremić. Jeremić, iz Srpskog Snagova.

Mada sam znala kakvi su Srbi sa Snagova, nisam zaista mogla vjerovati u taj užas, sve dok mi nisu potvrdile žene, djeca i neki muškarci koji su se, kao prva grupa, uspjeli izvući. U tom trenutku nisam mogla ni plakati. Prepustila sam se i sve prihvatila kao jedinu istinu.

Nakon svega sam krenula u Zagreb, stalno misleći na nepoznate grobove oca, muža i sina, pokušavajući spasiti bar ovo dijete.

Moja je velika želja da se prijavim u komandu Teritorijalne obrane, da se vratim i da svoje osvetim. U srcu sam skupila golemu hrabrost da se više ne bojim ni njihove teške artiljerije, ni njihovih noževa, ma baš ničega što dolazi od tih životinja. Pronaći ću ja tu kuću Jeremića. Eto, to sam teljela, ali nisam naišla na razumijevanje bila koga u Kriznom štabu u Zagrebu, tako da sam propatila za 20 dana više nego za cijela tri i po mjeseca u Zvorniku. Sada sam gotovo uvjerena da nas Srbi tuku artiljerijom, a ovi u Hrvatskoj nam uništavaju dušu. Imam jedinu želju vratiti se u Tuzlu, gdje bih se našla na borbenoj liniji s mojih 25 momaka, priključiti im se i bez oružja i uniforme, bila bih im pri ruci makar nosila municiju, sanitetski materijal ili bilo što god zatreba.

U Zagrebu sam saznala da mi je tetkin sin koji živi na Diviču, odveden i zarobljen. Za njega se ne zna od početka pa sve do danas. Je li živ? Je li ubijen Senad Musić?

Tamo je, onda, mučki ubijen i Jašif Smajlović, novinar. Pucano mu je u potiljak dok je sjedio za pisaćim stolom. Ko ga je ubio dok je slao informacije o stanju i dešavanju u Zvorniku? Sedam stotina muškaraca je bilo zarobljeno u tvornici Alhos u Karakaju, 400 zaklano prvog dana Kurban-bajrama, a 300 odvedeno u roblje u nepoznatu pravcu. To je objavljeno i na Radio- Tuzli.

Sestra mi je ostala na portirnici bolnice u kojoj se zateklo šest-sedam Muslimanki, pa im nisu dali da izađu iz kruga. Zadržane su da rade za njih. Tjerali su ih da rade od jutra do sutra, a nakon rada bi ih ubacivali u sobu VI. kirurškog odijeljenja, davali im samo kilogram kruha i konzervu. Od toga su živjele u zarobljeništvu. Maltretirane su i stalno zasipane psovkama ('da im se jebe muslimanska mater', 'da će igrati kako oni sviraju', 'da će ih poklati' i 'da u Zvorniku neće biti ni M od muslimanskog imena'). Žene koje bi im se svidjele, odveli bi u prostorije tavana gdje je bila daska za glačanje ljekarskih odijela, pa bi se na njoj izredalo i po dvadeset četnika. Nakon toga bi je zaklali i naredili da se iznese u mrtvačnicu. Moja je najbolja prijateljica, s kojom sam bila nerazdvojna (Šaha Salčinović), tjerana da nosi mrtvace, što je odbila, pa su je naše dojučerašnje srpske kolegice, po odbijanju, istukle i prijavile četnicima u zgradi bolnice. Banditi su je izubijali kundacima. Tri je dana povraćala krv. Odvežena je u Beograd gdje je i umrla. Četiri-pet pula zvala sam bolnicu i uvijek mi se javljao neko od naših koji su bili zarobljeni, ali mi nisu smjeli dati nikakvu informaciju o sudbini moje sestre. Pošto su ih puštali kući pod stražom, moja je sestra molila da je puste doma da se okupa i donese veš. Govorili su da nema razloga bježati jer su joj sve njezine poklali, da više nema nikoga. Tako su joj govorili, a ona je urlikala od bola od tih riječi. Nije vjerovala u to. Otišla je kući. Darovala stražare, pa prebjegla preko Bijeljine za Tuzlu. Kada je došla, jedva sam je prepoznala. Smršavila je najmanje 20 kilograma, a živci su joj bili posve uništeni. Prihvatila ju je u Tuzli, zajedno s dvoje djece, bivša stanodavka njezina supruga iz studentskih dana. Zet mi je Iračanin. Oženjen je mojom sestrom deset godina. Kad je vidio što se dešava, prijavio se zajedno s mojim starijim bratom Seadom za obranu Bosne. On je u TO Tuzla, a brat mi je u kasarni Donji Rainci kod Međaša. Sestra je u Kreki s djecom. Srbi su je ispitivali, pitali gdje joj je suprug i je li s našom vojskom. Ona je to, dakako, skrivala. Četnici su joj rekli da je on već uhapšen i da je zapravo već zaklan, pa da nema nikakva razloga skrivati istinu.

Eto, to je samo dio svjedočenja o zvorničkim strahotama. Nema se više ni snage, ni suza. Postoji samo nada da se jednoga dana vrate na svoja ognjišta, pronađu grobovi zaklanih šehita i pokuša nastaviti borba za neki drugi, sasvim drugi i bolji život.  

Zagreb, 24. VII. 1992.

POČELI SMO SKUPLJATI MRTVE PO SELU

Priča dječaka iz okolice Sapne (selo Kobilići)

Sve je počelo 5. maja 1992. godine. Tog dana stražario sam sa svojim bratom, dvadesetogodišnjakom. Nekoliko dana ranije brat je pobjegao iz JNA koja, kao i četnici, ubija naš narod. Priključio se Hrvatskom vijeću obrane. I tako, dok smo stražarili, iz trave je četnik promolio glavu i viknuo: 'Ljudi, molim vas nemojte pucati! Došao sam na pregovore!' A moj mu amidža odgovori: 'Nema pregovora!' A onda je počelo pucati, pa vidjeh da pogibe moj rođeni brat. Poginuo je jedan četnik, a jedan je ranjen. Kad je zapucalo, čuo sam brata da mi govori -'Povlači se do šume', a on je ostao tu. Mrtav.

Za sat vremena počele su granate sijevati po selu. Selo je bilo opkoljeno tenkovima. Jedno je oklopno vozilo , što je upalo u selo, razoreno minobacačima. Iz tri susjedna muslimanska sela, stigla je pomoć u vojsci, u ljudstvu. Borili su se ravno osam sati. Poslije toga smo uspjeli razbiti četnike. Uzeli smo traktor i počeli skupljati mrtve ljude po selu. Uvukli smo ih u mekteb, poslagali jednog do drugoga. Ostali smo cijelu večer u tom poslu. Ujutro oko osam sati sazvali smo roditelje tih poginulih da ih vide zadnji put. Uzeli smo alat i krenuli kopati grobove. Najposlije smo pozvali hodžu i pitali ga hoćemo li ih gasuliti ili nećemo. Odgovorio je da su to šehiti, da su poginuli za pravednu stvar, da su ih ubili za to što su muslimani - i da oni idu na drugi svijet čisti i bez ijednog grijeha.

Po četiri mrtva čovjeka potovarili smo u traktor i vukli na groblje.

1. Mehmed Smajlović, 38 godina

2. Fadil Smajlović, 20 godina

3. Mevludin Smajlović, 32 godina

4. Mirsad Smajlović, 20 godina

5. Muhamed Smajlović, 45 godina

6. Fetija Smajlović, 20 godina

7. Suad Smajlović, 21 godina

8. Fetim Smajlović, 45 godina

9. Isak Ramić, 25 godina

10. Huso Memić, 27 godina

11. Alija Junuzović, 25 godina

12. Osmo Junuzović, 32 godina

13. Saban Duraković, 60 godina

14. Rizah Karić, 21 godina

15. Alija Purgan (žena), 55 godina

16. (ne sjećam se imena)

17. (ne sjećam se imena)

18. (ne sjećam se imena)

Od tog je dana selo potpuno pusto. Ostalo je nešto sposobnih ljudi i naše vojske. Jednako se drže straže, a sve je ostalo izbjeglo. Taj masakr nad 18 ljudi izvršili su crnogorski rezervisti u suradnji s četnicima iz okolnih sela.

Zagreb, 23. VII. 1992.

S MUŽA SU MESO SKIDALI I NA VATRU BACALI

Kazivanje starice iz Miljevine, 84 godine

Osto mi je muž tudikana, ufatili su ga i klali ga i živo meso od njega bacali na vatru. Kad su mene ufatili, onda su zašli i zaždili sedam kuća. Opet su se povratili. Dibidus sve hajvan oćerali u traktore i kamione, i prema Miljevini oćerali, kazali - za Valjeno i Crnu Goru, prema Srbiji i Crnoj Gori. To je sve popaljeno, ni ćumez nije osto. Onda su ufatili Abida Vukaru. Bacili su ga u vatru i izgorio je. Jena cura, bila je nenormalna, oca su joj ubili i isto ga bacili na vatru, a nju su odveli i isiljavali se na njoj. Ženske su dvije ostale i njih su... Onda su došli njihovi sinovi i tamo su ih nekud odveli, pa ne znam ni šta je ni kako je. Samo ja sam bila četiri i po mjeseca u pećini. Došla mi je ova sestra, njezin čojek i dovo me iz pećine. Eto! I vamo smo krenuli. Evo vidiš noge mi otekle. Prvog rata sam ranjavana i ne mogu ni pružit je. Aperisana isto ovde, stomak, spljet crijeva dobila. I eto ta da ti pričam, sve mi je pobiveno, nemam niđe ništa, vako sam gole duše izišla. A za đecu ne znam, niko ni za kog. Imala ćerku jednu i sina jedinog. U Sarajvu mi je sin, ćerka mi je na Trebovu i zet. I sin i njegova đeca. Ja ne znam ni za kog. Ja sam potpuno... nerviram se i trujem. Eto šta imam dalje da ti pričam. Lipo sam luda... Osamdeset mi je treća godina, to vam mogu reći.

Video zapis, Jablanica, u VII. mesecu 1992.

UBILI 76 LJUDI I U VODU BACILI

Kazivanje žene iz Miljevine, oko 45 godina

Ja sam iz Miljenine, tu sam udata. Pokupili su Muslimane odveli ih

valjda kao neki zaštitni zid, četnici, da li su živi ne znam. U toj Miljevini malo ko da je mogao ostati. Govorili su nam da muškarci, naši ljudi, predaju oružje, da neće nam niko ništa. Ali, mi smo predali, ali od te priče njihove nije bilo ništa. Prevarili su narod. Odvukli ih u Kazneno-popravni dom. Poubijali puna svijeta... Za jedan dan 76 ljudi ubijeno je i bačeno u vodu.

Četnici su zapalili kuću mojih roditelja. Odveli su mi brata, odveli oca, muža su mi zatvarali dva pula u Miljevini, njegovog su dajdžu strijeljali pred kućom. Zovnuli su ga iz kuće da izađe... i strijeljali ga. I onda kad su naši ljudi vidjeli šta četnici rade, kakve namjere imaju i šta hoće, onda su morali pobjeći. Pobjegli su u šume, a nama su rekli da ženama i djeci neće ništa. Mi smo to povjerovali, ali su oni došli drugu noć u dvanest sati da maltretiraju žene i djecu onih ljudi koji su pobjegli. Dva aula su četnička došla sa njih četvoricom. Meni je u kuću u dvanest sati lupao na vrata - 'Otvaraj'! Sa mnom je bila svekrva i troje djece. Ona je ustala i otvorila vrata, jer smo morali otvoriti kada su rekli da će pucati. Ušli su sa oružjem, djeca su pištala, plakala. Mene je uhvatio jedan, Todorović se preziva, ime mu ne znam. I sve su nam govorili 'Nismo odavde, mi smo Crnogorci, znate li me' - pitali su me ti četnici. Ja sam ih poznavala ali nisam smjela reći da sam ih vidala ovdje u Miljevini. Komšije su to sve naše bile. I, mene su iz kuće istjerali i odveli u kuću ovoga (komšije) što su ga tu strijeljali, ubili. I tu su bile četiri mlade žene, snahe, pa jednu po jednu odvodili u sobu i šta nisu od nas radili. Tukli nas, maltretirali, silovali, sve su radili šta su htjeli. Prijetili su nam da ako ikome išta kažemo, doći će drugu večer poklati i nas i djecu... I ja riješila da bježim u šumu, da me četnici ne kolju u kući...

Video zapis, Jablanica, u VII. mjesecu 1992.

A NEKI SU SE OBJESILI OD STIDA

Izvještaji Grupe za prikupljanje svjedočanstava o ratnim zločinima

Ime i prezime: (arhivirano)

Izjavu donio aktivista Crvenog križa BiH iz Doboja

Svjedok traži diskreciju.

Muslimansko selo Mala Bukvica kraj Doboja

Od strane četnika iz sela su odvedeni sljedeći muškarci, drugog dana Bajrama, 12. 6. 1992. godine:

Arnautović (Rifata) Zlatan

Arnautović (Osmana) Rifat

Bašić (Muharema) Salih

Bašić (Saliha) Muhamed

Bašić (Saliha) Kasim

Bašić (Muharema) Hasan

Bašić (Muharema) Agan

Nukičić (Latifa) Hasan

Nukičić (Latifa) Nusret

Begović (Murata) Salih

Begović (Saliha) Hakija

Begović (Saliha) Edo

Begović (Saliha) Emil

Begović ( Malića) Mahmut

Begović (Mahmuta) Nezir

Begović (Mahmuta) Nihad

Begović (Fatme) Senad

Kadrić (Hasana) Derviš

Kadrić (Derviša) Armin

Begović (Hašima) Muhamed

Begović (Adila) Muhamed

Ahmić Šemso

Ahmić Huso

Ahmić (Huse) Senad

Begović (Hašima) Vejsil

Begović (Vejsila) Vahid

Begović (Vejsila) Nedžad

Hamidović (Saliha) Rasim

Hamidović (Ramiza) Muriz

Šaranović (Hasana) Muriz

Hamidović (Džemka) Husnija

Đulbić (Iske) Alija

Ahmetović (Ibrahima) Fadil

Ahmetović (Fadila) Smail

Ahmetović (Ibrahima) Bećir

Ahmetović (Bećira) Esmir

Omerčić (Rahmana) Midhat

Begičević (Safeta) Emin

Ove navedene građane muslimanske narodnosti srpski četnici su prethodno pretukli na najsvirepiji način i pred njihovim očevima radili najsvirepije stvari s njihovim ženama i kćerkama. Dvanaest muškaraca su odveli u zatvor pod optužbom da su bili na ratištu u Johovcu, te da su pripremali oružanu pobunu.

U navedenom selu od četničkog metka ubijen je Begović (Mehmedalije) Alija.

Objesio se Hamidović Ramiz, sin Salihov, poslije nasilja nad njegovom ženom Ramzom, od strane nekoliko četnika koji su je silovali na njegove oči.

Objesio se Begović (Murata) Muradif, jer ga je njegova žena Anđa izdala četnicima, te su ga četnici pretukli do smrti, nakon čega se on objesio.

Prirodnom smrću umrli su sljedeći gradani Male Bukvice:

Šarić Osman, Mujagić Ismet, Begović Rasim i Begović Zehra.

U Maloj Bukvici ostali su:

Begović (Mehmedalije) Avdo sa ženom i s dvoje djece, te suprugom svoga ubijenog brata Alije i njihovim roditeljima; Bašić Hasija, Bašić Behara, Bašić Ajka, Bašic Mina, Subašić Taiba, Arnautović Suada s kćerkom Almom, Lukovica Šeća s djecom Amirom i Sanelom, Nukičić Fata i Nukučić Fatma s djecom, Ahmić Zudo sa ženom, kćerkom, zetom i unukom. Ahmić Subha sa snahom i unučetom, Begović Safeta s djecom, Ahmić (Šemse) Sedika s djecom, Šaranović Enesa s dvoje djece, Hamidović Džemka, Begović Sakib sa ženom, Hamidović Hanka, Hamidović Ramza.

Te su građane koji su ostali u selu četnici tukli, maltretirali, a žene i djevojke silovali i tjerali da ih kupaju, te još druge svirepe stvari. Kada im je i to dosadilo, onda su iz sela Male Bukvice pokupili sve građane koji su ostali i odveli ih u nepoznatom pravcu, a selo su lagano pljačkali i palili kuću po kuću.

Sva ova zlodjela radili su i Srbi, komšije mještana Male Bukvice: Vidaković (Alekse) Vasilj koji je nagovorio građane mjesne zajednice M. Bukvice da predaju oružje, a poslije toga zajedno s uvoznim četnicima dogovarao sva zlodjela i nasilja nad Muslimanima. U tome su mu pomagali: Jovo Gostić, sin Ljube, inspektor srpskog SUP-a u Doboju, Jovo Vidović, sin Drage, i Zora Šljivo, Ramizova supruga.

Sve su to svjedoku NN saopćili koje u iskazu precizno imenuje, ali njihova imena zadržavamo arhiviranim zbog moguće odmazde nad njima i njihovim obiteljima.

Zagreb, 28. 7.1992.

Biblijski prizori

JEDNOG SU RAZAPELI, DRUGIM IŠČUPALI SPOLOVILA

Svjedočanstvo Alije Luinovića

(ne traži diskreciju)

Godina rodenja: 1940

Mjesto stanovanja: Brčko

Petog maja, kada je izvršen napad na Brčko, nas trojica i dvije žene, sklonili smo se u podrum kuCće u kojoj smo stanovali. Nakon izvjesnog vremena čuli smo glasove trojice muškaraca koji su govorili da imamo tri minute za predaju, a u suprotnom će baciti bombu u podrum. Dao sam odmah jednoj od žena košulju da pokaže kao znak predaje. Četnici koje smo sreli vani imali su zelene beretke što me je iznenadilo, jer je njihova  propaganda uvijek govorla da Muslimani nose zelene beretke. Otjerali su nas pred Dom zdravlja u Brčkom i cijelo vrijeme nas tukli kundacima. Jedna je starica pala pod udarcima i ostala ležati. Skupljeni narod su tu razdvojili tako što su 180 do 200 muškaraca odveli u džamiju. Ta je grupa tu ostala četiri dana, a ja sam već poslije 48 sati prebačen na drugo mjesto.

U džamiji smo na obrednom mjestu, abdesthani, morali vršiti nuždu. Prvu smo hranu dobili nakon 48 sati.

Kazne za najmanju primjedbu su bile udaranje batinom po dlanu do odsijecanja uha, nosa, skakanja sa stola na grudni koš. Sve se to dešavalo u Domu zdravlja. Mladić, Musliman, kojeg su u gradu zvali "Sarajka", razapet je na križ usred grada. O tome su nam pričali svi koji su pristizali, pa i sami četnici. Imao je 27-30 godina. Umro je na križu. Optužen je da je nekada silovao neku Srpkinju.

Nakon 48 sati 100-200 ljudi odveli su u restoran preduzeća Laser. Noću je dolazio četnik kojeg su zvali Ranko, star oko 30 godina. Prozivao je ljude po prezimenu i pred zgradom ih klao. Stražari bi tražili da legnu na zemlju tako da nam nisu više bili na vidiku, nego tek kada oni odu i kada smo se mogli primaći prozoru, vidjeti bismo ljude prerezana vrata.

U susjednoj prostoriji do restorana bilo je desetak žena različitog uzrasta. Taj Ranko je silovao ženu -majku dvoje djece, a i njezina majka je bila prisutna. To znamo po vrisci koja se jasno čula. Ranko je iz sela Potočari.

Noću 7. maja prebačen sam u logor "Luka", na savsko pristanište. To je bio carinski magacin s prozorima visokim četiri metra. Stakla su bila razbijena. Sedam dana smo sjedili na betonu gusto stisnuti. Dvojici mladića od 16 godina ugradili su nešto veličine graha ispod kože na ramenu i mi smo pretpostavljali da su to mikrofoni i da prisluškuju što govorimo.

Ljude iz Stranke demokratske akcije, i brojne druge, prezimenom su prozivali po trojicu da izađu, nakon čega bismo čuli tri hica, a oni se više nisu vraćali. Inače su sve radili u simbolici broja tri, kao što se krste sa tri prsta. Ja sam kroz odškrinuta vrata hangara vidio da su te ljude stavljali bočno da legnu s glavom na trotoaru blizu šahta gdje je krv oticala. Krvnici su bili iz okolice Bijeljine i iz Srbije. To znamo jer su vrlo često pijani pričali s nama, nepovezano. Po ekavskom dijalektu su iz Crne Trave. Glavni koljač u ovom logoru zvao se Goran Jelisić iz okoline Bijeljine. Njegova četa drži relej na Majevici. O tome su pričali njegovi drugovi. Bio je koljač i jedan major JNA kao i jedan kojeg poznajem kao mašinovođu na riječnim brodovima.

Do 16. maja svako su veče ubijali 25 do 30 ljudi. Zadnji je ubijen Avdo Karić koji je stanovao u istoj kući sa mnom i koji je sa mnom bio u podrumu. Došli su noću u 12 sati s crvenim kapama i jedan je rekao: 'Tri dobrovoljca mi trebaju.' U dvorištu upravne zgrade Lasera šesnaestogodišnja Monika, vanbračno dijete Vere, gađala ga je i pogodila u rame, a "Major" ga je dokrajčio.

Poslije 16. maja prestala su direktna ubijanja, ali smo vidjeli leševe ljudi koje su dovozili. Do šesnaestog su ubijene bacali u Savu gole, a poslije su ih spaljivali u kafileriji. Ljudi su dovođeni osobnim automoblilima iz grada i u prvo vrijeme u Potočarima zatrpavali u masovne grobnice, zatim odvozeni kamionima hladnjačama, da bi na kraju bili spaljeni u kafileriji.

To mjesto se nalazi na putu iz Brčkog prema fabrici Interplet. Jednog su dana dovezli 10-20 mladića starih izmedu 18 i 25 godina, gole, s iščupanim spolnim organima. Uši i nosovi bili su im odsječeni.

Zatočenici su služili za utovar i istovar leševa. Četnik zvani Ilija prijetio je i nama, ručno od žire debele 12 mm, napravljenom spravom, sličnoj škarama. U donjem je dijelu žica uvijena tako da omogućava čupanje.

Od ukupno 1.500 zatočenih u logoru, 120 je spašeno i izašlo na temelju neke intervencije ili podmićivanjem parama. Za oko 35 ljudi ne znam kako se spasilo. Zadnjih deset dana su puštali uz potvrdu da se neće vratiti i da se odričemo ukupne imovine, a na potvrdi je bio tačan pravac našeg putovanja. Ja sam se spasio kada sam jedan dan rizikovao i pretrčao do kancelarije Dragiše Tešanovića, bivšeg inspektora policije i rekao mu: 'Tako ti Boga Dragiša zašto me držiš 52 dana. Da sam na tvom mjestu, ti ne bio bio ni 24 sata.' Pitao me: 'Zar si još živ?' - i pustio.

Otišao sam Hadžovićima čija je kuća udaljena 100 metara od logora. Nije mi jasno kako tu kucu četnici nisu dirali, mada su imali neki svoj punkt preko puta. Onda sma čuli da puštaju iz Brčkog sve one koji potpišu da se odriču imovine i obavežu da ako se ne vrate za tri dana, da se nemaju više pravo vratiti. To je radio Žarko Damjanac, jedan od zamjenika komandira kojeg ne poznajem. Potvrdu i danas posjedujem. Trinaestog maja sjeo sam na autobus za Novi Sad i u putu su nas stalno pregledali. U Subotici smo sjeli na voz i stigli do srpsko-mađarske granice.

U luci je ostalo 120 ljudi, većinom do 30 godina starosti. Čuli smo da su prebačeni u Petkoviće kod Bijeljine, a najmlađe u neki rudnik u Srbiji. Od događaja u gradu saznao sam da su Hrvate ubijali odmah. Kao i da su silovali dvije kćeri Ramiza Hadžimahovića, koje su iskoristile jednu priliku, pustili plin i izazvale ekspoloziju u kojoj su izgorjele. Ramiz Hadžimahović je u TO BiH u Rahiću.

U Brezovom Polju otvoren je koncentracioni logor-bordel s djevojčicama i djevojkama iz Brčkog. Jednog Srbina koji je htio spasiti nekog Muslimana za 5.000 DEM, ubio je arkanovac, nakon što mu je naredio da klekne kao Musliman. Raznio mu je glavu puščnim hicem.

SPALJIVANJE ŽIVIH, VAĐENJE OČIJU, DAVLJENJE DJEVOJAKA

Iskaz svjedoka iz konclogorskih mučilišta

Ime i prezime: (arhivirano)

Rođen 1931. u Kozarcu

Svjedočanstvo zabilježeno: 31. 7.1992.

Nakon okupacije Kozarca, dospio sam 27. 5. 1992. u prvi zatvor u Ciglane kraj Prijedora. Tu sam proveo dva dana i tri noći. Onda sam bio premješten u logor Keraterm i poslije tri dana bio sam šest dana u logoru u Omarskoj. Zadnji logor u kojem sam bio, bilo je Trnopolje. Sve ukupno u raznim logorima bio sam mjesec i dvadeset dana.

Čuli smo da su zenama otimali djecu i da se nisu vraćala. Sve žene i muškarci bili su razdvojeni. Spavalo se na betonu ispod streha ciglane. Nužda se vršila na jednom mjestu deset metara udaljenom od drugih ljudi. Tu su bili ljudi iz Kozarca, okolone Prijedora pa čak i iz Bosanskog Novog.

Uhvatili su nas tako što su stavili oznake Crvenog križa i u megafan vikali: 'Predajte se, čeka vas Crveni krst i bićete zaštićeni!' Na cesti je bio 21 autobus i tu su razdvojili žene i djecu. U autobusu smo morali sagnuti glave. Neki su autobusi odmah kroz šumu vozili u Trnopolje, a ostali u Ciglane.

U Ciglanama su ljude odvodili po noći. Čuo se rafal i čovjek se više nije vraćao. Vidio sam kako su jednom rezervnom milicionaru iz Kozarca polomili kosti, stavili krpu u usta, polili ga benzinom i zapalili.

U Omarskoj su tukli i ispitivali. Mislim da mi je glavu spasilo to što sam uporno tvrdio da nemam ni braće ni djece. Nikog nisam izdao da je u borbi ili da ima oružje. Logor je na pruzi Banja Luka - Bosanski Novi. Tu su rudnik i tornjevi za separaciju rude 20 metara visoki. Unutar tornjeva bili su boksovi 10x6 metara, u kojima je bila po 300 ljudi. To su etažne prostorije za separaciju rude. Svaka je imala po četiri sprata i u šest separacija je bilo 8.000 ljudi. Nije se moglo spavati osim zadrijemati na nečijem ramenu. Svjetla nije hila. Dobili smo jedan hljeb na šest ljudi, tek nakon tri dana. Unutra se vršila nužda. Moja dva brata bila su tamo i jedan je umro u drugoj etaži. Nisam ga smio ni pogledati, niti sam znao šta je s njim. Kasnije, kada sam došao u Trnopolje, drugi ljudi su mi to rekli. Za šest dana umrlo je 35 -40 ljudi. Svaki treći dan dobivali smo hljeb i kasnije po par zrna graha. Oni dođu do vrata i mi bismo poredani u krug, uzimali hranu u karton ili u tetrapak koji smo našli. Vode su nam davali svaki dan toliko koliko se moglo uhvatiti u karton. Par pula su pružili crijevo kroz mrežastu platformu kakve su inače dijelile etažu od etaže. Logor je bio podijeljen u tri dijela: A, B, C. Iz C dijela nije bilo preživjelih, jer u Trnopolje kasnije iz C niko nije došao. Trojica iz Kozarca su izvršila samoubistvo. Dvojica su iskočila kroz odvodnu cijev i stražari napolju su ih dokrajčili. Osim u ovakvim tornjevirna bilo je logoša i u zgradi sk1ašta. U logoru je bilo samo oko 30 žena. Ispitivanja su bila svake noći. Meni su puščanu cijev gurnuli u usta i tako su rni izbili sedam zuba. Mnogi se poslije ispitivanja nisu vraćali. Istražitelji su bili obrazovani Srbi. Poznajem trojicu. Mladen Mitrović, naš  komšija. Slobodan Kuruzović, nastavnik. U logoru su obojica bili neki kornandiri. Nosili su kokarde. I sami su tukli i udarli logoraše. Govorili su nam da će za svakog ubijenog Srbina ubiti 300 Muslimana.

Ja sam bio jedini iz C odjeljenja kada su napunili autobus sa 45 ljudi, uglavnom starijih. Dolazili su u logor mlađi, a stariji su odlazili. Dječacima i mladićima obično nije bilo spasa.

U trnopoljski logor smo dovezeni u 5 sati predvečer. Kao da smo došli u slobodu. Bili smo sretni da se može ležati na betonu. Kada sam ja došao, bilo je oko 4.500 ljudi u centralnom ograđenom dijelu oko kojeg su raspoređene straže. Cijelo je selo Trnopolje bilo zapravo jedan logar, i tako gledano, bilo je u njemu oko 10.000 ljudi-zatočenika. Nekim je ženama bilo dozvoljeno da u pratnji četnika idu kući i spremaju hranu. S jedne je strane logora autoput, a s druge -pruga gdje su se u vagone za stoku ubacivali ljudi. Sve je to radi etničkog čišćenja. Iz prostorije kina, u kojoj sam proveo prvu noć, izveden je Bakir Mahić. Svaku su noć ulazili i uzimali ljude bez spiska ili neke optužbe, nego redom. Dječake su nogama gazili u barama vade, na makadamskoj cesti. Ipak, manje se umiralo nego u Omarskoj, jer je bilo nešto hrane. U cijelom centralnom dijelu mjesta, bio je jedan školski i jedan poljski WC. Vodu za piće dobivali smo, a i Ahmet Volić nam je dodavao crijevo preko ograde. Jednom kada sam dobio dozvolu od komandanta da odem kući, nakon 2,5 km straža nas je uhvatila i utovarila u kombi, sedam po sedam ljudi jednih na druge poprije koko cjepanice drva i opet vratila u logor. U ambulanti su nas postrojili i vidio sam i zarobljene Muslimane liječnike. Tu sam vidio kako su ispred ambulante Senadu Kiparusa (31 godina), krupnom čovjeku, na grudima četnici napravili krst sa retiri slova C, i onda su mu na nogama presjekli tetive. Jednog drugog su oborili i nožem mu presjekli kičmu, taka da su mu se noge odmah oduzele. To su radili četnici "ramboi" koji su imali razne dodatke na sebi, kao mrežaste maske na licu, crne rukavice s golim prstima i crne trake oko reča. Nisu bili bosanski Srbi, jer su govorili ekavski i "bre". Kroz otvoren prozor čuo sam iz daljine od 20 metara plač žena. Jedna je plačuci govorla: 'Ljudi, ja sam prije mjesec dana operisana!', 'Imš li mamu?' - pitali su i doveli i mamu i tatu te djevojke. Silovali su joj majku pred njezinim i očevim očima.

Jedan dan su pet djevojčica od trinaest godina odveli u Mirsadovu kuću i sutradan ih vratili u takvom stanju, da je doktorica Sabiha Pašić dvije uspjela sašiti, a tri su morale biti otpremljene u prijedorsku bolnicu, kamo su, navodno i odvezene. Deset je žena silovano ispod topole. Bilo je oko tridest četnika koji su se smjenjivali na straži. Dr. Pašić mi je pričala kako su masakrirali i Čeha Željka Sikoru iz Prijedora. I on je bio lijčnik u bolnici. Odsjekli su mu spolovilo i izvadili oči pod optužbom da je prije rata kastrirao 300 srpske djece.

Poslije mjesec i dvadeset dana provedenih u logorima, otišao sam iz Bosne s konvojem izgnanika.

MUČENJE

Svjedocenje bračnog para koji traži diskreciju (suprug Musliman, supruga

Hrvatica, rođeni 1947. godine)

Rat je počeo 3. maja u jutarnjim satima. Kroz Doboj je prošlo nekoliko automobila s razglasom. Bila su policijska. Iz razglasa se čulo: 'Pomoz Bog srpski narode, napokon smo oslobođeni! Vi ste u srpskoj opštini Doboj! Ne poduzimajte ništa, jer ćemo to energično spriječiti. Obavještavamo sve da danas do 14 sati predaju oružje.'

Par dana ranije, predsjednik Skupštine opštine Doboj, Ahmet Aličić, postigao je dogovor da se neće osnivati štab TO da bi se Doboj sačuvao od sukoba i razaranja, koje se moglo predvidjeti na temelju velike koncentracije snaga Jugovojske, što se u prethodnim nedjeljama, povlačeći se iz Hrvatske, zadržavala na području Doboja. Prethodnih dana primjećivali smo da su naše komšije srpske nacionalnosti masovno napuštali grad.

Trećeg ujutro zabranjeno je kretanje po ulicama. Na radiju a i putem megafona izdata je obavijest da se svi vojni obveznici jave u Dom JNA. Građani su se masovno prijavljivali bez obzira na nacionalnost i to je prijavljivanje trajalo tri dana. Pored uspostavljene vlasti i potpune kontrole i saradnje građana, grad je bombardovan 3. 5. 1992. Sve kuće oko džamije su porušene a minaret je srušen posebno postavljenim eksplozivom. Tu noć su porušeni još neki vjerski objekti, među kojima i katolička crkva. Sljedećeg su dana hapsili ljude koji su došli na posao.

13. 6. 1992. oko 16 sati došao je predsjednik kućnog savjeta Rajko Paripović u pratnji vojnika, zadržali su se oko 15 minuta i napustili stan tvrdeći da nam se neće ništa dogoditi. Nakon dvadesetak minuta, došla su četvorica srpskih vojnika u maskirnim uniformama s oznakom JOS-a. Od naoružanja imali su samo jedan revolver i nož. Pitali su nas što smo po nacionalnost i kada smo rekli da sam ja Musliman, a moja supruga Hrvatica, jedan od njih je odveo moju suprugu u kuhinju, a kasnije ju je vratio potpuno golu, s prijetnjom da će je ponovo silovati. Kad su moju suprugu odveli u kuhinju, u isto su me vrijeme mutki tukli. Jedan me je tukao, drugi prišao regalu, a treći je izvadio nož. Onaj što je prišao regalu, rekao je: 'Nemoj ga odmah klati, neka prvo kaže gdje su marke i zlato.'

Uništavali su sve po stanu, tražeći zlato, a mi smo ih molili da uzmu sve što hoće samo da nas puste. U stanu su našli ukupno 9.000 dinara i 400 DEM.

Mene su sve vrijeme tukli pesnicama i zasijecali kožu na rukama nožem, udarali su me nogom u trbuh, po licu i slomili mi dva zuba. Nakon 11 dana dobio sam potvrdu o ozljedama koju prilažem.

Njihove su vlasti objavljivale proglase. Milan Martić se direktno oglasio preko radija i rekao da su po gradu ovakvi slučajevi kao što je naš, (pljačkanja, silovanja, maltretiranja) izuzeci, i da su to radile razularene grupe koje će biti identifikovane i kažnjene.

Još dva do tri dana trajala su takva maltretiranja. Po gradu su nastavljena hapšenja i mi nismo znali što se dešava s građanima.

U fabrici namještaja Razvitak, sada se isključivo proizvode mrtvački sanduci. Mnogi naši susjedi, poznanici i rođaci, potvrdili su nam da su njihovi bližnji odvedeni u hangare u krug tvornice sokova Bosanka.

Postoje tri vrste hangara: u prvom hangaru su uhapšenici od strane vojne policije, u drugom Muslimani i Hrvati koje je uhapsila civilna policija, a u trećem Srbi, nelojalni uspostavljenoj okupacijskoj vlasti. Najveći broj kuća uhapšenih Muslimana i Hrvata (i odvedenih u nepoznatom pravcu, ili izbjeglih pred terorom), prvo je opljačkan, a zatim naseljen srpskim življem. Svi ljudi u Doboju koje smo sretali, rekli su nam da je u ulici Petka Đurića oko 20. VII. zaklan bračni par Begović, umirovljenici. Imamo saznanja da su mnogi nama poznati ljudi mjesecima zatvoreni ili se uopšte ne zna gdje su: Avdić Smail, profesor engleskog jezika, Nađa Šerić, službenica, Jozo Mandić, predsjednik HDZ, Mišo Mandić, predsjednik Foto kluba čija je supruga protjerana iz Doboja sa dvoje malodobne djece, Vedad Makarević, građevinski inženjer, Enver Vukotić, strojarski inženjer, Salih Herceg, direktor Fonda zdravstvene zaštite, Rafael Romić, financijski direktor Bosanke, Azra Hadžikadunić, liječnica, Slavko Duspora, direktor Bosanke.

Svi Muslimani i Hrvati su otpušteni s posla, osim onih koji su im neophodni za održavanje radnih procesa.

Ja, (supruga), potvrđujem da sam 13. VI. silovana u vlastitom stanu od strane jednog vojnika srpske vojske, odnosno martićevca što dokazuje i Martićeva izjava na radiju.

ŽIVOT O DESET DEKAGRAMA KRUHA

Izjava mlade prijedorske liječnice

Ime i prezime: (arhivirano)

Datum davanja iskaza: 28. 7.1992.

(Došla je iz Prijedora gdje joj su jo majka i otac  u logoru. Otac je bio predsjednik Opštine Prijedor. Kada je počeo rat u Prijedoru, 23. V. 1992., otac je uhapšen, odveden u policijsku stanicu, zatim u logor Keraterm gdje je bio deset dana i onda prebačen u logor Omarska. Šest su ga dana tjerali da dâ izjavu za TV Banja Luka, a nakon toga se o njemu nije ništa znalo puni mjesec dana, sve do ponovnog saznanja da je u Omarskoj i da, zajedno sa šestoricom zatočenika, štrajka glađu. To su saznali od stražara u Omarskoj, svoga komšije i od navodnog advokata (po sluzbenoj dužnosti), nekadašnjeg obiteljskog prijatelja. Rekao je da mu se sudi zbog djela protiv Srpske države Bosne i Hercegovine, i djela protiv oružanih snaga. Osim domaćih ljudi, u događaje u Prijedoru su uključeni mnogi iz Srbije i Crne Gore. Od advokata smo saznali da u Omarskoj zatvočenici dobivaju dnevno 10 dekagrama hljeba i pet minuta vremena da dođu na red i pojedu. Svi se logoraši izredaju od 7 sati ujutro do 7 navečer.)

...Jedan ugledni prijedorski doktor je izašao iz logora i donio mi očevu poruku da se ne brinemo i da ga ne tuku kao druge koji umiru pod strašnim batinama. Liječnik nam je rekao da je vidio ljude kojima se crvaju rane po tijelu. Jednom, kada su mislili da treba doći UNPROFORM, bili su ošišani i oprani. Moja mama, koja je ostala u Prijedoru i koja je prije okupacije bila direktor bolnice, pokušavala je na sve načine doći do bilo kakve obavijesti o tali, ali su joj redovito odgovarali neka se obrati Banjalučkom korpusu. Teško je znati koja vojska i država sve to organizuje, jer isti ljudi često mijenjaju uniforme i oznake. U Prijedoru je Slobodan Kuruzović predsjednik Kriznog štaba i njega se svi boje. Svi koji su na području Prijedora imali bilo kakav ugled, sada su u Omarskoj. Žene su odvojene u kancelarije i imaju ponekad i vode da se operu. U Omarskoj je zatvorena i Sabina, koja je član Crvenog križa. U Omarskoj su zatvoreni svi liječnici, suci i pravnici. Moj kolega Željko Sikora optužen je da je kastrirao srpsku djecu i lomio im kosti. Ubijen je u Omarskoj. Osman Mahmulin je optužen da je htio ubiti svog kolegu koji je imao infarkt i da mu je dao pogrešnu terapiju. U Omarskoj mu se gubi svaki trag.

U Prijedoru je bilo 47 posta Muslimana i 16 posta Hrvata. Skoro svi su na različite načine odveđeni ili kao ja koja sam išla u konvoju, nakon što sam potpisala da se dobrovoljno odričem imovine. Taj obrazac ima oblik molbe. Sve je počelo tako što su ušli tenkovi JOS-a i vojska koja je brzo skupljala muškarce i tjerala ih da trče ispred tenkova i za njima su vikali da su Alijina vojska. Mene su vodili samo na saslušavanje i pustili.

Dana 1. jula jedna je grupa iz Omarske prebačena u logor Trnopolje, gdje žene iz mjesta, koje je također geto opkoljeno stražom, mogu donositi hranu logorašima. Tamo logorše tjeraju da pjevaju srpske pjesme, kao: „Ko to kaže da Srbija nema more“... Moja rođaka je u Trnopolju i jednom su je pustili da vidi djecu na dva sata. Rekla mi je da u Trnopolju dnevno umire i do petoro djece uglavnom od dijareje i proljeva, jer nema dovoljno vode, dok srpski vojnici dobivaju pakete s oznakama Crvenog križa.

U Prijedoru je porušen cijeli muslimanski dio, četiri džamije u gradu i oko dvadeset u okolnim selima.

Prilažem spisak svih ljudi, uglavnom uglednih, o kojima se nešto zna i molim da se međunarodne institucije i javnost angažiraju za spas njihovih života.

DJECU SU BACALI U GORUĆU PEĆ

Riječ svjedoka koji ne traži diskreciju

lme i prezime: Miralem Medanović

Rođen: 1927. godine

Bosansko Vrpolje, općina Sanski Most

Zapisano: 30. 7. 1992.

Ja sam dobio poziv od Gojka Šaule, direktora škole u Tomini kraj Sanskog Mosta. Gojko je bio i komandant četničke jedinice. Nakon što me dugo ispitivao, odvezao me je svojim kolima u logor Ciglane u Prijedoru.

Nisam znao zašto. U tom su logoru silovali žene a djecu bacali u goruću peć. Tih je dana u logoru bilo oko 1.000 ljudi svih uzrasta i godišta. Bile su cijele porodice. "Beli orlovi" su po pet ljudi izdvajali i ubijali ih pištoljem i nožem.

Napunili su 13 kamiona mrtvim Muslimanima. Moj je ujak bio među onima koji su tovarili kamione i nabrojao ih je upravo toliko. Čuvari su bili četnici "beli orlovi" iz Srbije. Imali su kokarde, ali ne i brade.

Prvi dan u peći su bacili petnaestoro djece, od onih najmlađih, pa do pet godina starosti. Majke su ih grabile uza sebe i otimale ih. One, koje su se previše otimale, odmah su ubijali. Ljudi su se povlaćili prema žici i okretali glavu da ne gledaju. Onda je došla naredba četnicima da to ne rade i sljedećih dana to nisu činili. Kada bi ugurali dijete, zatvorili bi kupole i djeca nisu gorjela nego bi bila spečena. Djeca su prvo vrištala, a onda bi ušutjela.

Nas dvadeset su prebacili u Omarsku. Nije bilo žena. Bili su sarno muškarci od 15 godina starosti na više. Tu smo bili 6-7 dana. Onda su nas stavili u kamione. Kada su nas prebacivali kamionima i kada je jedan kamion stao, ja sam pobjegao kroz kukuruze. Bio je mrak i pucali su, ali sam uspio pobjeći. Skrivao sam se kod sina u Prijedoru deset dana, odatle me zet iz Poharske prebacio u Vrpolje. U Vrpolju sam se skrivao kod tetke, sve dok i Vrpolje i Hrustovo nisu napali četnici. Hodža je organizirao odbranu. Onda su se povukli u šumu i tukli se pet dana. Ko je ostao i bio izvan borbe, ubijen je. Pun traktor su napunili samo jednom familijom, Kadirići, pa su ih odvezli na most, naslonili na ogradu i klali. Mene su našli u garaži. Pitali su: 'Čija je ovo kuća?' Rekao sam da je mog sina, koji je u Austriji sedam godina. Tukli su nas i ispitivali da kažemo ko ima oružje i ko na njih puca iz Gajića. Rezaka Seleševića i Reufa Pobrića su strijeljali naslonjene uza zid. I ja sam stajao uza zid, ali je jedan došao, pitao me za godine i pustio kada je čuo da imam 66 godina.

ILIJU SU ODVELI GOLOG

Svjedok koji potpisuje svoju izjavu

Ime i prezime: Kerim Mehmedović

rođen 15. 9. 1949. u Kotor Varoši

Zabilježeno 24. 7.1992.

Srbi nisu pričali o politici neposredno prije preuzimanja vlasti. Pratili su ljude mjesecima. Mirjana Uzmić je bila zadužena da me prati. U logoru mi je jedan mještanin, čuvar, zapovjednik specijalaca Zdravko Samardžija, ispričao sve, od riječi do riječi što smo izgovorili na jednom našem sastanku. To znači da su imali od ranije ubačene svoje ljude u političke stranke.

Ja sam bio u rezervnom sastavu MUP-a BiH od 20. septembra. Ilegalna srpska regija i CSB je bila formirana ranije. 11.6. 1992. je bilo preuzimanje stanice milicije od strane srpske milicije (CSB Banja Luka). U rezervnom i aktivnom sastavu bilo je proporcionalno zastupljeno stanovništvo po nacionalnoj strukturi općine, ali u aktivnom sastavu Srba je bilo više, tj. oko 60 posta. Svi događaji koji su se dešavali u Kotor Varoši nakon preuzimanja vlasti od strane SDS-a, bili su unaprijed planirani i uvježbavani, kao na primjer na vježbi "Kozara 88", kada smo bili jedinstveni MUP.

Pošto općina Kotor-Varoš, kao općina s većinskim muslimanskim i hrvatskim stanovništvom, nikada nije donijela odluku za priključenje samozvanoj srpskoj regiji Krajina, oni su se odlučili na primjenu sile i preuzimanje vlasti. Odmah je počeo i teror nad stanovništvom koji se očitovao u sljedečem:

Hapšenje stanovništva koje je ujutro krenulo na posao i hapšenje viđenijih ljudi i pripadnika nesrpskih političkih stranaka i aktivista. Nerijetko su to bili imućniji ljudi ili obrazovaniji, za koje se mislilo da bi mogli pružiti otpor.

Tukli su ljude u kući, pred kućom, pa u logorima bez obrazloženja. Jedini kriterij je bila nacionalna pripadnost.

Djevojku Mirsadu od 17 godina specijalci su odveli u hotel Borik i ujutro je vratili u užasnom fizičkom i psihičkom stanju.

Moj komšija, Hrvat, Drago Anušić, opljačkan je, pa kada je nakon dva dana otišao prijaviti štetu, strijeljan je u dvorištu Vujadina Ljubobratovića, glavnog organizatora srpskih ekstremista, zajedno s pravoslavnim popom, članom crkvenog odbora.

Svi Srbi, muškarci od 18 do 60 godina, odjedanput su se pojavili u uniformama i pod oružjem. Mjesec dana grad je bio logor sa zabranom kretanja i hapšenjima. Ja sam uhapšen prvoga dana i pušten nakon šest dana.

Sve zločine su radili specijalci iz Banja Luke, a jedinice bivše JNA, transmisionirane u Vojsku srpske Krajine, bili su oko grada na položajima prema nekim selima. Povratnici s hrvatskih ratišta, mještani sela Burća (kraj Šipraga), obućeni u maskirne uniforme JOS-a, isticali su se u teroru.

Formirano je više logora: Pilana, stanica milicije, Osnovna škola Bratstvo-jedinstvo, bivši zatvor i bolnica. Muslimani i Hrvati koji su se počeli javljati za pomoć u bolnicu, tamo su bili premlaćivani. Tako je stradao ranjeni policajac Uzeir Prlja, koji je pri pružanju otpora ranjen i kojeg su seljaci doveli u bolnicu. Preminuo je pod udarcima pesnica u bolnici.

Katoličkog svećenika su natjerali da na megafan oglašava naredbe srpskog Kriznog štaba, da sâm traži oružje i pred narodom je "provjeravano" njegovo znanje o hrvatskoj zastavi.

U logoru smještenom u Stanici milicije ljudi su neprekidno premlaćivani tučeni umjesto saslušavanja, tako da su prostorije krvave.

Hrvata Iliju Draguljića su golog doveli u Stanicu milicije kao i njegovu ženu. On je teško pretučen, a zatvorenike su tjerali da mu siluju ženu. Poslije dva dana su pušteni, ali su ga strijeljali pred njegovom kućom.

11.7. 1992. organiziran je prvi konvoj za izlazak iz Kotor Varoši. Svi ljudi koji su mogli izaći morali su potpisati da ostavljaju svu imovinu i da se neće vratiti. Prvi je konvoj imao oko 115 ljudi smjštenih u tri autobusa. Nakon njega, puštena su pod istim uvjetima još dva konvoja s ukupno par stotina ljudi. Broj zatvorenih je 300-400 muškaraca od 18 do 40 godina starosti. Prema viđenju Ibrahima Memiševita svakodnevno je traktorima s raznih strana općine u naselje Donji Varoš (na groblje, Harem), dovlačeno desetine leševa Muslimana i Hrvata i tu zakopavano u zajedničku grobnicu. Zatrpavani su bagerima.

Svoj iskaz spreman sam potvrditi pred bilo kojim međunarodnim sudom.

BAGER KOPA GROBOVE

Svjedok koji ne želi otežati život onima koji su ostali

Irne i prezime: (arhivirano, kao i ostali osobni podaci)

Izjava data 24. 7. 1992.

Dana 11. juna 1992. godine stigla su tri autobusa specijalaca, tzv. Risovi s Vrbasa, u plavim uniformama.

Krenuli su po kućama da hapse. Stanovnštvo se razbježalo po selima, ostali su (nabraja obitelji i sudbine koje su neke od njih zadesile).

Parkirali bi po tri auta pred kuću, obijali vrata, tražili ljude, psovali i išli bi dalje. Ja i moj komšija (...) smo se sakrili i otišli tražiti porodice. Ostali smo tri dana u selu Ravno. U selu je bilo pedesetak mladića s puškama koji su otišli u šumu i osnovali svoj štab. Porodice su se počele vraćati kućama u grad, jer u selu više nije bilo mjesta. Kad sma došli kućama ponovo je počelo hapšenje. Hapsili su po spiskovima koje su dobili od domaćih izdajnika, Srba, naših komšija. Oko 18. juna došli su do mene i tražili mag sina (i dvojicu njegovih prijatelja). Optužnica -~špijuni koji snimaju srpske položaje. Odveli su ih i vratili sutradan oko 17 sati. Djeca su bila pretučena drvenim maljem. Mog sina su najviše tukli jer nije plakao.

Nakon dva dana došao je bager i počeo kopati. Pred veče su došla tri traktora sa leševima. Mog komšiju (...) su natjerali da im pomogne istovarati leševe. On je prepoznao dosta ljudi, ali nije smio ništa reći. Ukopavanje leševa se ponavljalo dva dana.

Njihova auta su dolazila svakih pet minuta; ili su hapsili ili su ubijali. Iz naše ulice (oko pedeset kuća) nije odvedena niti jedna žena. U 9 sati odveli su (trojicu), do centra grada su pokupili još dvanaest ljudi i pred policijskom stanicom su ih strijeljali. Nakon dva - tri dana su odveli

mladića Zembić Edina (24 god.), tukli ga i od batina je umro. Mene i još devetoricu ljudi - mesara po zanimanju, odveli su u veterinarsku stanicu da koljemo stoku za srpsku vojsku. Meso su prodavali i civilima po mesnicama. Dobili smo iskaznice da se možemo kretati od kuće do radnog mjesta. Radili smo od 6 do 20 sati. Kad je nestalo stoke za klanje, kamionima su nas odveli u Hrvaćane, najveće i najbogatije muslimansko selo. Tu smo šest dana kupili stoku i vozili je u Maslovare, najveće srpsko selo. Tu stoku iz Maslovara (92 krave), odvezli su u Teslić za srpsku vojsku. Budući da smo išli tovariti stoku prolazili smo kroz sela Rujavce, Vrbanjce, Hrvaćane, koja su hila skoro potpuno uništena.

Hapsili su uglavnom mladiće, a ostalima su ponudili iseljenje ako se nisu ogriješjili o zakon Srpske republike. Selili smo se uz potvrdu o ostavljanju imovine i predajom ključeva od kuća. Iseljavanje je bilo organizovano. U Zanatskom centru su bili autobusi. Platali smo 35 DEM po osobi. U Travniku su nas preuzeli naši vojnici, a Zavičajni klub Kotor-Varoš je snosio daljnje troškove puta do Zagreba ili nekog drugog mjesta u Hrvatskoj. Iseljavanje se i dalje nastavlja uz uslove koje postavi Srpska republika.