MUSLIMANSKI DANAK U KRVI (3)

Muslimanski danak u krvi, Svjedočanstva zločina nad Muslimanima 1992.

Naslovnica: Mersad Berber, Preporod, Zagreb, 1992

 Logor Manjača 1992.

LOGORI

KONCENTRACIONI LOGORI ZA MUSLIMENE

Odgođeno suosjećanje svijeta

Koncentracioni logori iz Dnevnika Ane Frank ili filma ranog djetinjstva Deveti krug - mislili smo - nikad se i nigdje na svijetu neće ponoviti.

Koncentracioni logor uporno stoji u svijesti čovječanstva kao najveća moralna mrlja koju je samo sebi ljudsko društvo, civilizirano društvo, priskrbilo, i nažalost - dopustilo sve do dana današnjeg da nas sve zajedno vežu bodljikave logorske žice. Unutar žica nema ništa što se može usporediti s čovjekom i nazvati ljudskim. To je samo užasni, bolni prostor, crna rupa svemirske nemoći čovjeka u ratu: uhićeniku se najčešće dešava ono što se susreće u najgrubljim horror pričama, snovima punih jezivih mora od kojih dah zastaje - ili prestaje.

Koncentracioni su logori, kažu poučne knjige, mjesta masovne konfinacije (confinium - granica; dakle određeno mjesto neslobode, zatočno mjesto) civilnog stanovništva, koje se po organizaciji i položaju zatvorenika ne razlikuju bitnije od običnih robijašnica. Zatvaranje u logore - na neodređeno vrijeme - vrši se po pravilu bez redovnog sudskog postupka na temelju odluka vojnih ili policijskih vlasti koje raspolažu u tom pogledu "diskrecionim ovlastima". Konfiniranje često i nije individualno nego se proteže na čitave kategorije stanovništva.

U logorima koji su niknuli na prostoru Bosne i Hercegovine u organizaciji srpske četničke horde, ta je kategorija u golemom broju zatočenika istovjetna -ona je muslimanska. Iza Muslimana, po broju uhićenika svakako su Hrvati.

Uvođenjem koncentracionih logora označava prelazak - kaže Enciklopedija -na metode vladanja masovnim zastrašivanjem i terorom. Tom su se institucijom prvi poslužili Englezi u Burskom ratu (1889-1902), a najzloglasniji su, mada se zločini ne mogu i ne smiju uspoređivati, fašistički koncentracioni logori za Židove.

Najgori su oni logori koji se jave, kao sada, iz prošlosti. Ta pojava zapanjuje čovječanstvo, mada ne na svakom mjestu podjednako. Ono, tek što je pomislilo da se nikad više neće javiti, da će kolektivna sramota globalnih razmjera biti napokon pokopana, gle! - Sotona izranja iz "srpske kulture postmoderne" u sred nježne, profinjene, kultivirane Europe. A u logorima bosanski Muslimani, potomci jedinog naroda na svijetu koji je uz ime ponosno isticao epitet koji su mu drugi dali: DOBRI BOŠNJANI!

Spisak koncentracionih logora (s kraja VI. mjeseca 1992!) koji slijedi, nije dopunjen novim spoznajama o njihovu broju, novim kolonama zatočenika koji su prolazili (i još prolaze) kroz patnje i pakao od kojih se nebrojeni nikada više neće pojaviti među nama, nije dopunjavan kažem, iz razloga potpuno prostoga. Ovakav, kakav jeste, bio je nuđen izvorima medija mjesec dana prije nego što je svijet "saznao" za njih. Odgođeno suosjećanje svijeta netko je zaustavljao. Samo da je koju minutu prije CNN počeo emitirati svijetu slike zbog kojih mnogi nisu mogli zaspati, možda bi patnja bila bar malo ublažena, možda bi manje djece bilo silovano ili obezglavljeno. Ali, logori još uvijek postoje. Mijenjaju (samo) scenografiju.

Sarajevo

Kazneno-popravni dom Butmir: sabirni koncentracioni logor. Zatočenike, nakon istražnog postupka pod užasnim torturama u kojima sudjeluju arkanovci, šešeljevci, "Beli orlovi" i drugi četnici iz Srbije i Crne Gore, odvode na Pale, Sokolac ili u vojarnu u Lukavici.

Kroz Butmir je prošlo najmanje 30.000 Muslimana iz Dobrinje, Hrasnice, Ilidže i susjednih naselja. Hvatani su po stambenim naseljima. Logoraši su pretežno žene, osobe starije od 60 godina, a pouzdano se zna da je među uhićenicima znatan broj malodobne djece ispod jedne godine starosti.

Ubijen je neutvrđen broj ljudi. Gotovo svi su podvrgnuti mučenju, glađu, žeđu, a redovito su pretučeni. Za te zatočene civile, uhićene na ulici ili u vlastitoj kući, traži se razmjena za četnike zarobljene u borbi. U izvještajima se podvlači da su razmjenom oslobođeni ljudi, danas beskućnici, žive u najvećoj bijedi i sve češće traže utočište u bolnicama, najčešće u psihijatrijama.

Vojarna u Lukavici: sabirni koncentracioni logor. U njemu se najčešće tretiraju stanovnici vojarni susjednog naselja Dobrinja.

Bivši Studentski dom na Vracama: koncentracioni logor u kojem su zatvorenici građani pokupljeni s ulica okolnih naselja, osobito Grbavice.

U istražnim postupcima četničkih krvnika, neki su zaklani. Zločini se pripisuju pripadnicima "srpskog MUP-a", a isljednici su s Pala i četnici iz Sokoca. Ističu se i domaći četnici.

Računa se da je kroz ovaj zatvor prošlo više od 27.000 ljudi, od kojih je 500 na najsvirepiji način ubijeno ili u mučenju umrlo. S ovog je mjesta odvedeno 39 Muslimana na Romaniju na kojima su se četnici učili vještini klanja. Umrli su u neusporedivim mukama.

Vojarna u Semizovcu je osobit koncentracioni logor za Muslimane Vogošće i okolnih naselja, posebice sela Svrake i Sovrle. Svi su stanovnici tih naselja bili ili su još zatočenici te vojarne. U njoj je 7.000 logoraša.

Nekoliko stotina je pobijeno ili umrlo od gladi ili u mučenjima. Svjedoči se da u trenucima kada se privede više novih uhićenika nego su kapaciteti vojarne, smještaju ih u garaže sela Krivoglavci i u bunker iz drugog svjetskog rata.

Buffet "Kod Sonje" u Vogošću također je pretvoren u sabirni logor za Muslimane Vogošća i Semizovca. U njemu se, po zločinačkoj djelatnosti, posebno izdvaja Jovan Tintor sa svojim četnicima.

Bratunac

Na nogometnom igralištu "Bratstvo" u Bratuncu, drži se u ropstvu između šest i sedam tisuća Muslimana. Četnici SDS su 10. VI. 1992. stjerali stanovnike grada i okolnih sela unutar njegovih zidova, pretvorivši ga u klasični koncentracioni logor. Starije osobe, žene i djecu su nakon pažljiva odbira, protjerali prema Šekovićima, a mlađe muškarce zatočili u mjesnoj osnovnoj školi Vuk Karadžić. Škola je najozloglašenije mjesto stravičnih mučenja. Tako su primjerice nakon teškog mučenja zaklali bratunačkog glavnog imama Mustafu ef. Mujkanovića i s njim, tijekom jedne jedine noći, još 200 muškaraca.

Na razne je načine dosad likvidirano više od 2.000 Muslimana, među kojima je bilo masakrirano više od 500 ljudi. Leševi se spaljuju ili bacaju u Drinu da bi se razmjeri genocida prikrili.

U tom je logoru zabilježen slučaj uzimanja krvi logorašima i njezino transportiranje u Srbiju. Nakon tog postupka, logoraši su umirali polaganom i mučnom smrću.

Višegrad

Kroz bivšu višegradsku Stanicu milicije prošla je većina gradskog stanovništva i seljaka iz okolice. Tu se zatvorenici bjesomučno prebijaju, muče glađu i žeđu. Pod trajnim su psihološkim pritiskom, s obzirom da svakoga dana odvajaju po najmanje pet uhićenika i odvode na stratište. 11. VI. Ubijeno je sedam Muslimana kod tvornice "Valda", a dva-tri dana kasnije još 22.

Istim je slijedom dosad pobijeno, na takav i neki drugi, još okrutniji način, više od 1.000 Muslimana.

To nije jedini logor. U Višegradu su to i hoteli "Bikavac" i "Vilina vlas", u kojima se nalazi nekoliko desetina Muslimanki, među kojima su i djevojčice između 14 i 16 godina starosti, podvrgnute najgnusnijim iživljavanjima.

  

SLIKE KOJE SU OBIŠLE SVIJET

I skrivena amaterska kamera našla se, uz profesionalnu, zgranuta pred zlom u Omarskoj, Manjači, Trnopolju...

Foča

Kazneno-popravni dam "Foča": sabirni koncentracioni logor. Prepun je Muslimana još od prvog dana agresije na grad. Svakodnevne su likvidacije ljudi. Prijeki sud radi bez prestanka, a istražni postupak prolazi svaki uhićenik i po nekoliko puta.

Da se logoru posvećuje osobita pozornost, pokazuje činjenica da nad njegovim radom osobno bdije bivši ministar bosanskohercegovačke Vlade Velibor Ostojić, član najužeg rukovodstva SDS.

U "Foču" su vraćeni svi oni Muslimani koji su imali status izbjeglice a spas potražili u Crnoj Gori. Za njima je organiziran pravi lov na ljude što je danima trajao, sve dok svi nisu pronađeni i smješteni na ova zlokobno muslimansko gubilište.

Prema procjenama, kroz logor je prošlo više od 10.000 Muslimana, nikad ih nije manje od 1.000, a usmrćeno je najmanje 1.000.

Rogatica

U jednoj od gradskih osnovnih škola, domaći su četnici otvorili klasični koncentracioni logor. Postupci prema zatočenicima: prebijanje, mučenje, silovanje djevojaka i udatih žena. Poznato za slučajeve spaljivanja živih ljudi. Više od 500 ljudi je pobijeno. Za brojne masovne grobnice još se ne zna, budući da je pristup najstrože zabranjen cijeloj gradskoj zoni.

Brčko

U brčanskoj je Luci zatvoreno više od 5.000 Muslimana. Tvrdi se da ih je najmanje 3.000 ubijeno. Novi logoraši se stalno privode.

U Brezovu Polju zatočeno je 5.000 Muslimana. Prebijaju se, ubijaju i masakriraju.

U auto-bazi "Faser" smješteno je 500 logoraša.

Restaurant "Westfalija" na cesti Brčko-Brezovo Polje jezoviti je kazamat za žene, koje se otud prisilno odvode četnicima. Među tim nesretnicama ima i djevojčica od petnaestak godina starosti. One koje se opiru obljubi, muče su, sijeku im dojke, usijecaju križevi u tijelo, siluju ih...

Prikrivajući zločine, leševe Muslimana odvoze u brčnsku kafileriju pretvorenu u krematorij. Drobilice u betonari Luke koriste za uništavanje unakaženih leševa. U okolici grada već su otkrivene nekolike masovne grobnice.

Doboj

U koncentracionim logorima Doboja, nalazi se više od 6.000 Muslimana. U tu svrhu su adaptirani prostori jugo-vojarni, rukometno igralište i Kazneno-popravni dam "Spreča".

Žene i djecu iz logora četnici odvode na prisilni rad u rudnik "Stanari", u kojem kopaju ugalj golim rukama. O tom je nevjerojatno svjedočenje pružio o javnosti na uvid i imam iz Grapske, Redžo ef. Fahrić, koji je u jednom od tih logora proživio najužasniji mjesec dana u životu.

Banja Luka

Manjača je koncentracioni logor poznat široj javnosti iz svjedočenja Hrvata koje je tamo nekoliko mjeseci prisilno držala i mučila jugosoldateska. Trenutačno ima 1.500 zatočenika, od kojih je 80 posto Muslimana. Mnogima prijeti smrt izgladnjavanjem. Izloženi su čudima prevrtljivih klimatskih  uvjeta (smješteni pod otvorenim nebom) i mržnji ekstremnih Srba.

Tu su uhićenici iz Ključa, Sanskog Mosta, Mrkonjić-Grada, Banja Luke, Prijedora itd.

Kazneno-popravni dam "Tinjica" kraj Banja Luke je također udešen za koncentracioni logor za Muslimane. Broj logoraša nepoznat.

Kazneno-popravni dam "Stara Gradiška" mjesto je privođenja Muslimana s raznih strana - iz Teslića, Prnjavora, Bosanske Gradiške... Samo je iz muslimanskog sela Lišnjak kraj Prnjavora u njega deportirano  400 ljudi. Broj i zdravstveno stanje logoraša - nepoznato.

Bosanski Novi

Početkom VI. mjeseca u Bosanskom je Novom otvoren koncentracioni logor za nesrbe u kojem je po dosadašnjim saznanjima više od 6.000 Muslimana. Iz logora pristižu izuzetno rijetke vijesti; što se unutra dešava, ne zna se dovoljno.

Bileća

U bilećkoj vojarni nalazi se oko tisuću zarobljenih Muslimana s područja Gacka, Trebinja, Bileća... O njihovoj se sudbini ne zna ništa.

Gacko

Muslimani u gatačkom prostora već su duže od godinu dana odvojeni od vlasti i sudioništva u političkom životu svog kraja. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, njihova je stanje postajalo iz dana u dan sve pogibeljnije. Dnevno su bilježena ubojstva Muslimana, da bi 2. VI. 1992. u koncentracioni logor u Avtovcu bilo zatočeno 100 Muslimana, sljedeći dan još 200, a krajem mjeseca broj uhićenika se popeo gotovo do tisuće.

Zvornik

U naselju Karakaj otvoren je najveći logor za Muslimane zvorničkog podrnčja s više od 3.000 ljudi. Na vidjelo je izašla stravična priča o sudbini imama Reveda ef. Jahića, kojeg su četnici nakon prvog zarobljavanja toliko tukli da su ga liječnici jedva otrgnuli od smrti. Nakon drugog uhićenja u džamiji u Diviču, objesili su ga za noge i tukli željeznim šipkama da su mu polomili pet rebara. U takvom su ga stanju držali sa 400 njegovih džematlija na nogometnom igralištu u Diviču, a nakon nekog su ih vremena sve prebacili u koncentracioni logor u Karakaju.

Drugi značajni koncentracioni logor smješten je u zgradi seoskog zemljoradničkog doma u Čelopeku.

 (Ti su podaci mogli biti objelodanjeni još 26. VI. 1992., 

što je vidljivo i iz pregleda vijesti na početku knjige. 

Zašto su namjerno zadržani?!)