MUSLIMANSKI DANAK U KRVI (1)

Muslimanski danak u krvi, Svjedočanstva zločina nad Muslimanima 1992.

Naslovnica: Mersad Berber, Preporod, Zagreb, 1992

SPALJENO, POKLANO

Predgovor

Baš taka: Spaljeno i poklano. Zderano i sprženo. Iskasapljeno i sa zemljom sravnjeno.

To su riječi predgovora i pogovora neviđena srbočetničkog bijesa na muslimansko meso i muslimansku kost. Na hrvatske kuće i hrvatskog čovjeka u njoj. U Bosni, u Hercegovini.

Između korica ove knjižice, vjerojatno prve koja izlazi u huku jezive bosanske ratne priče, najsiroviji je materijal straha, pogroma, bljeskova noža nad ljudskim srcem, tekstualno i znanstveno neobrađen, nego onakav kako je zabilježen drhtavom rukom koja je slušala užas spašenih izbjeglica prispjelih do Zagreba. Ova je knjižica ispunjena prašinom i lomljavinom krhkih minareta, s čijih se stranica cijedi krv nevino zaklanih. Zabilježili su ih perom (ili kamerom) Edin Tuzlak, Fatima Kafedžić, Musadik Borogovac, Fuad Rekanović, Hasan Halidar Diab, Enver Brkić i brojni drugi mladici i djevojke - da se ne zaboravi, da ostane pisani trag koji će optužiti zločince i progoniti ih sve do kraja života. Mi je objavljujemo da je upamte djeca i odrasli. Tko ne bude pamtio, taj doista neće imati budućnosti.

Svjedočanstva na najneposredniji način govore o najnovijem genocidu nad bosanskim muslimanskim narodom. Stradavaju od istog neprijatelja, od istog četnika, od istog noža, u istom stoljeću, a u razmaku od samo pedeset godina! Stradavaju, jer se isti taj neprijatelj trudio da se njegov krvavi rukopis 1941-1945. izbriše, da neusporedivi zločini koje je izvršio u tom razdoblju, nad tim istim svijetom - ne dopru do čitanki, do knjiga, do sudišta. Novi muslimanski naraštaji tako nisu ni saznali za njih. Zato su novi muslimanski naraštaji morali ponoviti tragičnu sudbini svojih roditelja: zato se sada kolju tupim noževima na istom fočanskom mostu, na bijeljinskim ulicama, masakriraju u džamijama, bacaju u jame na stotine - i zaravnjavaju zemljom. I zaboravom?

Objavljujemo, da pamte djeca i odrasli. Tko ne bude pamtio, taj doista neće imati budućnosti, toga će čekati neki skriveni četnički nož u budućnosti.

Nesmiljeni zločini još bjesne i nitko im ne vidi kraja. Knjige o njima će tek početi izlaziti. "Rezultati" želje za Velikom Srbijom na račun Muslimana i Hrvata, koje po brojnosti žrtava i razorenih materijalnih dobara, Europa gotovo i ne poznaje, kasnije će svakako bili pouzdaniji od činjenica koje smo pribilježili u različitim datumima. U ovom trenutku, gotovo ni jedan nije točan. I kad bismo ih ispravili, dok dođu do tiskare svejedno će biti stari. Mrtvi se gomilaju i bojim se reći da ih je više nego ukupno stradalih i pobrojanih u Dedijerovoj knjizi o genocidu nad Muslimanima u II. svjetskom ratu. Dedijer je došao do 200.000 mučenih, ubijenih, poklanih i iznakaženih naših sestara i naše braće.

Pamti! Gdje je prostor zaborava, tamo je carstvo smrti!

Genocid - nevina riječ stravična značenja, sada odzvanja cijelim svijetom. Ubiti gen, temelj u čovjeku; istrijebiti, uništiti narod "koji nije moj", "koji neće da bude moj" - najjednostavnije je ali i najtočnije njezino tumačenje. Više nema ni jedne organizacije u svijetu koja nije jasno uvidjela pa i rekla tko je agresor a tko je žrtva. Poveljom Ujedinjenih naroda, koju su neki proglasili vrhuncem međunarodne pravde, iz koje je proistekla Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, preuzete su obveze da ga i sprječavaju i kažnjavaju. Krvnik pred očima cijelog svijeta kolje nevinu žrtvu. Toj žrtvi čak je zabranio i da se brani! Oduzeo joj elementarno pravo na obranu. Oduzeo joj je pravo na kupnju oružja kojim će spasiti jedino što joj je ostalo: kožu, glavu na ramenu!

Pamti to čovječe! Pa i Svevišnji kaže da se sam pripremiš za tren kobi koju ti neprijatelj u potajici priprema!

Krivična djela genocida, nad Muslimanima, samo zbog toga što su to što jesu, neće nikada zastarjeti. Neće, kaže zakon - ako ih mi ne budemo iznovice zaboravili. A ako se zlu ne odupremo, isto je kao da smo u njemu sami sudjelovali, kao da smo rukama vlastitim svoje male sestre i majke jedine podavili.

Bosna i Hercegovina je preorana. Spaljena. Razorena. Najbolje što je bilo u narodu, i najdraže - poklano. Iskasapljeno i sa zemljom sravnjeno.

1. IX. 1992.                                                                             Ibrahim Kajan