EPISTOLA MIRSADA KUNIĆA
Mirsad Kunić
Lukavac, 17. 08. 2000. g.
Dragi Ibrahime,
Zaista sam zahvalan Proviđenju, koje nas je dovelo za isti sto one septembarske noći u Bihaću 1998. godine povodom simpozija o Bosankom jeziku. Ja sam za tebe znao iz pričanja Muniba Milinkića, ti za mene nisi. Imao sam tvoje ime negdje u glavi gdje stoje bez reda imena pisaca za koje sam čuo, ali ništa od njih nisam čitao. Inače sam, kao profesor Bosanskog jezika i književnosti u Lukavcu, bio nekako izvan domašaja tekuće književne produkcije, ne svojom voljom nego objektivnom provincijalnom sputanošću, materijalnom situacijom i ponešto ličnom čitalačkom tromošću. Kada kažem "izvan tekuće književne produkcije" onda mislim, prije svega, na uvid u tu produkciju, jer sam, i studijem i ličnim afinitetima, bio pripremljen za praćenje onoga šta se objavljuje, drugim riječima, za čitanje i razumijevanje objavljenih knjiga. Možda će zvučati neskromno, ali, mislim da sam se na fakultetu dovoljno dobra naučio čitati i razumijevati ne samo stare davno iščitane tekstove, nego i one nove, tek objavljene, Nije me strah prilikom susreta sa novim tekstom, umjesto straha osjećam neku trepereću čežnju i gotovo strast kojoj se na trenutke rado prepuštam, Možda ti moji čitalački porivi nisu zanimljivi kao što su meni samom, i zato neću više o tome.
Opet ću se vratiti onoj toploj septembarskoj noći u čardaku restorana, kojem ne znam ime, pored Une. Baš onakav kakvim sam ti se gore predstavio, provincijalno sputan i zbunjen, dao sam ti svoj tekst o stogodišnjici bošnjačkog romana, s jasnom molbom za ocjenu i eventualno objavljivanje u tvom "Beharu".
„Behar“ je ponajbolji izdanak s ovu i onu stranu bosanske granice
Znam svu pogubnu trivijalnost i neugodnost takvih situacija, znam kako si se mogao osjećati zbog toga, ali ti, vjerovatno, ne znaš duševni napor koji me je stajao dok sam ti se obraćao sa tom molbom. Jer, ja jesam, bez obzira na sve rečeno, ipak nešto pisao, zapravo čitao i pisao, čitao i razumijevao, naravno na svoj način, za koji sam vjerovao da je utemeljen u elementarnom poznavanju književne teorije i književne kritike. I, ponešto od toga, do tada je već bivalo objavljivano.
Poslije tog ugodnog susreta koji mi se pamti, vratio sam se u Lukavac pun lijepih utisaka, ali i pritajene nade da će tekst "proći" i naći se u "Beharu". Ne mogu ti opisati radost kada mi je poštar donio "Behar" i još veću radost kada sam ugledao svoj tekst u njemu. Ta radost je bila uvijek iznova izazivana sa novim brojevima "Behara", koji su redovno stizali na moju adresu u Lukavcu. Zvao si me telefonom i zamolio za stalnu saradnju u novinama, na što sam ti do sad odgovorio samo jednim prilogom (onim razgovorom sa glumcem E. Hadžihafizbegovićem i prikazom njegove predstave). Uz silnu želju da nastavim sa sličnim prilozima, ipak nisam stigao ništa više uraditi i poslati. Valjda, jednostavno, zato što sam ja, ipak, više sklon čitanju i interpretacijama knjiga, a manje interpretacijama nekih drugih kulturnih fenomena ili još manje sklon klasičnim novinarskim temama.
Nekako s proljeća ove godine, došao sam u situaciju da se upoznam sa jednim od ponajboljih aktera te, za mene strane, tekuće književne produkcije. Na predavanjima za postdiplomski studij Filozofskog fakulteta u Sarajevu upoznao sam Amira Brku, najprije onako rukohvatima i razmjenom imena, a poslije i kroz knjigu "Antikrist u jeziku". Pošto sam mu iznio svoje friške i "vrele" utiske o njegovom "Antikristu", Amir je valjda u meni prepoznao iskrenog i strastvenog čitača, pa mi je uz svoju donio još neke knjige, objavljene kod njega u Tešnju. Među tim tešanjskim izdanjima je bila i tvoja knjiga "Tragom Božjih poslanika". Sve ovo šta sam nakanio da ti napišem bilo je uzrokovano tom knjigom.
Motala mi se pred očima na stolu, ali sam je uvijek tiskao u stranu, pritisnut tekućim obavezama u školi i na fakultetu, a čekajući bolje vrijeme da joj se posvetim. Završila se školska godina, položio sam po planu oba ispita za pstd, došle su ferije i - opet sam odgađao svoj susret sa knjigom za koju sam već više puta pročitao da je sjajna ("najbolja!", "izdavački poduhvat godine!"). Želja za čitanjem i odgađanjem čitanja, istovremeno. Napetost je rasla, da bi se sve, konačno, razriješilo, evo, sinoć i danas prijepodne. Odahnuo sam konačno. I, oduševljen - uzdahnuo! Te usputne ocjene "sjajna!" ili "najbolje!" su nedovoljne. Mislim, staviše, da knjiga i nije dobila pažnju kakvu zavrjeđuje. IIi ja nisam bio u toku (= tekuće produkcije i tekuće recepcije)? Svejedno. Ja ću i u ovom slučaju iznijeti svoje friške i još vrele utiske o knjizi. Potrudit ću se, istovremeno, da to ne budu samo goli utisci, već i nešto više. Lično, nisam puno čitao putopise, pa čak ni nezaobilaznog Zulfikara našeg Zuke.
Putopis „Tragom Božjih poslanika“ pročitao sam u jednom dahu kao zanimljivo pripovjedačko štivo…
Uvijek sam rado provodio vrijeme nad "čisto umjetničkim tekstovima", tekstovima veće značenjske gustine nego što je mogu imati tzv. prijelazne književne vrste (dnevnik, memoari, putopis, esej ...). Što se tiče čari i ljepota nepoznatih krajeva koje nam nudi rukopis, više sam volio sam uživati u onome šta mi je bilo dostupno nego čitati o onome što mi je bilo nedostupno. Naravno, bio sam svjestan da putopisi imaju i svojih književnih vrijednosti, ali su one za mene bile nedovoljne da me privuku.
Sa "Tragom Božjih poslanika" desilo se nešto drugo. Ja sam ga pročitao u jednom dahu kao zanimljivo pripovjedačko štivo. I u tome vidim njegovu glavnu vrijednost. Knjiga ima svoga modernog junaka, koji nije samo puki notar starina koje maksuz obilazi. To je jedan moderni junak intelektualac koji luta svijetom. Drama nastaje u dodiru u sukobu dvaju svjetova: junakovog unutarnjeg, emotivnog i racionalnog, i onog vanjskog kojeg pohodi. U tom dodiru, u tom sukobu, u toj drami nastaju mogući značenjski prostori, kojih inače nema baš previše u "običnim" putopisima. Svijet kojega pohodi junak nije običan svijet, to nije sasvim običan ni prostor. Stoga ovo nije samo put-opis već i vreme-plov. To je put više kroz vrijeme nego kroz prostor. Ova druga, vremenska, dimenzija daje dodatna značenja djelu. Ako ćemo biti precizni i određeni do kraja, ovo je u stvari jedna vrsta živog dijaloga junakovog sa vremenom sadržanim u svakoj stopi ovog prostora. A u magli minulih stoljeća i milenija, koji tu spavaju, junak komunicira samo sa univerzalnim vrijednostima, koje se kao light motiv ponavljaju u različitim civilizacijama. A sve te civilizacije su prohujale kroz ovaj prostor i kroz minulo vrijeme. Izabrani prostor je u svakom vremenu bio stjecištem više civilizacija i više religija, više kultura... ovo je prostor gdje su se rađale i nestajale najveće civilizacije, prostor tako malehan i skučen za vrijeme i događaje koje obuhvaća, da se s pravom možemo pitati kako je sve to moglo stati i opstati. Ovo je, konačno, i prostor gdje su zasađeni i iznikli korijeni modernog monoteizma oličenog u spomenutim trima religijama.
Svaki djelić, svaka stopa zemlje, svaki kamen, polisemične su poruke, koje taj moderni junak-putopisac iščitava i dešifrira. Na taj način on sa njima komunicira, kao što komunicira sa naslaganim događajima i junacima u prilično "gustom" vremenu. Ono što putopis kao vrsta nema, potrebnu značenjsku gustoću, imaju prostor i vrijeme koji su zahvaćeni ovim putopisom. Na čudesan način se prepliću ta dva plana: plan priče koja govori o vremenu i prostoru i plan vremena i prostora koji govori svoje priče. Priče kojih je bezbroj, priče koje iz pozicije govorenog prelaze u poziciju govora. Efekat je taj da vrijeme nije pričano vrijeme nego je već prisutno vrijeme koje samo o sebi govori. Vrijeme koje nije predstavljeno pred nas, nego se samo pred-stavlja. Vrijeme koje je tu, sasvim prisutno, vidljivo i opipljivo. Vrijeme koje je živo, slikovito. Vrijeme koje nije mrtvo zaboravljeno vrijeme, koje postoji još samo u sačuvanim arheološkim artefaktima.
Ne nije to takvo vrijeme. Sve vrvi od silnih značenja i poruka. Samo junak modernog kova, junak velike emotivne i intelektualne snage mogao se uhvatiti u koštac sa takvim vremenom. Jer trebalo je sve te poruke i sva ta značenja iščitati i dešifrirati, a zatim sve to sistematizirati ...Ali, posao sistematizacije je obavio, ipak lično autor. Nemojmo brkati ta dva plana, zavedeni gore navedenim zamjenama. ..
Moram na ovome mjestu nešto kazati i o samom "Beharu".
Rijetko je da se u ovakvom poslu mogu na jednom mjestu naći ili ispuniti tri neophodna uvjeta za novinarstvo (pa i svaki drugi posao!): ukus, znanje i koncepcija. Koncepcija je jasna vizija o tome šta hoćeš, šta želiš. Zaista se podnaslov "časopis za kulturu i društena pitanja" i sadržaj objavljenih tekstova u potpunosti podudaraju. Časopis ima svoj izgled i izvana i iznutra, jasno se nazire i podtematska profilacija tekstova unutar korica. A, sve je, uz to i - aktuelno. Aktuelno u obje društveno-kulturne sredine koje se tretiraju, u bosankoj i hrvatskoj. Znanjem si postigao visok domet i kvalitet objavljivanih tekstova, a ukusom - da ti novina zaista lijepo izgleda. Ukupno uzevši, neću pretjerati ako kažem, da je "Behar" ponajbolji bošnjacki izdanak i s ovu i s onu stranu bosanske granice.
Evo, iz posljednjeg 46 broja, ne mogu izabrati šta mi se posebno svidjelo. Gotovo svi tekstovi su, jednostavno, sjajni! Ipak, s posebnim oduševljenjem sam čitao preuzete tekstove Ivana Supeka i Luje Thallera, putopis Muniba Delalića, sjajne stihove Safeta Sarića (Fejića ulica), Mustafe Širbića i Refike Dedić. Sve pohvale i želje da izdržiš! Jer, zaista radiš kvalitetno!
Na kraju da kažem o još jednoj čudnoj stvari, koja mi se desila, a vezana je, na neki način, i za tebe.
Napisao sam jedan prikaz knjige Vedada Spahića "Tekst, kontekst, interpretacija", nemajući jasnu namjeru da li bi se i gdje moglo to objaviti. Pokazao sam taj prikaz Vedadu a on je to dao Amiru da bi ga Amir, na kraju, poslao tebi za objavljivanje u tvom "Beharu".
Naravno, ni Vedad ni Amir nisu znali za moje lično poznanstvo s tobom, jer sam i sam mogao to isto uraditi, bez posredovanja. Ne znam samo da li je ta zaobilazna pošta odradila svoj posao do kraja. Ako nije molio bih te da mi to javiš, kao što očekujem, ako si ga ipak dobio, da mi takođe javiš je li za objavljivanje ili nije.
Još jednom, upućujem sve pohvale i čestitke za knjigu i "Behar".
S poštovanjem
Mirsad Kunić
Izvor:
BEHAR JOURNAL, VII-X/2000., br. 38-39, str. 26-27
Nema komentara:
Objavi komentar