Putopis je dar ovom prijatelju iz rane mladosti - Enesu Kiševiću
Kuća Hadžere Kišević
Enes je zapisao mudricu s kojom sam sinoć, sklopivši oči, prilazio Hipnosovu neznanu staništu: Kada bi se riječima mogla izreči istina, ljudi bi se rađali s govorom.
A kad je osvanuo dan, probudih se u njegovoj kući, u Ključu, u kući što ju je na Kiševića baščini, iznova izgradila u sivo doba nakonsvjetskog razaranja, udovica Hadžera, majka njegova, i u njoj ga odgojila, i sestre mu, i braću. Nema njezina glasa, preselila se između moja dva dolaska na ovu postaju, u bolji svijet od ovoga, ali, sad (baš kao i nekad!) čujem iz kuhinje sudaranje tendžera pod česminim mlazom vode? Nema je, ali do jastuka mi dopire omamljujući rniruh kahve! To njezin sin, pjesnik koji potkrada majčine sentence i utkiva ih u svoje stihove, pripravlja bosanski napitak bez kojeg nema priče! Zastajem na sredini sobe u koju sam prvi put ušao po rnrklom rnraku u srednjem proljetnom mjesecu godine 1997., nekako odmah po povratku bošnjačkih prognanika iz bijela svijeta, među kojima je bila i Enesova starica majka. Kuća je bila kuršumima izrešetana i ratnom pandžom izgrebana, polupanih prozora i razvaljenih vrata, odnesenih vodovodnih instalacija i izvađenih električnih sklopki, kuća haramijama porobljena poput djevice u šumi, puna hladnog vjetra, puna tragova bizantske zimomore. Zločesti, koji su im cijeli život prijetvorno govorili o prijateljstvu, o svetom bratstvu i jedinstvu, pomamno su nagrdili njihovo dobro kućno ognjište.
Nije bilo svjetla, cmiljila je gasna lampa, pa me je tako i uvela, osvjetljavajući put, baš u ovu sobu s tridesetak potpornih oblica u šumi usječenih, što su podupirali šišu nadgradnje. Prostrla mi posteljicu između njih, poturila jastuk pod glavu u ljubičastoj noći, provjerila jesam li ušuškan, najposlije mi dlanom dodirnula kosu i čelo, šapnula: Sad lijepo spavaj, Ibrahime.
A jutros je, preko praga, iz hodnika u sobu ulazila gusta, dvostruka, možda i trostruka kolona, sastavljajuć se i rastavljajuć, čudesnih krilatih mrava! Silazeći niz prag, tamna je zmijolika, gibajuća crta promicala rubom staze istkane od šarenih tkanina, mimo zastakljena ormara s Enesovim knjigama, pa ispod stola što je stajao među uzglavljem i prozorom, kroz njegova krila sinoć raskriljena, silazila u vrt šljivinih stabala, i usamljenom jabukom spomenutom u jednom stihu! Zar sam spavao s milijunom mrava? Jesu Ii prelazili, jutros, preko mene? Zagledam ruke, razgolićeno tijelo, ali ništa ne vidim i ništa ne osjećam - valjda su, one davne noći, prijateljujući s dobrom Hadžerom, s mravinjim kućištem ispod poda, čule i zapamtile njezin brižni šapat: Sad lijepo spavaj, Ibrahime!
Djevojčica Sara, Enesova kćerka s imenom moje unuke, reda fildžane po površi bijelog stolnjaka. Idemo na more! - tako me, obaviješću, pozdravlja to plavo djetinje čudo, smiješeći se u navali iščekujuće radosti pred dijelom oceana koji će i nju zapasti! Bez milosti me ostaviše u kući samoga, oslonjeni na podatak uknjižen u ključkoj administraciji po kojoj sam nekoć postao službenim kućnim duhom ove Hadžerine nastambe u Ćurčića sokaku br. 11! Ali, doći će Slavko!, tješilo me djevojče skriveno, još za neko doba, u ljupki oblik čovjeka.
Na putu Stjepana Tomaševića
I dođe Slavko Blažević. Kasnije ću otkriti brojne Enesove stihove u ispisu trpka i oskudna doba ranoga ključkog djetinjstva, naizust izgovorene Slavkovim pamćenjem zajedničkog pučkoškolskog druženja. Pokazat će mi Slavko, zbog toga je i došao, ljubičastu putanju kojom se zadnji put popeo i kojom je posljednji put sišao kralj bosanski, posljednji, Stjepan Tomašević. Ali, kaže, o Ključu znam malo, a ništa pouzdano. Bio je ovdje jedan profesor koji je čudo jedno znao o Ključu! A do prije četiri mjeseca, bio je živ. Puna mu je kuća starudija, knjiga, papira s njegovim zapisima. Fadil se zvao? Udovici, čini se, smeta ta skalamerija, ne zna što bi s tim, a nikom ne da ni pogledati! Vrti glavom. Pa što ćemo? Da svratimo do Ismeta Ibrahimpašića? Umirovljeni profesor, nije mi se učinilo, gotovo se ozario kad nas ugleda! Bohem u mladosti, iz obitelji koja je bogatila radoznale spoznajama uzbuđujućih značenja! Sada ima, reći će mi u povratku s tvrđave, 73 godine. Dom mu je na srednjovjekovnom podgrađu, na kosini, iza kojeg se prostire, po terenu uzdižućem i propadajućem, punih pet dunuma imanja. Ispod i iznad njegove dvokatnice, ljupke su nastambe i kućice vješto poredane, rek bi, na namrgođenoj strmini koja naglo slazi, odsjekom, u sami Ključ! A do te dvokatnice, piše na zelenoj ploči, dolazi se kao sudbinom udešenim - Putom Stjepana Tomaševića!
Nije dopustio Ibrahimpašić da ga uzmemo za putovođu iz paketa: Sjednite pod orah, kahva će mi pokipjeti! A potom, vrativši se, pokazuje dragost iznenadnoj viziti, mom zanimanju, upliće u riječ rahmetli braću, legendarnog Fiću (lbrahimpašića), i manje znanog dr. Ifeta (živio u Zagrebu), pa će ga, baš danas, posjetiti njegova obitelj iz Agrama. Ipak, volio bih s vama na to kamenje oto je jednoć bilo živa bosanska historija, baš kao živa rana koja i kad zacijeli, ostane to što je bila - bol zaborava. Kako malo ljudi poznaje bosansku prošlost! Zagledam, za tren, svoje prohujale godine i s odjekom rečenice koja je prekrivala cijelo školstvo o padu Bosne: U Ključu Bosna šaptom pade.
Ključ: 1463. Tvrđava iz koje je poletjela krilatica
Ključ: 1463. Tvrđava iz koje je poletjela krilatica
BOSNA ŠAPTOM PADE
Užasne li obmane! Okrutna li mita! Kad mali i nemoćni padaju pred velikim, nikada ne mogu biti krivi, jer nisu krivi što su mali i nemoćni. U njihovoj propasti sudjeluju oni koji šute i gledaju kako se na njihove sramotne oči odvijaju najgnjusniji zločini. I tada su šiktali do samoga neba krici iz Bosanskog kraljevstva, u nizu godišta, ali ga moćni kraljevi ugarsko-hrvatski nisu čuli, ni ini, ni najmoćniji, ni onaj zaogrnut plaštem Sv. Petra. Ah, kako su tvrde europske uši, koliko je krikova prošlo mimo njihova uha podjednako 1463. kao i 1992!
I drugi će narodi okusiti svoju sudbinu
Kad je mladić sjeo na vrelo prijestolje, taj Stjepan, baš taj koji svojim imenom obilježava put kojim dnevom prolazi Ibrahimpašić, nesretni kralj kojem je kudret sahat skriven u zidinama ključke tvrđe, otkucao zadnji hip, prvo je uručio po poklisarima napamet naučeno bolno pismo Svetom ocu. Sjećajući se, kroz izmaglicu vremena, tog parajućeg krika, obećah Slavku da ću ga potražiti u knjizi požutjeloj, punoj hirova vratolomnih i lutanja besputnih, dolazećega mora patnji i najavljenih potopa bosanske krvi. Izranjaju, baš kao u snu, prilike bosanskih poklisara pred bljeskom papina lica. Kad stadoše pred Svetoga oca Pia II., poslanici mu govorahu u ime kralja svojega, ovako:
Bosanski kralj, tvoj sin, Sveti oče, posla nas k tebi i zapovijedi nam ovo u njegovo ime reći: Obaviješten sam, da turski car Muhamed misli dojdućega ljeta vojskom na me udariti i da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti; stoga zamolih Ugre i Mletčane i Jurja (Kastriota) Arbanasa, da mi u pomoć priteku. Ovo isto molim i tebe, ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado, da moji neprijatelji i zemljaci znadu, da mi neće uzmanjkati tvoja priklonost. Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a niti će se Turci osmjeliti na moje zemlje napasti, pošto su ulazi u nje veoma teški i gradovi na mnogih mjestih skoro nepredobivi. Tvoj predšastnik Eugenije ponudio je momu otcu krunu i htio je podići u Bosni biskupske crkve. Otac se ustručavaše da ne izazove proti sebe mržnju Turaka; bješe bo nov kršćanin, niti je još bio izagnao manikeje (patarene) iz kraljevstva. Ja sam pako kao diete kršten bio, i učio latinsku knjigu i čvrsto prihvatio kšćansku vjeru, pa se ne plašim čega se je otac bojao. S toga želim da mi krunu pošalješ i sv. Biskupe, što će biti znak da me nećeš ostaviti, ako bi rat nastao. Od tebe krunjen donieti ću pouzdanje podanikom, strah neprijateljem. Za života moga otca bio si naložio, da mu se pošalje oružje, sakupljeno za križarsku vojsku a bivše u Dalmaciji u mletačkoj ruci, ali to nije mletačkomu vijeću po volji bilo, zapovijedi, da se sada meni pošalje. Sada ćeš valjda naći više odziva, pošto i Mletčani drugačije misle, i nakaniše, kako se govori, rat Turčinom naviestiti. Još te molim, da izašalješ poslanika također u Ugarsku, koji će moju stvar kralju preporučiti i nagovoriti ga da sa mnom pođe na vojnu. Tim se načinom može Bosna spasiti, inače će poginuti. Turci su u mojoj kraljevini sazidali nekoliko tvrđava i ljubezni se prema seljakom pokazuju, obećavaju da će svaki od njih biti slobodan, koji k njim otpadne. Prost um seljaka ne razumije prevare, te misli da će ona sloboda vazda trajati. Lahko da će puk ovim varanjem zaveden od mene otpasti, ako ne vidi da sam tvojom vlašću ojačan, ni vlastela nisu se dugo održala u svojih gradovih, ostavljena od seljaka. Kad bi Muhamed samo moju kraljevinu tražio, te ne bi htio dalje proći, onda bi se mogao sudbini prepustiti, niti bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje obrane. Ali nezasitljivo gospodoljublje neima granica, poslie mene napast će na Ugarsku i Dalmaciju potčinjenu Mletčanom, i preko Kranjske i Istre tražit će Italiju, koju želi svladati. I o Rimu često govori, te mu ovamo srce čezne. Ako on nemarom kršćana moju kraljevinu osvoji, naći će najprikladniju zemlju i najzgodnija mjesta, da si ispuni želju. Ja prvi očekujem nepogodu, a za mnom će Ugri i Mletčani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu. Ovako misli neprijatelj. Ovo što iskusih, tebi obznanjujem, da ne bi jednom rekao da nije bilo prijavljeno i mene nemarnoštu obiedio. Moj je otac tvome predšastniku Nikoli i Mletčanom udes Carigrada proricao; kršćanstvo je na svoju veliku štetu izgubilo carski grad, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja o sebi proričem, ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se; inače ću propasti i sa mnom drugi. Ovo ti Stjepan doglasuje; ti, koji si otac kršćanstva, podaj savjet i pomoć.
Vojača
A dobri je Blažević imao auto, oronuo i nemoćan, da se gotovo sa strahom uputio strmim džadama uperenim prema oštrim grebenima na kojima je razastro svoju kožu, nevoljno predajući svoju sudbinu u sultanove ruke, onaj kojeg su stoljećima franjevačke kronike, počev od jedne anonimne pa do Lastrićeve i preko nje, optuživale da je, poput lika strašne, shakespeareovske kraljevske spodobe, ubio, sa stricem - bratom kraljevim, svoga oca vlastitoga, po čijem je drugom imenu izvedeno njegovo prezime prozukle tamnine povijesti! Kraljevskog oca Stjepana Tomaša Kotromanića, što ga je radio s patarenkom, u zaborav gurnutom majkom Vojačom, koja je radije prepustila bračnu postelju (u koju će doći, u ozbiljnijim godinama za djevicu, čista Katarina Kosača, hercežica od Svetog Save), nego da iznevjeri putovođu svojega duha, svojega dida bosanskoga, i svoju vlastitu, neusporedivu Crkvu bosansku.
Grad okružen provalijom nejasna vremena
Slavek je zabrzao uz nasuti i za kotače opasni šljunak: motor je zakuhao, obluci su frcali na sve strane ispod guma, auto se zanosio sad lijevo sad desno, utjerujući nam strah u kosti, pa smo hitro, kao mudri svati, nastavili pješice do zidina dubokog sna, s kojih se, u dnu vrtoglava ambisa, vidi ljeskajuća, modra, vijugava rijeka Sana, vidi se kako opkoljava zemlju poput otočene dužice prekrivenu zelenom travom kao zelenim platnom bilijarnoga stola, vidi se cijeli današnji Ključ kao na putopisnom dlanu, grad koji, čini se, spava i po danu, bez ikakvih događaja i bez namjere da se probudi! Vidi se sleđena pilana, vidi se netaknuta pravoslavna crkva, vidi se čak i moj auto parkiran pred Hadžerinom kućom pun sunčana bljeska! A mi, kao da visimo u zraku! S korakom na ono što se naziva tlom ozračenim silinom žestoke historije. Vidim i neke nove kuće preko pula Općine, na mjestu gdje je 1997. stajala kafana "Lane", i gdje mi je Muhamed Filipović pripovijedao o svom stradanju u četničkim kazamatima Malog logora, Gradiške i - u najzloglasnijim od svih - proždirućoj Manjači. Kad god prolazih nujnim Ključem, pogledao bih prema "Lanetu", s nadom da ću opaziti Muhameda. Od njegovih patnji, teže je patnje podnio samo prof. Omer Filipović, smaknut groznom smrću, brat njegov rođeni. Njegovu suprugu, hrabru gospođu Merimu Filipović, upoznao sam u slučajnoj zgodi, baš u toj krvavoj, 1993., u izbjegličkom kampu Puntažela kraj Pule, pod nekim od tužnih i ubogih šatora. Sjećam se: izmijenih riječi s prognanicima nakon džuma-namaza u pulskom mesdžidu, priđe mi njezin otac, sjajni Gane Blažević, prihvati moju ruku i reče glasom suzdržane gospodske patnje: "Pođi s nama, da upoznaš moju Merimu, bit će joj lakše?" Tada nisam znao ko je Merima. A sada znam.
Uče li djeca u Ključu o svom heroju Omeru? Sudjeluju li preživjeli na živom satu historije bošnjačkog naroda, obnavljaju li sjećanje na suludi dan kad je srpska polovica grada pomahnitala, pohapsila, protjerala i pobila drugu, bošnjačku polovicu grada? Što rade Bošnjaci koji dođu na vlast poslije krvi nevine svoga naroda? Ni sa ovog mjesta na koje me uznijela bosanska tuga, ne vidim ni jednog spomenika, kao što nisam vidio ni jednog natpisa, ulične ploče koja podsjeća gdje sam, na kojoj sam historijskoj adresi svoje domovine... Bio sam na ruinama efeške Celzijusove knjižnice, bio sam pod piramidama, bio sam na Nemrut dagu, prelazio sam Tigris i Eufrat, bio sam u Tebi, bio u kući smrti časne Merjeme, majke Ise a.s., stajah uz kabur Mevlane u Konyi, a bijah i u gradovima svjetla - Mekki i Medini - pa sam svugdje čitao sanjajuć što treba upiti da bi se grudi proširile i svijet više volio, samo se u domovinskim mjestima pobjeda i kataklizmi -malo ili nimalo ima pročitati! Prolazim pored vlastitih zagonetki rođenja i domovine, a dobro znam: ko to ne spozna, mogao se roditi bilo gdje, samo ne u zemlji koja se i sada rasprostire po onoj slavnoj i neusporedivoj Kraljevini bosanskoj! Zato, i ne razmišljajući, zatičem svoj vlastiti dlan naslonjen na kamen ugrađen u bedem kojim se htio zaštiti naš kralj: bedem je bio čvrst ali je sve drugo u kraljevini bilo krhko. Kako se sada dobro vidi, i kako se inače poslije svih strahota dobro vidi - da je nježnosti, ljubavi i razuma bilo najmanje a da je neznanja, podmuklosti i pohlepe bilo najviše!
Ja ne znam opisati grad
Tako je, ni ja ne znam opisati grad, ali dugo pamtim njegove skamenjene obrise, mahovinom obrasle zidine, priviđenja lastina repa i zalepršane halje neke princeze što zamače u trenu pomicanja pogleda, pamtim prikazu pristigla konjanika, tajni dolazak crnog viteza začaranog ljubavlju nesretne robinje. Ja vidim priču, ali mi izmiče gradina. U meni buja polet i struji milje suvremenosti, ali sam uvijek oprezan da ne propustim trajno slućeni povratak izgubljenog kraljevića, sina Katarinina, koji još i ne zna da mu stariji polubrat radi o glavi! Moj pokušaj s opisom Ključa, mjesta koje je opsjedao, zamisli molim te, jedan pjesnik! - čini mi se nevjerovatnim, i unaprijed osujećenim. Sve je drukčije nego što sam vidio u snu: treba reći da je ovo oštar rt što se poput strijele usijeca u more - baš bi tako valjalo opisati oteti prodor čelična kamena, prodor poput ruke hitnute nad ambis od čije se dubine magli i kovitla svijest, što ga neka unutarnja, neobjašnjiva silina okomito uzvišena brda nad Sanom, u doba kada je kamen još tekao poput vode, sačini od ljutih grebenova! Prema jugu čine ravnu, čestim škripovima i procjepima izbrazdanu stijenu. Na njoj je, kako se samo usudio! -neimar iz davnine podigao grad Ključ. A nad njim, nad tim grebenom što grad nadvisuje prema zapadu, obrušeni su zidovi još jasno vidljive, valjkaste kule Ljubice iz stoljeća XIII, misli se - najstarije ključke utvrde. U njezinoj sjenci, nešto naniže, ostavili smo Blaževićev auto. Na desnu ruku, prije nego što se priđe opasnu, vrlo usku sedlu od stijena s bridovima poput noževih oštrica, kreće putanja što uvodi u tvrđu Hrvatinićevih potomaka ispunjenu golemim zelenim krošnjama, punim mira kakve jedino imaju na slikama Safeta Zeca. Da bi se prišlo tom putu sječiva, valja proći kroz trokutastu, najmlađu srednjovjekovnu građevinu. Zatičemo tek zidine, vidimo da je postojalo četiri-pet ovećih odaja, konzervirane su rukama učenika onog umrlog profesora, i dragovoljaca, među kojima je bio i Slavko Blažević, dobar poput knjige Ivane Brlić Mažuranić. I
zidana je sultanovom inženjerijom za smještaj vojnog tabora, pa karavana, pa putnika namjernika. U njoj se, zasigurno, na svome proputovanju zadržao jedan od najslavnijih putnika po diktatu, austrijski opat slovenskog porijekla, Benedikt Kuripešič, u godini 1530., od kada i imamo prvi poznati crtež Klutsca, utisnut u redove njegova dnevnika, u slavnom djelu Itinerarium ili put kraljevskog i majestetskog poslanstva turskom caru Sulejmanu, objavljenu 1531. u Augsburgu. Uvećani crtež tvrđe prvi sam put vidio za Majskih svečanosti 1997.; prikazuje tvrđu nad kanjonom Sane, a u sjenci njezinoj, uz rijeku, šator: ispod krila šatora, i ispred njega, dva su lika u uskim hlačama, dolama širokih, zaobljenih rukava, tijesno pripijenih uz snažna tijela poprsja. O bedrima, mačevi. A kapa, venecijanska. Kuripešicč je, tada, vidio cijelu tvrđu, paležom oprljenih potpornih zidina, možda krovova prolupanih četverodnevnim bjesnilom okrsšaja; zasigurno je u njoj i prenoćio, u zimnoj odaji krcatoj živim sjećanjem na netom skršena Tomaševicća. A smrt koja mu se ukazala u tvrđi, zapisao je pa pobrisao Kuripešič, čekala ga je, ne u Samari, nego tu, u prvi put stolnom kraljevskom gradu, u Jajcu bosanskom.
Jedna od Kuripešičevih gravura Grada Ključa iz putopisa 1530...
Čudio se Benedikt tvrđinoj prilagodbi terenu ispruženu dužom uskoga jezička kamena koji se nikada nije bojao potresa, vidio je da je unutanji, popriječni zid podijelio taj duguljasti četverokut, na samoj sredini, na dvije gotovo jednake polovice. U prvoj je polovici zatekao čvrstu palaču od tesana kamena, u koju se ulazilo dugim hodnikom, a iz hodnika se razvodilo u ostale prostorije. Ako bi silovit neprijatelj provalio u taj dio, popriječni, pregradni zid nije mu dao da odmah osvoji i drugi dio tvrđe, pun oružja, pričuvnih zaliha, s dvije cisterne za vodu, koje bi mogle potrajati dok kakva pomoć ne pristigne. A izostane li, mogao je mudri opat opaziti, budući da vješt bi vojnim lukavstvima arhitekata, tajni izlaz, kroz vrata zaogrnuta zelenim borovima, iz kojih se nije moglo iskoračiti na čvrsto tlo, nego u ambis, pa se spuštalo ljestvicama od konopaca, ili niz konopac s čestim, jakim uzlovima. Cijela je tvrđa, cijeli je kameni grad zaista snažna, gotovo neuništiva tvorevina - kojoj, ako hoćes i ako nisi sitničav, ni sada ništa bitno ne nedostaje: zgoreni su samo njezini drveni krovovi, doksati, stepeništa, vratnice, a i poneki se zid doduše nakrivio, pa i neki se kamen odvalio, ali zar je to nešto, nakon 541 godine, nakon pet i pol stoljeća koji ispuniše prijeđeno vrijeme i zaglušujuću huku povijesti!
Od kada je Ključ na svome mjestu?
Grad je toliko star, da se više ne pamti, čak je i papir istruhnuo iz kojeg se to moglo doznati... Ipak, spominju se, od davnina kao krunska zemlja ugarsko- hrvatskih kraljeva, župani iz vremena dinastije Arpadovaca - Mihailo (1258., 1264.), Petar (1271.), Nikola..., za kojeg je došla pozivnica da krene u Štajersku na vojnu protiv češkog kralja Otokara, i godina se spominje 1281., kada je Ivan, sudjelujući u javnom a nama neznanu nasilju, bio izopčen! A kada su sa zlatne stolice izgurani Arpadovići i ustureni Anžujevci, ključ Ključa dao je kralj Karlo Robert nekom Ysanusu, rodom Nelipiću s pridjevkom de Clavis (da, od Ključa).
U prvotnje doba mlađahna bana bosanskoga Stjepana II. Kotromanića, dok su mu se u vlast strasno miješali brat stariji, knez Vladislav i rnajka Jelena, Ključ se nađe u rukama najsilnije kuće bosanskih vojvoda, one u kojoj će kasnije najsilniji biti, u trećem koljenu, veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić Hrvatinić, graditelj tvrđa i sjajna grada Jajca. A ban spomenuti, tad na vlast dođe, baš će sinu oca Hrvatina Stjepanića, što ga listine bilježe od okrajka XIII. stoljeća, sinu Vukosavu, za vječno uzdarje što se njegovoj stolici priključio a otpovrgnuo od hrvatskog gospodina i Bapšića - izdati možda svoju prvu vladarsku povelju: Ban daruje dvije župe, u njima gradove Ključ i Kotor. Daje mu ih, sve dok bude vjeran. Ističe ban, da je dao samo njemu, i nikom njegovom, ni bratu ni sinovcu, samo njemu, knezu Vukosavu! Čak mu ne treba davati ni dio dohotka, osim ako hašte Vlkosav. Najposlije: ban jamči da u tim župama neće biti drugog vladavca osim kneza Vukoslava. A ban samo jedno hoće, po mogućnosti najbolje: da ga služi knez Vukoslav svojim moćnim oružjem!
Evo tih banovih bosanskih riječi, zovom i papratima i mahovinom obraslih, u jeziku srednjovjekovne sintakse bosanske, u pročitanu ispisu premreženu gustom paučnom oko godine 1322.:
V ime otca i sina i svetoga duha.
Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po milosti božijej gospodin vsim zemljam bosanskim, i Soli i Usori i Dolnjim krajem, i Hlmske zemlje gospodin, i brat moj knez Vladislav:
Bi milost naju knezu Vlkosavu, sinu kneza Hrvatina Ključkog, jere ostavi hrvatskoga gospodina i Bapšiće - naju milost djela.
I dasva knezu Vlkosavu za jegovu vjernu službu dvije župe: Banice i Vrbanju, od meje do meje, i u niju dva grada: Ključ i Kotor.
Dasva mu u djedinu i isklad u vijeki, jemu i jegovu posljednjemu, dokole je naše sjeme u Bosni i dokole je vjeran nam Vlkoslav. A ni jednomu jegovu bratu ne dasmo, ni sinovcu jegovu, razvje knezu Vlkosavu.
I jako bi (bio) božiji osujenik u djetci Vlkoslav, komu hošte dati - voljan je da ot onoga služi gospodinu banu. I da ondje nije ni jednoga dohatka k' nam', ni sade, razvje kada hošte Vlkoslav.
I da nije inoga vladavca ondje, razvje da su vladavci kneza Vlkoslava. A da od onoga služi gospodinu oružjem - kako može najbolje.
I zato, dasva knezu Vlkoslavu one župe za jegovu vjeru - a one župe bista nevjerne i stasta naprotivu nam' polog Hrvata.
A tomu daru bile svjedoci:
Dobri Bošnjani - tepčija Radoslav i s bratijom, knez Dragoš is bratijom, župan Krkša i s bratijom.
Ot Zagorija - župan Poznanj i s bratijom.
Ot Rame - knez Ostoja i s bratijom.
Ot Uskopja - Hrvatin Vlković i s bratijom.
Ot Usore - vojevoda Vojko i s bratijom, Vranoš Čeprnjić i s bratijom
Ot Soli - župan Budos i s bratijom, čelnik Hlap i s bratijom.
A k tomu i pristav ot dvora - Vlk Štitković, vojevoda bosanski, a drugi Vitanj Tihoradić.
A siju knjigu pisa Priboje, dijak velikoslavnoga gospodina, bana Stipana, na Mileh.
Rođenje bosanskog princa
Možda je marljiva i učena gospođa Truhelka, Ćirina sestra Jagoda, zavirujući u bratova slavna otkrića bosanske drevnosti, znala više nego što je u svom romanu Vojača, objavljenu u Sarajevu prije stotinu i pet godina, znala gdje se mladićem krio budući kralj koji će, potpuno nenajavljeno, naslijediti Tvrtka II. Tvrtkovića Kotromanića. Ali nije znala gdje je sretna Vojača rodila svom zaljubljenu mužu Stjepanu Tomašu sina prvijenca, Stipana! Tajnom je koprenom prekriven život ljubavne mladosti Vojače i Stjepana Tomaša; živio je u nekoj zabiti, kažu ljetopisci, strijepeći za svoj život u dinastičkim borbama između pristalica kralja Tvrtka II. i kralja Ostoje, za kojeg će, za tog potonjeg, tek kad jednoć u planinsku brvnaru starog patarena upadoše glasonoše bosanskog stanka, čuti krajnju istinu: tražili su mladića koji se zove Stjepan Tomaš, jer je - sin Ostojin. Rođen s nekom ženom neznanom u tajnosti, ali - da je sin, a to se poreci ne može! lzabrali smo tebe, rekli su, za istinskoga kralja bosanskoga, jer u tebi je krv Ostojina, bosanska od početka svijeta. lzabrali smo tebe, a ne brata tvojega, Radivoja, koji Turcima potpomognut prijestolje išće za sebe samoga. Vojača je stajala skamenjena od čudesna preokreta, od sudbinskog zaleta koji u jednom hipu podiže ljude iz stanja najbjednijega u stanje zlatne omame! Na grudima joj je plakao dječak, zgranut slikom ljudi s mačevima a lica presvučenih zastrašujućim maskama iza kojih su gorjele samo žareće oči.
Kralj Bosanski Stjepan Tomaš kotromanić - kažu kronike franjevačke
bi ubijen od ruke svoga sina i ruke svoga brata...
A kad na prijestolje sjede i osvrnu se unutanjoj zemlji Kraljevstva bosanskoga i po svijetu koji ga je zapljuskivao i u svakoj prigodici progutati hotio, naiđoše silne nevolje: Papa je grmio protiv žestoke hereze što je cijelu Bosnu poklopila, da i sami kralj u opačini život svoj provodi, da u braku nevjeran s nevjerom bludniči, da će poslati križare koji će sve u krvi potopiti i sve nevjerno potamaniti. A sa Istoka čula se jeka bubnjeva, čulo se obrušavanje "nepobjediva i nerazrušiva" Konstaninopolja! Da ga poput mrava ne zgaze, sagnu šiju i zaroni u vodu krstionice, zajedno sa malodobnim sinom, dragim prvorođenim sinom, princom bosanskim. A ljubav? A Vojača? A zakletve koje su u didovoj nazočnosti izricali poput bijelih golubova, što će s njezinom prisegom najjačega među vjenčavajućim Bošnjanima i Bošnjankama - da će mu dobra biti, i da će mu virna biti sve do svoje smrti?!
Pred drmajućim granicama bosanskog orsaga, okrenu leđa svemu, pa prionu uz Crkvu rimsku, puneći grudi nadom u spas Bosne i naroda svojega u njoj, dobrih Bošnjana! Mijenjajući grozničavu sadašnjost za bilo kakvu budućnost, mogao je vidjeti gotovo sve, osim svoga kraja. Jer, baš kao što je Eshil u Okovanu Prometeju zloguko, nadnijet nad sudbinu ljudi, rekao:
Smrtniku uskratih da sagleda svoj kraj.
A kakav li mu lijek za to nađe ti?
Njegovu grud napućih slijepim nadama.
Bošnjanin, despot na srpskom prijestolju
Baš taka, kroz odmotane godine koje su žestoko napinjale svaku stvar u Bosni, svako bosansko žiće, dođoše i one potrage za nevjestom: Vidje Tomaš da u susjednoj, u despotovini serbskoj, u despota Lazara Brankovića nema nasljednika ali ima Jelaču, čisto dijete od dvanaest godina. Naskoro, smrt zateče Lazara, i to u godini 1458., kad se sastavi namjesništvo nad despotovinom s Mihailom Anđelovićem, ratu vićnu, i bratom despotovim, slijepim Stefanom, i ženom Lazarovom, despoticom Jerinom. A desi se i to da Mihailo imade brata koji je i do vezirskih časti dosezao, Mahmud-pašu, vojskovođu u turskoj vojsci, beglerbega Rumelije, znamenita pjesnika uz to, pod tajnim imenom - Adni, hej! Pa se desi da taj Mihailo propusti jedan odred Turaka u Smederevo! Pa ga zbog toga okovaše lancima i željezom, a sudbinu despotovine dadoše u ruke onoga slijepoga brata Lazareva, tužuog Stefana. Ni oni što svijet promatraju s oba oka, malo dobra u svijetu mogu vidjeti, a kamoli slijepi što opipava svaku stopu na kojoj se treba uspraviti!
U zatišjima su vođeni razgovori s bosanskim dvorom da se ugovori svadba despotove djevojčice i mladoga bosanskog princa. Ugovorena je i zakazana i vlast nad Srbijom preuzeta tijekom miseca lažnjaka godišća tisuć četiri stotine pedeset i devetoga, a svadba se održa u prevrtljivom i okrutnom misecu travnju iste. A siroti, za što li samo kriv, slijepi despot, vladar od puke nevolje, Stefan Branković, izgnan bi iz vlastitoga otačstva.
Pa šta će sad bili! Nesretne li zvijezde princa bosanskoga! Na srpskom prijestolju ispuni sedamdeset dana, ni da ga zagrije, pa doživje da vidi kako mu iz ruku ispadaju uzengije vlasti i nesmiljeno tursko oduzimanje tvrdoga grada Smedereva! Sve se to zbi u danu 20., u mjesecu juniju, u istoj, kobnoj, 1459. Stric mu je, onaj svima sumnjivi lijepi Radivoj, pregovarao s Turcima o uvjetima predaje Smedereva, despotovine, smederevskoga blaga i zatamnjenih života: dali su im iznijet što se iznijeti dade, uključiv i živu glavu, u svoju bosansku domaju.
Adni, željezo koje piše stihove
Tada se, iznovice, pojavio onaj Mahmud-paša, Adni..., govoret im: Samo se od sudbine svoje pobjeći ne može. To je onaj Adni, što je nakon stoljeća izronio, bljesnuvši 80-tih godina XX. stoljeća u bošnjačkoj književnosti. Utkavši ga u prvu bošnjačku književnu antologiju, makar tek s devet stihova (među kojima su: Kad ugledah kosu svoje drage, koja je kao tulipan / kako leprša po njenom licu, pomislih: / čudno, kao da je mjesec zastao među mirisnim cvijećem), Aliju je Isakovića toliko zatravio, da je i sinu prvorođenu, da ih ne zaboravi - nadjenuo ime Adni. Po pjesniku, koji je neviđenom profinjenošću pisao sufijske stihove ratničkom rukom od željeza!
A onda se desi, u godini 1461. da se strina kralja bosanskoga Tomaša, strina Margarita, živeći tiha u Orahovici, s imanjem čije zapadne meje dodirivahu zemlje krbavskih gospodara, požali moćnu rođaku kako je uporno i grubo, od dana do dana, haraju hrvatske velmože kuće Kurjakovića. Kralj posla princa Stjepana i brata Radivoja da otklone čemernu nevolju od brižne strine Margarite. A kad je nakon kratka roka do kralja iznovice pristigla strinina ojađena priča, kralj se sam, tek s dječakom golobradim, uputi u Orahovicu. Ljetopisac odnekud zna što se dešavalo onoga povijesti zaklonjena trena kad kralj zateče brata Radivoja pićem omamljena, a sina s bludnicom na koljenima!
Bratu je rekao: "Nisi ni za što, kupit ću ti ralo da oreš!", a sinu: "Uzet ćeš svinje pa ćeš ih čuvati!" Ujutro je, nema dvojbe, kralj Stjepan Tomaš Kotromanić bio mrtav. Po narodu se, ljetopisac će, prosuo glas da ga je ujela zmija. Ali je narod svaku večer, kad bi dobro zakračunao vrata brvnare, šaputao: ...Tako su Radivoj i Stjepan ubili svoga brata i oca...
Radi li se još uvijek na rasvjetljavanju tog slučaja, ne zna se! Nema odgovora na dva ključna pitanja: Je li kralj umro prirodnom smrću? IIi: Ko je ubio kralja Tomaša?
Ima li krvi na prijestolju?
Bosanski boljari, okupljeni na stanku bosanskom, potvrdiše kraljevsku krunu princu Tomaševiću, a krunjenju dođe sve što drži do sebe; sabraše se u Jajcu ponajglavnije vojvode, među prvima Petar Pavlović i Tvrtko Kovačević, dođoše Klešić, Tihčinović i Šantić, dođe Marko Dragišić, Ključa gospodar - a dođoše i braća kraljice u dubokoj koroti, tužne Katarine Kosača, Vladislav i Vlatko, hercezi Hurnske zemlje Hercegovine. Najposlije, i najglavniji dođe, zastupnik samoga pape Pia II., ninski biskup Božo.
Ali, ne dođe niko od strane Ugarske, od kralja Korvina koji držaše Bosnu sebi prignutom zemljom, svojom vazalnom sluškinjom, pa od bijesa zagrmi da se bosansko prijestolje zatrese njegovim gnjevom nepravednim! Nu! - papa razasla tajna pisma pripremljena igrokaza: zatraži da se njegov sin Matijaš smiri, jer da (pisac pisma) nije nevičan ovim stvarima, pa neka se sin moj pokorni Matijaš Korvin izmiri sa mladim kraljem bosanskim, koji ti je kao brat, račune izravnajte i savez protiv Turčina nadolazećeg sklopite.
I isti je dan i Stjepan Tomašević čitao romoreće riječi Svetoga oca: ...A sada priđi Matijašu i čvrst dogovor uglavite između sebe... A kralj Matijaš, još drhteći od bijesa, izdiktira kralju našemu novčanu ucjenu kojom će se od njemačkog cara otkupiti oteta ugarska kruna Sv. Stjepana, zatim će Bosansko kraljevstvo razvrći ugovor o miru s Turcima i zatim će odbiti platiti danak sultanu Mehmed-hanu, s kraljem upokojenim Stjepanom Tomašem uglavljen... Je li mladi kralj, smirujuci Matijaševu vatru svojom prisegom na sporazum, shvatio da upaljene smolaste glavnje baca na oluju vatrenu, koja će spaliti sve što je u tom trenu, s Matijašem, želio sačuvati? Uključujući i svoj vlastiti život, jer ga, u presudnu trenu, nije imao kamo smjestiti!
Žive oči Slavka Blaževića potiču me da predočim sirotim svojim riječima prizor iz onoga jutra kad na bosanski dvor priđe izaslanik Mehmed-hana, pa zaiska danak sporazumom potpisan, a neposlan... A zarumenjeni Tomašević odvede poslanika u tamnu komoru, gdje u otvorenim vrećama bljesnu zlato i srebro prikupljeno. Reče kralj: "Evo, harač je skupljen i pripravljen. Ali, nije mi ni na kraj pameti da pošaljem Caru toliko blago i da ga se sam lišim. Jer ako car na mene vojskom udari, laglje će mi se odhrvati, budem li novca imao; ako bi me pako nevolja snašla, te bi morao u druge zemlje pobjeći, živjet ću uz ovo blago mnogo udobnije." Poslanik reče: "Lijepo bi doduše bilo i časno, da toliko blago u tvojih rukah ostane, kada ti ne bi tim kršio svetinju ugovora. Ne znam budeš li sreće od toga blaga imao; bojim se međutim, da će suprotivom biti..,," Pa poslanik turski ode dvorcu kroz kapiju. A kralj Stjepan Tomašević sjede u prijestolje, ne osjeti kliktaja u sebi, nego mu oštra bol zapara iza čela, u potiljku, u sljepoočicama.
Svijet je čvrsto skrojen kad je čovjek u nevolji
Samo dvije godine kasnije, bježeći - jer se nije imao čime opirati - evo ga na ovom mjestu gdje sada stoje prof. Ibrahimpašić, i Blažević, i malenkost moja malokorisna, na mjestu koje gleda u dubinu osunčane provalije koja je nekoć, uz stegnute i nenapukle bedeme na stijenama oštrobridih škrapa, bila dostatna obrana, bar za nekoliko dana, a sada je samo avetinjska hrpa sivih zidnih okamina, bez živa čovjeka u blizini, bez posjetitelja, tek sa zmijama i guštericama naseljenim u strašnu miru ruina, u koje se, umjesto spasa, spleo kralj bosanski, zasigurno slobodu žudeći i u Boga je moleći, ali je ano, sloboda zlatna, na neko drugo mjesto, neznano udaljeno,od njega ustuknula!
U nju se nikako nije moglo: samo su mu krila Ikarova mogla pripomoći da preleti ne na susjedno brdo, ne ni na uzgornu od Rimljana ostavljenu stražarnicu ponad grada, na vrhu brda Ljubice, nego da se uzdigne u modru daljinu iz koje se ne bi vidjela nesmiljena poplava bijelih turbana i razvihorenih bajraka zelenih, i iz koje se ne bi čula jeka malih topova i zaglušujuće prosipanje nerazumljivih grlenih glasova!
Ali svijet je čvrsto skrojen kad je čovjek u nevolji: nema izlaza! Sultan je u svom taboru, u Jajcu, a ključku tvrđu i kraljevu glavu traži njegov vojskovođa, vezir Mehmed-paša Anđelović – Adni. Tjerao ga je Mehmed-paša još od Bobovca, kad se sklonio kralj u tvrđu Sokol kod Jajce, pa iz Sokola, kad se sklonio u Ključ, biva, neosvojivi.
Dramske forme historijskog diskursa
Profesor Ibrahimpašić priča (baš na najopasnijem dijelu sedla između turskih ruina i ključke tvrđe, o povijesnim priručnicima u kojima se citiraju protagonisti historijske zgodovine, kojima se, u doslovnim dramoletima neprispodobive književne forme, nudi nepotkupljiva historijska istina.
Ta i takva književnost kao supstitucija povijesnih istraživanja, kako se ljudi varaju! - nipošto nije odbačena. Osvrnite se oko sebe, pa ćere vidjeti da sve vrvi dramaturškim nacionalnim povjesnicama, koje se, kao naivni reprinti, u utisućenim nakladama, nutkaju na narodnim dernecima i u osjenčenim predvorjima hramova Božijih. Evo jedne mrtvoozbiljne „znanstvene sekvence“ iz „Napretkova“ pretiska što nam je na dohvat ruke:
Sultan Mehmed-han, El Fatih
Sultan naredi Mahmud-paši: Hitno da odeš i da napadneš na kralja! Nemoj odugovlačiti!
I Mahmud-paša ode i pade pod grad, u kome je bio kralj. Posla kralju poruku i kralj mu isto tako posla svog čovjeka. Mahmud-paša ga upita: Kakvu službu ti vršiš kod kralja, kad te amo poslao? A ovaj nevjernik odgovori: Ja sam jedan njegov sluga, koji sam mu od oca ostao. Njegov sam i sluga i čovjek od povjerenja. Na to će Mahmud-paša: Pa lijepo... zna li kralj tko je onaj car koji dolazi? Onaj nevjernik odgovori: Taj što dolazi, starješina je turski. Mahumd-paša reče: Nisi dobra razumio. To je onaj koji je osvojio Carigrad i Trapezunt i Rašku i Moreju, i koji je još tolikih vladara zemlje oduzeo, pa ih je razdijelio svojim slugama. Hej, pamet u glavu! Poslušajte moj savjet! Tad onaj reče: Pa šta veliš? Mahmud-paša reče: Neka dođe kralj, neka poljubi ruku caru, neka neke od svojih gradova preda sultanu, neka se podloži plaćanju harača i neka sultan u te gradove postavi svoju vojsku, pa neka opet lijepo ode u svoj vilajet. Kralj neka dođe, da sultanu stane srce na svoje mjesto. Upravljajte se po mojim savjetima. Inače, zna se što će biti. Ukratko, on uvjeri ovog nevjernika. Nevjernik ode i ispriča kralju na što se Mahmud-paša zakleo. Kralj zastade, poznavajući njega i njegova svojstva. I suglasi se. Kralj izađe iz grada, dođe, pa se sastade s Mahmud-pašom... – citira se poput video-zapisa kamere skrivene u grmlju u podnožju ključkog razbojišta!
Pa, tako ili ovako: U Ključu kralj predade glavu na viru, na obećanje vezirovo da će mu sultan darovati život, da će mu umjesto Bosne dati drugu nahiju na dobru upravu. Između vezira i kralja posredovao je nezamjenjljivi a nesuđeni kralj Radivoj, stric nerazdvojni Radivoj, nerazdvojan poput uklete sudbine, stric kojeg je vezir zarobio dok se skrivao u rnišjoj rupi, u kripti jajačkoj, među kostima umrlih bosanskih franjevaca i rimskih inkvizitora, vlastelina i knezova Donjib krajeva, vojvodskih vazala i nasljednika Hrvatinića, izabrao je mjesto koje su živi napustili da sakrije svoje smrtnim strahom orošeno čelo. Sada je šetao između vezira i netjaka. Morao je šetati, jer je pored vezirova koljena sjedio njegov sin, Matija, dječak od trinaest godina. Na kraju priče, ostat će samo on, taj dječak, u ulozi tako malo poznatoj, čudnoj i tjeskobnoj.
Taj dječak će, da bar otškrinem tajnu, biti zapravo zadnjim kraljem ostatka zemljice pod turskom rukom - zvanim Kraljevstvo bosansko. Historija ga nikako nije volje la: nije ga čak ni priznala! Kad o tom budemo govorili, dok dođe Matijino vrijeme, cijeli će svijet već znati kako su odrubljene glave kralja Stjepana Tomaševića i strica mu Radivoja, posljednjih Kotromanića na velikoj časti velikog Bosanskog kraljevstva.
A da ponovimo kako su završili?
Priveli su, u Jajce, kraljevskog sužnja pred Fatihove noge. I strica, Radivoja. Potpisali su papire zapovjednicima nepokorenih gradova da otvore vrata, da istaknu na kulama pobjedničke zelene zastave.
Tako je, u jednom trenu, cijelo stoljeće bosanskim vojvodama griženo i križarskim pohodima čerečeno, palo žalosno Bosansko kraljevstvo. Krici su zanijemili.
Smak svijeta je bio i prašao. Bosanski je kralj očekivao smrt koja mu se ukazala u Ključu: njegove su oči stigle vidjeti, prije smrtnog trena, posljednju vladarsku propast, a to je polje ispunjeno sa trideset tisuća Dobrih Bošnjana, kako se, izdani od svojih vlastitih kraljeva od svoje vjere odmiču i pod hlad zelena bajraka, islamu u okrilje, primiču. Vidio je ono što je pisao Svetom ocu: Turci obećavaju da će svaki od njih biti slobodan. Lahko da će puk ovim varanjem zaveden od mene otpasti... Ni vlastela nisu se dugo održala u svojih gradovih, ostavljena od seljaka. Bio je kraj. Istina? Što je to?
Pjesnik je istinu rekao: Kada bi se riječima mogla izreći istina, ljudi bi se rađali s govorom.
I još ovo: Sultan Mehmed-han, el-Fatih, nije se radovao vezirovoj odluci da kralju poštedi život, jer nema pravo na takve odluke. Odluka koja daje ili koja oduzima pripada gospodaru a ne njegovom slugi. Da javno ne ponizi vezira, toliko puta uspješna, ali da poništi volju podložnoga, zatražio je fetvu, pravorijek, od cuvenog šejha Ali Bistanija koji je pratio sultanski pohod. A Bistani je rekao da mudre knjige koje dosežu do samoga Poslanika pravovjernih, poručuju da se kralja valja pogubiti, jer je rečeno: Vjernik ne smije dopustiti da ga iz iste rupe, ista zmija, dva puta ujede... .
Oko turbeta
I kad sam sâm ulazio u Ključ od strane Jajca, i sad, uspinjući se s Blaževicem i Ibrahimpašićem makadamskom kosinom prema očvrsloj historiji ključke tvrđe, opazio sam obziđe dvaju turbeta. A oni mi, gotovo istodobno, govore da ih je bila tri, trojice šehida iz ova prva četiri dana Mahmud-pašine opsade grada i kralja u njemu bedemima zaklonjena, što povjerova da je u slobodu odbjegao, ali se, avaj, u zamku smrti upleo. Ne znaju se njihova imena, kažu. Ništa nije o njima zapisano. Nije se naslijedilo nikakva natpisa ni na samim zdanjima, niti na unutarnjim bašlucima...
Zaokružih turbe koje izgleda potpuno novo, a moji sudruzi vele da novo i jest, samo su kabur i bašluk uzdignut pred njim, što ih osmotrih kroz zastakljen pendžer, od prije. Pojasniše mi: Na ovom istom mjestu, od dana fetha, stajalo je drveno turbe, s krovom pod šindrom. Ali, ko bi znao, nekada davno izgorjelo, niko se ne sjeća dana tad ga je užegla prevrnuta svijeća, koju ruka neznana, po običaju koji se nije zaboravio, pripali za dušu Duši koja se vratila svome Gospodaru.
Turbe ispod Ključa, turbe šehidsko
A ovo turbe, koje vidiš, prenijeli su Ključani, s mjesta na zaravni ispod tvrđave, idući prema klisuri kroz koju se probija Sana. Toga se sjećamo, tad građevinskoj firmi Šipad ponestade prostora za širenje, eto.
Dobri u kaburu nije mogao ništa reći, njemu je dugo ležati, kao i svima koji će za njim otići, svima nama, da nam je Bog Milostivi na pomoći. Jer, kao što kažu dvije poruke uklesane pismom kaligrafskim na dvije kamene ploče, dvije ploče koje su očito služile kao uzdužne stranice nečijeg grobnog sarkofaga. U nekoj su neobjašnjivoj zgodi izronile čudno u neznanu noć iz humusa kraj istog ovog put a u tvrđavu posljednjeg bosanskog vremena, na lokalitetu Hajrbašće. Izronile poput krila, s ispisom da Smrt je napitak koji će svako ispiti, na krilu desnom, i da je Samrtna košulja odjeća koju će svako obući, na krilu lijevom, kamenom!
Slovo Gorčina, zbornik, Stolac, 2004., str. 163 – 170
Tragom bosanskih kraljeva, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.
Pogled u Bosnu. Tragom bosanskih kraljeva, SABAH, Zagreb, 2009.
Pogled u Bosnu,. Tragom bosanskih kraljeva, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010.
Nema komentara:
Objavi komentar