23. lis 2011.

ORIJENTALNO I ZAVIČAJNO U POEZIJI IBRAHIMA KAJANA



Autor teksta: 
Prof. dr. Zilhad Ključanin


Ibrahim Kajan (Mostar, 1944.) već u prvoj stihozbirci Arabija Ijubavi ("Veselin Masleša", Sarajevo, 1967.) uspio je da pored budnog cenzorskog oka "prokrijumčari" nekoliko pjesama izrazito pobožne osjećajnosti: Arabija Ijubavi, Arabija druga, Rusten u lovu, Pijesak. Cenzori su, valida, pomislili da se radi o "ljubavnim pjesmama"! Pa i neki kritičari: "Imponira tu Kajanov zanos, njegova 'Arabija ljubavi', to simbolično prostranstvo ljubavi i života."[1] No, drugi književni kritičari će, tačno, primijetiti i tradicijsko poetičko zaleđe te knjige: "Ako je to učio, Kajan je to činio upravo na pesnicima Istoka, ponajviše; njihovi klasični motivi sa živim bogatstvom religijskog, otvarali su mu se opsesivno".[2] U svakom slučaju, ta nevelika knjiga (18 pjesama) može se, danas, okvalificirati prvim takvim glasom od 1945. do kraja šezdesetih godina ovoga vijeka u cjelokupnoj bh. poeziji.

(Bio sam u Teheranu
dok su tužne zvijezde
izgarale na mojoj poeziji
i mom tijelu

Pjevala je Malakah u bašči
i braIa šeboje
Ispred hrama Ab-ibn ćutaIa je Persija
dok je Malakah pjeval

Klečao sam pred kapidžikom
i govorio ljubavne pjesme

Sićušnim svojim prstima
predah joj most od pijeska
i kule od kamičaka

O kako je silna njena pjesma
i čarobna njena ruka

Pod njenim smijehom i pogledom
pružio se nijemi svijet

Vije se moja kosa
na sred Persije

                                               (Arabija druga)

Ali, već druga Kajanova stihozbirka - AI-Sajab i kamena vaza ("Zajednica pisaca TIN", Zagreb, 1969.) - bila je toliko očita pobožnim karakterom da je izazvala pravu eksploziju u bh. književnim, a još više partijskim krugovima. Pjesnik je "prepoznat", ekskomuniciran iz svoga rodnoga grada, i utočiste nalazi u Zagrebu. AI-Sajab i kamena vaza i jeste - pa i sa ove vremenske distance - neobična knjiga. Kajan (valjda misleći da je uspio prevariti cenzore?) čini, u to vrijeme nezamislive, poteze. U spoljnjoj aplikaciji, imenu dodaje prefiks "ibn" (Ibrahim ibn Kajan), a knjiga je po koricama dizajnirana arapskim slovima (harfovima). Te su aplikacije, doista, spoljnje, i odavale su određeni znak koji je pjesnik upućivao svijetu. One, u bitnom za ovu poeziju, ne znače ništa: "ibn" znači "sin", i uz "Ibrahim" i "Kajan", čak značenjski, i ne bi moglo stajati; harfovi kao ilustracija na vanjskoj strani knjige, također, su bez inherentne veze sa njenim sadržajem. Da Ii je pjesnik htio svoj odnos prema tadašnjoj zbilji posve zaoštriti, pa, posredno, i ukazati na vrst poezije koju piše? Uglavnom, AI-Sajab i kamena vaza je prva (opet!) knjiga u novijoj bh. poeziji koja je cijela u maniri orijentalnog pjesništva (ili onoga, barem, što se pod tim podrazumijeva).
Žanrovski, pak, knjiga je raznolika: to je skup pjesama, poetskih zapisa, kratkih priča, historijskih zapisa, reminiscenci na događaje iz muslimanske epike, itd. Pjesme su izrazitog religioznog osjećanja, u njima se slavi Bog, Njegova moć i jednoća: to su svojevrsne ilahije suvremenog izraza (bez formalne ilahijske strukture), koje zazivaju, inkorporirajuci u se kur'anski tekst, Boga:

(...) Odazivljem Ti se, Gospodaru, odazivljem
Odazivljem Ti se, Ti nemaš nikakva druga
Odazivljem Ti se
Tebi pripada svaka hvala blagodati i vlast
Nemaš druga (...)

Te pjesme su motivski oslonjene na određene vjerske manifestacije. U jednoj (Hadž), primjerice, idejni pokretač pjesme je hadž, hodočašće, kojega Kajan konkretizira mottom upravo kao hodočašće u Mekku:

Alahumme inni uridu-hadldle fejessirhu Ii ve
takabbelhu minni
Bože, ja hoću da učinim hadž pa mi ga olakšaj
i primi ga od mene.

Sličnoga motivskog ishodišta je i pjesma Subhana rabbijel-'azim, koja u se inkorporira dva islamska elementa: kelimei-šehadet i ezan. Kelimei-šehadet je kratka molitva kojom se očituje pripadnost islamu: Ešhedu en la ilahe illel/ah, ešhedu enne Muhemmeden resullulah (Svjedočim da nema drugoga Boga osim AIlaha, i da je Muhammed Božiji poslanik). Drugi element je ezan, poziv na molitvu, i pjesnik ga sintetizira u svoj poetski tekst u dijelovima, da bi, evidentno, pojačao osnovnu poruku pjesme:

(SLAVA MOME VELIKOM GOSPODARU)

Koja strano svijeta meni preostaje
na tvrdoj cesti
tražeći te
Zmije noge izgrizle
koplje kostolomno često bi hitnuli
sivom grlu
oči naseljavale noćne ptice,
kamenom i dračom
gazeći
Bože, obmanjuju me tuđi znakovi
Koja strano svijeta meni preostaje
dok osluškujem gIas što pada s kamena
Allahu ekber ešhedu en la ilahe illellah
zmije su noge izgrizle -
ešhedu enne Muhammeden resulullah,

koplje kostolomno utiče grlu -
hajje ales-salah,
oči naselile noćne ptice -
hajje alel-felah,
kamenom i dračom gazeći
Allahu ekber, la ilahe illellah

STOJlM USPRAVAN POD JABUKOM,
ZASUT PELUDOM

Poetski zapisi u ovoj Kajanovoj knjizi su, također, pobožnog zasnova. Zapis Edžel počiva na islamskom vjerovanju u predestinaciju: edžel je rok čovjekova života kojega je odredio Bog, i koji se ne može niti usporiti ni ubrzati, nikakvim spoljnjim utjecajima stvarnosnog svijeta:

(.. .) U gvožđe, edžel mu se zametnuo.
Nosi, pokorno, misleći na Njega.

Drukčijeg tona i strukture su poetski zapisi koji imaju supstanciju sadržaja u nekom konkretnom izvanjskom objektu. Tu su grad (Mostar), most Sulejman-paše[3], turbe (Grlice na turbetu), džamija (Krvava džamija), i dr. Ti zapisi su uvijek zasnovani na historijskom događaju, a počesto je u njih utkan neki sveti tekst (kao bismilla u Kamenoj vazi), ili cijela Kajanova pjesma (kao pjesma o Mostu Sulejman-paše u istoimenom zapisu; ili pjesma Akšam olur u zapisu Krvava džamija).
Nakon AI-Sajaba i kamene vaze trebalo je proći bezmalo deset godina do nove Kajanove knjige - Kuću dok nađeš ("August Cesarec", Zagreb, 1978.). (Knjiga je, očito, čekala zbog nekih izvanjskih nemogućnosti, nikako stvaralačkih. Naime, Kajan je za tu knjigu dobio nagradu "Antun Branko Šimić", već za 1973. godinu!) A sljedeća knjiga - Ljubavni huhujek ("Veselin Masleša", Sarajevo, 1989.) - izlazi, ponovo, za deset godina(!). Za razliku od AI-Sajaba... Kajan je u ovim knjigama poetski koncentriraniji i zreliji. Opsesija, međutim, i dalje ostaje ista: "projekcije pjesničkog Weltanschaunga kreću se od orijentalnih i biblijskih prostora, preko zavičajnih reminiscencija (na Mostar, npr.), do aktualnih stanja globalne kulturološke svijesti Zapada... Upravo time Kajan se približio oblicima postmoderne kulturološke situacije, premda je formalno čvrsto vezan uz različite tradicijske obrasce..."[4] Lepeza orijentalnih elemenata, pritom, raznovrsna je i široka. I dalje (kao što je primijećeno u AI-Sajabu...) u pojedine pjesme se ukorporira kur'anski tekst, koji, saobrazan sa pjesnikovim izvornim tekstom, čini novu značenjsku cjelinu (kao u pjesmi Govor, npr.).
Drugi vid tematiziranja čine ličnosti iz islamske histarije (takav manir će, kasnije, imati još jedan bosanski pjesnik - Džemaludin Latić). Kajan bira likove koji su već - u islamskoj etimologiji - postali pojmovima za određene ljudske osobine ili djelovanja. Pjesnik će jednu pjesmu imenovati, primjerice, Ebu Leheb, drugu Fatima, pjevajući, posredno, o vremenu Muhammeda a.s., tj. o dobu nastanka islama.
Sljedeći način Kajanovog suodnosa sa orijentalnim može se naći u njegovom zanimanju za neke eshatološke islamske elemente. Takve su pjesme Huddan i Jedžudž i Medžudž. Huddan je dobri duh, većinom kućni, vezan za određenog čovjeka, i čini mu dobre stvari, čuva i pazi od "zlih duhova". Jedžudž i Medžudž odgovaraju značenjski onome što zapadno-kršćansko vjerovanje podrazumijeva pod Gogom i Magogom: narod koji ce ovladati svijetom pred Kijamet (Sudnji dan).
"Traganje za domom, motiv je kojeg Kajan često varira... Dom konotira sigurnost. On je pribježište, odmorište putniku koji u 'noći mrzle godine' traga za predahom i skloništem."[5] Ustvari, Kajan prije traga za (izgubljenim) domom, nego što u njega svraća. Taj dom može biti i zavičaj, bolno mjesto pjesnikova izgnanstva. I ne slučajno, on se u nekoliko navrata obraća prognanom pjesniku Zijaiju Mostarriju, e kako bi osuvremenio taj vječni motiv ekskomunikacije (pjesme Zijai Mostarri i Mostarri). Kao što se obraća i mrtvom Mehmedaliji Maku Dizdaru (Posveta), moleći Boga: "Bože, neka se otvore željezna vrata...". A sakralnog prožimanja je i pjesma Džennaza, jedna od najuspjelijih Kajanovih pjesama:

Pod zelenim.
Utiče se drugomu.

Tako mi zvijezde i mjeseca
tako mi vode šadrvana -
Ni jedan gIas
ne gubi mu sjaj.

Na licu utisnut mlad bajam.
Gospodaru i Stvoritelju -
taka mi toga bajama!

doći će
satran junak, uspravan.

Diennaza. Pod lipama pod skliskim svodovima.
Vežu nas ruke njegove
zatravljene
suhim oputama,
smrtnim tijelom zelenu suputniku

Ide niz drum i liči
finu kriku dok se rezbari.

Tako mi očinjeg vida
tako mi smirena dječaka:
noć puna grabljivica
dotiče ga.

Izvor:
Zilhad Ključanin: LICE SVJETLOSTI, OKO, Sarajevo, 2005., str. 251-258


[1] Džemaludin Alić:  Avanture duha, „Lica“, VII/1968., 1, str. 8
[2] Stevan Tontić: Jedan zapis o Kajanu, „Lica“, VII/1968., 2, str. 8
[3] U izvornom tekstu učinjena je grješka; treba pisati: most Sultan Sulejmana... prim. Ibrahima Kajana)
[4] Branko Čegec. Prostor kreativne utjehe, u: Ibrahim Kajan: Ljubavi je malo, Kaj – Bosanska riječ, Zagreb – Wuppertal, 1994., str. 90
[5] Ivan Božićević: Kajan ne voli jasne slike, u: Ljubavi je malo, Kaj – Bosanska riječ, Zagreb – Wuppertal, 1994., str. 92

Nema komentara:

Objavi komentar

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...