Autor teksta:
Sead Šemsović (uvijek) okružen ljepoticama
.
Pogledaj: Zatvoreno se otvara
Stvari izgovaraju svoja imena
(Govor, 1983)
U prohodu kroz bogati i raznoliki četrdesetogodišnji književni život lbrahima Kajana kao najmarkantniji momenat prepoznajemo poeziju, tematski raznoliku, ali uvijek komprimiranu željom za pjesničkim grčevitim kretanjem ka sebi. To kretanje uvijek i iznova započinje svakom novom pjesmom koja kao da otvara neko sljedeće poglavlje u putovanju, dok je, prateći kontinuitet njihovog pojavljivanja, nemoguće ne primijetiti neprestani polifoni dijalog u koji svaka nova pjesma stupa sa svim onim pjesmama od prije, čime se ostvaruje izvanredno zaokružen sistem više malih puteva koji čine jedan - životni put.
U Kajanovoj poeziji nailazimo na cijeli niz religijskih, mitoloških i demonoloških slika koje se često u svojoj nadnaravnoj i začudnoj komunikaciji međusobno dopunjuju. Pri čemu su prostori široko rasprostranjeni od "strana istočnih do strana zapadnih", s neprestanim podtekstualnim prisustvom Hercegovine i Mostara. Prisustvo zavičaja i mjesta iz kojega se kreće u svijet Kajan potcrtava gotovo refreničnim zanimanjem za kuću koja je ponekad ona jedina i prava - kuca odrastanja - a često Kuća povratka koja doziva dušu da joj se vrati.
Krećući se među bogatim slojevima poimanja kuće, Kajan zapravo u svakoj stvari vidi dom, i to Pradom, zatim onaj Ostavljeni, pa Nađeni, Žuđeni, Zemni i, naravno, onaj Konačni. Svaki od njih ima svoj materijalni odslik u riječi kuća, kojom se želi objediniti više pojmova pod jedan - krovni, koji Kajan, kako vidimo, prije svega posmatra metafizički, a zatim u prenesenom značenju čovjekovog tijela u kome obitava duša, Ovoga svijeta u kojem obitavaju duše i Onoga svijeta u kome će obitavati duše i, u konačnici, pjesmu Hadž posvećuje EI-Bejtul-haramu, Kući zaštićenoj.
Kada je posmatra kao cjelinu, Kajanova kuća je sretna (Pjesma o sretnoj kući), treba je naći (Kuću dok nađeš), treba joj se vratiti (Zapis o materi i povratku), moraš je srušiti (Mostarska košuljica), ili je golema ili je kućetina (Golema kuća, Užina), ali je često vidi i samo u njezinim segmentima: u avliji (To kužno zlo, Muslimanska pjesma), u odajama i zidovima (Bajka o drvetu), u sobama (U očekivanju bijelog kralja), u pragovima i zidovima (Ruža) u krovu (Cijelo tijelo vjeruje), i kako sve još.
Kajanov se pjesnički svijet neprestano okreće oko kuće, zagleda je, osmatra, kako u dijelovima tako i integralno, i često u njoj vidi i početak i kraj Sebe. To njegovo traganje za potpunom kućom, jednom i univerzalnom koja će objediniti sve one male kuće koje čovjek tokom svoga života duže ili kraće vrijeme posjeduje, ponajviše podsjeća na onu s kojom svoje kapitalno djelo započinje i Rumi, a to Kajan posebno potvrđuje stihovima:
Vrišti naj u najudaljenijoj dubini
U Božijoj ruci U naboru svemira
U tvojoj kući
(Grob duboki, 1987.)
Isti onaj naj koji kod Rumija svojim jecajem žali zbog svoje odsutnosti od Kuće i čezne za što skorijim povratkom, u Kajana ne ječi bolno u arifskoj tuzi, on vrišti vriskom ašika. Taj vrisak je glas mladog naja koji tek što je uvidio svoju otrgnutost. On je rezak i bolan. On je prva izjava ljubavi. Naj polahko sazrijeva, vrisak se stišava i postaje jecaj arifske tuge. Kajan u svojoj poeziji i ne želi dostići jecaj. On želi zauvijek ostati zaljubljeni i uživati u svom ljubavnom vrisku - Medžnun.
Pored toga, Kajanov naj je tek naizgled prostorno izmješten, pa je u najudaljenijoj dubini u naboru svemira, te kao da nije onaj Rumijev naj koji "priča, kazuje / Na rastanke on se žali, tuguje". Ali zapravo, Kajan ovdje sa razine marifestkog (analitičkog) čitanja ustvrđuje istovjetnost mikro i makro svemira. Naj vrišti u najudaljenijoj dubini i naboru čovjeka kao mikrooblika kosmosa.
Pored kuće kao prvog i potonjeg boravišta, Kajan se i kroz razinu simbola uvjerljivo kreće kroz motiviku tesavufske poezije. Bošnjačka književnost još od poezije na orijentalnim jezicima posebno je sklona dijalogu ili poistovjećenju sa značenjski hermetičnom sufijskom poezijom Istoka. Budući da islam prije uspostave vlasti Osmanskog Carstva u Bosnu donose pripadnici različitih derviških redova, sufijska ili tesavufska poezija javlja se dosta rano. Nasljedujući najveće domaće pjesnike tesavufske poezije, Ahmed Vahdeti Bošnjaka, Derviš-pašu Bajezidagića, Abdurrahmana Sirriju, Abdulvehhaba Ilhamiju, Mehmeda Mejliju Guraniju i mnoge druge, Ibrahim Kajan već s prvim svojim pjesničkim okušavanjima i nagovještava vremenski uvjetovanu preobliku tradicionalne sufijske misli. Čak i kada u pjesmi jasno prepoznajemo doslovan navod nekog ajeta, kontekst u koji je taj citat donesen često i izvan značenjskim tehnikama, ponajprije tempom i bogatom paletom zvukova, ukazuje na jedno novo poimanje religijske poezije.
Bošnjačka poezija s religijskim motivima od sredine XV stoljeća nastaje na bosanskom, turskom, arapskom i perzijskom jeziku, da bi krajem XIX stoljeća, dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu, pokušala naći svoj novi oblik. I nalazi ga. Taj novi, nekada moderniji, a nekada tek drugačiji oblik prepoznajemo prije svega kod Bašagića, Ćatića i Đikića. U međuratnom periodu nailazimo tek na poneku uspjeliju pjesmu Šemsudina Sarajlića iAhmeda Muradbegovića. Vrijeme nakon Drugog svjetskog rata ni po čemu nije obećavalo pojavljivanje ozbiljnijeg pjesnika čija bi se poetika oslonila na spomenute prethodnike, sve do pojave Kajanovih prvih zbirki pjesama Arabija ljubavi (1967) i Al-Sajab i kamena vaza (1969). Ovim zbirkama Kajan otvara novo poglavlje u historiji bošnjačke književnosti - poglavlje o religijskoj poeziji moderne. Pored toga, Kajan ovim zbirkama uz M. Selimovića, D. Šušića, M. Dizdara i N. Ibrišimovića, koji u isto vrijeme objavljuju svoja znamenita djela, utemeljuje savremenu književnost Bošnjaka.
Poezija Ibrahima Kajana je riznica čulnih užitaka. U njoj tekst neprestano ključa od zvukova i boja kojim je impregniran. Zvukovi su često visokotonalizirani (vriskovi) ili neki novi, nedefinirani (huhujek), a boje uvijek svijetle i često izrazito jarke (zlato). Ljubav - nikada dragost i milost, već medžnunska ludost u traženju.
U jednom ovakvom kontekstualiziranju navada, kur'anska sentenca je obuzdavanje, jer ona svojom posebnom zgusnutošću izraza ne dozvoljava Medžnunu potpuno otuđenje. Ajeti su ono nužno uže kojim Medžnun u svom ljubavnom ludilu biva zadržan na Zemlji. Samo ključanje teksta ne može dopustiti pojavu arifske tuge, ono nužno zahtijeva od svega što mu se približi manifestaciju uzavrelosti. Tek pojavom riječi huhujek Kajan nagovještava svoj pjesnički ulazak u jecanje Hu-om - Njim, koje je kao u pjesmi Neće te uništiti izdvojeno od tijela pjesme i refreničnim ponavljanjem potvrđuje njegovu potpunu prisutnost i potpunu odsutnost, jer je i dijelom i izvan pjesme.
Stoga je o Kajanovoj poeziji nemoguće govoriti izvan intertekstualnog dijaloga sa ukupnom kako islamskom taka i pjesničkom tradicijom ovog prostora.
Ona je bitna karika koja na kraju XX i početku XXI stoljeća povezuje profano i sakralno u kulturi Bošnjaka.
Izvor:
DIWAN, god. X, br. 23-24, 2007., str. 138-140
Nema komentara:
Objavi komentar