25. lis 2011.

KUJUNDŽIĆEVI LIKOVNI ESEJI



Pogovor knjizi Trag svjetlosti



POSVETA ATIFU KUJUNDŽIĆU

Piše: Ibrahim Kajan


Kazano je: Bog je lijep i voli lijepo. Pod svjetlom takve spoznaje, osjećamo kako se i duša, u Ijušturu našega tijela zatočena, ispunja i zaprema čudesnom, neopisivom građom koju tako nerijetko zna proizvesti i sami ljudski genij.
Evo, listam stranice jednog rukopisa o slikama i slikarima koje je ispisivao, godinama, pjesnik Atif Kujundžić. Čitam i čudim se Atifovoj vještini otkrivanja ljepote, njegovanu opisu umjetnikova doživljaja svijeta i, posebice, gospodskom stilu i gospodskom umijeću prenošenja svoga otkrića, poput pronađene radosti, drugim ljudima.
Piše o akvarelima (Ćamila Osmanovića), o lirici što isijava iz nježnog i iznova rođenog pa tako, kistom na papiru, zapisana bosanskog krajolika; dotiče sjetu sraza svjetla i kolorita hercegovačkog podneblja (Ibrahima i Maje Novalić) - svima drugim možda nedovoljno vidljivu - ali ne i pjesniku; govori o neusporedivim svjetovima zamamne raskoši i vrtoglavih dubina čovjekova porijekla jednog velikog Kućanskog); predočava tajanstvo šuma podzemnih voda Hundurovih platana, identificira pojedinosti Ijudske ganutosti iz škole samosvojne izvornosti Rahmana Šabanovića, koju je tako uzbudljivo izdvojio iz crnog svijeta kaosa... Promiču mi kroz duh prizori mitskih, nekoć postojećih a sada slikarevom pjesničkom odlukom svijetu pokazanih umnoženih značenja Husnije Topića, integriranih svjetova divnog Seada Emrića ili osebujnog Edina Derviševića, u kojima se znaci zbiljnog i nadzbiljnog susreću i oblikuju u jednosti, u suglasnosti, u skladnoj rečenici likovnih elemenata poredanih po prostoru mudre etičnosti i fluidne poetičnosti. Teško je zapravo i nabrojati ne samo svoje impresije o djelu Atifa Kujundžića koje može podariti samo radostan duh umjetnika, nego sve što je njegovo oko vidjelo a pero, ne skrtareći prelijepe riječi, oduševljeno opisivalo!
Uvidom i u druge njegove naslove, vidljivo je koliko druge smatra dijelom sebe: kad bih imao snage napisati stih i posvetiti mu ga, on bi sličio na onoga komu posvećujem, na njegove dobre namjere - pa bi, eto, bio poput čudesnog znaka čovjekove volje dodirnute melekovim krilom što je, iznenada, provirilo iz, u knjizi opisane, Morankićeve čarolije!
Mostar, travnja, 2007.

Izvor:                            
Atif Kujundžić: TRAG SVJETLOSTI, eseji, Udruženje 
likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona, 
Tuzla, 2007., str. 205 - 206

Nema komentara:

Objavi komentar

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...