Autorica predgovora: prof. dr. Elbisa Ustamujić
Jedan od najdosljednijih pjesničkih rukopisa savremene bošnjačke književnosti ostvario je pjesnik Ibrahim Kajan. Još od prve zbirke stihova Arabija ljubavi (1967), pa do izabrane poezije naslovljene, ne slučajno, simbo1ičnom, gotovo autobiografskom spoznajom Ljubavi je malo - pjesnik Kajan kao da okajava grijeh postojanja. Stoga je njegova pjesma, poput Humine, prepoznat1jiva već na prvi pogled i to onom osjetilnošću koju bismo mogli nazvati putenom. Gotovo stid1jivi, smjerni hedonistički milje njegove naoko krhke poetske konstrukcije, uglavnom kratke, fine, nježne, prhke lirske tvari - odiše kajanovskom čaro1ijom od prvih, mladalačkih, pa do pos1jednjih, mišlju obremenjenih pjesama. Kajan je punih trideset godina ostao jednim od najdos1jednijih pjesničkih glasova, već i zbog toga što je i fizički, na izvjestan način, bio relativno odvojen od književnog matičnjaka. Pošteđen "pjesničkog kolektivizma", ostavljen sebi u gotovo skrušenoj duhovnoj osamljenosti, on je stvorio ne taka obimno, ali svakako cjelovito pjesništvo. Na Kajanovu i našu sreću, ta dosljednost je imala smisla, prije svega zato što taj pjesnik stvara, reklo bi se, dijalektički kontinuirano.
Prvom zbirkom, Arabija ljubavi, sa svega 18 pjesama, Kajan je uspio da začudi i predstavi se kao svjež i osoben, ne samo u sadržajnom smislu, već, što je kompliment za mladog pjesnika, i u jeziku, fakturi stiha i pjesničke slike, te u leksici, pretežno orijentalno-islamskog karaktera. Polučio je dosta visoke domete. Još je 1965. godine Izet Sarajlić rekao „kako bi pet pjesama u rukopisu potpisao svaki pjesnik od imena i značenja“[1], a Slavko Mihalić mu hvali pjesničko umijeće i osjećaj za mjeru.[2] Kajanovi stihovi su rano našli mjesta i u antologijama hrvatske i bosanskohercegovačke savremene poezije.[3] Otada je hrvatski pisac prema kriteriju državljanstva, a bošnjački ostvarenom atmosferom i u smislu nacionalne pripadnosti. O Kajanovim stihozbirkama pisalo se uglavnom afirmativno: da je to lirika nježne mudrosti, prigušene senzualnosti i oduhovljene čulnosti, bogobojazna i čovjekoljubiva, u ozračju islamske vizije svijeta; da je suptilna, skladna i birana izraza koji krasi mehkoća, snovitost i fluidnost oblika.
Činjene su usporedbe s Lorkom u fakturi stiha i pjesme, te strasnoj privrženosti jugu (Andaluzija-Mostar); sa Šimićem je dovoden u vezu motiv tijela, a sa Halilom Džubranom sasvim izvjesna multikulturalnost, ali su sve zasnovane na asocijativnosti i ne idu na štetu već u prilog pjesnika.
U knjižici Al-Sajab i kamena vaza (Zagreb, 1969), Kajan je objavio, pored prepjeva savremenog iračkog pjesnika, lirske zapise i stihove sa zavičajnim motivima, koji su s vremenom dobija1i na aktuelnosti, te ih je sa manjim izmjenama prenosio u kasnije zbirke. Kamena vaza je metafora ljepote i znakovitosti kulturnohistorijskih spomenika Mostara.
Iako se školovao dije1om i u Dubrovniku i više od trideset godina živio u Zagrebu, motiv povratka je ključan za razumijevanje njegove lirike. On ostaje vjeran potomak na inspirativnim izvorima domaćeg tla, „na svojoj cesti“ gdje je greb djeda i „ukopan čvrsti očev prag“ i gdje ga štite zid i brdo, „braniči postojani“.
Ispovijeda etničko-emocionalne veze sa bašlucima i znakovima predaka, a istovremeno je zabrinut: „Bože obmanjuju me tuđi znakovi / koja strana svijeta meni preostaje.“ Pjesme su uglavnom ispovjedno traganje za identitetom, jer „ja više ništa ne mogu prepoznati, djede moj (...) hamajlije, dugo čuvane i nošene, pogubljene su“. Opredjeljenost za tradicionalne duhovne vrijednosti izrazio je u vidu programa:
Mislio Kako izvoru svome
da se vratim
Mislio Euzu bil-Lahi mineš-šejtanir-radžim
Bismillahir-Rahmanir–Rahim
Mislio Riječ je
Amin
(Potomak)
Zbog izražavanja takvih osjećanja, Kajan dolazi u incidentnu situaciju kada su mu upućene izopćeničke zamjerke (članova Kluba pisaca Doma omladine u Mostaru), između ostalog i radi stihova: "Ruku diže punu otrovnica / jedan Stojan od Mletaka", a ta vizija je proročki anticipirala zmije koje su nedavno još strašnije oplitale grad i punile staro mezarište. Jednako su smetale i riječi: hamajlija, lahko, mehko, kostjela, te često spominjanje Božijeg imena, i to velikim slovom. Iz nenaklonjene društvene zbilje, pjesnik izlučuje gorko osjećanje progonstva, koje za njega traje i koje mu se ukazalo u kataklizmičkim razmjerama u događajima novije historije. Surgun je postao sudbina pjesnika koji je izgubio domovinu, kao što je stalno vraćanje mostarskim izvorima samo njen drugi pol i taj procjep u duši je bitan poriv za kreativan čin.
Zato što su se izdvajali svojim usmjerenjem, Kajanovi stihovi su teško pronalazili izdavača. Prvijenac je četiri godine ležao u "Prvoj književnoj komuni" u Mostaru, a objavljenje u izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu, u reduciranom obliku, jer su izostavljene pjesme vjerskog nadahnuća. Pjesme su mu izlazile u sarajevskom Preporodu, Telegramu i nekim liberalnijim hrvatskim listovima, ali gdje - prema mišljenju autora - nije bilo prave recepcije za takvu vrstu stihova. Za rukopis Mysterium dobio je nagradu "Antun Branko Šimić" (1973.), ali je knjiga štampana tek šest godina kasnije, pod naslovom Kuću dok nađeš, u izdanju "Augusta Cesarca", u Zagrebu, 1987. godine.
Nije onda začudno što se pjesnik dovijao i priklanjao hermetičkoj poeziji sa namjernim zatamnjenjima, krio se iza neprozirnosti i nerazumljivosti. Kritičari su zapazili da su mu pjesme "nejasne", "obrisi su izgubljeni", prizori se naziru "kao iza prozora zasutog kišom", kao da je preko svega "bačena paučinasta koprena"; iz istih razloga je umetke iz Kur'ana i Hadisa, integrirao u poeziju bez naznake interpolacije.
Kako su zamijetili i prvi prikazivači Kajanove poezije (S. Tontić, Dž. Alić, S. Vujković...), radi se, ako se tako može reći, o nekoj vrsti pjesničkog "otklona", izdvojenosti od uniformizma i horske, masovne mimikrije - svojstvene umjetnicima našeg podneblja u sredinama u kojima se rijetko šta radi sam i na vlastiti mlin. Tako je, sasvim intuitivno, Dž. Alić još 1968. godine, u povodu izlaska prve Kajanove knjige, Arabija ljubavi, ustvrdio kako "knjiga lbrahima Kajana, iako ne sa dovoljno zrelosti, nudi nam svjež dah, svoju neposrednu i nepatvorenu lirsku igru u svijetu bliskom samoći i otuđenju". Te dvije riječi mogle bi biti sudbonosnom odrednicom cjelokupna Kajanova pjevanja. Baš to: samoća i otuđenje, fatalne silnice u kojima su spojeni i dobro i zlo, i utočište i nemir, i Jedžudž i Medžudž, i koža Goga i Magoga! Stevan Tontić, u povodu izlaska iste knjige - još je određeniji, možda i bukvalno surov, tvrdeći kako je "Ibrahim Kajan... svojevrstan pjesnički osobenjak među najmlađim bosanskohercegovačkim piscima".
I S. Vujković, dvanaest godina poslije, u povodu izlaska zbirke pjesama Kuću dok nađeš, izdvaja taj vid otuđenja kada - kao da opravdava pjesnika –ističe kako bi "zbog metafizičkog i magijskog u svijetu ove poezije bilo posve pogrešno vidjeti (...) nešto što se ne tiče našeg današnjeg života". Ta samoća nije nikakva rijetkost, a još manje čudo; ona je stvaralačka premisa bez koje bi bilo teško prepoznati bilo koju unikatnu umjetninu, ali se ovdje radi o posebnoj, može se reći - kajanovskoj samoći. Ta, samo njegova, prepoznatljiva samoća porodila je i samo njegovo otuđenje. U plodnoj sprezi, samoća i otuđenje rnotivski se konstruiraju kao lirski ugođaj, kao poetska klima, kao pjesničko podneblje. Davna kritika iz 1968. godine primijetila je: "Otud su ove pjesme lako čitljive i imaju nečeg govornoga koje prelazi u bajnu tihost i sporost saopštavanja. Zato bi se Kajanove pjesme mogle izvoditi pri kakvom religijskom ritualu, ili šaptati u časovima ljubavnog dremeža i sanjarenja..." (S. Tontić)
Ljubav je pjesnikova opsesivna tema. Od mladalačkih zanosa Arabije ljubavi traje ljubavni huhujek do izbora Ljubavi je malo i Meleka ljubavi, najnovijeg ciklusa. Rane pjesme su iz tjelesno-osjetilne zbilje i Arabija ljubavi je metafora za vrelinu predjela čežnje i predavanja erotiziranim zanosima:
Bio sam u Teheranu
dok su tužne zvijezde
izgarale na mojoj poeziji
i mom tijelu
Prvi nemiri, između čežnje i zebnje, ljubavi i ljubomore, utapaju se u pejzažno obilje i opojnu atmosferu južnog podneblja grada koji mu je i sam ljubav. Takve hedonističko-erotske doživljaje nalazimo u svim ranim stihovima, posebno u pjesmi Trnula su tijela. Ali su primjetna i osjećanja samoće, rezignacije i otuđenja: "Šta imamo danas osim ljepote / paklenog pejzaža / pred očima"; zatim spoznaja ljubomore: "Mirna bijeda s crnim pticama / proždire mu izloženo tijelo"; ili: "Bacih crnu kletvu na tebe / i izađoh sam pod nebo." Muka je zagonetna žena ("s vragom pod koljenom"), a silinu erotskih doživljaja smatraće djelom svog izdajnika ili dvojnika ("šejtana pod koljenom"), nagonskih i nesvjesnih sila (Karandžoloza i probuđenog Jedžudža i Medžudža ispod pomahnitala koljena). Dok njegovu "postelju juvenu / išibanu / rubi koža Goga i Magoga".
Pred zagonetkom ljubavi priziva pjesnika iz davnine, Zijaiju, pisca mističnih gazela: "Daruj nam Samirinu čaroliju / Bijeli ljubavniče iz đulistana / baci pred nas čudotvorstvo Musino." Kajan je pjesnički pandan Zijaiju (čak je i imenu dodavao "ibn" ili "Mostarri"), a s njim je sličan i po životnoj sudbini. Tako se već na kućnom pragu susreo sa islamskom misaonošću i mevlevijskim poimanjem ljubavi, kao vjerske i etičke osnove života, te panteizmom kosmičkog svejedinstva i univerzalne ljubavi i ljepote. Iz te transcendentalne osjetljivosti nastao je čitav ciklus pjesama Ljubavni huhujek. Medžnun i Leila, mitski ljubavnici, simboliziraju tugu rastanka i čežnju za sjedinjenjem ("Medžnun pori šavove / svojega tijela / svoje limene kabanice"), a jeka ljubavnog huhujeka (religioznog zanosa) širi se kroz vrijeme u mistične sfere svejedinstva Bića.
U zbirci Kuću dok nađeš, prostor ljubavne drame (pustinja i hram u kojima se čovjek gubi i osjeća sam i slab), zamijenjen je intimnijom sredinom. Kuća je zaštićena ljubavlju i kada je koliba od lišća i mahovine: „Faraon obilazi naš dom vjerujući da smo / otklonili nejake i urokljive.“ Mir i ispunjenje ljubavi našao je u porodičnoj sreći:
A sada mirno posmatram ruke one koja je
rodila Hanu (Smaila!):
kruni srcoliki predmet
koji je Džibril očistio od grijeha
i stavio u grudi
u nišu ljubavnih redaka
da gori poput žarulje
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Kada se srce slomije na dvoje
snagu svoju udvostručuje. Kadro je spojiti
stranu istočnu sa stranom zapadnom.
(Ljubavna pjesma)
Ova poentirana refleksija direktno upućuje na autobiografsku situaciju. Ibrahim Kajan je zagovornik univerzalne ljubavi među ljudima, bez ikakvih zidova, stvarnih ili zamišljenih (nacrtanih). Ljubav se u njegovoj lirici uzdiže do najvećeg principa ljudskih vrijednosti. On svijet doživljava "istinom srca", a saznanje da mu "Melek pun ljubavi dodiruje oči kojim gledam svijet", otvara mnoge bolne istine:
Pa zašto onda
tražim odgovor
u gorkim knjigama
za ljubav svoju golemu
kojom me Tvorac obdario
Ali, Melek ljubavi
nema milosti:
mene, koji sam živio
gotovo nečujno na svijetu
preobraća u luda čovjeka
za kojeg više ne postoji ovaj i onaj svijet;
Ja vidim i gore i dolje
lice koje mi je Stvoritelj
iznenada izdvojio od ostalih
postade ono što je i rekao:
TO JE TVOJE LICE
I ZA NJIM ĆEŠ UVIJEK LUTATI
(Stvoritelj i Melek)
Ljubav, kao u mističara, neodvojiva je od ljepote ("Ljubav je kretanje prema ljepoti"). Ljepota ima moć da prisvaja ljudske duše: "Svojim bi nestankom jednog dana usmrtila moje srce. Prije ljubavi - srce je izvor planinski a poslije oduzete ljubavi, ono je kuća spaljena u koju ni zvijeri ne zalaze." (Zapis uz Stvoritelj i Melek)
Kajanova lirska ispovijest je poticana zbiljom a posredovana simbolima i arhetipskim situacijama iz biblijsko-kur'anskog semantičkog polja, u čijim se istinama utvrđuje i dalje, imaginacijom i sublimnim izrazom, lično podiže do univerzalnih poruka, što i jeste suština umjetnosti kako je Gete tumači. U religijskom i kultumo-civilizacijskom smislu, Kur'an Časni, misao Hadisa i arapsko-islamska mitologija, prisutni su: obiljem motiva i likova, interpolacijama ajeta i dominantnim sakralnim stilom, te kao Sveta knjiga i Božija Objava i svojim etičko-misaonim slojem. U ciklusu Kur'anski pripjev inspirativni zanos saglasan je sa stihovima: "Izroni svijete / iz ajeta!" Mnogi naslovi prizivaju takve konotacije (Hadž, Džennaza, Akšam olur, Teubei-Nesuh, Subhane rabijel 'azim, Muslimanska pjesma, Ebu Leheb, Omer Hajjam, Medžnunov huhujek, Noć snage goleme i mnoge druge). Ali bilo bi pogrešno tvrditi da su kreativni porivi religiozne naravi, iako ona nije upitna. Inspiracija se, nesumnjivo je, crpi iz odnosa prema provokacijama nesavršenog svijeta i narušenog sklada između pojedinca i društva. Misaoni čovjek (ovovjeki intelektualac) upitno je okrenut Bogu, Gospodaru Svjetova, Koji jedini zna misao svemu stvorenom. A citati, aluzije i reminiscencije, na istine i motive drevnih tekstova, smisaono se prelijevaju, prožimaju i usložnjavaju u lirske refleksije. Tek u kontekstu Kur'ana i Hadisa, ispovijest dobija puna značenja i gustom simbolikom uspostavlja mnogostruke odnose sa čovjekovom egzistencijalnom zbiljom. U svijetu što je "božanski pričin", lirski subjekat je zaokupljen među zasjedama i urotama; zaokupljaju ga "skrivene stvari"; čudi se "nejednakostima među pojavama", "sebi i svom ljudskom imenu". Dolazi do prozrenja da je slobodna duša "jedina materija koja spaja / opeke, vezuje pojmove, zakazuje sabore udvoje i umnogo". Ali i duša zna biti „u rasulu i pramenju“. Mnoge opreke se žive i podnosi njihovo susretanje, ispituju međuovisnosti imanentnih im silnica, u pokušaju da se razumije njihov različit smisao: Bog i čovjek, tijelo i duša, emocije i razum, život i smrt, svjetlo i tama, Istok i Zapad, nebo i podzemlje, dobro i zlo, džini i meleki, zbilja i vizija, ovostrano i onostrano, iskustveno i mistično. Stav subjekta je ispovjedno, bogobojazno, molitveno obraćanje ("Bože moj moja ljubavi / očajna") usamljena pojedinca, krhka tijela i nježne duše, koji se pita: "Mogu li sagledati razliku / među / Bogom i Ibrahimom", a da pritom ne huli na Boga već se utječe roditeljskoj ljubavi: "Ti stvaraš i ostavljaš / netaknuto / a on samo Lejlu / što pazi netremice." Iako nije isključena izvjesna ironijska distanca, između uma koji postavlja pitanja i sam na njih mora domisliti odgovore.
U Kajanovim stihovima postoji moralna snaga i neka odlučnost da se izdrže "mrzle godine" koje nikako da minu, da se odupre "svirepoj bratiji" i "gospodarima vremena koji kroje svijet", da se održi, uprkos "kužnom zlu" i stalnoj ugroženosti. Pjesma Neće te uništiti podrška je i ohrabrenje (čovjeku, narodu) da se pred neprijateljem ne klone, jer je "na tvojoj strani onaj koji nema drugog druga / osim bića koje se trudi i koje je izdržljivo", kome je strpljenje glavna potpora, a što nije bez ironičnog prizvuka. Neki ciklusi, Noć pijetla, Prah sumnje, Mrzle godine, naslovom izražavaju primisli egzistencijalne simbolike; drugi, opet, nazivima Omča od svile i Dusi rastavljači, naslućuju metafiziku i spiritualnost. Ključne, motivsko-tematske riječi ovih ciklusa jesu: tijelo i Bog. Bliskost i udaljenost, dvije krajnje tačke smisla, i u paradoksu isijavanja, iz njihovih udaljenih semantičkih polja, emitiraju signale koji se na neobičan način susreću i zaiskre lirskim prozrenjem. Taj odnos se ponekad čini bogohulan, a ponekad kao čisto Božije zadovoljstvo. Tijelo je u Kajanovoj lirici najčešće „u nekoj inicijativi i akciji“, dobro uočava Ivan Božičević, i teži da se "ogleda, prepozna u drugim kontekstima i relacijama. Ono hoće nadići svoju samoću. Identificira se s prirodom, pa se u njega useljuje i Bog. Nekad opet tijelo ima ambiciju da se ustoboči 'nasred svijeta'. Tada figurira poput spone što veže 'malu zemlju / sa žutim nebom'.[4]
Primijećeno je da su samo dvije pjesme inspirisane Zagrebom, pejzažno-ljubavni stihovi Zagrebačka gora i Tarih za zagrebačku džamiju, koja je opet formom zavičajna, ali veze Mostar-Zagreb su duboke i slojevite, u duhovno-kulturološkom i misaonom prepletu svjetova i promišljanju suprotnosti između vjere u transcendenciju jednog i upitnosti o egzistenciji drugog sistema mišljenja. Iz tih razlika i divergentnih prožimanja se i relativizira shvatanje čovjekove pozicije. On osluškuje ritam kudret-sahata: "čekam glas koji polazi iz daljine: / u desnom uhu svjetlo je / u lijevom strah srne". Vjernikov duh prima smrt kao svjetlo transcendencije ("pretoči me primaknutog svjetlu"), dok je na strani srca strepnja egzistencijalne ugroženosti, a iz te ambivalentnosti doživljaja izlučuje se osjećaj neumitnosti sudbine koja se ne proklinje već se jednostavno podnosi. Etničke vizije, posebno iz islamske mitologije smrti, plijene sugestivnošću: "Pod zelenim utječe se drugomu", "doći će satran junak uspravan". Izvjesno je da su živi i mrtvi "smrtnim tijelom" povezani, ali čovjeka hvata jeza od suđenog puta:
Ide niz drum i liči
finom kriku dok se rezbari
noć puna grabljivica
dotiče ga
(Džennaza)
Pjesnikova poruka - "Memento mori" - i zadnji ispisani znak je "slovo puno smrti". Zbog te podvojenosti osjećanja "grešni" pjesnik je spreman na pokajanje, ali priznaje:
Reci Ibrahime:
Ljubavi još imamo
i reci:
Noć još imamo
smrtno zaplašeni
(Teubei-Nesuh)
Uz poeziju i lirske zapise, Kajan je povremeno pisao i kraće prozne forme (priču, putopis, esej, zapis i publicistiku). Suočen sa ratnim vremenom, odmah je reagirao dokumentarnim prozama: Muslimanski danak u krvi i Zavođenje Muslimana. Nova knjiga, Bošnjak na Trgu bana Jelačića (1998), izbor je uvodnika iz Behara. Knjige su nastale kao svjedočenja isprovocirana situacijom i istovremeno predstavljaju moralni čin i čin odbrane vlastitog uma. Možda je zahvaljujući toj činjenici ili više njegovoj dosljednosti, poezija ostala nezahvaćena sindromom romantično-rodoljubnim.
Pred realnošću zla, pjesnik je zanijemio. Međutim, neke pjesme napisane prije dvadesetak godina, postale su sasvim prezentne: Krvava džamija, Akšam olur, Muslimanska pjesma, Ratnički konji, Surgun, Ponovna pjesma o surgunu, Nacrtani prozori i druge. Projicirane iz dubinskih slojeva psihe, iz zebnje i zle slutnje da se oblici prošlosti, mitsko-arhetipskog iskustva, mogu ili moraju ponoviti, možda u još strašnijem obliku. Potvrdilo se da je model Kajanovog govora proročki. Stihovi su mu anticipirali tragične vizije apokalipse:
Poredani! Vidim ruine onih koji su bili. -
Vidim stećke, jure iz budućnosti!
(Muslimanska pjesma)
povjerujte!
korača prekriven crnom prašinom
u ruševini noge su njegove
u platnu posmrtnom ruke skršene
(Ratnički konji)
Kajanova pjesnička reakcija na događaje nema ničeg deskriptivnog, ne konkretizuje krivice i žrtve, već sve postavlja na univerzalniji plan - dobra i zla. Iako se pravda porađa u ljutim bolovima u izvjesnost pravde se vjeruje. "Zazidani pustiše dušu iz korica / pa sada žive na drugom mjestu. / Njihova su imena uknjižena u kronike zala / i javit će se, svaki put / iznovice, / ulijevajući stravu u san onima koji su to zaslužili." (Nacrtani prozor).
Kao i sve što Kajan piše - i pjesma Meleki postrojeni u veri je sa proživljenom zbiljom. Pred užasima "vidljivog svijeta", ne priziva osvetu, već svojim načinom svjedoči o konačnoj pravdi:
Protiv tebe koža će svjedočiti
Zderat će je oni
koji nastupaju u redovima
kujući novu, za vremena dolazeća,
košulju od plamena
Obećali su tvojim kostima
Rasut ćete se u prah
od straha neopisiva
Opsluživat će te samo oni
meleki postrojeni
zaduženi da nose terete
i grubo
čupajući kućice
od sipke materije, duše
Meleki su doslovno preuzeti u mnogostrukosti značenja: melek smrti, koji čupa dušu iz tijela koje se mnogo trudilo; meleki u redove poredani; zatim melek pun ljubavi; najposlije dva meleka - zapisničara. U prenesenom smislu, zna se ko je pisar i šta je u tim zapisnicima. Jeza i očaravanje. A konačni zapisnik biće svedeni računi "ostavština".
U stilsko-izražajne osobenosti Kajanove sintakse idu i sakralne forme obraćanja, citati iz Kur'ana ili preuzimanje oblika, poput zaklinjanja, opomene, upozorenja i imperativnog zahtjeva ("Tako mi zvijezde i Mjeseca", "Tako mi duše i onog što je upotpuni", "Tako mi Sunca i njegova svjetla jutarnjeg" i slično). Postupak, autoritativno, propovjedno i proročki sugeriše neminovnost onoga što se naprosto mora dogoditi. Time se podiže tonalitet i postiže uzvišenost, a prožimanjem patosa s lirikom i osoben poetski naboj. Pored stilskih implikacija, koje idu duboko u oblast estetskog, podrazumijevaju se konotacije religiozno-mističkog semantičkog koda.
Jezik ove lirike, značajnijim dijelom iz fonda islamske mitologije, ispisan je ritmom drevnog zapisa, basne, govorom očaravanja i, što je već primijećeno, iktusom Božije Objave. O Kajanovom jeziku najpotpunije je pisao Ivo Pranjković. Nalazi da mu pjesništvo nije narativno i da prevladavaju iskazi u kojima se obavijesti traže od drugog, upitni iskazi, iskazi emocionalnih stanja -vokativne konstrukcije, obraćanja, usklične rečenice i imperativne konstrukcije optativne naravi. Također, skreće pažnju na biblijski red riječi, posebno inverzije imenica i atributa.[5]
Lirika Ibrahima Kajana je modernog izraza, u smislu zahtjeva stilizma, estetizma i intelektualizma, da bismo je mogli nazvati "salonskom" ili (zašto ne?) "divanskom" - za odabrane. Stihovi se slobodno lome i grupišu logikom unutrašnjeg ritma i značenja, pa njihov raspored i položaj stvara osobeni vizuelni dojam. Izraz je aforističan i pregnantan u misaono-sadržajnoj dubini i gustoći. Češće se izražava oblicima iskaza i figurama misli nego slikom. Iako slikovnost nije u prvom planu, slika se pojavi kao medaljon koji bljesne spiritualnom mističnom sugestijom i simbolikom transcendentalnog smisla: "Ahiret očekuje dušu Mehmedalijinu: / to se golub premeće u rujan mak / na zapadu"; "zelenoj zastavi bijeloj duši džamije"; "Ne očekuj više ni prah / iz zaprepaštena cvata / bajama"; "Sad tone neposustao / u mirni vir bijele kože krina / neumitno."
Omamljujuću ljepotu jezika i njegovu moć magijskog ispunjenja (kletve, anateme, prizivanja, proricanja, gatanja), Kajan je ponio oplemenjenu mudrost patrijarhalnog življenja mostarske čaršije. Tako se proosjećani i suptilni izraz s lahkoćom slaže u stihove, s katarzičnim izljevima. Prisustvo narodne izreke, čaranja i bajanja, daje još jednu stilsku-motivsku sastavnicu toj lirici:
O Bože, koliko ih se nakotilo
Tog skora ispod časna nimeta
Ni oka ni uha
Kako bez daha
tako bez uroka
(Koliko ih se nakotilo)
Vlastita imena, pretežno iz antičko-orijentalnog naslijeđa (stilski markirana i simbolično uzeta) sredstvo su da se u estetskoj komunikaciji ispovijedi emocija i refleksija. "Poredali smo po čvrstom stolu sve što čini Omara Hajjama", a to izloženo je dobro što pjesnik posjeduje i koje je - trajno - ljudima neuhvatljivo, nejasno, sumnjivo, pa zato stalno podvrgavano opipavanju i propitivanju, izloženo kušnji i mogućem odbacivanju. Ali, u trenu koji je određen, ta se neuništiva građa (Omar Hajjam) javi u liku sove u ogledalu i klikne veselo (kao u paradoksu) -"Vidite li me?" Autor je u svojevrsnom "ispovjednom dijalogu" sa mnogim imenovanim ili neimenovanim sagovornicima, posebno likovima -arhetipskim simbolima koji isijavaju pozitivnu ili negativnu energiju. Uz to, lična imena sugeriraju humanu i psihološku supstanciju, a dijaloška forma uvijek zadržava nešto od dramskog naboja.
Lirik je suprotstavljen neprijateljskom svijetu riječju upravljenom prema "drugom", često u obliku prijetnje i kletve: "Brate Kaine zmije od mene okreni, ruku na mene ne diži" ili: "Kažem vam / nož koji mi okrećete / povucite natrag / kunem se / on će vam vadit oči / u lahkom snu." Inače, unutrašnji konflikt nastaje iz složenosti personalnih relacija. Zamjenica drugog lica može biti vrlo bliska lirskom "ja": "Kaže ti se samo unakaženi odraz u ogledalu / ukaže ti se samo vlastito lice / koje nikako ne možeš prepoznati" - lice je ogledalo duše i "nekom" i "svakom". U slučaju dijaloške okrenutosti prema sebi, stihovi su svojevrstan solilokvij: "Nikada ti se neće ukazati / skrivene stvari / onoga koji je udaljen." Urn i duša su podvojeni i u dijaloškom odnosu kao što su, u tradiciji alhamijadista, derviški mistični dijalozi sa vlastitom dušom. U pjesmi Noć golerne snage (El-kadr) na isti način obraća se duši i želi joj proviđenje: "Dušo samilosna / pronađi prije zore svoje oči / svoje tijelo od korala / i od smrti."
Ako bi se estetskom promatraču i valorizatoru Kajanovog pjesničkog djela nametnula potreba za izvjesnom ocjenom o njegovoj situiranosti, nekom mjestu u društvenoj i vremenskoj konačnici bošnjačke književnosti - sigurno bi imao vrlo delikatan zadatak. Jer, jednostavno, od ovog pjesnika se još očekuje. Kajan je do danas oblikovao neveliko ali značajno djelo i u kontekstu savremene bošnjačke poezije dvadesetog vijeka ono mu je omogućilo prisustvo u svim značajnijim antologijskim izborima.
Za neku sumarnu definiciju te prisne i intimno umiljate poezije moglo bi se uprijeti prstom u više značajki tog pjevanja i svakoj dati određenu prednost nad drugima. Ono što Kajanova lirika ispovijeda nemoguće je svesti na nekoliko odrednica, koje se u dosadašnjoj kritici uglavnom kreću od kur'ansko-bošnjačke intimističke tradicije do nesmiljene životne zbilje, utkane u nježnu, duboko proživljenu i proosjećanu dušu. Od zavičajnih do blago-erotskih motiva opliće se Kajanova osjetilna poetska čipka. U dubljem poimanju tih ponekad jednostavnih stihova otkriva se sva dubina umjetničke spoznaje univerzalnog svijeta jedne ustreptale i često umorne sudbine. Ne smije se zanemariti da je važna premisa ove poezije, bez koje ona, nikako ne bi bila ono što uistinu jeste, transcendentalna osjetljivost potekla iz etno-zavičajnog mentalnog naslijeđa. Južni kolorit koji ni Kajana, kao ni druge pjesnike njegova zavičaja, nije nikad napustio, odiše onom poznatom atmosferom koja se osjeća i čulno i intenzivno.
Ibrahim Kajan prve pjesme objavljuje početkom šezdesetih godina i pripada generaciji koja se formirala pod utjecajem postmodernističkog naslijeđa u izražajno-formalnom vidu i egzistencijalistički misaonih usmjerenja. Ibrišimović, Sidran, Kajan uzrastali su u neposrednom ozračju uspjeha romana Derviš i smrt, Meše Selimovića i Kamenog spavača, Maka Dizdara. Njihov uspjeh, bez sumnje, inspirativno je djelovao i hrabrio mlade na potragu za korjenitošću vlastitog bića i samosvojnošću glasa u osebujnom geografsko-historijskom, duhovno-religijskom i kulturološkom bosanskohercegovačkom prostoru. Upravo iz te kompleksnosti naslijeđa: islamske misaonosti, poetike misticizma, slavenske folklorne tradicije i južnog podneblja rodnog Mostara, Kajan vuče motiviku i simboliku kojom konzistentno gradi i nadograđuje svoj lirski kosmos. Tako se pridružio pjesničkoj eliti u kojoj se - od Ćatića, Hume, Kulenovića, Dizdara i drugih - cizelira specifičan izraz senzibiliteta ovovjekog čovjeka i pjesnika izložena modernim poetskim strujanjima i promišljanjima, ali koji je obogaćen izvornim vrijednostima i sublimiranim izrazom sevdalinke i ostrašćene metaforike mistično-sufijske poetike.
Izvor:
Ibrahim Kajan: MELEK – Enes Kišević: LJUBAVNA HARFA,
Preporod, Sarajevo, 2002., str. 7-23
Nema komentara:
Objavi komentar