Naslovnica tematskog broja Behara
Mislimo, kao i vi, da nema boljeg upoznavanja među narodima bez temeljne pretpostavke: bez ljubopitljivosti za iskustva drugih u oblicima kulturnih, prije svega pisanih, umjetničkih, književnih transpozicija.
Znademo, također, da nema na svijetu države ispunjene jednom kulturom, jednim svjetonazorom, jednim jezikom. Nema na svijetu čak ni jedne jedine nacionalne kulture u kojoj nisu sudjelovale duhovne veličine iz drugih vjerskih ili drukčijih nacionalnih iskustava. Upravo ta posljednja riječ, taj golemi pojam: ISKUSTVO, jest narodnosno određenje opisano jezikom ili dijalektima koji su u političkoj bici izvojevali pravo nazvati se baš tako, JEZIKOM.
Tekstovi koji slijede ispisali su muslimani po svom kulturnom i nerijetko, vjerskom habitusu: zajedničko im je da su živjeli kraće ili duže vrijeme u Hrvatskoj, ili su u njoj rođeni, da su svi bošnjačkog porijekla, da pišu i govore, na leksičkoj i psihološkoj razini, kako čine bosanski muslimani; neki svoje narodnosno porijeklo izrijekom očituju kao nacionalno Bošnjastvo, a neki su, po svojoj volji, oprijedljeni kao Hrvati. Neki su, u povijesnom slijedu, pripadali lijevoj misli, a neki, životom, desnom pokretu.
A ipak skupljeni ovdje, u ovom panoramskom dvobroju Behara pokazuju da nema mogućnosti duhovnoj razdjelbi. Svi ti pisci koji su živjeli kraće ili duže vrijeme u Hrvatskoj, koji se u njoj rođeni ili su rodili svoju djecu, pokazuju samo jedno: i hrvatska i bošnjačka književnost bila bi, bez njih, torzo, a i Hrvati i Bošnjaci – u obje domovine - dobro bi znali koji to dio nedostaje cjelini pisanog korpusa nastalog u plodonosnu susretu dviju različitih ali ne i oprečnih kultura, pa taman bili u svojoj inicijaciji, pod znakovima "križa i polumjeseca"!
Kao što kaze ova pismo, s kojim panoramu i započinjemo:
Pismo Mustaj-bega Ličkog harambaši Petru Smiljaniću *
Od nas gospodina Mustafage, kapetana udvinskoga i ličkoga, harambaši Petru Smiljaniću poklon i veledrago i ljubeznivo pozdravljenje kako bratu i priatelju našemu.
Čudimo se Vašemu gospodstvu da nam nigdar list ne dođe od Vas, budući s našim ocem priatelj. Toliko li mlite, da mi nismo ništa posli oca vridni?
Molimo Vaše gospodstvo, ako ne bude koje oprave ča smo Vam bili pisali da opravite pri gospodinu đeneralu, molimo Vašu milost, aka ča vidite da ne bude mira, dajte (e) nam na glas po priateljsku, skrovito, molimo Vašu milost. I pozdravljaše Vas naša mati i moljaše za jednu tursku robinicu, a ča bude pravo, hoćemo Vam uslati. Molimo Vašu milost, pozdravite nam od naše strane sina Vašega harambaše lliju. Čuli smo da je junak na toj Krajini. Bog znade da nam je drago, jere je naš. I eto mu uslasmo jedno pero sokolovo, zač je za nj. Hoće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jednu signu karabinu, ča znate da tribuju. Vira moja, hoćemo mu pošteno jizpraviti. I Bog vas veseli! I molimo Vas, harambaša llija da ušaljete jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti. I da ste veseli! Amin!
Jesmo li pisci dviju domovina? Živ čovjek ima pravo tvrditi što god hoće, ali će ga odrediti pozicija iz koje se promatra i iz koje se procjenjuje. A valja znati: ne procjenjuje se čovjek koji je stvarao, nego ono što je stvoreno! Duh u tome što je stvoreno! Duh naroda, duh supstance. U primjerima "izabranih" pisaca, ma kakvo djelo njihovo bilo - nepobitno je utkano iskustvo cijelog povijesnog stoljeća pisane književnosti naroda s kojim živi kao manjina i dubokog, neupitnog, bošnjackog narodnosnog (ne uvijek i nacionalnog) određenja.
Ova panorama imena, u ograničenim prostoru, samo je izraz stoljetnog prisustva muslimana bošnjackog porijekla u hrvatskom kulturnom prostoru. Zadatak joj je da podsjeti na ono što se lahko zaboravlja: oni, koji unutar svoje, po bilo čemu prepoznatljive zajednice, stvaraju umjetnine neprolazne vrijednosti - ne pripadaju samo svojoj "grupi". To jest najljepši paradoks u ukupnom stvaralačkom životu: naciji ostaje samo vrijednost jezika, a svim narodima -vrijednosti opisane tim jezikom!
Predočeni su tekstovi najčeste pisani u hrvatskoj sintaksi a sintaksa ispunjena bosanskim riječima, najekspresivnijom razinom bosanskog jezika. A tako, zapravo, i jest: sintaksa je život, riječi su nositelji sadržaja. Živimo u političkim i društvenim oblicima hrvatskog života kao vjerska, kulturna i/li nacionalna manjina, aktivni kao sama povijest, ponašajuti se u sukladnosti s "haberima" narodnosne supstance drevnih Bošnjana, ma kako (neki) različito tumačili to lijepo i dobro ime!
* Pismo Mustaj-bega Ličkog, pisano čakavskim narječjem, kako se onda govorilo u Lici, nije datirano, ali se zaključuje da je napisano svakako malo prije 1648. godine.
Izvor:
BEHAR (Zagreb), god. VI, br. 28-29, 1997., str. 3
Ibrahim Kajan: BERZ BOŠNJAKA NEMA JUNAKA, Preporod / Kaj, Zagreb, 1998.
Nema komentara:
Objavi komentar