Piše: Atif Kujundžić
Ibrahim Kajan:
KATARINA, KRALJICA BOSANSKA
političko-historijski roman
BOSANSKA RIjEČ - BOSNISCHES WORT, Tuzla, 2004.
Otkako sam počeo zapisivati, uvijek, brinu me dvije stvari: moje skromno znanje i silina osjećanja naspram strasnih činjenica o zlu i ljudskim sudbinama. Potom, vječno pitanje: šta, uopće uzevši, može značiti moje skromno mišljenje o meni dragom pjesniku, spisatelju i prijatelju Ibrahimu Kajanu? O osobi bosanske kraljice Katarina Kosača, o kojoj Kajan zna toliko pa može napisati dramu i roman?! Ali, isto tako: o sudbini životinjskih vrsta koje ugrožava čovjek? Ili, čak, samo o sudbini pasa o kojima sam prihvatio brinuti iz dana u dan? Ili, uopće, o bilo čemu što se tiče života i smrti u Svijetu čiji sam dio?
Bosansko kraljevstvo u XV. st.
Razumije se, takva i druga pitanja, ne znače da intriga ne postoji, ili prestaje postojati, da o njima i još koječemu nemam mišljenje koje želim zabilježiti. Samo, želim na početku ove riječi podsjetiti na relativitet ili uvjetovanost vrijednosti svakog čina, djela i mišljenja, prije svega, razumije se: mojega.
Ibrahim Kajan nas sučeljava s onovremenom (XV. stoljeće) slikom žene, supruge i majke, njezine djece, kraljice i Bosne, Vatikana, kršćanstva i islama, ratova i tuđine, izolacije i isljeđivanja, vjere i inkvizicije... Sve ovo, a i drugo utoliko prije, što izgleda kao da do ovoga časa nismo rasvijetlili niti jedno od tih pitanja. Ili smo, suviše toga, tek: prihvatili kako je kazano i podrazumijevali. I, vrijeme, vrijeme koje je prošlo, vrijeme in contino kao svevrijeme, i koje kao da sadržava samo nas odlazak - puna je omama i omaglica, naših zabluda o njemu i sebi i još više o drugima i njihovom vremenu. Jer, to što se događa sada, samo je ono što se već dogodilo i mi, ustvari, strijepimo samo od onoga što se još ima dogoditi. A jedini stvaran znak našega postojanja, jest naša svijest kao prostor protoka vremena. Razumije se, vremena kao ljudske kategorije koja ne doseže poimanje jednoće i svevremena, koja nam izmiče, baš kao i druge kategorije beskraja.
Portret kraljice Katarine Kosača Kotromanić
nepoznatog renesansnog talijanskog majstora
No, ovdje je svakako, riječ i o tome, da Ibrahim Kajan ispisuje politički roman. Politički po tome, što akceptira prije svega političko mišljenje o svemu do sada što se tiče Bosne i Hercegovine, ali, svakako i po tome, što to mišljenje čineći živim - čini bitnim dijelom aktuelnog promišljanja čovjeka i tako: političkog odnosa prema Bosni i Hercegovini, kod nas i u svijetu. Ustvari, na suptilan i književnoj umjetnosti primjeren način, Kajan nas sučeljava sa nama, pa nam omogućuje da zanovimo i dijelom preradimo - saobrazimo svoj odnos i svoje stavove u najvažnijim aspektima za aktuelno promišljanje.
* * *
U prvom dodiru s bosanskom kraljicom Katarinom Kosača, ustvari, imamo susret s poetskom i poetički moćnom uobraziljom Ibrahima Kajana, koja nije propustila niti jedan relevantan trenutak i mogućnost dramaturškog oblikovanja pojedinosti i dramskog fabuliranja njezinog životnog puta i toka, ali niti ijedan trenutak lirskoga doživljaja njezine osebujne, uistinu raskošne, dobre i do beskraja otvorene ženske prirode, koja se našla na raspecu čiste nepomućene vjere u Jedinoga Stvoritelja Svega i uvjeta - koji je ugrožavaju surovošću svoga podrijetla i moćne zadatosti, nemilosrđa moćnih i njoj suprotstavljenih interesa.
Cijela knjiga je kraljičin monolog, solilokvij koji remeti samo prisustvo dominikanca, generala inkvizicije, don Franciska, njegove upadice, njegovo i inače dugogodišnje prisustvo u njezinom životu koje je već uzrokom njezine psihičke labilnosti i poremećenosti. Kraljičino nastojanje da se pribere i kontrolira, samo akcentira njezino očajno duševno stanje. Po tome, ovaj tekst je i romansirani fragment kraljičine biografije, tj. njezin kraj, ovlaš naslonjen na retrospekciju njezinog života.
Ibrahim Kajan istodobno, piše i historijski roman, ali riječ je o duboko psihološki proumljenom štivu, tako da historijski aspekt odlazi u drugi plan i mada funkcionira kao sporedan ostaje relevantnim, jer je činjenicno, povijesno zasnovan. Kajan gradi lik žene koja je po svojoj poziciji unaprijed žrtvovana e da bi se izbalansirali životi i sudbine koji se ne mogu i ne daju iznivelirati ni u kakvoj drugoj ravni svjesnog,osviješćenog i suvislog, povijesno jasnog za čitatelja i gledatelja, razumljivog - osim upravo u raspetosti živoga tkiva i svijesti majke i kraljice. Humanistička i poetička osviješćenost i snaga Kajanovog doživljaja i poetsko-spisateljskog umijeća njegovoga iskaza, čini ogromnu kreativnu potenciju njegovih mogućnosti kojima doživljava tu ženu i prepoznaje duboko suptilan a ljudski jasan i neupitan refleks njezinoga rezoniranja prema svojoj Zemlji, svome rodu, bratu, djeci, Crkvi i vjeri o kojoj ne dvoji, svojoj ulozi suverena u nivou neupitne moći i autoriteta bosanskoga gospodstva do kojega iznimno drži. Tako cijela priča izvrsno funkcionira i u suvremenoj recepciji kao referentno mjesto recentnog promišljanja bosanskog čovjeka i njegovoga usuda.
Posebno brižljivo uspostavljen je i instaliran njegov autorski odnos kod otčitavanja stvarnosti tog zamućenog vremena. On se dijelom, u romanu zove: crni molitvenik sa kraljevskim grbom, a onaj koji ga posjeduje pokrenuo je lanac ubojstava i nesreća u dugom razdoblju bosanske povijesti. Razlozi tome, u suštini, nisu imali nikakve racionalne korijene i protivni su svakom razumu i bila kakvim interesima izuzev sporednih i inkriminirajućih po najmoćnije.
Kajanova spisateljska uobrazilja i vještina pokazale su se neprikosnovenim i arbitrirajućim vrijednostima nastajanja i oblikovanja njegovoga dramskog teksta: KATARINA KOSAČA - POSLJEDNJA VEČERA, koji se, postavljen u MOSTARSKOM TEATRU MLADIH, u Bosni i Hercegovini igra i ima sve izglede da bude postavljen i u SARTR-u, kultnom sarajevskom teatru.
Osobno, ovaj tekst mi se učinio prije svega gotovim scenarijem za dobar, efektan televizijski film. Potom, izvrsnom dramom za čitanje, kakve su svojevremeno bile u modi.
Međutim, komad je u režiji Seada Đulica i Tanje Oručević scenski realiziran, postavljen u Teatru mladih Mostar i odista uspješno, igran i odlično prihvaćen.
* * *
Iznimnu vrijednost i jednoga i drugoga teksta - drame i romana, osim brižljvo i autentično, povijesno zasnovane priče o Katarini Kosači - bosanskoj kraljici, čini Kajan poetički snažan lirski bistar i jasan, dubok i moćan uzlet do ljudskog problema ove žene i tako do svjetla u kojem su neupitni historijski fakti o Bosni. Do problema koji nadilazi uobičajeno mjesto spisateljskog promišljanja i zaustavljnja: polnost i na muški način shvaćena ženska psiha, što obavezno donosi i podrazumijeva obilje simplifikacija i banalizacija koje mogu biti jednako uvredljive i za zdrav razum i za ženu.
Ibrahim Kajan vidi Katarinu Kosaču čovjekom koji sagledava svijet osjećajući čas u kojem je sama, kao osoba, postala središtem strasnoga galimatijasa u čijem se kovitlacu gubi glava i razum, a ljudskost nestaje bez traga kao izmaglica ili puka omama. Jer, prošle su godine, krvotokom joj već kruži sistematski doziran otrov, a sviješću slike dragih od kojih se oprašta, ispred nje je dosljedno nemilosrde PRVOG U REDU BOZIJIH PASA*, koji upravo sa svojih usana strasno liže krv dobroga Bošnjanina na čije rane stavljaju so kako bi u njemu ubili njegovu heretičnu misao.
Dominikanac, don Francisko, general inkvizicje, kreće se podzemnim hodnicima SAN SABINA i nestaje u prolazima dok beznadežni dugo prate odlazak njegovog dugačkog pacovskog repa. Razumljivo, njega uopće ne zanima što je Katarina Kosača bila tek žena bosanskoga kralja koja se nikad i nije ponašala kao bosanska kraljica i koja, tek sada, žali što nije bila odlučnija u prilici koju je imala i čemu se don Francisko otvoreno podsmijeva.
Ono što u bosanskohercegovačkoj književnosti zovemo historijskim romanom, umnogome je okrenuto i mahom je nastojalo potcrtati povijesne prilike i egzotične odnose, neusporedivo više nego li ih izbalansirati do čovjeku razumljivih i prihvatljivih realiteta koji su producirali svijest o njima. Ovdje treba izdvojiti roman Nedžada Ibrišimovića KARABEG, koji, kao umjetnički uzlet i doseg, ima povijesne događaje tek, kao neupitno referentno mjesto spisateljske inspiracije. I inače, Ibrišimovićev KARABEG je više objavljivanje kjiževne umjetnosti, nego li njezino pisanje. Imam zdrav osjećaj i doživljaj, da se roman Ibrahima Kajana, KATARINA, KRALJICA BOSANSKA, u bosanskohercegovačkoj književnosti i slijedu historijskog romana, nastavlja baš na tom mjestu.
Blagaj, stolni grad Hercega Vukčića Kosače
Egzotična slika Bosne, koju mnogi autori svih vremena uznose do vrijednosti pjesničke ideje globalne slike svijeta, kod Kajana je tek: sporedna i prirodna i podrazumijevajuća naznaka. Roman Ibrahima Kajana KATARINA, KRALJICA BOSANSKA, dobro, čak izvrsno koristi i samu dislociranost kraljičinih posljednjih godina življenja, pa efektno postiže nešto što je i inače književnoj umjetnosti - ako to jeste - dato, blisko, imanentno: relativizira i umjetnički čini stvarnim vrijeme, ljude i događaje. Jer, tursko osvajanje Bosne trajalo je stotinučetrdeset (140) godina. Od bitke kod Bileće 1388., pa do pada Jajca -1528. godine. To je dugotrajna drama koja nije završena pohodom Mehmeda el Fatiha i pogibijom bosanskog kralja Stjepana Tomaševića - 1463. godine, kako se rado kaže, nego tek ušla u svoju nezaustavljivu fazu. U ovo vrijeme teško je pogledati bez romantičarski obojenih slika koje su odvajkada plasirane s raznoraznim motivima, ali koje nisu uspjele promijeniti karakter događaja i stvarnost katastrofe pretvoriti u idilu, što im je, nerijetko, bio cilj. Bosna šaptom pade! - govorilo se dugo i danas se kaže! Koješta! Kao da je pala preko noći! Bosna je padala stoljeće i pol, napadana izvana i branjena iznutra, ali i satirana unutarnjim protivurječnostima kojih se, možda, nikad i neće osloboditi i koje imaju i izglede da se nadalje, po njoj zovu. Dobri poznavaoci turskih metoda dosljedne infiltracije sopstvenih interesa u teritorije koje namjeravaju osvojiti, odlično znaju kako su konzistentno, vojno, religijski, kulturno - otvarane pukotine u ondašnjem monolitu feudalnog društva - koje je na taj način pripremano za stavljanje u službu sopstvenih interesa.
Tako pripremljen teren, nije mogao odoljeti nemilosrdnoj vojnoj invaziji koja je uslijedila.** Zemlja i narod su bili preparirani, omekšani, razdijeljeni intrigama, tajnim, zakulisnim i podmetnutim interesima. To je učinilo mogućim da se dogode nevjerojatne stvari: da ustane sin protiv oca i brat protiv brata. Čovjek protiv čovjeka. Uostalom, to srednjovijekovne, minuciozno izgrađivane metode divide et impera koje su bile toliko udomaćene i imanentne istočnjacima i zapadnjacima da su i do dan-danas ostale osnova svih potencijalnih i stvarnih političkih priprema za osvajanje teritorija i porobljavanje naroda, kao i ostvarivanje najvitalnijih i najbanalnijih interesa koji žrtvuju svaki razum i moral.
Dakle, riječ je o istostima koje možemo prepoznati u nešto složenijim vidovima i posljedicama i u sopstvenom vremenu. I najteže baš tamo, gdje sasvim uključuju nas. Riječ je o otrovima koji su nam odavno nagrizli i imunološki sustav ljudskosti i od Svemočnog Stvoritelja Svega darovanu zaštitu. Kako tada, tako i danas. Jer, prisjetimo se: već 1411. godine vojvoda Sandalj paktira sa princom Sulejmanom i u Humu drži oko 7.000 turskih vojnika! Ili, našavši se u nemilosti kod ugarskoga kralja Sigismunda, vojvoda Hrvoje pronalazi saveznika u zapovjedniku Skopskog krajišta, Ishakbegu, koji na Hrvojev poziv upada u Bosnu 1414. godine i tom prilikom kralju Ostoji i vojvodi Sandalju nameće obavezu plaćanja danka sultanu.
Kretanje u krajnostima, evidentno je jedini odnos ljudi na ovome prostoru i nadalje, a korijeni tome mogu se otčitati i u Kajanovom romanu.
Grb velikog vojvode Hercega Stjepana, oca (i) velikog vezira Ahmed-paše Hercegovića
Čini se razumljivim: ne treba prepričavati knjigu Ibrahima Kajana. Knjigu KATARINA, KRALJICA BOSANSKA - treba pročitati. Međutim, u progovoru o njoj, smatram kako ne bih smio propustiti nekoliko akcenata koji se tiču specifičnosti Kajanove realizacije književne zamisli o bosanskoj kraljici Katarini Kosača.
Knjiga je kuražno koncipirana i postavljena upravo na ugaonim pitanjima bosanske stvarnosti, na pitanjima koja predstavljaju sine qua non - ili uvjet svih uvjeta svakoga suvisloga progovora jednako o srednjovijekovnoj kao i današnjoj Bosni. Ibrahim Kajan nije nastojao nikome i ničemu podići, niti ta pitanja zaobići.
Tu vrstu intelektualnog i spisateljskog poštenja, držimo, uistinu valja cijeniti. Kad ta pitanja nabrajamo, razumije se, to su: patarenstvo, bosanska hiža, tj. crkva bosanska, katoličanstvo - Vatikan - inkvizicija i pretenzije na bosanski teritorij, vjera same kraljice Katarine kao katolkinje, ali i vjera njezinih koji su primili islam, bosansko plemstvo i njegov odnos spram islama - Turaka i katoličanstva - Vatikana, te pravoslavlja i stalni izazov sadržan u mogućnostima međusobnog atakiranja i podjele bosanske zemlje.
Kako Ibrahim Kajan izlazi nakraj s ovim krupnim pitanjima? Odgovor je kratak i jednostavan: ljudski pošteno i književnim sredstvima, racionalno i umjetnički primjereno, prihvatljivo. Ibrahim Kajan je iznimno obaviješten čovjek o svemu o čemu se odlučio pisati, ali, pretpostavimo: i o brojnim stvarima koje nisu mogle doći do izražaja u njegovom književnom tekstu, a taj su tekst bitno učinile upravo takvim kakav je objavljen u ovoj knjizi.
* * *
Čovjek je njegova Vjera.
Kraljica Katarina izgovara sjajan traktat o Vjeri i podrijetlu, koji poravnava prostor od Prvoga čovjeka –Adama/Adema i Prve žene - Eve/Have, do časa u kojem vodi razgovor sa dominikancem, generalom inkvizicije don Franciskom, a ako želimo prihvatiti i do časa ove riječi. Na opasku generala inkvizicije da se u autobiografiji - koju on tretira kao kraljičin testament, kao njezinu oporuku, kraljica uzdržala od priče o svome podrijetlu koje uključuje i pravoslavlje, kraljica Katarina će reći:
Da se ljudi nisu mijenjali, još bismo bili u spilji...
Kad bi svi preci ulazili u autobiografiju! Svi bismo mi svašta otkrili! Što određuje čovjekovu bit, supstancu, kako kažu učeni teolozi? Krv? Po sebi znam da to nije tako. Kakva može biti razlika u krvi pravoslavnoj od krvi katoličke? Zar krv ne nasljeđujemo od Prvog čovjeka i Prve žene, koje je sam Gospodin stvorio?..
A vi imate pravo, naravno, preskočila sam i ono što je mimoišlo moj život kraljice: ratni sukobi, špijunaža, diplomacija, povelje, sporazumi - ni na jednom papiriću nisam imala priliku, a, zapravo, ni pravo potpisati! Da, a Gruba, kad je kralj Dabiša umro, u ime svog dječaka, vladara još nezrelog, jest! Ona jest, a ja nisam...
Ali, mi smo, don Francisco bili u onoj riječi...
A don Francisco se s toliko prijezira odnosi prema svemu što i asocijativno tangira pojam Bosna i bosanski čovjek, jer, Bosna je hereza, a on je dominikanac i general inkvizicije koji je sve što ga čini izgradio satirući herezu! Možda je Ibrahim Kajan mogao, a možda nije htio, a možda i hoće u nekom novom izdanju ove knjige i malo više razviti sliku heretičke Bosne u koju su i najznačajniji umovi tog vremena iz cijele Europe dolazili kao na hodočašće, shvatajući bosansku hižu kao univerzitet slobodoumlja...
Ustvari, Ibrahim Kajan je vrstan stilist. On je pisac s izvrsnom kulturalnom, kulturno-povijesnom, ali i lingvističko-stilističkom i spisateljskom procjenom i mjerom, a odabir jezičkoga materijala, oblikovanje rečenice, artikuliranje dijelova i cjeline, pripovjedačkog korpusa romana, izvedeni su izuzetno korektno do jasne, prijemčive, iako višeslojne, ipak: sasvim jasne i logične slike.
* * *
Baš zato, posebno značajnim čini se jedan aspekt Kajanovog književnog teksta. Tiče se jezika kojim je napisana ova knjiga.
Svjestan nemogućnosti da dosljedno rekonstruira onovremeni bosanski jezik, Ibrahim Kajan ulazi u poduhvat koji može izvesti samo pjesnik: on amalgamira sopstveni, dakle suvremeni književni jezik i stvara jezik koji izvrsno funkcionira u njegovome djelu! To je jezik koji je ostvaren u rasponu od ovovremenog govora do vrlo brižljivog i pronicljivog uključivanja svega što jezik bosanski jezik uopće i pjesnikovo znanje o njemu mogu i imaju na raspolaganju. Tako će se u djelu pojaviti ikavica, arhaične riječi iz povelja i s nadgrobnih spomenika, ali i argo, sleng ovovremenog znaka, i sve to u kontekstu jednoga dobrog odmjeravanja i sagledavanja objektivno mogućeg smisla i značenja, a do izvjesne mjere i tipičnog držanja i ponašanja likova, naprimjer: hercega, vojvode Kosače. Moramo citirati dio njegovoga monologa tokom jutamje tolaete na dvoru u tvrđavi Blagaj, koji izgovara obračujući se svome sramežljivom majordomu Gosti:
Kralj bosanski Stipan Tomaš, žutokljunac koji je do sinoć hrk'o u brvnari sklepanoj od trupaca! Pa, ko njega uopće šljivi!? Vojvode bosanske za njega ne bi dale ni prebijenu paru..., ali su ga iz nevolje izvukli iz bujadi. Jer, da njega ne nađoše, još bi nam onaj što ni bosanski zboriti ne zna, Herman, čuj imena: Herman Celjski! - po ženskome nasliđu, oporukom ludova Tvrtkovića, što nije umio ovarisati gdi triba... pa da muškim čeljadetom kuću podigne! Imamo mi Kotromanića, kraljevske krvi, a to što su rođeni "od tajne ljubovce", ko da je to bitno! Ali..., od krvi je interes jači. Pogledaj ti sad tog što ga iskopasmo iz bujadi! I usturismo za kralja... E, moj Gosto, moj Gosto! Taj će, ne d'o Bog, da uradi i najgore, a to će sigumo i uraditi... da krunu obećanu natakne, natakn'o je -znaš na što!
.Ništa manje nisu živopisna ni lirska kraljičina sjećanja na očevu ljubav, život u tvrđi Blagaj, Mravčev uzvik: Živjela bosanska kraljica Katarina! - nakon što je herceg Kosača objavio da će kćerku udati za kralja Stipana Tomaša Kotromanića. Njezino sjećanje na škatuleticu s dijamantom brušenim u Amsterdamu koji joj otac daruje za rođendan, na osjećaj slobode i ljepote kojim u kraljici živi Bosna i u najmanjem detalju, kao i u najširoj slici.
A potom, na njezinu prvu, jedinu i tajnu ljubav prema glumcu Mravcu, i na njezinu djecu... Itd..
***
Konačno, želimo reći nešto, što možda i ne bismo morali, što bi svako za sebe trebao zaključiti ako je tačno to što mislimo. Ibrahim Kajan je pišući ovaj roman, čini se, artikulirao, ako ne i otkrio jedan književni model koji je mogla stvoriti samo njegova sjajna kulturna mjera čovjeka, pjesnika, spisatelja. Mjera ljudskih postupaka, stvari, pojava i njihovoga razumijevanja. Zato nas ova knjiga ljudski miri u brojnim stvarima i na mjestima za koja smo mislili da nas odvajaju. Zato nas ova knjiga raduje, jer predstavlja zdrav i normalan razgovor o pitanjima koja smo, možda, smatrali i škakljivim. O čemu je, barem dijelom, ali - konkretno riječ?
Bosna je na sve načine, a geografski prije svega - Zapad. Ali, prije nego će postati to što jeste, Bosna je postala središtem hereze i trn u oku i srcu katoličanstva. U času kad je dobrota franjevačke ideje artikulirala Bosnu kao ideju o terra interiori, i Bosnu Srebrenu, i samo katoličanstvo se našlo razložno odvojeno od Bosne u ideji dominikanaca kao nosilaca i inkvizicije naspram male braće, kako se franjevci vole zvati.
Rekli smo: orijent je imao neusporedivo perfidne metode pripreme osvajanja prostora, ali koliko god je orijent bio dosljedan i intenzivan u svojim pripremama i infiltracijama, Vatikan nije bio ništa manje nepopustljiv smatrajući prostor od vremena vladavine zapadnoga dijela Carstva – matično svojim.
"To je priča o strašnim moćima i energijama podjele na Istok i Zapad, rađanju nove monoteističke religije i njezinoj ekspanziji i satiranju čovjeka u moćnoj, neke vrste: deus ex machine, koja funkcionira hraneći se čovjekovim nervima i satiranjem njegovoga razuma u bezizlazu njegove pozicije podnošenja Života, umjesto življenja - a radi mira u kući kao kraja priče koji isključuje razmišljanje o savjesti i odgovornosti.
Cijela priča o osvajanju zemlje i porobljavanju naroda dobija epilog u jednom tragičnom životu koji završava daleko od Bosne i nedaleko od Rima, u samom finišu inkvizicijskog isljeđivanja i iznude, falsificiranja dokumenta autobiografske naravi.
U samom biću Katarine Kosača, kraljice bosanske, događa se samo ono što se od vremena koja su u pamćenju - događa u Bosni: beskraj čeznje i tuge, raskol u živom tkivu, fraktura na zdravome mjestu, očaj umjesto sreće, prisustvo demona umjesto Božije Dobrote.
I sve uokvireno Bosnom, kao ipak: najljepšom i jedinorn slikom, koju imamo na umu.
* * *
Konačno, želimo reci kako nas posebno raduju neke pojedinosti u vezi s knjigom lbrahima Kajana KATARINA BOSANSKA KRALJICA i to želimo reći i kao radost, ako se išta može podijeliti sa čitateljima. Drago nam je što je ovu knjigu napisao Ibrahim Kajan, Bošnjak koji je uspio shvatiti i nepristrasno zahvatiti i iznijeti svu složenost jednog ovako kompliciranoga posla. Raduje nas, što je ova knjiga objavljena u Bosni i Hercegovini i što je njezin izdavač BOSANSKA RIJEČ - BOSNISCHES WORT - čiji je vlasnik pisac Šimo Ešić. To su razlozi koji sugeriraju da je ovaj posao obavljen dobro i na dobrobit bosanskohercegovačke književnosti i naroda, a tako i bosanskohercegovačke kulture u cjelini koju uvijek vidimo i doživljavamo kao Jednoću bosanskohercegovačkog bića, za koje znamo da predstavlja sam kulturnocivilizacijski amalgam milenijskog zajedničkog života na ovome prostoru.
22. Rebiu-I-ahir, 1425. h. g.
10. lipnja/juna, anno Domini, 2004.
* Inkvizitori su sami sebe taka nazivali.
** Ivan Lovrenović: LABIRINT I PAMĆENJE, Stoljeće i po turskoga osvajanja, str. 72.
Izvor:
MOST (Mostar), god. XXIX, br. 180 (91 – nova serija), 2004., str. 76-81
Nema komentara:
Objavi komentar