UMNI BALIĆEV PUTOKAZ

DR. SMAIL BALIĆ

(Mostar, 26. VIII. 1920. – Vienna, 14. III. 2002.)

Sjećanje na jednog od najvećih bošnjačkih intelektualaca prošlog stoljeća, našeg najstarijeg egzilanta

 Član Jordanske akademije znanosti i umjetnosti, Smail Balić

Smail Balic was one of the most eminent orientalists of his day. After studies in Vienna, Leipzig and Wroc»aw, he doctored in librarianship at Vienna (1945). In postwar Austria he taught at two Viennese academic institutes and was librarian and curator for oriental languages and general linguistics at the National Library of Austria; he was also a research fellow in Arabic and Islamic studies at the J.W.Goethe University in Frankfurt. He was the first director of the Institut der Bosniaken in Zurich.   His many scholarly works include Kultura Bosnjaka (first edition Vienna 1973), Ruf vom Minarett (third edition Hamburg 1984), Das unbekannte Bosnien (Cologne, Weimar, Vienna 1992), Der Islam im Spannungsfeld von Tradition und heutiger Zeit (Würzburg, Altenberge 1993), Der Islam - europakonform? (Würzburg, Altenberge 1994) and Mostar - Wem gehört die leidgeprüfte bosnische Stadt? (Soest 1993). In June 2001 he took vigorous part in the seminar on ‘Ottoman Bosnia: texts, materials, interpretations’ organized in Sarajevo by The Bosnian Institute; his paper ‘The preparation and publication of Ottoman and Bosnian texts in Vienna: observations on a new catalogue ’ will be published next year with the other proceedings of the seminar.

Naslovnica knjige koju sam, zajednjo s autorom priredio i objavio u zagrebačkom Preporodu 1995.

 UMNI BALIĆEV PUTOKAZ

 

Postoji jedno pravilo izbjegličkog opstanka: samo onaj koji iz nevolje izgradi školu, koji nevolju pretvori u nauk, i to onaj (nauk) koji će koristiti i drugim ljudima (u najboljim primjerima ne samo za "školovanje" pojedinaca nego i cijelih zajednica!), ima se pravo nadati horizontu punog i korisnog izlaska pred lice vlastitog naroda.

Smail je Balić jedan od takvih, rijetkih, primjera.

Iz svog je Mostara otputovao, kao mladić, ponesen zanosom poticajne znatiželje za znanjima koja valja osvojiti u bijelom svijetu i vratiti ih svom narodu, pokušati mu bar malo podignuti kulturnu razinu. Otputio se u Austriju u ono zlosretno doba koje je prekrilo cijelu Bosnu i Hercegovinu hrvatskim okupacijskim imenom tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Mladić koji je otišao na studije s papirima države koju nije on pravio, nije mogao ni sanjati da će oni biti i preprekom povratku među ljude svoga zavičaja! Između njegovih misli i njegove, novim komunističkim režimom, ukradene kulturne i političke baštine, zijevnuo je jaz koji se nikako nije mogao zanemariti ni premostiti!

Ostao je uspravan i postojan branitelj, poput začaranih čuvara u bajkarna, golemog blaga, jedinog na svijetu, naroda potpuno opljačkanog i ogoljelog: bošnjaškog i bosanskog! Ali, za razliku od onih iz bajki, on je bio dinamična duha, pronicljive misli i jasna jezika koji precizno opisuje i definira cijele blokove tvari koje izgrađuju samu nacionalnu supstancu bošnjačkog naroda. Ispod njegovog pera u svijet se otiskuju riječi pojašnjavanja pojmova i pojava iz kulturne i duhovne tradicije Bošnjaka i muslimana Bosne i Hercegovine; objavljuje članke istraživačkih i znanstvenih ambicija koji nerijetko zadiru u najneistraženija područja bilježenja islama i muslimana u Europi stoljećima prije Turaka; piše i govori na predavanjima i simpozijima širom svijeta o vlastitim zapažanjima "zastoja u islamskim zemljarna" nudeći i prijedloge za prevladavanje tog stania; piše o Bosni, neumorno, o bosanskim muslimanima -bez kompleksa i uobraženosti velikog intelektualca! - što se očituje po obuhvatu i zahvaćanju svake teme koja mu se čini važnom! Njegov je cilj da prodre, prije svega u srce svog zemljaka- izbjeglice, nevoljnika, da ga obavijesti, da ga pouči, da ga uspravi vraćajući mu samopouzdanje koje drži čovjeka čvrstim i postojanim. Tako je odgojio cijelu generaciju bošnjačkih ratnih i poratnih izbjeglica na poučku da je svijest o sebi - zapravo svijest o kulturi kojoj se pripada po rođenju i odgoju, po porijeklu i tradiciji. I po onom dijelu učinka koji je presudan: vlastitim sudjelovanjem!

Sada je pred nama tek djelić te i takve kulturne i nerijetko znanstvene analize, bilježenja, reagiranja na pojave, njegova truda i upornog buđenja razasutih dijelova našega naroda, okupljenih na jednom mjestu, u knjizi koju držiš u ruci. Ni autor, ni mi, nismo zadirali u jezik kojim su nekada davno napisani i objavljeni priloženi tekstovi.

Ponekad će nam se leksik činiti arhaičan, poredak riječi u rečenici neobičan, a neke riječi, po obliku, čudne. Gotovo redovito smo poštovali "zatečeno stanje", prije svega zbog toga što se iz pisanog Balićevog traga može naslutiti dubinska slika bosanskog jezika, s vidljivim tragovima drevne jezičke baštine, i to onog jezika koji ne opisuje - nego misli!

Ovi će tekstovi, mada nisu autobiografski, razotkriti i samog autora! Kroz stavove koje iznosi, a mislimo na rane stavove nacionalno obojene sklonosti, autor zapravo nerijetko govori ko je (bio) on sam: on je Bošnjak koji je rodio sam sebe kroz druge "nacionalne konvencije" nametnute režimima diktiranim opredjeljivanjem bosanskih muslimana. To njegovo buđenje, zrenje, spoznavanje, bilo je tako jako, da je budilo sve oko sebe i sve one koji su dolazili u posjed njegovih tekstova! Desetljećima je bio tako usamljen da se s pravom može reći da pripada najužoj našoj suvremenoj prosvjetiteljskoj, pionirskoj intelektualnoj eliti XX. stoljeća. Tako značajni ljudi ne skrivaju, popravljajući svoje stare tekstove, svoje "nacionalne zablude" iznuđene u brojnim desetljećima "nacionalnim opredjeljivanjima".

U Balićevim tekstovima se, zbog toga, može "otčitati" i osobna "nacionalna geneza", njegov "nacionalni razvoj". Po tome je on samo potvrdio da je proživio istu sudbinu kao i narod iz kojeg je potekao: u prisilnom nacionalnom zaboravu i nesmiljenom pritisku da se izjasnimo ili kao Srbi ili kao Hrvati. Ali veliki ljudi, oni koji posjeduju golemu silinu duha, razlikuju se od mnoštva baš po tome što mogu to pokazivati. Oni, i na taj način, vezuju svoj život sa sudbinom, narodnom, govoreći mu glasno i razgovjetno: Pronađi svoje lice! Budi svoj!

Bošnjaci su sada uvjereniji kao nikada prije da su stigli do samih sebe. Da su našli sami sebe. A Dželaluddin bi Rumi, možda, uz smiješak, dodao: Sada predstoji traženje - sebe, onoga što smo imali, i onoga što ćemo imati.

Smail je Balić, na sjajan način, pokazao kako se to radi.

Izvor:

Ibrahim Kajan: Umni Balićev putokaz, u: Smail Balić: BOSNA U EGZILU 1945–1992, Preporod, Zagreb, 1995., str. 5-7