Predgovor: Ibrahim Kajan
Čovjek je krhak i loman. Snagu mu oduzima rad, a nedostatak ljubavi smanjuje srce. Slab i bez ljubavi, nerijetko sam i ostavljen, opustošen i skršen poput bašče nakon silovite oluje ili obrušena grada nakon ratne pohare - on vidi sarno zatvorene prolaze, zaključane horizonte kroz koje nema izlaza. Ni spasa.
Ali, samo jedno preostaje što ga podiže: to je duša u njemu koju mu je Stvoritelj udahnuo kad ga je oživio u majčinoj utrobi. Ona će se, smirena, Allahu dž.š. vratiti na kraju života koji se na zemlji provodi.
Tako je Uzvišeni podupro čovjeka: dao mu je dušu, jer je samo ona kadra otkloniti moru ovozemaljskog što se strovaljuje i napada čovjekovo tijelo i um, oboje podložno umoru i smrti.
Što ima u duši, od kakve je materije čudesne, koja je to silina ljekovita koja se osjeća a ne vidi?
Ona p r e po z n a j e. Prepoznaje Božje riječi.
Ona r a z u m i j e v a Božje riječi i prevodi ih u čovjeku bliski oljuđeni govor:
Zadatak joj je da Te prene. Da Te uzdigne do Nade koja podiže mrtvo, bezvoljno tijelo. Koja dakle oživljuje sami Život.
Ovo je u Knjigu uvezana Velika Nada, ona koja odmiče ispred sebe sve nesreće, Kur 'an - (ono) što se čita. To su upute umornoj duši kako da se uspravi i da krene. Velika Poruka koju je Istiniti izgovorio svim ljudima kroz neusporedivog i zadnjeg poslanika, Muhammeda a. s.
Ti sada imaš Knjigu u rukama i Ti se sada trudiš da uskladiš kucanje svoga srca s Njegovim neponovljivim riječima poredanim u vječnim ajetima. Taj trud je sličan oštru nožu što ljušti sparušenu koru s jabuke: Baš tako ćeš Božjim riječima čistiti srce od umora i prašine!
I zaista, zar ima većeg truda od onoga koji teži da popravi ljudskost u čovjeku, da poboljša svijet i da mu pridoda nešto svoje i neponovljivo.
To je dato samo čovjeku, samo Tebi koji držiš Kur'an Časni u dobrim rukama.
Samo Tebi, kažem, jer u Tebe je živo srce: srce je kuća u kojoj je Kur'an svjetiljka.
Izvor:
KUR'AN ČASNI (IGASA, Zagreb, 1992., str. 5)
Nema komentara:
Objavi komentar