SVJEDOČANSTVO MONSTRUOZNOSTI

Na ulicama Zvornika, prvog dana Bajrama 6. IV. 1992.

Piše: Željko Kliment

Ibrahim Kajan: MUSLIMANSKI DANAK U KRVI, Kulturno društvo Muslimana Hrvatske „Preporod“, Zagreb, 1992.

Kratka knjižica s ponekom fotografijom koju je književnik Ibrahim Kajan naslovio „Muslimanski danak u krvi“ (podnaslova „Svjedočanstva zločina nad Muslimanima 1992.“), obuhvaća razdoblje od travnja do rujna i samo je mali odabir novinskih članaka, pravih svjedočenja preživjelih svjedoka, popisa uništenog i odlomaka dnevnika sastavljača. Nije potrebno niti reći da se djelce odnosi na trenutni rat u Bosni i Hercegovini, prvenstveno i jedino vođen zbog srpskih imperijalnih, posve kolonijalnih planova. Također, nije potrebno naglašavati da niti strostruki opseg stranica ne bi bio dostatan da opiše šta je sve činjeno (i što se i danas čini) Muslimanima i Hrvatima, odnosno da je još gore što su u njoj navedene i brojke poginulih (doslovce zatrtih i uništenih), pogrešne, male prema zbilji. A ona će teško ikada biti otkrivena, što ne znači da počinitelji neće biti  kad ili tad kažnjeni, ili je posljednja rečenica samo optimističko htijenje da u ljudskim poslovima ipak na posljetku, na dugu staru, pobjeđuje pravda, usuprot povijesti koja je u pravilu nagrađivala silu, otimačinu, ugibala se pred grubošću. Tko će znati odgovoriti na ta pitanja, osobito na ovom prostoru koji tako očigledno samo zemljopisno pripada Europi (ako je Europa ime za kakav – takav civilizacijski okvir koji ponekad misli o ljudskim pravima), a besperspektivno je svoj, utopljen u zovove atavizma, krvi, osveta, zavisti.

I ne samo bizantizma.

Kajan je izabrao poneka svjedočenja koja doslovce lede krv i žilama (primjerice, što reći na postupak kad srpski četnici ubijaju sve vjernike u džamiji, a potom mokre po njihovim mrtvim tijelima) i koja se sve teže čitaju. Naime, svaka daljnja vijest razboljuje i savija psihu, kušnja je pragu  ljudske izdržljivosti (da se uopće ne misli kako je sve umnogostručeno teže za one koji su sami vijest) i na duže vrijeme mijenja ukupnu psihičku kliničku sliku cijele zajednice. No, svakako je potrebno i nužno da se rade ovakve knjige, podjednako  kao što je potrebno zapamtiti, istražiti, pronaći dokaze, svjedoke za što je moguće više počinjenih zločina. Zapisat će Kajan: „Tko ne bude pamtio, taj doista neće imati budućnosti!“ Da li se u riječi klanje doista čuje zvuk kad iz prerezana grla izlazi posljednji izdah ljudskog bića s imenom i prezimenom ili ona krije u svom izgovaranju zvuk kapanja krvi – kako bilo, bolje je da svatko jasno zna kako klanja, razapinjanja, razna mučenja, silovanja, zvjerstva za koje je sposoban samo um homo sapiensa uvijek predstavljaju  kraj neke osobe iz naša susjedstva. Reći ubijeno je 100 tisuća ljudi ne znači ništa ali itekako znači uspjeti odgurnuti brojku pa polako brojati, uz svaki broj izgovoriti ime na koga se odnosi, pretpostaviti kako mu se netko radovao, netko kupio odjeću, s nekim se poveselio. Pa tako brojati, izgovarati imena do 100 tisuća. Onda je to nešto sasvim drukčije od prazna broja.

„Spaljeno i poklano. Zderano i sprženo. Iskasapljeno i sa zemljom sravnjeno.“ Započinje svojim svjedočenjem Kajan po drugi put od istog naroda u ovom stoljeću. Po drugi puta isti gradovi, ista sela. A kako se u međuvremenu zbio još jedan ljudski napredak, to je ovaj puta uništavanje (genocid, holokaust) još drastičnije. Europi i svijetu je uglavnom svejedno. Čak se govori kako je sve planirano iz geopolitičkih razloga. Može biti. I Hrvati i Muslimani su mali narodi s nerazvijenom prošlošću. Za drukčiju budućnost morat će  još mnogio učiniti. Prvo završiti rat. Jedan od sljedećih koraka je kazna, jedan od dokaza počinjenog je ova knjiga. I ponovno: tko od nas može izborojati do 100 tisuća.

Izvor:

VESNIK (Zagreb),  23. XI. 1992.