HINA BEHAR PISMOHRANA

Iz Dnevnika: Svila i krv

Alija Isaković bilježi Beharova urednika koji je ljutito dao ostavku „zbog koncepcije časopisa“ na koju nije „mogao utjecati“

20. I. 1995.

Hadžem nas poziva na kahvu u redakciju Ljiljana. Daruje mi svoju novu knjigu Četvora ušća, ispisuje i Enesu (Kiševiću) posvetu da mu je ponesem... 

 Neko, listajući najnovi broj Ljiljana, citira rečenicu iz netom objavljenog teksta Alije Isakovića napisana povodom najnovije blasfemije „znamenitog povjesničara“ Šime Đodana, knjige pod naslovom Bosna i Hercegovina - hrvatska djedovina. Isaković piše: "Da bi naslov bio što uvjerljiviji braći Hrvatima - islamskoga vjerozakona, lektor knjige je musliman - Fikret Cacan, pisac Pogovora „Samosvojnost povijesnog promišljanja“ dr. Esad Ćimić, a na poleđini korice - nesrušeni i nepostojeći Stari Most u (bezbeli) hrvatskom Mostaru...“ Tako Isaković.

Inače, spomenuti Fikret, odličan poznavatelj i prevoditelj ruskih pjesnika, u inicijativi za osnivanje Preporoda (1991) pokazao se vrlo vrijednim i marljivim. Kad smo pokrenuli Behar, bio je u sastavu uredništva, ali je na sjednicama sjedio ništa ne sugerirajući, ništa ne nudeći iz svoje "književne radionice"... sve dok jednog dana (14. I. 1993) nije poslao, telefaksom, svoju ostavku, da, eto, on „istupa iz redakcije BEHARA zbog dužeg neslaganja s uredivačkom politikom časopisa“, te da se „uvjerio u praktičnu nemogućnost da utječe na rad redakcije" - on, eto, istupa. Kad sam okupljenim urednicima (Voljevica, dr. Pašalić, Crnalić), pročitao Cacanov odstup - nisu komentirali ni jednom jedinom riječju. Slegli su ramenima. „Primili k znanju“. Na neki način nam je bilo žao, jer je Fikret, vrlo vrijedan momak. S čim se on nije slagao u ta tri prva broja, kasnije slavnog bošnjačkog časopisa, nije nam nikada rekao. O tom šuti.

Ružno stari...

6. V. 1999.

Četvrtak. Prvi put, nakon toliko godina, skrećem autom prema Bugojnu; nakon rata, putujući u Mostar, vozio sam ili preko Splita i Metkovića, ili preko Sarajeva. Svejedno, putovanje me namučilo: nakon izlaska iz sunčanog i pritisnutog Zagreba, na praznoj cesti prema Ključu, iznenada se stuštila tako gusta magla, da sam jedva jedvice nazirao bijele crte na cesti. Hana je, međutim, mirno spavala...

Kroz Hercegovinu bilo je vedro i lijepo vrijeme. Putujući kroz naseljena mjesta, usporavao sam i više nego je potrebno, jednostavno ne želeći susrete s prometnom milicijom. Užasna samoća na dijelu ceste prema Prozoru i Jablanici.

Najposlije sam u Salakovcu, skrećem s ceste u Prigrađane, u prisilno vikendičko stanište moga brata, Esada onoga što ga je HVO držao do zadnjega na Heliodromu.

Vrijedna Munevera i brat pripremaju večeru; nevjesta je kasno došla s posla, ali nismo htjeli ništa okusiti bez nje. Na televiziji intervju sa Izetom Sarajlićem. U jednom trenutku, dobru čujem, odgovara na pitanje koje mu voditelj nije postavio:

Na "selam alejkum" kojim smo pozdravili publiku Enes kišević i ja, uzvratio je znameniti pjesnik Sarajlić:

Primam selam samo iz pravoslavnih usta Alekse Šantića

"Bio sam - kaže -prije dvije godine na Šantićevim večerima u Mostaru. Bilo je vrlo tužno i deprimirajuće - kaže čuveni pjesnik. Tamo je jedan pozdravio Mostarce sa Selam alejkum, a ja sam odgovorio da ne primam nikakav selam osim iz pravoslavnih usta Alekse Šantića."

Da, dobra je citirao Enes jednog slavnog Mostarca, nakon što sam mu, vrativši se u Zagreb, telefonirao o toj zgodi:

"Kaže mi P. (M.): „Izet Sarajlić? Ružno stari...“

p.s. Enes Kišević i ja smo, kad su nas prozvali da nastupimo pred mostarskom publikom, pozdravili sa SELAM ALEJKUM, DOBRA VAM VEČER!

Tu je stajala rodna kuća?

7. V. 1999.

Zelenje i vode u bošnjačkoj književnosti - to je tema okruglog stola koji priređuje mostarski Preporod, u organizaciji Matičnog odbora KZB Preporod, Sarajevo. Sudionika je dvadesetak, a među njima i ja. Pročitat ću ulomak iz putopisnog Turskog dnevnika - Tragom Božjih poslanika... Raduju me susreti s dragim gospođama Lamijom Hadžiomerović, Elbisom Ustamujić, Jasminom Musabegović, ali i starim prijateljima iz mladosti Alijom Kebom, Sevdijem, Ševkom Đihom, Zarifom i dr. Velićem, najposlije braćom i sestrama.

S Hanom, na pauzi, polazim prema porušenim cerničkim sokacima. „Želim ti pokazati kuću u kojoj sam rođen..." Ali, kuće nema, gdje li je, pa tu je stajala?

Šest godina kasnije..., glavni urednik Bošnjačke pismohrane

25.1.2001.

Današnji Novi list donosi na cijeloj strani tekst svoga dopisnika iz Zagreba Rade Dragojevića Muslimani protiv Salmana Ruždija. Prije dva-tri dana nazvao me Dragojević i zamolio da mu kažem nekoliko rečenica o pojavi hrvatskog izdanja Sotonskih stihova. On će, kaže u telefonsku slušalicu, isto zamoliti nekolicinu "poznatijih bošnjačkih intelektualaca iz Zagreba".

Tako je i bilo. Kad, uz muftiju Omerbašića, Ziju Sulejmanpašića, te moje malenkosti, pročitah: Fikret Cacan, urednik Bošnjačke pismohrane! Drago mi je da je to Fikret prihvatio, jer je on neusporedivo bolje rješenje od (pred izlazak predviđenog) Saliha Zvizdića. Riječ je o edicije Bošnjačke nacionalne zajednice u Hrvatskoj.

Fikret Cacan: Dugo se ljutio, da je cijeli rat prošao u tom...

Neki su ljudi zaista poput ponornica. Naljutio se 14. I. 1993. „na koncepciju Behara“, kad mi je iz HINE, gdje je zaposlen, poslao ostavku, a odljutio se i predstavio bošnjačkim urednikom s Rushdijem u siječnju 2001. Toje trajalo toliko dugo da je prošao cijeli jedan rat, u kojem smo, koliko znam, obojica imali gubitaka...

BEHAR JOURNAL, 2001., br. 41, str.19