Nataloženo vrijeme u gradu na dva kontinenta
Putopis
Napisao: Ibrahim Kajan
Napisao: Ibrahim Kajan
Kad uđeš u carski grad Istanbul, znaj da si ušao u prostor na kojem se nataložilo vrijeme: oko tebe su stoljeća pretvorena u jasne signale, u govor kojemu vrijeme i oduzima i dodaje značenja.
Bilo gdje da spustiš svoje stopalo, budi uvjeren - tu je već stajao blistavi Konstantin, ili je prošla Teodora čija se halja, koju su vezle djevice zlatnim i srebrenim nitima, vukla stazicom među ružama, ili je Bajazid, princom još, tu, u pijesku. gradio male šatore, maštao možda o Stambolu - prijestolnici umjesto Jedrena, za koji će ga do smrti vezati zagubljeni grob nevoljene princeze germijanske.
Prva, požutjela stranica, iz nekoć poznatog a danas "Danasa"
(klikom na fotografiju, uvećavate je)
(klikom na fotografiju, uvećavate je)
Sva stoljeća koja te očekuju na jednom mjestu, na ciglih nekoliko stotina četvornih metara, uvjeravaju te da nitko nije sam i da se nitko ne zanosi: toliko ih je bilo prije tebe, i mudrih, i lijepih, i krvavih.
Propala carstva, ruine u izmaglici sjećanja, blještavilo zatočeno u zidine muzeja, lijepe Helene, Troje, Šeherezadin blagotvorni duh lutalački, arabeske bez komparacije, pa Kemalova obnova i Kemal kao idol i Otac Turske - materijalni je i duhovni kaleidoskop koji se kreće okolo tebe - kojim ti ne upravljaš, on je tvoj gospodar - jer ovo je Carigrad, troimeni grad na dva kontinenta i tri mora, među istokom i zapadom, sastavlja i rastavlja, često je čudesan a najčešće jednostavan. Istanbul je, riječju jedinom - jedan.
Topkapi – uvijek!
Čitao si, prijatelju, beskrajne nizove rečenica ispunjene atributima od zlata i srebra onoga saraja koji imenuju Topkapi. Na onoj je strani svijeta, od Rumelije. I na ulazu je noćne buktinje Zlatnoga roga. Od te vatre jači je samo sjaj, zar nisi vidio, u očima strasti bliske pohlepi horde turističke. Obrati pažnju, pogledaj kada se zaustave uz vitrinu sultanskoga prijestolja od čista zlata, ili pred uvjerljivim, preteškim smaragdom (3260 grama), ili pred Kašikli dijamantom položenim u nabore tamnoga somota. Taj vraški dijamant. gdje li je samo skitao: tamo piše da ga je nekada posjedovao i nelicemjerni revolucionar kreveta, Cazanova...
Prisjeti se, potom, majušnih princezinih papučica izvezenih indijskim biserom i povrati u sjećanje sultansku čalmu Ahmeta I. Onoga što je cijelom svijetu namro ljepotu od nebeske Plave džamije. Tri su rubina na njoj - rubin crven poput krvi, i rubin od mora modriji i rubin ljubičast poput guste noći. Od njih vode dva usporedna lančića s resama od žada, okreću desno i lijevo, spajaju se otraga, a potom penju k vrhu, u nekoć nemirnu perjanicu.
Topkapi? To je mrvica njegova. Ono što je suhlje od zlata i vječnije od njegova sjaja - beskrajni su rukopisi, stihovi. tasafuvski eseji, religijski zapisi, iluminacije, rasprave iz medicine, iz filozofije, iz astronomije, traktati iz gramatike i metrike. rječnici u stihovima, pa opisi zemalja dalekih i raslinja tamošnjeg, i životinja i insekata, potom uknjiženih legendi naroda koji su bili i kojih više nema, biblijskih, pisama napokon, diktiranih i vlastoručnih, vijesti radosnih i vijesti smrtnih. Granični su među njima poruka Božjeg poslanika Muhammeda alejhiselama, odnosno papir nesretna „kapibaše kojem je utekla žena s bazardžanom iz Bruse“. Pa opet redovi minijatura u tisućama boja koje ne priznaju starost, gledaju te ispod zaštitna stakla: portret Sarajevskog mladića iz 16. stoljeća, Isfahan, onda prizor iz rukopisa Jusuf ve Zulejha Nizamija, a slijedi, evo, dramatična scena iz Firdusijeva nenadmašna spjeva Šahnama.
Danas nemam tih fotografija. S kojim sam ih samo ushitom snimao!
Ali, ni to nije sve. Izađi u prostrano dvorište krcato mirisima, odmori oči na zidu izvezenom biljnom ornamentikom, bojama koje trepere u žutozlatnom, zelenom, plavom i crvenom: to je nestvarna igra oko česme, iznad njezina korita od siva mramora postavljenih tu tako davno da više i ne pamtiš. Jest, tako davno kada mi nismo znali što je to, ta česma.
Do kraja, a temeljito, pregledati Topkapi, znači: ja ću doći ponovo, najdalje iduće godine.
Preko mosta
Izađi, dakle, iz mira i praha poruka vani, na sunce, sjedni preko puta Njemačke česme, u jednu u nizu brojnih kafanica sa stolovima polurezbarenim, na pločniku, i na pravom si mjestu; u maloj si prometnoj žili-kucavici, među svetim građevinama - Aja Sofijom i Plavom džamijom.
Hip je čista prezenta: susjedi ti, studenti stambolski i prijatelji im iz Pariza, prvi prevode drugima nešto, napeto, iz Cumhurriyeta, potom odlažu novine, nešto se ljute, odmahuju...
Gledaš na azijsku stranu, povlačiš fini potez pogledom linijom golema mosta obješena o same rubove kontinenata. Domaćin ti diktira podatke o novoj ćupriji na lancima, podvlači njegovo četvrto mjesto u svijetu i prvo u Evropi, odnekud pouzdano zna da je koštao 150.000 milijuna dolara (1970) i da je pušten u promet 1345. dana - kada je presječena vrpca, kada su jurnuli auti i kada se zanjihao poput fine ljuljačke! Taj izuzetni most, širok nešto više od trideset i tri metra, sa šest traka za automobile i dvije za pješake, dugačak 1075 metara -najjeftiniji je međukontinentalni prijelaz: 30 dinara (100 TL). Još nešto: plaća se samo iz jednog pravca – iz Evrope.
A ovo je Azija, kažeš. Üsküdar. Kedikey. Göztepe, Pendik. Kao da nisi ni otišao od kuće: široke avenije, superluksuzna naselja, promet velegrada. Kako udžbenici brzo zastarjevaju. Još jučer si pročitao u Azijskom sredozemlju, brošurici iz naše Školske knjige da je ovo „pastoralni dio Istanbula...“
Ovdje je negdje kuća turskog pjesnika Tevfika Fikreta. Tražimo je, sjećajući se njegovih prevoditelja u našim krajevima: onog bosanskog bekrije. nerazdvojna supatnika Tinova -Muse Ćazima Ćatića. Pa Mirze Safveta (Safvet-bega Bašagića), pisao je o njegovim pjesmama još kao golobradi zagrebački student. Na kraju, jednog Mostarca u Zagrebu, Hivzije A. Bjelevca. Potonji mi je davno pričao o svojim prijevodima koji truhnu u jednoj košari Nema Fikretove kuće. Netko ju je zaklonio novim zgradama. No, nije važno, s Fikretom se srećemo već večerima, pri odjavi TV programa. Uz tursku himnu, s njegovim riječima.
Tako sam pisao, tako sam volio i tako volim taj grad - ljepši
od svih gradova koji postoje
Vraćaš se, opet, preko Bosfora. Lebdiš iznad brodova. Pred Pomorskim muzejom dočekuju te momci, galioti, straža počasna: dvojica dakle rube ulaz u modrim čakširama srednjovjekovlja, i kuburom i handžarom. I jedan još, od ovoga svijeta. Šljem i metak. Simboli i metafore. Znaci i opomene. Sve u spoju, ali - i ponaosob.
IZVOR:
DANAS (Zagreb), god. I, br. 39, 16. XI. 1982., str. 77-79
BEHAR (Zagreb), 2000., br. 46, str. 30-32
BEHAR (Zagreb), 2000., br. 46, str. 30-32
Dao si i mojoj mašti da zamislim svoga dedu all.rahm. ALI-ef.KARADŽU kada je došao iz Anatolijskog grada Karadž-a i iz blizine Mevlanine Konje, kako kao golobrado momče dolazi u Stambol učiti ašći-zanat, kako odrasta u jednom od prvih megalopolisa tadašnjeg svijeta i stjecišča svijetske gospode, poklisara, pomoraca trgovaca, umjetnika, vagabunda i probisvijeta te postaje jedan od ašćibaša, ili ti šefova kuhinje jednog od posljednjh osmanlijskih sultana Hamida Ludog, a prije sloma osmanske carevine!!!Zamišljam ga onako naočitog crnomanjastig sa lijepim brkovima i prodornim anatolskim pogledom kako vodi svoju tursku hanumu i dijecu iz prvog braka prostorom ispred sultan Ahmedove plave džamije naslučujući skoru propast Osmanskog carstva i vjetrove ratova sa početka 20 stolječa.....koji če dohakati svom onom sjaju velike imperije koja je dosezala veličinu največeg dotadašnjeg carstva koje je također mislilo biti vječnim,.......,ALI NIŠTA NA OVOM SVIJETU NIJE VJEČNO!!!Nahon te lijepe sretne i idilične životne priče jednog anadolskog dječaka vjetrovi rata ga otpuhuju prema Balkanu gdje preko KAMENOG GRADA DUBROVNIKA i utrobe trgovačke ladže dolazi do Sarajeva gdje otvara aščinicu STAMOL, ponovo se ženi mojom nanom ZULEJHA-SIDIK-hanmom dobiva kčer Nadžiju moju al rahm. majku i sina al.rah.Šefketa mog daidžu .....odlazi 1929.g u Zagreb otvorivši sa nekim Handžićem CARIGRADSKI RESTORAN U GAJEVOJ!!!!Tu živi do skoro 1940.g.kada mu kompanjon biježi sa nekom švabicom u BEČ odnesuvši sav kapital restorana i restoran propada!!!....Vrača se u Sarajevo dočekuje sa ženom i dijecom II SV.RAT radeči u jednoj aščinici. 1942 u toku rata umire mu sin Šefket svršenik željezničke škole, koji dobija trbušni tifus napivši se negdje nečiste vode.....majka mu njegujući ga......kasnije moja nana oboljeva od para tifusa ostaje živa dočekuje kraj II SV RATA moje rođenje i umire od moždanog šlaka 1947.g.kada je meni bilo oko godinu dana...........Moj prijatelju naši životi se nastavljaju i odvijaju po zakonima života.....umire a.r.nana 1979., pa 1980 ja odlazim u Zagreb sa svojom ženom Dženanom i kčerkom Selmom moj a.r.otac ADEM umire 1983. od raka debelog crijeva, a majka Nadžija 1986. od karcinoma jetre i sada je došao red na mene moj prijatelju.......počeh o STAMBOLU a završih svojom životnom pričom....što ti je RIJEČ...ASOCIJACIJA .......MAŠTA.....napisao bih roman da sam mlađi i da imam sposobnosti romanopisca.....ali svačiji život liči na roman a ne napiše se, pa vjerovatno neče ni moj !!?? Ostaj mi zdrav i živ moj prijatelju....volim čitati tvoje uradke i evo kamo me odvedu.....uhhh...selam ŠEFKET ĐAPO
OdgovoriIzbrišiDao si i mojoj mašti da zamislim svoga dedu all.rahm. ALI-ef.KARADŽU kada je došao iz Anatolijskog grada Karadž-a i iz blizine Mevlanine Konje, kako kao golobrado momče dolazi u Stambol učiti ašći-zanat, kako odrasta u jednom od prvih megalopolisa tadašnjeg svijeta i stjecišča svijetske gospode, poklisara, pomoraca trgovaca, umjetnika, vagabunda i probisvijeta te postaje jedan od ašćibaša, ili ti šefova kuhinje jednog od posljednjh osmanlijskih sultana Hamida Ludog, a prije sloma osmanske carevine!!!Zamišljam ga onako naočitog crnomanjastig sa lijepim brkovima i prodornim anatolskim pogledom kako vodi svoju tursku hanumu i dijecu iz prvog braka prostorom ispred sultan Ahmedove plave džamije naslučujući skoru propast Osmanskog carstva i vjetrove ratova sa početka 20 stolječa.....koji če dohakati svom onom sjaju velike imperije koja je dosezala veličinu največeg dotadašnjeg carstva koje je također mislilo biti vječnim,.......,ALI NIŠTA NA OVOM SVIJETU NIJE VJEČNO!!!Nahon te lijepe sretne i idilične životne priče jednog anadolskog dječaka vjetrovi rata ga otpuhuju prema Balkanu gdje preko KAMENOG GRADA DUBROVNIKA i utrobe trgovačke ladže dolazi do Sarajeva gdje otvara aščinicu STAMOL, ponovo se ženi mojom nanom ZULEJHA-SIDIK-hanmom dobiva kčer Nadžiju moju al rahm. majku i sina al.rah.Šefketa mog daidžu .....odlazi 1929.g u Zagreb otvorivši sa nekim Handžićem CARIGRADSKI RESTORAN U GAJEVOJ!!!!Tu živi do skoro 1940.g.kada mu kompanjon biježi sa nekom švabicom u BEČ odnesuvši sav kapital restorana i restoran propada!!!....Vrača se u Sarajevo dočekuje sa ženom i dijecom II SV.RAT radeči u jednoj aščinici. 1942 u toku rata umire mu sin Šefket svršenik željezničke škole, koji dobija trbušni tifus napivši se negdje nečiste vode.....majka mu njegujući ga......kasnije moja nana oboljeva od para tifusa ostaje živa dočekuje kraj II SV RATA moje rođenje i umire od moždanog šlaka 1947.g.kada je meni bilo oko godinu dana...........Moj prijatelju naši životi se nastavljaju i odvijaju po zakonima života.....umire a.r.nana 1979., pa 1980 ja odlazim u Zagreb sa svojom ženom Dženanom i kčerkom Selmom moj a.r.otac ADEM umire 1983. od raka debelog crijeva, a majka Nadžija 1986. od karcinoma jetre i sada je došao red na mene moj prijatelju.......počeh o STAMBOLU a završih svojom životnom pričom....što ti je RIJEČ...ASOCIJACIJA .......MAŠTA.....napisao bih roman da sam mlađi i da imam sposobnosti romanopisca.....ali svačiji život liči na roman a ne napiše se, pa vjerovatno neče ni moj !!?? Ostaj mi zdrav i živ moj prijatelju....volim čitati tvoje uradke i evo kamo me odvedu.....uhhh...selam ŠEFKET ĐAPO
OdgovoriIzbriši