MILOŠEVIĆ KAO MOLJEVIĆ

Krizna žarišta u Hrvatskoj te izjave srbijanskog vrha

kako "Srbi treba da žive u jednoj državi",

podudaraju se s idejama Moljevićeva teksta "Homogena Srbija" iz  sredine 1941. godine

Tvorci rata: Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić

Ljudi se već dugo smiju kad netko spomene lakokrile sintagme i rečenice iz produkcije aktualnih srpskih političra: ponajprije to bi se dalo ustvrditi z "goloruki narod" i izreku da "Srbi uvijek pobjeduju u ratu, ali izgube – u miru". Njima se, svakako, valjaju prikloniti i stajališta o granicama republika-država, bezbroj puta ponavljana u istupima Dobrice Ćosita, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića... Tako je i na jednoj od posljednjih konferencija za novinarstvo u srbijanskoj vladi njezin potpredsjednik dr. Budimir Košutić, komentirajući sjednicu Predsjedništa Jugoslavije, rekao:"Suština naših zalaganja bila je u demokratskoj rekonstrukciji Jugoslavije, odnosno u poštivanju prava na samoopredjeljenje. To se pravo, međutim, ne može vezati na federalne jedinice, čije granice nikada nisu bile ni legalno ni legitimno obilježene..."

Jedan od spomenutih srpskih čelnika je, tako je bar pisala štampa, bio još izravniji u susretu s novinarima:"Srbi nisu završili prvi svjetski rat kako je trebalo." U odgovoru je, dakako, izostao onaj dio rečenice koji je trebao valjano objasniti kako je to dobra taj rat trebao završiti za Srbe.

Granice "krajina" iste s granicama "homogene Srbije"

A odgovor bi valjalo potražiti u političkim projektima autora, bar onih otprije pedeset godina. Među istaknutim autorima od kojih neki danas zdušno prepisuju, svakako je dr. Stevan Moljević, politički rukovodilac četničkog pokreta, te njegov tekst "Homogena Srbija". U njemu dr. Moljević kaže: "Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. Nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice moraju udariti i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive, sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora."

 Dražin ideolog: dr. Stevan Moljević

Moljevićev projekt pod imenom "Homogena Srbija" od 30. VI. 1941. godine tako neodoljivo podsjeta (ma što podsjeća? - isti je!), na ono geslo "o jednoj državi u kojoj žive svi Srbi", modeliranoj po nacrtima iz kabineta Slobodana Miloševića, što se u punom jeku realiziraju u 1991.

Zaista se takvo što može reći kada se pročita čudovišna "Homogena Srbija" četničkog ideologa Moljevića i usporedi s recentnim zahtjevima da "svi Srbi žive u jednoj državi". Granice Moljevićeve "Homogene Srbije", na kojima je sve četiri ratne godine Draža uporno radio (najčešre kamom), u potpunosti se poklapaju s današnjim "krajinama" i "zajednicama općina" po kojima haraju i ubijaju, pale i muče živu čeljad bez obzira na nacionalnost, osim jedne - srpske, dakako. Što su im učinili ti ljudi, najčešće njihovi susjedi? Ništa: nisu eto Srbi i kao takvi ne mogu ostati u granicama "države u kojoj će živjeti svi Srbi".

U programskom projektu dr. Stevana Moljevića nigdje se ne govori o povijesnom pravu, nego se etničko načelo uzdiže na razinu o kojoj se ne može čak ni diskutirati. Temeljni je zahtjev teksta "Homogena Srbija" da se "Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost; da stvore i organiziraju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive". A ako bi netko priupitao što s prostorima u kojima Srbi ne bi imali većinu u stanovništvu, idejni je projektant predvidio jedini mogući odgovor: "Preseljenje i izmjena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrše razgraničenja i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove stršni zločini, koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito ovom sadašnjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmiješani, i gdje su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba".

Moljević iseljava druge narode

U jednom drugom tekstu ( u pismu dr. Vasiću), dr. Moljević zapisuje da iz "homogene Srbije" Hrvati trebaju iseliti u Hrvatsku, a Muslimani u Tursku ili Albaniju.

A koji su to prostori zatvoreni u Moljevićevoj mapi sanjane Velike Srbije? "Na istoku i jugoistoku (Srbija i Južua Srbija) srpske su granice obeležene ishodom ratova za oslobođenje, i njih valja samo pojačti Vidinom i Čustendilom". (Gle, "srpski gradovi", po ishodu "ratova za oslobodenje" ostali u Rumunjskoj, odnosno Bugarskoj, op. p.). U toj bi Srbiji bila Hercegovina i Crna Gora, "severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju", a na zapadu, pazite, Srbiju bi zatvarala "Zapadna srpska oblast", a nju bi činile "Vrbaska banovina, Severna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije". Nakon ZSO, autor detaljno razgraničva i u granice obuhvaća prostor "Severne srpske oblasti" s gradovima Vukovar, Šid, Ilok, Vinkovci, Laze, Mirkovci, Novi Jankovci kao i "srez i grad Osijek ceo". 

"Homogena Srbija"

Toj oblasti, podvlači Moljević, "valja obezbediti Baranju s Pečujom i istočni Banat s Temišvarom i Resicama" e da bi napokon "svi Srbi živeli u jednoj državi". Najposlije, ali ne i na kraju, u "homogenoj Srbiji" je i Središnja srpska oblast (SSO) - bivša Drinska banovina kojoj se "imaju povratiti oduzeti joj bosanski srezovi: Brčko, Travnik i Fojnica". Najposlije - Dalmacija. Ona "ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonomni položaj".

Farsa okupana krvlju

Onima koji se sjećaju i oni kojima su ta sjećanja prenijeli roditelji, dakako i objektivnije knjige koje nisu bile u sastavu poratnih lektira nastavnih programa povijesti, jasno je od prvog trena o čemu se radi. Prvi tren, ako baš hoćemo znati, bili su balvani na cestama. Mi, "mladi", rođeni u ratu ili nakon njega, prepoznali smo ga po preklapanju starih ideja i sadašnjih kriznih žrišta otvorenih gotovo na svim prostorima Hrvatske, u mjestima "gdje živi bar jedan Srbin", te objavom srpskih autonomnih oblasti, odnosno zajednica općina u Bosni i Hercegovini inaguiranih potezima lidera SDS BiH Radovana Karadžita.

Neorginalnost ideja instrumentaliziranih razornim moćima podjela, a koje su propale i u vremenu koje ih je porodilo, pokazuje nedozrelo "ponavljenje povijesti" aktualnih političra tipa dr. Koštunice i njihovu, u najmanju ruku neodgovomost prema narodu kojeg na takav način zastupaju. Svakako, ponavljanje povijesti je poznato, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Farsa, vidimo, okupna krvlju.

Izvor:

VJESNIK, 3. IX. 1991.

Ibrahim Kajan: ZAVOĐENJE MUSLIMANA, naklada: Smaila Kajan, Zagreb, 1992., str. 21-24